Zastava Bosne i Hercegovine | Zastava Crne Gore
Email Print

ZAKONIK O KRIVIČNOM POSTUPKU: Pravni zaključak Vrhovnog kasacionog suda u vezi troškova krivičnog postupka


Na sednici Krivičnog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda održanoj dana 28.02.2020. godine jednoglasno je donet sledeći

ZAKLjUČAK

Troškove postupka na ime angažovanja branioca po službenoj dužnosti, snosi i isplaćuje na zahtev branioca iz budžetskih sredstava, organ (policija, JT ili sud) koji ga je postavio odnosno pred kojim su preduzete radnje branioca.

Organ postupka nužne izdatke isplaćuje unapred dok nagradu braniocu za obavljene radnje u postupku mora isplatiti nakon njihovog preduzimanja, a najkasnije okončanjem faze postupka pred tim organom ili razrešenjem branioca te iste unosi u popis koji se prilaže spisu.

U svakoj presudi ili rešenju koje odgovara presudi mora se odlučiti o tome ko snosi troškove postupka - član 262. Zakonika o krivičnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013, 55/2014 i 35/2019 - dalje: ZKP).

O b r a z l o ž e nj e

Obzirom da je u postupanju kako nižestepenih sudova, tako i organa postupka, došlo do nejednakosti u pogledu odlučivanja o isplati troškova odbrane po službenoj dužnosti, to je VKS na sednici odeljenja doneo zaključke usmerene da sudovima i organima koji odlučuju posluže instruktivno, a sve u cilju ujednačavanja postupanja.

Najčešće pitanje koje je izazvalo određene nedoumice jeste pitanje obaveze isplate troškova branilaca po službenoj dužnosti koji su postupali u toku krivičnog postupka u raznim njegovim fazama.

Kada je reč o postupanju u predistražnom postupku zakonodavac je jasno propisao članom 261. stav 6. ZKP-a da troškove predistražnog postupka koji se odnose na nagradu i nužne izdatke branioca koga je odredila policija isplaćuje taj organ, pa u tom smislu svakog branioca koji bi se eventualno obratio tužilaštvu u istražnom postupku, odnosno sudu u daljem toku postupka, treba uputiti na organ policije radi isplate troškova, koji organ je, iako to nije striktno propisano, u smislu člana 261. stav 4. dužan zatim da dokaz o tome priloži spisima predmeta.

Kada je reč o postupanju u daljem toku postupka, uz činjenicu da je istražni postupak iz nadležnosti suda prešao u ruke tužioca, koji se u ovoj fazi pojavljuje kao organ postupka, a kasnije nakon potvrđivanja optužnice kao stranka, zakonodavac je ostao nedorečen.

Naime, članom 261. stav 4. ZKP-a propisano je koju vrstu troškova je organ postupka dužan da isplati unapred, uz obavezu organa postupka da unapred isplaćene troškove unese u popis koji će priložiti spisima. Navedena odredba odnosi se na sve faze postupka, bez obzira ko je u kojoj fazi organ postupka, a kada je reč o vrsti troškova koji se predujmljuju, vezano za branioce po službenoj dužnosti, predviđeno je da se unapred isplaćuju samo nužni izdaci postavljenih branilaca.

Stoga se kao pojavila dilema oko isplate nagrade za branioce po službenoj dužnosti. Iz navedene odredbe jasno proizilazi da se nagrada ne isplaćuje unapred. Međutim, u praksi ni ne postoje slučajevi zahteva za isplatom nagrade unapred, već se radi o zahtevima branilaca po službenoj dužnosti za isplatu naknada i nagrada naknadno, odnosno nakon što su izvršili radnje zbog kojih su bili postavljeni.

Imajući to u vidu, zaključak je da je organ postupka taj koji donosi rešenje o isplati troškova branioca po službenoj dužnosti na njegov zahtev, bez obzira na fazu postupka, te da je iako to nije striktno propisano, u smislu člana 261. stav 4. ZKP-a dužan zatim da dokaz o tome priloži spisima predmeta. To može biti kako sud u fazi nakon potvrđivanja optužnice, tako i tužilac u fazi istrage. Ovo tim pre ako se ima u vidu da se neretko postupak okončava upravo u fazi istrage, naredbom o obustavi, zaključenjem sporazuma i dr., gde sud ili uopšte nije uključen ili je njegova uloga kroz postupanje sudije za prethodni postupak minimalna, kao i da okrivljeni često angažuju branioca čime uloga branioca po službenoj dužnosti prestaje te se isti pred sudom ni ne pojavljuje.

Posebno je potrebno naglasiti da rešenje o isplati branioca po službenoj dužnosti nije odluka o troškovima postupka za koju je jedino i isključivo nadležan sud, te da sledstveno tome ne postoje zakonske prepreke za donošenje takvog rešenja. U tom smislu svakog branioca koji bi se eventualno obratio sudu za troškove nastale u fazi istrage, treba uputiti na organ istrage radi isplate troškova.

Vezano za treći stav ovog zaključka, a kako se u praksi često mogu videti presude (ili rešenja koja odgovaraju presudi) koje uopšte ne sadrže odluku o troškovima postupka, potrebno je naglasiti da je članom 262. stav 1. ZKP-a propisana obaveza suda da u odluci kojom okončava krivični postupak odluči i о osnovu odnosno o tome ko će snositi troškove postupka, te da je naknadno rešenje o troškovima moguće doneti samo u pogledu visine troškova o čijem je osnovu već odlučeno.

Izvor: Vebsajt Vrhovnog kasacionog suda, 07.03.2020.
Naslov: Redakcija