Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

PREKRŠAJNI APELACIONI SUD: Usvojena pravna shvatanja svih sudija


Pitanje:

Da li se na dostavljanje poziva od 30.03.2019. godine, vlasniku ili korisniku vozila da u roku od 8 dana, da potpune i tačne podatke o identitetu lica kome je omogućeno upravljanje vozilom i dokaz na osnovu kojeg se na nesporan način može utvrditi da je to lice upravljalo vozilom u određeno vreme, primenjuju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 18/2016 i 95/2018 - autentično tumačenje) o ličnom ili posrednom dostavljanju?

Pravno shvatanje:

Dostavljanje poziva vrši se primenom odredbe o ličnom dostavljanju (član 75. Zakona o opštem upravnom postupku).

O b r a z l o ž e nj e

Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima ("Sl. glasnik RS" br. 23/2019), izmenjen je član 247. stav 1. koji sada glasi: "vlasnik, odnosno korisnik vozila obavezan je da, u roku od 8 dana, da potpune i tačne podatke o identitetu lica kome je omogućeno upravljanje vozilom i dokaz na osnovu kojeg se na nesporan način može utvrditi da je to lice upravljalo vozilom u određeno vreme". Odredbom člana 75. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku od 01.03.2016. godine, a primenjuje se od 01.06.2017. godine, propisano je da je lično dostavljanje obavezno kada od dana dostavljanja počinje da teče rok koji ne može da se produži, ako Zakonom nije drukčije predviđeno, a stavom 2. da je lično dostavljanje obavezno i onda kada je to zakonom predviđeno. Članom 79. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, propisano je da ako rokovi nisu određeni Zakonom ili drugim propisom, određuje ih, s obzirom na okolnosti slučaja, ovlašćeno službeno lice koje vodi postupak, a stavom 3. navedenog člana, da se rokovi koje određuje ovlašćeno službeno lice, kao i rokovi određeni Zakonom ili propisima za koje je predviđena mogućnost produženja, mogu produžiti na zahtev zainteresovanog lica, ako je zahtev podnet pre isteka roka i ako postoje opravdani razlozi za produženje. Dakle, prema članu 247. stav 1. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, koji je na snazi od 30.03.2019. godine, radi se o roku koji je Zakonom određen i za koji nije predviđena mogućnost produženja.

Pitanje:

Da li se na dostavljanje poziva vlasniku ili korisniku vozila da da podatke o identitetu lica koje je upravljalo vozilom u određeno vreme saglasno članu 247. stav 1. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima koji je bio na snazi do 30.03.2019. godine, primenjuju odredbe Zakona o opštem upravnom postupku o ličnom ili posrednom dostavljanju?

Pravno shvatanje:

Primenjuju se odredbe o posrednom dostavljanju.

O b r a z l o ž e nj e

Odredbom člana 247. stav 1. Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, koji je bio na snazi do 30.03.2019. godine, nije bio propisan rok u kome vlasnik, odnosno korisnik vozila treba da postupi, te je saglasno članu 79. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, ovlašćeno službeno lice u pozivu određivalo rok za postupanje, iz čega proizlazi da se rok mogao produžiti, na zahtev zainteresovanog lica, što je saglasno sa članom 79. stav 3. isto Zakona. Dakle, iz navedenog proizlazi da su pozivi mogli da se uručuju posrednim putem. Takođe treba imati u vidu i odredbu člana 66. stav 3. Zakona o opštem upravnom postupku, prema kojoj ako drukčije nije propisano, organ bira način obaveštavanja, što znači da imajući u vidu da Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima nije predvideo rok za postupanje lica iz člana 247. stav 1., taj organ je mogao i da bira način dostavljanja, lično ili posredno.

Pitanje:

Da li se beneficija pridruživanja iz člana 277. Zakona o prekršajima ("Sl. glasnik RS", br. 65/2013, 13/2016 i 98/2016 - odluka US), primenjuje u svakom slučaju, odnosno i u slučaju kada jedan od saokrivljenih izjavi žalbu na osuđujuću presudu nakon što je nastupila apsolutna zastarelost prekršajnog gonjenja, a drugi saokrivljeni su uredno primili presudu i na istu nisu izjavili žalbu, a pri tome im je rok za izjavljivanje žalbe istekao pre nastupanja apsolutne zastarelosti prekršajnog gonjenja?

Pravno shvatanje:

Beneficija pridruživanja iz člana 277. Zakona o prekršajima primenjuje se u svakom slučaju u situacijama kada se prekršajni postupak vodi protiv više saokrivljenih, s obzirom da odluka može biti snabdevena samo jednom klauzulom pravnosnažnosti, a ista postaje pravnosnažna kada istekne rok za žalbu saokrivljenom kome je odluka uručena poslednjem, odnosno kada drugostepeni sud odluči o žalbi.

O b r a z l o ž e nj e

Navedeno proizilazi iz člana 277. Zakona o prekršajima kojim je propisano: "Kada drugostepeni prekršajni sud povodom ma čije žalbe izjavljene protiv odluke utvrdi da su razlozi zbog kojih je doneo presudu ili rešenje u korist okrivljenog korisni i za kojeg od saokrivljenih koji nije izjavio žalbu ili nije izjavio žalbu u tom pravcu, postupaće po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji". Ova odredba sadrži pravilo o pogodnosti pridruživanja (beneficium cohaesionis), koje treba da spreči da se prema saokrivljenima po istoj pravnoj stvari, koji odgovaraju u istom postupku i čija pravna situacija je ista, različito postupa u žalbenom postupku.

Napomena: Povodom ovog spornog pitanja zatražili smo odgovor od Vrhovnog kasacionog suda na pitanje koje je glasilo:

Da li primenu instituta iz odredbe člana 277. Zakona o prekršajima, u slučaju nastupanja zastarelosti prekršajnog postupka treba apsolutno uslovljavati pravnim dejstvom pravnosnažnosti odluke u odnosu na saokrivljene koji se nisu žalili, odnosno zavisno od toga da li je zastarelost odluke nastupila pre ili posle isteka roka za žalbu?

Krivično odeljenje Vrhovnog kasacionog suda je dana 25.12.2017. godine zauzelo stav po navedenom pitanju, koji glasi:

Primena instituta iz odredbe člana 277. Zakona o prekršajima nije uslovljena pravnosnažnošću odluke u odnosu na saokrivljenog koji se nije žalio (u ovom smislu Krivično odeljenje Vrhovnog kasacionog suda ostalo je pri stavu izraženom u odluci Przz.53/11 od 08.06.2012. godine).

Pitanje:

Da li je udruženje građana i, uopšte, pravno lice kao tražilac informacija uvek ovlašćeno da podnese zahtev za pokretanje prekršajnog postupka po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja ili je potrebno da se dostavljanjem dokaza da mu je neko imovinsko pravo povređeno ili ugroženo legitimiše kao oštećeni u smislu odredbe člana 126. stav 1. Zakona o prekršajima?

Pravno shvatanje:

Udruženje građana i, upošte, pravno lice kao tražilac informacija uvek su ovlašćeni da podnesu zahtev za pokretanje prekršajnog postupka po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja("Sl. glasnik RS", br. 120/2004, 54/2007, 104/2009 i 36/2010) i nisu uslovljeni dokazivanjem svojstva oštećenog u smislu odredbe člana 126. stav 1. Zakona o prekršajima.

O b r a z l o ž e nj e

Odredbama člana 126. stav 1. Zakona o prekršajima propisano je da je oštećeni, u smislu ovog zakona, lice čije je kakvo lično ili imovinsko pravo povređeno ili ugroženo prekršajem. Polazeći od činjenice da se Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja uređuje način ostvarivanja prava koje je zajemčeno članom 51. stav 2. UstavaRepublike Srbije ("Sl. glasnik RS", br. 98/2006), prema kojem svako ima pravo na pristup podacima koja su u posedu državnih organa, to povreda Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja predstavlja povredu ustavom zajemčenog ljudskog prava. Odredbama člana 5. stav 1. i stav 2. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja propisano je da svako ima pravo da mu bude saopšteno da li organ vlasti poseduje određenu informaciju od javnog značaja, odnosno da li mu je ona inače dostupna i da svako ima pravo da mu se informacija od javnog značaja učini dostupnom pri čemu je odredbama člana 2. istog zakona propisano da je informacija od javnog značaja ona koja se odnosi na sve ono o čemu javnost ima opravdan interes da zna. Iz navedenog proizlazi da tražioci informacije nisu samo fizička lica, koja nesporno imaju lična prava, već i drugi oblici udruživanja građana ili pravnih lica koji su osnovani u skladu sa Ustavom i zakonima a deluju u cilju pribavljanja informacija koje se odnose na sve ono o čemu javnost ima opravdan interes da zna. Kako je Vrhovni kasacioni sud na sednici Građanskog odeljenja održanoj dana 06.12.2016. godine već zauzeo pravni stav da je uskraćivanjem adekvatnog odgovora tražiocu informacije učinjena povreda ličnog prava, a da je tražilac informacija oštećeni i uvek ovlašćen da podnese zahtev za pokretanje prekršajnog postupka, bez uslovljavanja prethodnim dokazivanjem povrede kakvog ličnog ili imovinskog prava, to u skladu sa tim pravno lice ili udruženje građana kao tražilac informacije automatski po samom Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja stiče ovlašćenje da podnese zahtev za pokretanje prekršajnog postupka po članu 180. stav 1. Zakona o prekršajima kao oštećeni.

U prilog ovakvom zaključku idu i stavovi izraženi u presudama Evropskog suda za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda člana 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pri čemu treba imati u vidu da je članom 34. Konvencije, propisano da taj sud može primati predstavke od svakog lica, nevladine organizacije ili grupe lica koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, učinjene od strane neke države ugovornice, odnosno da aktivnu legitimaciju u postupku pred Sudom ima lice, grupa lica ili nevladina organizacija koja tvrdi da je žrtva povrede prava zajemčenih Konvencijom čiji smo mi potpisnici. Upravo na taj način je presudom Evropskog suda za ljudska prava po predstavci broj 48135/06 - Inicijativa mladih za ljudska prava protiv Srbije, objavljena u "Službenom glasniku RS", br. 60/2013, utvrđeno da je došlo do povrede čl. 10 Konvencije, sa obrazloženjem da "sloboda dobijanja informacija" obuhvata pravo na pristup informacijama a da je podnosilac predstavke nevladina organizacija osnovana 2003. godine sa sedištem u Beogradu, koja prati primenu tranzicionih zakona radi obezbeđenja poštovanja ljudskih prava, demokratije i vladavine prava. Takođe iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je naša država u tom postupku isticala prigovor nedostatka aktivne legitimacije (nespojivost ratione personae) pošto tražene informacije nisu bile potrebne podnosiocu predstavke. Međutim ovakva primedba po stavu Suda je neosnovana jer je utvrđeno da kada je nevladina organizacija umešana u pitanja od javnog interesa, kao što je ovaj podnosilac predstavke, ona igra ulogu "javnog čuvara" slične važnosti kao što je štampa, usled čega aktivnosti podnosioca predstavke stoga zahtevaju sličnu zaštitu prema Konvenciji kao ona koja se pruža štampi. Isti stav zauzet je i u presudi Társaság a Szabadságjogokért protiv Mađarske, broj predstavke 37374/05, od 14. aprila 2009. godine, gde je takođe utvrđena povreda čl. 10 Konvencije, a podnosilac predstavke je Mađarski savez za građanske slobode odnosno mađarsko udruženje građana.

Izvor: Vebsajt Prekršajnog apelacionog suda, 01.07.2019.
Naslov: Redakcija