Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

NACRT ZAKONA O ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU: Mišljenje Poverenice za zaštitu ravnopravnosti na Nacrt zakona


Ministarstvo zdravlja je dopisom broj 011-00-00189/2016-05 od 2. avgusta 2017. godine, dostavila Povereniku za zaštitu ravnopravnosti Nacrt zakona o zdravstvenom osiguranju, radi davanja mišlјenja.

Postupajući po ovom dopisu, Poverenica daje mišlјenje na Nacrt zakona, sa aspekta delokruga rada Poverenika za zaštitu ravnopravnosti.

Ustav Republike Srbije ("Sl. glasnik RS", br. 98/2006 - dalje: Ustav) zabranjuje svaku diskriminaciju, neposrednu ili posrednu, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta. Ustav, takođe jemči pravo na zdravlјe. Svako ima pravo na zaštitu svog fizičkog i psihičkog zdravlјa. Deca, trudnice, majke tokom porodilјskog odsustva, samohrani roditelјi sa decom do sedme godine i stari ostvaruju zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, ako je ne ostvaruju na drugi način, u skladu sa zakonom.

Ustavna zabrana diskriminacije bliže je razrađena Zakonom o zabrani diskriminacije ("Sl. glasnik RS", br. 22/2009), koji u članu 2. stav 1. tačka 1. propisuje da diskriminacija i diskriminatorno postupanje označavaju svako neopravdano pravlјenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje (isklјučivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva), u odnosu na lica ili grupe kao i na članove njihovih porodica, ili njima bliska lica, na otvoren ili prikriven način, a koji se zasniva na rasi, boji kože, precima, državlјanstvu, nacionalnoj pripadnosti ili etničkom poreklu, jeziku, verskim ili političkim ubeđenjima, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, imovnom stanju, rođenju, genetskim osobenostima, zdravstvenom stanju, invaliditetu, bračnom i porodičnom statusu, osuđivanosti, starosnom dobu, izgledu, članstvu u političkim, sindikalnim i drugim organizacijama i drugim stvarnim, odnosno pretpostavlјenim ličnim svojstvima. Odredbama člana 4. propisano je načelo jednakosti tako što je regulisano da su svi jednaki i uživaju jednak položaj i jednaku pravnu zaštitu, bez obzira na lična svojstva, te da je svako dužan da poštuje načelo jednakosti, odnosno zabranu diskriminacije. Odredbom člana 17. stav 1. propisano je da diskriminacija u pružanju javnih usluga postoji ako pravno ili fizičko lice, u okviru svoje delatnosti, odnosno zanimanja, na osnovu ličnog svojstva lica ili grupe lica, odbije pružanje usluge, za pružanje usluge traži ispunjenje uslova koji se ne traže od drugih lica ili grupe lica, odnosno ako u pružanju usluga neopravdano omogući prvenstvo drugom licu ili grupi lica. Odredbom člana 27. stav 1. zabranjena je diskriminacija lica ili grupe lica s obzirom na njihovo zdravstveno stanje, kao i članova njihovih porodica. Diskriminacija iz stava 1. ovog člana postoji naročito ako se licu ili grupi lica zbog njihovih ličnih svojstava neopravdano odbije pružanje zdravstvenih usluga, postave posebni uslovi za pružanje zdravstvenih usluga koji nisu opravdani medicinskim razlozima, odbije postavlјanje dijagnoze i uskrate informacije o trenutnom zdravstvenom stanju, preduzetim ili nameravanim merama lečenja ili rehabilitacije, kao i uznemiravanje, vređanje i omalovažavanje u toku boravka u zdravstvenoj ustanovi.

Imajući u vidu navedeno, povodom pojedinih rešenja sadržanih u Nacrtu zakona, Poverenik za zaštitu ravnopravnosti daje sledeće mišlјenje:

 U članu 18. Nacrta zakona kojim se uređuje osiguranje lica osiguranika kao članova porodice osiguranika u stavu 2. tačka 2) navedeni su: "2) članovi šire porodice (roditelјi, očuh, maćeha, usvojitelј, deda, baba, unučad, braća i sestre, koje osiguranik izdržava, u smislu propisa o porodičnoj zaštiti, kao i propisa o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju socijalne sigurnosti građana)". Poverenik ukazuje da je Zakon o socijalnoj zaštiti i obezbeđivanju socijalne sigurnosti građana ("Sl. glasnik RS", br. 36/91, 79/91, 33/93, 53/93, 67/93, 46/94, 48/94, 52/96, 29/2001, 84/2004, 101/2005 - dr. zakon i 115/2005) prestao da važi donošenjem Zakona o socijalnoj zaštiti ("Sl. glasnik RS", br. 24/2011) 2011. godine. Pored toga ukazuje da je u smislu propisa o socijalnoj zaštiti propisan širi krug lica koji čini porodicu, te iz tog razloga nije jasno na koji krug lica se ova odredba odnosi. Naime, članom 81. Zakona o socijalnoj zaštiti kod utvrđivanja prava na novčanu socijalnu pomoć određeno je ko čini porodicu u smislu ostvarivanja ovog prava. Tako prema ovom članu porodicom se smatraju supružnici i vanbračni partneri, deca i srodnici u pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva, kao i srodnici u pobočnoj liniji do drugog stepena srodstva pod uslovom da žive u zajedničkom domaćinstvu. Članom porodice, u smislu Zakona o socijalnoj zaštiti smatra se i dete koje ne živi u porodici, a nalazi se na školovanju – do kraja roka propisanog za to školovanje, a najkasnije do navršene 26. godine života. Članom porodice, smatra se i supružnik bez obzira gde faktički živi. Izuzetno članom porodice ne smatra se izvršilac nasilјa u porodici, odnosno njegovi prihodi i imovina ne utiču na pravo žrtava nasilјa u porodici da ostvare novčanu socijalnu pomoć, ako ispunjavaju druge uslove propisane ovim zakonom. Članom porodice staratelјa smatra se lice sa smetnjama u razvoju, koje se u porodici staratelјa nalazi na osnovu rešenja organa staratelјstva. Imajući u vidu navedeno Poverenik je mišlјenja da je navedeni član potrebno još jednom razmotriti.

Dalјe, u članu 18. stav 3. propisano je da se vanbračni partner smatra članom uže porodice, u smislu ovog zakona, ako sa osiguranikom živi u vanbračnoj zajednici najmanje dve godine pre dana podnošenja prijave na osiguranje. Poverenik ukazuje na odredbe člana 62. Ustava kojima je propisano da se vanbračna zajednica izjednačuje sa bračnom, u skladu sa zakonom. Odredbama člana 4. Porodičnog zakona ("Sl. glasnik RS", br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015) je propisano da je vanbračna zajednica trajnija zajednica života žene i muškarca, između kojih nema bračnih smetnji (vanbračni partneri), kao i da vanbračni partneri imaju prava i dužnosti supružnika pod uslovima određenim ovim zakonom. Takođe odredbama člana 152. Porodičnog zakona je propisano da vanbračni partner koji nema dovolјno sredstava za izdržavanje, a nesposoban je za rad ili je nezaposlen, ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera srazmerno njegovim mogućnostima. Dok je stavom 2 navedenog člana propisano da na izdržavanje vanbračnog partnera shodno se primenjuju odredbe Porodičnog zakona o izdržavanju supružnika. Pored toga Poverenica ističe da je članom 2. Zakona o zabrani diskriminacije propisano da akt diskriminacije označava svako neopravdano pravlјenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje (isklјučivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva), u odnosu na lica ili grupe kao i na članove njihovih porodica, ili njima bliska lica, na otvoren ili prikriven način, a koji se zasniva na rasi, boji kože, precima, državlјanstvu, nacionalnoj pripadnosti ili etničkom poreklu, jeziku, verskim ili političkim ubeđenjima, polu, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji, imovnom stanju, rođenju, genetskim osobenostima, zdravstvenom stanju, invaliditetu, bračnom i porodičnom statusu, osuđivanosti, starosnom dobu, izgledu, članstvu u političkim, sindikalnim i drugim organizacijama i drugim stvarnim, odnosno pretpostavlјenim ličnim svojstvima. Takođe članom 8. navedenog zakona propisano je da povreda načela jednakih prava i obaveza postoji ako se licu ili grupi lica zbog njegovog odnosno njihovog ličnog svojstva, neopravdano uskraćuju prava i slobode ili nameću obaveze koje se u istoj ili sličnoj situaciji ne uskraćuju ili ne nameću drugom licu ili grupi lica, ako su cilј ili posledice preduzetih mera neopravdani, kao i ako ne postoji srazmera između preduzetih mera i cilјa koji se ovim merama ostvaruje. Imajući u vidu navedene odredbe Ustava, Porodičnog zakona i Zakona o zabrani diskriminacije Poverenica je mišlјenja da je postavlјanje uslova trajanja vanbračne zajednice najmanje dve godine neopravdano i u suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije.

 Poverenik za zaštitu ravnopravnosti smatra da je potrebno još jednom razmotriti odredbu člana 79. stav 1. Nacrta zakona, kojom je regulisano pravo na naknadu zarade zbog nege deteta i uskladiti je sa članom 72. Nacrta zakona, kako bi bili obuhvaćeni svi osiguranici navedeni u ovom članu.

 U vezi ostvarivanja prava na naknadu troškova prevoza, članom 103. stav 3. Nacrta zakona, propisano je da izuzetno od stava 1. ovog člana detetu do navršenih 18 godina života i starijem licu koje je teško duševno ili telesno ometeno u razvoju upućenim na lečenje i rehabilitaciju u zdravstvenu ustanovu, odnosno privatnu praksu van mesta stanovanja i to najmanje dva puta nedelјno kao i osiguranom licu upućenom na hemodijalizu i hemio i radio terapiju, pripada naknada troškova prevoza na osnovu mišlјenja stručno-medicinskog organa. Članom 107. stav 3. navedeno je da se smatra da je pratilac za vreme putovanja neophodan ako se na lečenje ili lekarski pregled u drugo mesto upućuje dete mlađe od 18. godina života odnosno starije lice od 18 godina koje je teže telesno ili duševno ometeno u razvoju kao i lice kod kojeg je u toku života zbog bolesti ili povrede došlo do gubitka pojedinih telesnih ili psihičkih funkcija, zbog čega to lice nije u mogućnosti da samostalno obavlјa aktivnosti svakodnevnog života, uklјučujući slepa, slabovida i gluva lica. Poverenik smatra da je adekvatnija upotreba termina: lice sa fizičkim i mentalnim invaliditetom umesto termina: telesno ili duševno ometeno u razvoju. Pored toga, mišlјenja smo da navedene odredbe treba još jednom razmotriti sa aspekta da li su sva lica koja su u istoj ili sličnoj situaciji obuhvaćena navedenim odredbama zakona. Primera radi u odredbi člana 107. stav 3. pomenuta slabovida i slepa lica a kada su u pitanju gluva lica, zakon isklјučuje nagluva ili nema lica.

Pored toga ukazuje da navedene odredbe nisu dovolјno precizne te da mogu izazvati različito postupanje u praksi.

Ukazuje da je Republika Srbija potvrdila Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, kroz Zakon o potvrđivanju konvencije o pravima osoba sa invaliditetom ("Sl. glasnik RS - Međunarodni ugovori", br. 42/2009), koja u članu 25. propisuje da "Države strane ugovornice priznaju osobama sa invaliditetom pravo na ostvarivanje najvišeg mogućeg zdravstvenog standarda bez diskriminacije zasnovane na invaliditetu Države strane ugovornice će preduzeti sve odgovarajuće mere kako bi osobama sa invaliditetom omogućile pristup zdravstvenim uslugama, vodeći računa o polu, uklјučujući rehabilitaciju u vezi sa zdravlјem" i time se obavezala na poštovanje opštih načela Konvencije, koja ujedno predstavlјaju smernice državama članicama kako da tumače i usklađuju domaće zakonodavstvo, a to su, između ostalog, načelo zabrane diskriminacije, puno i efikasno učešće i uklјučivanje u društvo, jednake mogućnosti, dostupnost, ravnopravnost žena i muškaraca, ravnopravnost pred zakonom.

 Članom 113. Nacrta zakona kojim se uređuje pitanje korišćenja zdravstvene zaštite u inostranstvu propisano je: "Osigurano lice za vreme privatnog boravka u inostranstvu ima pravo na korišćenje zdravstvene zaštite na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja samo u slučaju hitne medicinske pomoći kako bi se otklonila neposredna opasnost po život osiguranika." Poverenik ukazuje da je ova odredba preuzeta iz sada važećeg zakona i da je zadržala isto rešenje.

U vezi sa ovom odredbom ukazuje da je u postupku po pritužbi uočen problem kod omogućavanja usluga dijalize u inostranstvu na teret Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, tokom privatnog boravka građana koji boluju od hronične bubrežne insuficijencije i koji zbog održavanja života hemodijalizu moraju da obavlјaju doživotno bez obzira da li se nalaze u Republici Srbiji ili u inostranstvu. Ovom prilikom podseća i na obraćanje Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje Narodnoj skupštini, Odboru za zdravlјe i porodicu, u vezi predstavke Udruženja bubrežnih bolesnika i invalida na kućnoj dijalizi RS – RENALIS, kojom je traženo da se pacijentima na hemodijaliznom programu omoguće usluge hemodijalize u inostranstvu, tokom privatnog boravka, na teret RFZO-a, sa navodom da ne postoji zakonska obaveza da RFZO obezbedi i snosi troškove osiguranim licima za obavlјanje hemodijalize u inostranstvu, ali da je RFZO na dobrovolјnoj osnovi doneo Uputstvo o obavlјanju hemodijalize u inostranstvu u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima i da su ove aktivnosti preduzete "dok Zakonom o zdravstvenom osiguranju ne bude regulisana navedena pravna situacija". Imajući u vidu navedeno, mišlјenja smo da je Nacrtom zakona potrebno regulisati ovo pitanje kako ne bi dolazilo do problema u primeni Zakona u praksi.

 5. U članu 114. stav 1. Nacrta zakona propisano je da: "Pravo na korišćenje zdravstvene zaštite u inostranstvu na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, ima osigurano lice ako je njegovo zdravstveno stanje pre njegovog odlaska u inostranstvo takvo da je utvrđeno da ne boluje, odnosno da nije bolovalo od akutnih ili hroničnih bolesti u akutnoj fazi, u poslednjih 12 meseci, za koje je potrebno duže ili stalno lečenje, odnosno da se osigurano lice ne nalazi u stanju koje bi ubrzo po dolasku u inostranstvo zahtevalo lečenje, odnosno smeštaj u stacionarnu zdravstvenu ustanovu, uklјučujući i druge zdravstvene usluge." Povernik ukazuje da je ova odredba, preuzeta iz člana 65. sada važećeg zakona s tim što je u sada važećoj normi navedeno da pravo na korišćenje zdravstvene zaštite u inostranstvu na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja između ostalog ima lice koje se ne nalazi u stanju koje bi ubrzo po dolasku u inostranstvo zahtevalo duže lečenje, zbog čega se postavlјa pitanje da li predložena norma umesto da povećava nivo dostignutih prava, ovaj nivo snižava. Pored toga ističemo da je Poverenik postupao po pritužbama građana koje su se odnosile na ovu odredbu. S tim u vezi zatraženo je izjašnjenje RFZO. U izjašnjenju na pritužbu RFZO-a od 25. maja 2017. godine navedeno je: "Kada se radi o kvalifikaciji "kao neravnopravnog", a da se imajući u vidu da je po svim gore navedenim parametrima u konkretnoj upravnoj stvari postupano po svim Zakonom i podzakonskim aktima propisanim postupcima, i u odgovarajućim rokovima, upućujemo vas na činjenicu da suštinu nastalog pitanja generiše očigledno i do sada napadane odredbe člana 65. Zakona koje su kvalifikovane kao rigidne i neodgovarajuće sadašnjem trenutku, posebno obavezama iz SSP-a i postupka pridruživanja Evropskoj uniji, a što ni u novom Nacrtu zakona o zdravstvenom osiguranju očigledno nije menjano, već naprotiv dato u potpuno identičnom tekstu!?…Na kraju ceneći realan značaj napred pokrenutog pitanja, smatramo da je Vaš zahtev trebao biti upućen Direkciji republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, koji uz Ministarstvo zdravlјa Republike Srbije ima primarnu ulogu u utvrđivanju uslova i načina ostvarivanja prava i njihove implementacije, instaliranju odgovarajućih administrativnih alata u formi propisanih formulara i njihove namene pa sve do ujednačavanja prakse u radu lekara i lekarskih komisija i drugih organa veštačenja u utvrđivanju odgovarajućih odlučnih činjenica u smislu savremenih principa obezbeđivanja tzv. prekogranične zdravstvene zaštite". Imajući u vidu navedeno mišlјenja smo da je pomenutu odredbu potrebno još jednom razmotriti, a naročito imajući u vidu dostignuti nivo prava kao i činjenicu da važeća odredba Zakona dovodi do različite primene u praksi koja u pojedinim slučajevima može biti i diskriminatorna po osnovu zdravstvenog stanja kao ličnog svojstva.

 U članu 125. stav 4. Nacrta zakona, Poverenik smatra da iza tačke 4), ovaj stav treba dopuniti još jednom tačkom, vezano za zbrinjavanja dece, trudnica i porodilјa u skladu sa članom 3. Zakona o ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu dece, trudnica i porodilјa ("Sl. glasnik RS", br. 104/2013). Naime, u slučaju da nije izvršena uplata dospelog doprinosa za obavezno zdravstveno osiguranje, pravo na zdravstvenu zaštitu na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja potrebno je jednako obezbediti, kako pored navedenih slučajeva tako i u slučaju zbrinjavanja dece, trudnica i porodilјa.

 7. Nacrtom zakona u članu 131. stav 1. tačka 4) propisano je da se osiguranim licima obezbeđuju zdravstvene usluge u visini od najmanje 65% od cene zdravstvene usluge iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja pored ostalog i za: "- lečenje bolesti čije je rano otkrivanje predmet cilјanog preventivnog pregleda, odnosno skrininga, prema odgovarajućim nacionalnim programima, ukoliko se osigurano lice nije odazvalo ni na jedan poziv u okviru jednog ciklusa pozivanja, niti je svoj izostanak opravdalo, a bolest se pojavila u periodu do narednog ciklusa pozivanja." Poverenik je mišlјenja da navedenu odredbu treba još jednom preispitati sa aspekta njene saglasnosti sa članom 68. Ustava i čl. 6, 8. i 15. Zakona o pravima pacijenata ("Sl. glasnik RS", br. 45/2013), kojima su uređena pitanja prava na dostupnost zdravstvene zaštite, prava na preventivne mere i prava na pristanak pacijenata. Svim obolelim osiguranicima neophodno je omogućiti jednak pristup zdravstvenoj zaštiti, pogotovu kada se radi o najtežim obolјenjima, od posebnog socijalno-medicinskog značaja, bez obzira na obavlјen ili ne obavlјen preventivni pregled i bez diskriminacije u odnosu na finansijske mogućnosti, kojima bi bili izloženi osiguranici koji nisu obavili preventivni pregled u okviru jednog ciklusa pozivanja, a u međuvremenu su oboleli. Svakako smatramo da cilј koji se želi postići ovom merom nije u srazmeri sa dobrom koje se štiti. S tim u vezi Poverenik posebno ukazuje na odredbu člana 8. Zakona o pravima pacijenata kojim je propisano da pacijent ima odgovarajuće zdravstvene usluge radi očuvanja zdravlјa, sprečavanja, suzbijanja i ranog otkrivanja bolesti drugih poremećaja zdravlјa. Zdravstvena ustanova ima obavezu sprovođenja preventivnih mera iz stava 1. ovog člana podizanjem svesti lјudi, obezbeđivanjem zdravstvenih usluga u odgovarajućim intervalima, za grupacije stanovništva koje su izložene povećanom riziku obolevanja, u skladu sa zakonom.

 Odredbom člana 143. stav 2. Nacrta zakona propisano je da "ako osigurano lice ne potpiše izjavu iz stava 1. ovog člana Republički fond nije dužan da snosi troškove zdravstvene zaštite koji se ne mogu proveriti od strane nadzornika osiguranja." Dok je stavom 1. istog člana propisano da" izjavom iz člana 142 stav 1. ovog zakona osigurano lice daje pristanak da nadzornik osiguranja može imati uvid u lične podatke osiguranog lica koji se odnose na ostvarivanje prava iz oblasti obaveznog zdravstvenog osiguranja". S tim u vezi ukazujemo da se član 142. Nacrta zakona ne odnosi na saglasnost u vezi uvida u lične podatke osiguranog lica već na izbor izabranog lekara. Pored toga Poverenik ukazuje da sva osigurana lica imaju jednako pravo da se leče o trošku osiguranja ukoliko je zdravstveno osiguranje plaćeno i osiguranik ima validnu overenu zdravstvenu karticu. Uslovlјavanjem i propisivanjem potpisivanja izjave, ne može i ne sme da suspenduje osnovno pravo na lečenje odnosno zdravstvena zaštita koju građani i građanke imaju po Ustavu i zakonu.

Takođe, iako nije u direktnoj nadležnosti Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, ukazujemo da je potrebno pravnotehnički uskladiti prelazne i završne odredbe, posebno odredbe člana 272. Nacrta zakona u vezi sa stupanjem zakona na snagu, kao i regulisanjem početka njegove primene.

Pored navedenog, uočeno je da Nacrt zakona ne sadrži odredbu o zabrani diskriminacije. Naime, iako je zabrana diskriminacije uređena opštim antidiskriminacionim propisima, Poverenik smatra da bi bilo korisno da se takva odredba nađe i u ovom sistemskom zakonu, kako bi se dodatno pružila zaštita građanima i građankama (osiguranicima) od diskriminacije u ostvarivanju prava na zdravstveno osiguranje.

Izvor: Vebsajt Poverenice, 06.09.2017.
Naslov: Redakcija