Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

OCENA USTAVNOSTI: OBJAVLJENA ODLUKA USTAVNOG SUDA KOJOM SE UTVRĐUJE DA ODREDBA ČLANA 3. STAV 2. ZAKONA O DOPUNAMA ZAKONA O VLADI ("Sl. glasnik RS", br. 72/2012) NIJE U SAGLASNOSTI SA USTAVOM: Odluka je objavljena u "Sl. glasniku RS", br. 7/2014 od 28.1.2014. godine


Ustavni sud na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1. Ustava Republike Srbije, na sednici održanoj 14. novembra 2013. godine, doneo je

ODLUKU

1. Utvrđuje se da odredba člana 3. stav 2. Zakona o dopunama Zakona o Vladi ("Službeni glasnik RS", broj 72/12) nije u saglasnosti sa Ustavom.

2. Odbija se predlog za utvrđivanje neustavnosti odredaba čl. 1. i 2. i člana 3. stav 1. Zakona iz tačke 1.

Obrazloženje

Ustavnom sudu podnet je predlog za ocenu ustavnosti odredaba čl. 1. do 3. Zakona o dopunama Zakona o Vladi ("Službeni glasnik RS", broj 72/12). U predlogu se navodi da su osporenim odredbama čl. 1. do 3. Zakona, kojima su izvršene dopune čl. 7. i 8. osnovnog teksta Zakona o Vladi, uvedene nadležnosti Vlade prema svim imaocima javnih ovlašćenja na nivou Republike Srbije, što je, po mišljenju predlagača, u suprotnosti sa odredbama Ustava, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima. Naime, podnosilac smatra da je pojam: "imaoci javnih ovlašćenja na nivou Republike" mnogo širi pojam od pojma: "imaoci javnih ovlašćenja u poslovima državne uprave", jer su imaoci javnih ovlašćenja na nivou Republike Srbije i predsednik Republike, sudovi, Advokatska komora Srbije, nezavisna regulatorna tela, javna tužilaštva i mnogi drugi. Predlagač dalje navodi da, kako je Ustavom utvrđeno da su mnogi imaoci javnih ovlašćenja na nivou Republike nezavisni od Vlade, to je očigledno da Vlada ne može biti odgovorna za njihov rad, niti vršiti nadzor nad njima.

U sprovedenom prethodnom postupku Ustavni sud je dostavio navedeni predlog Narodnoj skupštini na odgovor 17. januara 2012. godine. Narodna skupština nije dostavila odgovor Ustavnom sudu u ostavljenom roku od 60 dana od dana dostavljanja predloga, pa ni nakon isteka tog roka, tako da je Ustavni sud, saglasno odredbi člana 34. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11 i 18/13 - Odluka US), nastavio postupak.

U sprovedenom postupku Ustavni sud je utvrdio:

Osporeni Zakon o dopunama Zakona o Vladi je donela Narodna skupština, na sednici održanoj 26. jula 2012. godine. Istog datuma Zakon je objavljen u "Službenom glasniku RS", broj 72, a stupio je na snagu 3. avgusta 2012. godine. Ovim zakonom izvršene su dopune člana 7. stav 2. i člana 8. st. 2. i 3. Zakona o Vladi, kojima su uređena pitanja koja se odnose na odgovornost Vlade i njena ovlašćenja prema organima državne uprave. Navedene dopune izvršene su na redakcijskom nivou tako što su reči: "i/ili imalac javnih ovlašćenja na nivou Republike" u odgovarajućem broju i padežu dodate na određenim mestima u članu 7. stav 2. i članu 8. st. 2. i 3. Zakona o Vladi. Imajući u vidu navedeni način dopune Zakona o Vladi, iz koga se ne vidi celovitost rešenja čija se dopuna predlaže, Ustavni sud je najpre konstatovao da je radi ocene ustavnosti osporenog Zakona, neophodno poći od odredaba člana 7. stav 2. i člana 8. st. 2. i 3. osnovnog teksta Zakona o Vladi u celini, čija dopuna je izvršena na osnovu osporenog Zakona.

Tako su ovim dopunama uvedeni imaoci javnih ovlašćenja na nivou Republike, kao subjekti za čiji rad je Vlada odgovorna i koja može preduzeti određene mere u slučaju njihovog nedonošenja propisa, odnosno donošenja propisa koji je u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade. Osporenom odredbom člana 1. Zakona je dopunjen član 7. stav 2. Zakona o Vladi, tako što su posle reči: "organa državne uprave", dodate reči: "i imalaca javnih ovlašćenja", pa odredba člana 7. stav 2. Zakona o Vladi sada glasi: "Vlada je odgovorna Narodnoj skupštini za vođenje politike Republike Srbije, za izvršavanje zakona i drugih opštih akata Narodne skupštine, za stanje u svim oblastima iz svoje nadležnosti i za rad organa državne uprave i imalaca javnih ovlašćenja na nivou Republike". Osporenom odredbom člana 2. Zakona izvršena je dopuna u naslovu iznad člana 8. Zakona o Vladi, tako što su posle reči: "organima državne uprave", dodate reči: "i imaocima javnih ovlašćenja", pa ovaj naslov sada glasi: "Ovlašćenja prema organima državne uprave i imaocima javnih ovlašćenja". Odredbama člana 3. Zakona dopunjen je član 8. st. 2. i 3. Zakona o Vladi, tako što su na određenim mestima u ovim zakonskim odredbama dodate reči: "ili imalac javnih ovlašćenja na nivou Republike", u odgovarajućem padežu, pa odredbe člana 8. st. 2. i 3. Zakona o Vladi sada glase: "Ako organ državne uprave ili imalac javnih ovlašćenja na nivou Republike ne donese propis, donosi ga Vlada ako bi nedonošenje propisa moglo izazvati štetne posledice po život ili zdravlje ljudi, životnu sredinu, privredu ili imovinu veće vrednosti. Vlada može poništiti ili ukinuti propis organa državne uprave ili imaoca javnih ovlašćenja na nivou Republike koji su u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade i odrediti rok za donošenje novog propisa".

Ustavom Republike Srbije je utvrđeno: da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje organizaciju, nadležnost i rad republičkih organa (član 97. tačka 16.); da Vlada usmerava i usklađuje rad organa državne uprave i vrši nadzor nad njihovim radom, da Vlada vrši i druge poslove određene Ustavom i zakonom (član 123. tač. 5. i 6.); da je Vlada odgovorna Narodnoj skupštini za politiku Republike Srbije, za izvršavanje zakona i drugih opštih akata Narodne skupštine i za rad organa državne uprave (član 124.); da je državna uprava samostalna, vezana Ustavom i zakonom, a da je za svoj rad odgovorna Vladi (član 136. stav 1.); da se u interesu efikasnijeg i racionalnijeg ostvarivanja prava i obaveza građana i zadovoljavanja njihovih potreba od neposrednog interesa za život i rad, zakonom može poveriti obavljanje određenih poslova iz nadležnosti Republike Srbije autonomnoj pokrajini i jedinici lokalne samouprave, da se pojedina javna ovlašćenja mogu zakonom poveriti i preduzećima, ustanovama, organizacijama i pojedincima, da se javna ovlašćenja mogu zakonom poveriti i posebnim organima preko kojih se ostvaruje regulatorna funkcija u pojedinim oblastima ili delatnostima, da Republika Srbija, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave mogu osnovati javne službe, da se delatnosti i poslovi zbog kojih se osnivaju javne službe, njihovo uređenje i rad propisuju zakonom (član 137.).

Članom 4. Zakona o državnoj upravi ("Službeni glasnik RS", br. 79/05, 101/07 i 95/10) uređeno je poveravanje poslova državne uprave, tako što je propisano da se pojedini poslovi državne uprave zakonom mogu poveriti autonomnim pokrajinama, opštinama, gradovima i gradu Beogradu, javnim preduzećima, ustanovama, javnim agencijama i drugim organizacijama, za koje se u daljem tekstu zakona koristi jedan generički pojam - imaoci javnih ovlašćenja. Dalje, u delu VI. Zakona nalaze se posebne odredba o imaocima javnih ovlašćenja, kojima su uređeni: položaj, finansiranje i donošenje propisa imalaca javnih ovlašćenja (čl. 51. do 53.); ograničenja pri poveravanju poslova državne uprave (član 54.); nadzor nad radom imalaca javnih ovlašćenja u vršenju poverenih poslova državne uprave (čl. 55. do 57.). Tako je odredbama člana 51. Zakona propisano da pri vršenju poverenih poslova državne uprave imaoci javnih ovlašćenja imaju ista prava i dužnosti kao organi državne uprave, kao i da Vlada i organi državne uprave zadržavaju i posle poveravanja poslova državne uprave odgovornost za njihovo izvršavanje. Odredbama čl. 56. i 57. Zakona su, kao posebna ovlašćenja nadzornog organa, predviđeni: preuzimanje poverenog posla od strane nadzornog organa i njegov nadzor nad zakonitošću propisa imalaca javnih ovlašćenja. Povodom preuzimanja poverenog posla, članom 56. Zakona je propisano: da je nadzorni organ državne uprave dužan da neposredno izvrši povereni posao ako bi neizvršenje posla moglo da izazove štetne posledice po život ili zdravlje ljudi, životnu sredinu, privredu ili imovinu veće vrednosti (stav 1.); da ako imalac javnih ovlašćenja i pored višestrukih upozorenja ne počne da vrši povereni posao ili ne počne da ga vrši pravilno ili blagovremeno, nadzorni organ državne uprave preuzima izvršenje posla, najduže na 120 dana (stav 2.). U okviru nadzora nad zakonitošću propisa imalaca javnih ovlašćenja, članom 57. Zakona je propisano: da je imalac javnih ovlašćenja dužan da pre objavljivanja propisa pribavi od nadležnog ministarstva mišljenje o ustavnosti i zakonitosti propisa, a ministarstvo da njemu dostavi obrazloženi predlog kako da propis usaglasi sa Ustavom, zakonom, drugim propisom ili opštim aktom Narodne skupštine i Vlade (stav 1.); da ako imalac javnih ovlašćenja ne postupi po predlogu ministarstva, ministarstvo je dužno da Vladi predloži donošenje rešenja kojim se poništava ili ukida propis imaoca javnog ovlašćenja ako on nije u saglasnosti s drugim propisom ili opštim aktom Narodne skupštine ili Vlade, a ako on nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, ministarstvo je dužno da predloži Vladi da ga obustavi od izvršenja i da pred Ustavnim sudom pokrene postupak za ocenu njegove ustavnosti ili zakonitosti (stav 2.); da rešenje Vlade o poništavanju, ukidanju ili obustavi od izvršenja propisa stupa na snagu kad se objavi u "Službenom glasniku Republike Srbije" (stav 3.).

Iz navedenog sledi da se član 137. Ustava, kojim je, između ostalog, utvrđeno pravo Republike Srbije da zakonom može poveriti pojedina javna ovlašćenja određenim nedržavnim subjektima, nalazi u okviru onog dela Ustava koji se odnosi na uređivanje državne uprave, kao dela izvršne vlasti u Republici Srbiji. Saglasno navedenom, poveravanje javnih ovlašćenja u stvari podrazumeva delegaciju pojedinih upravnih poslova, dakle poslova iz okvira izvršne vlasti, što znači da se, uslovno rečeno, vrste poslova koji mogu biti povereni određuju zakonom kojim se uređuje oblast državne uprave. Dalje, kako se poveravanjem, za razliku od prenošenja, država "ne odriče" dela svoje nadležnosti, već obavljanje pojedinih poslova iz svoje nadležnosti prepušta drugom, nedržavnom subjektu, to znači da je država vlasna da bez ograničenja odredi u kojim oblastima će izvršavanje pojedinih poslova poveriti nekom imaocu javnog ovlašćenja, rukovođena samo principom njihovog svrsishodnog i racionalnog obavljanja u interesu ostvarivanja prava i obaveza građana. Prema tome, imaoci javnih ovlašćenja, saglasno Ustavu, nisu državni organi, kako je to pogrešno naveo podnosilac u predlogu, već su to uvek i samo nedržavni subjekti kojima su povereni pojedini poslovi organa državne uprave. Polazeći od konstatacije da se država prilikom poveravanja javnih ovlašćenja nekom nedržavnom subjektu "ne odriče" dela svoje nadležnosti, već mu samo prepušta obavljanje pojedinih poslova iz svoje nadležnosti, logično je da obavljanje poverenih poslova podleže kontroli državnog organa iz čije nadležnosti je posao poveren, ali i postojanju odgovornosti državnog organa za obavljanje poverenih poslova.

Saglasno navedenom, odredbama člana 51. Zakona o državnoj upravi je propisano da pri vršenju poverenih poslova državne uprave imaoci javnih ovlašćenja imaju ista prava i dužnosti kao organi državne uprave i da Vlada i organi državne uprave zadržavaju i posle poveravanja poslova državne uprave odgovornost za njihovo izvršavanje. Iz navedenog sledi da organ državne uprave, tj. ministarstvo iz čijeg delokruga su povereni pojedini poslovi državne uprave ostaje odgovorno i za te poverene poslove, iako ih ono ne obavlja, a kako državna uprava za svoj rad odgovora Vladi, saglasno članu 136. stav 1. Ustava, to znači da je Vlada odgovorna i za rad imalaca javnih ovlašćenja u delu poverenih poslova državne uprave, naročito imajući u vidu njenu Ustavom utvrđenu odgovornost za stanje u svim oblastima društvenog života. Naime, odredbom člana 124. Ustava je utvrđena odgovornost Vlade Narodnoj skupštini za politiku Republike Srbije, za izvršavanje zakona i drugih opštih akata Narodne skupštine i za rad organa državne uprave. Polazeći od navedenog, Ustavni sud konstatuje da iz Ustavom utvrđene odgovornosti Vlade za rad organa državne uprave zapravo proizlazi odgovornost Vlade i za rad svih onih subjekata koji umesto organa državne uprave obavljaju deo poslova državne uprave koji su im zakonom povereni, tj. za rad imalaca javnih ovlašćenja, kako je to propisano članom 1. osporenog Zakona. Pri tome, Ustavni sud ističe da Vlada može biti odgovorna za rad imalaca javnih ovlašćenja samo u delu u kojem je njihov rad vezan za obavljanje poverenih poslova državne uprave, a ne i za onaj deo poslova koji se odnose na obavljanje njihove osnovne delatnosti, odnosno poslova koji su izvan okvira poverenih poslova.

U pogledu tzv. "regulatornih tela", kao posebne kategorije imalaca javnih ovlašćenja, Ustavni sud najpre ukazuje da samostalna regulatorna tela jesu novi organizacioni oblici u sistemu državnih organa Republike Srbije, osnovani posebnim zakonima i nadležni da uređuju (regulišu) pojedine oblasti od posebnog društvenog interesa. Pravni položaj ovih tela određen je zakonom, i to kao samostalnih, odnosno nezavisnih organa koji imaju svojstvo posebnih pravnih lica javnog prava i koji su kao takvi funkcionalno i finansijski nezavisni od državnih organa. Saglasno navedenom, Ustavni sud je stao na stanovište da Vlada ne može biti odgovorna za rad "regulatornih tela", jer je njihova odgovornost u vršenju javnih ovlašćenja uređena posebnim zakonima i na drugačijim osnovama od odgovornosti ostalih nedržavnih subjekata kojima su poverena javna ovlašćenja u vršenju poslova državne uprave.

Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je ocenio da su razlozi predlagača za utvrđivanje neustavnosti odredaba čl. 1. i 2. osporenog Zakona neosnovani i da je odgovornost Vlade za rad imalaca javnih ovlašćenja na nivou Republike, koja je propisana na isti način kao i prema organima državne uprave, uređena u saglasnosti sa Ustavom utvrđenim položajem, nadležnošću i odgovornošću Vlade, pa je stoga predlog u tom delu odbio, kako je odlučeno u tački 2. izreke.

Polazeći od stava da je Vlada odgovorna za rad imalaca javnih ovlašćenja, kako je to već obrazloženo povodom člana 1. osporenog Zakona, Ustavni sud je stao na stanovište da iz ovakve odgovornosti upravo proizlazi i pravo Vlade da vrši nadzor nad njihovim radom u delu poverenih poslova.

U okviru tog nadzora Vlada ima više različitih ovlašćenja, a jedno od njih je i pravo Vlade da donese propis u slučaju kada organ državne uprave ili imalac javnih ovlašćenja to ne učini, a njegovo nedonošenje bi moglo izazvati štetne posledice po život ili zdravlje ljudi, životnu sredinu, privredu ili imovinu veće vrednosti. Prema shvatanju Ustavnog suda, ovo ovlašćenje Vlade prema navedenim subjektima proizlazi iz Ustavom utvrđene nadležnosti Vlade da donosi uredbe i druge opšte akte radi izvršavanja zakona, ali i već navedene odgovornosti Vlade za stanje u svim oblastima društvenog života i za rad organa državne uprave i imalaca javnih ovlašćenja u obavljanju poverenih poslova. Naime, prema ovom ovlašćenju, Vlada je zbog svoje odgovornosti za stanje u svim oblastima dužna da donošenjem propisa umesto državnog organa uprave ili imaoca javnog ovlašćenja koji su za svoj rad odgovoran Vladi, spreči navedene štetne posledice koje mogu nastupiti u oblastima za čije nesmetano funkcionisanje Vlada snosi odgovornost. To znači da u konkretnoj situaciji Vlada stupa na mesto nadležnog organa državne uprave, odnosno imaoca javnog ovlašćenja i reguliše društvene odnose u funkciji izvršenja zakona, kako bi navedene štetne posledice sprečila, jer bi upravo odlaganje u donošenju određenog propisa moglo do njih dovesti.

Saglasno navedenom, Ustavni sud je ocenio da osporena odredba člana 3. stav 1. Zakona nije u suprotnosti sa Ustavom, jer iz odgovornosti Vlade za rad imalaca javnih ovlašćenja proizlazi i navedeno Vladino ovlašćenje, da pod uslovima utvrđenim Zakonom, mora doneti propis ukoliko to nije učinio imalac javnih ovlašćenja, jer se radi o poslu koji originerno pripada državi, a zarad sprečavanja određenih štetnih posledica po život ili zdravlje ljudi, životnu sredinu, privredu ili imovinu veće vrednosti, pa je stoga i u tom delu predlog odbio, kako je odlučio u tački 2. izreke.

Međutim, u pogledu drugog nadzornog ovlašćenja Vlade u odnosu na imaoce javnih ovlašćenja, koje je propisano članom 3. stav 2. osporenog Zakona, a odnosi se na pravo Vlade da na isti način kao i prema organima državne uprave, može poništiti ili ukinuti propis imaoca javnog ovlašćenja na nivou Republike Srbije koji je u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade i odrediti rok za njegovo donošenje, Ustavni sud ukazuje da je ovo ovlašćenje na dva različita načina uređeno u dva zakona, i to u Zakonu o Vladi i Zakonu o državnoj upravi.

Naime, odredbama člana 57. Zakona o državnoj upravi je detaljno uređeno posebno ovlašćenje nadzora nad zakonitošću propisa imalaca javnih ovlašćenja. U okviru ovog nadzora ministarstvo je dužno da Vladi predloži tri solucije, u zavisnosti od stepena neusklađenosti propisa koje je imalac javnih ovlašćena doneo, tj. da takav akt poništi, ukine ili da ga obustavi od izvršenja i da pred Ustavnim sudom pokrene postupak za ocenu njegove ustavnosti i zakonitosti. Naime, u situaciji kada imalac javnih ovlašćenja nije postupio po obrazloženom predlogu ministarstva kako da se njegov određeni propis usaglasi sa Ustavom, zakonom, drugim propisom ili opštim aktom Narodne skupštine i Vlade, ministarstvo je dužno da Vladi predloži donošenje rešenja o poništavanju ili ukidanju takvog propisa, ali samo ukoliko on nije u saglasnosti sa drugim propisom ili opštim aktom Narodne skupštine ili Vlade, tj. sa propisima niže pravne snage od Ustava i zakona. Ukoliko se pak radi o preispitivanju usklađenosti propisa imalaca javnih ovlašćenja sa Ustavom i zakonom, ministarstvo može samo da predloži Vladi da se takav akt obustavi od izvršenja i da se pokrene postupak pred Ustavnim sudom, koji će izvršiti ocenu njegove usklađenosti sa Ustavom i zakonom.

Međutim, osporenim članom 3. stav 2. Zakona se daje ovlašćenje Vladi da može samo poništiti ili ukinuti (ne i obustaviti od izvršenja) propis imaoca javnog ovlašćenja koji je u suprotnosti sa zakonom ili propisom Vlade. Iz navedene osporene odredbe Zakona proizlazi ne samo da se ovo rešenje razlikuje od predviđenog rešenja iz člana 57. Zakona o državnoj upravi (nepotpuno je), već da je sa njim i u suprotnosti. Naime, u istoj pravnoj situaciji kada ministarstvo prema Zakonu o državnoj upravi ima ovlašćenje da predloži Vladi da rešenjem obustavi od izvršenja propis koji nije u saglasnosti sa zakonom i pokrene postupak normativne kontrole pred Ustavnim sudom, osporenom odredbom člana 3. stav 2. Zakona o Vladi se u takvoj situaciji daje ovlašćenje Vladi da takav propis imaoca javnog ovlašćenja poništi ili ukine i da odredi rok za njegovo donošenje. Pri tome, Ustavni sud konstatuje da osporenim Zakonom nije uopšte regulisano postupanje Vlade u situacijama kada je propis imaoca javnog ovlašćenja u suprotnosti sa opštim pravnim aktom Narodne skupštine, koji je niže pravne snage od zakona ili kada isti nije u saglasnosti sa Ustavom, dok su i u ovim situacijama Zakonom o državnoj upravi predviđene mere koje nadzorni organ može da predloži Vladi, kao rešenja za prevazilaženje navedenih situacija. Saglasno navedenom, Ustavni sud je stao na stanovište da, kako se predviđena zakonska rešenja povodom nadzora nad zakonitošću propisa imalaca javnih ovlašćenja od strane ministarstva, koja rezultiraju predlaganjem konkretnih mera Vladi, razlikuju od mera koja Vlada može preduzeti u istoj pravnoj situaciji na osnovu osporenog člana 3. stav 2. Zakona, to su ove odredbe Zakona u suprotnosti sa načelom jedinstva pravnog poretka iz člana 4. stav 1. Ustava. Naime, pravni poredak odražava svoje jedinstvo regulisanjem društvenih odnosa tako što se obezbeđuje da svi akti i sve norme koje ga čine budu u skladu i da dejstvuju u istom pravcu, ispunjavajući odgovarajuću društvenu funkciju - zaštitu osnovnih prava i interesa pojedinaca, sa jedne strane, odnosno zaštitu društva kao celine, sa druge strane. Povodom zaštite jedinstva pravnog poretka, Ustavni sud je stao na stanovište da je Zakonom o državnoj upravi detaljno uređen postupak nadzora nad zakonitošću propisa imalaca javnih ovlašćenja, iz koga posredno proizlaze i obaveze postupanja Vlade u konkretnim situacijama, pa je stoga protivno navedenom ustavnom načelu, osporenim članom 3. stav 2. Zakona propisati da Vlada ima šire ovlašćenje od onoga koje je predviđeno Zakonom o državnoj upravi, koji je u smislu uređivanja položaja, prava i dužnosti imalaca javnih ovlašćenja tzv. "matični" zakon za ova pitanja.

Saglasno navedenom, Ustavni sud je ocenio da propisano ovlašćenje Vlade u domenu nadzora nad zakonitošću propisa imalaca javnih ovlašćenja na nivou Republike, a koje se vrši na isti način kao i kod organa državne uprave i propisano je članom 3. stav 2. Zakona o dopunama Zakona o Vladi, nije u saglasnosti sa Ustavom, jer je ovom zakonskom odredbom prekršeno načelo jedinstva pravnog poretka iz člana 4. stav 1. Ustava. Isto načelo je utvrđeno i odredbom člana 194. stav 1. Ustava, kao osnovno načelo od koga se polazi pri utvrđivanju hijerarhije domaćih i međunarodnih pravnih akata u pravnom poretku Republike Srbije.

Polazeći od navedenog, Ustavni sud je utvrdio da odredba člana 3. stav 2. Zakona o dopunama Zakona o Vladi nije u saglasnosti sa Ustavom, kako je odlučeno u tački 1. izreke.

Saglasno svemu izloženom, Ustani sud je, na osnovu odredaba člana 42a stav 1. tačka 2) i člana 45. tač. 1) i 14) Zakona o Ustavnom sudu, doneo Odluku kao u izreci.

Na osnovu člana 168. stav 3. Ustava, odredba člana 3. stav 2. Zakona o dopunama Zakona o Vladi navedenog u tački 1. izreke prestaje da važi danom objavljivanja Odluke Ustavnog suda u "Službenom glasniku Republike Srbije".

Broj IUz-921/2012

Izvor: Redakcija, 28.1.2014.