Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

ZAKON O POREZU NA DOHODAK GRAĐANA: Poreska uprava pokreće sveobuhvatnu kontrolu stanodavaca koji ne plaćaju obaveze po osnovu poreza na prihode od nepokretnosti. Do informacija o stanovima u kojima se sa velikom merom izvesnosti može reći da žive podstanari dolaziće se, između ostalog, upoređivanjem podataka Poreske uprave o imovini građana sa podacima dobijenim tokom poslednjeg popisa stanovništva 2011. godine. Međutim, podaci dobijeni popisom, mogu se koristiti isključivo u statističke svrhe, te bi obrada ličnih podataka građana sa popisnih lista bila protivzakonita


Poreska uprava Srbije pokreće strožu kontrolu naplate poreza na izdavanje nepokretnosti. Prema procenama, oko 260.000 stanova se izdaje u Srbiji, a od toga je oko 74.000 samo u Beogradu. Tek za jedan odsto izdatih stanova postoji i ugovor o zakupu.

U Poreskoj upravi kažu da preduzimaju aktivnosti kako bi poreski obveznici koji žele da poštuju Zakon o porezu na dohodak građana ("Sl. glasnik RS", br. 24/2001, 80/2002, 80/2002 - dr. zakon, 135/2004, 62/2006, 65/2006 - ispr., 31/2009, 44/2009, 18/2010, 50/2011, 91/2011 - odluka US, 7/2012 - usklađeni din. izn., 93/2012, 114/2012 - odluka US, 8/2013 - usklađeni din. izn., 47/2013, 48/2013 - ispr., 108/2013, 6/2014 - usklađeni din. izn., 57/2014, 68/2014 - dr. zakon, 5/2015 - usklađeni din. izn., 112/2015 i 5/2016 - usklađeni din. izn.), to mogli jednostavno i lako da urade. Kako bi motivisali stanodavce da plate porez na izdavanje, poreznici su napravili flajere, a pozivali su i građane da putem Poreskog alarma, prijavljuju one na koje sumnjaju da imaju stanare, a na to ne plaćaju porez.

Porez na izdavanje nepokretnosti iznosi 20 odsto iznosa kirije i posebna je vrsta poreza na dohodak građana. Prema sadašnjim rešenjima ukoliko neko ima dve nekretnine što znači da u jednoj ne živi, porez na imovinu veći je za stan u kome ne živi, dok za stan u kome živi ima pravo na plaćanje samo polovine iznosa poreza što je jedan vrsta pogodnosti za stanodavce.

Prema sadašnjim propisima, stanodavac ima pravo na poreski odbitak troškova za održavanje stana, poput krečenja, popravke ili promene bojlera, odnosno na smanjenje poreza.

Za stanodavce je komplikovana procedura prijave da imaju podstanare. Ugovor moraju da overe. U slučaju da imaju troškove održavanja to moraju da posvedoče i računima. Sa druge strane neko ima podstanare samo šest meseci, a po propisima mora da ih odjavi. Sve to iziskuje mnogo vremena. Kako će to da radi stanodavac koji živi u inostranstvu što je u današnje vreme čest slučaj. Upravo ta komplikovanost razlog je za izbegavanje plaćanja ovog poreza. Možda je rešenje da se porez na izdavanje prepolovi na deset odsto ukoliko se stanodavac odrekne prava na olakšice za troškove održavanja – smatra profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, Milojko Arsić.

Inače, prinos na izdavanje stanova po oceni ovog ekonomiste nije velik, jer iznosi tri do četiri odsto u odnosu na vrednost stana i to bruto, što znači bez poreza. U Mađarskoj je prinos veći, jer obezbeđuje dodatni dohodak u vrednosti pet do sedam odsto vrednosti stana.

Već se čuju mišljenja da će poresku ažurnost države platiti podstanari, odnosno da će stanodavci povećati najam upravo za tih 20 odsto koliko iznosi porez na izdavanje. Različita su mišljenja da li će se to stvarno i dogoditi zbog niske platežne moći podstanara. Jer, poznato je da su cene najma stanova u Beogradu pale od početka krize. Ima i onih koji smatraju da će podstanarima koji sada plaćaju kiriju 200 evra bez ugovora o zakupu, vlasnici stanova od jeseni podići cenu zakupa na oko 240 evra.

Sada je praksa da su porez na izdavanje nekretnine plaćali oni koji su nekretninu izdavali firmama i strancima, jer kad pravno lice iznajmljuje prostor, mora da bude registrovano na adresi na kojoj i obavlja delatnost. To onda podrazumeva ugovor sa stanodavcem.

Jedan od mehanizama koji držva može da primeni prilikom pronalaženja nesavesnih poreskih obveznika je upoređivanjem podataka Poreske uprave o imovini građana sa podacima dobijenim tokom poslednjeg popisa stanovništva 2011. godine.

Jedna od stavki na tom popisu, naime, bilo je i pitanje o osnovu korišćenja stana, odnosno o tome da li popisana lica iznajmljuju stan ili su vlasnici ili u njemu stanuju po nekom drugom osnovu. Upravo, ovaj deo plana je sporan.

Jer, podaci dobijeni popisom, ne smeju se koristiti ni za kakve druge svrhe osim statističkih. To znači da bi Poreska uprava postupila protivzakonito, ako bi pristupila pojedinačnim popisnim podacima - odnosno ako bi pogledala adrese na kojima su se ljudi izjasnili kao podstanari ili zakupci stanova.

Ograđujući se da su do sada dostupni podaci neprecizni, Rodoljub Šabić, Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, potvrđuje da bi obrada ličnih podataka građana sa popisnih lista bila protivzakonita.

"Najave prenete medijima da će poreznici u kontekstu utvrđivanja poreza na izdavanje stanova koristiti i podatke dobijene tokom popisa su prilično neprecizne. Nije sasvim jasno o kojim podacima se radi, pa nije uputno kategorično komentarisati. Ali, uz dužno poštovanje prema nastojanjima države da unapredi poresku disciplinu, ako bi se radilo o obradi ličnih podataka, to bi bilo suprotno odredbama Zakona o zaštiti podataka o ličnosti ("Sl. glasnik RS", br. 97/2008, 104/2009 - dr. zakon, 68/2012 - odluka US i 107/2012), koji zahteva da svrha obrade mora biti definisana nekim zakonom. A, uostalom, to bi bilo i u suprotnosti sa samim Zakonom o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. godine ("Sl. glasnik RS", br. 104/2009 i 24/2011), budući da on izričito predviđa da će se podaci iz popisa koristiti isključivo u statističke svrhe", jasan je Šabić.

Kako država konkretno planira da iskoristi podatke iz popisa ostaje da se vidi.

Javno dostupni podaci iz popisa govore u prilog tome da postoji značajan prostor za naplatu poreza. Te 2011. godine u čak 122.530 stanova živeli su ljudi koji su se izjasnili kao podstanari, dok su u još 40.900 stanova bili građani koji su se izjasnili kao zakupci. Budući da, prema procenama nadležnih, tek jedan odsto zakupodavaca plaća porez, jasno je da postoji ogroman prostor za naplatu. Na ovu cifru od 163.430 stanova u kojima žive zakupci i podstanari sigurno treba dodati i bar deo od 136.949 stanova u kojima žive rođaci vlasnika, među kojima je osnovano pretpostaviti da ima i takvih koji plaćaju kiriju.

Pojedine procene govore da bi potpuna naplata ovog poreza mogla da dodatno popuni budžetsku kasu sa više od 50 miliona evra. Ova procena nije neosnovana, jer ako se uzme da je prosečna kirija samo 150 evra, a poreska stopa je 20 odsto, onda bi godišnji porez za 163.000 stanova iznosio ukupno 58,7 miliona evra.

Pa ipak, naplata ovog poreza zasigurno neće ići lako. Ne samo što individualni podaci iz popisa ne smeju da se koriste, već su neadekvatni za bilo kakvu naplatu poreza, budući da nema nikakve sigurnosti da su građani prilikom popisa govorili istinu. Još kada se uzme da je od popisa prošlo pet godina, čitava stvar postaje još neizglednija.

Čak i kada bi svi podaci bili tačni i aktuelni i kada bi Poreska uprava imala zakonit način da im pristupi, opet bi naplata predstavljala herkulijanski poduhvat, jer naši poreznici jednostavno nemaju dovoljno kapaciteta da obiđu značajan procenat stanova za koje se sumnja da se izdaju i da sprovedu kompletan postupak utvrđivanja poreskog prekršaja.

Izvor: Vebsajt Politika i B92, 19.07.2016.
Izvod iz vesti, Naslov: Redakcija