Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

NACRT ZAKONA O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI


Uprkos brojnim pokušajima, Srbija još uvek nema poseban zakon kojim će biti regulisana besplatna pravna pomoć. Do sada smo imali nekoliko različitih verzija nacrta zakona, ali nijedan nije stigao ni do skupštinske procedure. Ipak, poslednja radna verzija nacrta Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, koja je predstavljena krajem prošle godine, zaslužuje poseban osvrt.

Ovaj nacrt Zakona predstavljen je kao rezultat velikog kompromisa advokature, službi besplatne pravne pomoći u gradovima i opštinama, organizacija civilnog društva, ali i države koja nema dovoljno novca za „skupa“ rešenja koja će dodatno opteretiti ionako preopterećeni budžet. Čini se da je preterano optimistično tvrditi da je poslednjom radnom verzijom nacrta napravljen bilo kakav kompromis.

  • To je slučaj pre svega sa određenjem korisnika besplatne pravne pomoći koji su svedeni na korisnike usluga socijalne zaštite ili prava na novčanu socijalnu pomoć, odnosno dečiji dodatak.

Ovo pre svega znači da svi oni građani i građanke Srbije koji iz različitih razloga ne mogu da ostvare prava iz socijalne zaštite (bilo da su neuki ili ne poseduju svu neophodnu dokumentaciju, odnosno u slučaju kada poseduju svu neophodnu dokumentaciju da imaju primanja iznad 7.628 dinara, koliko je osnovica za ostvarivanje prava na novčanu socijalnu pomoć) neće moći da ostvare prava na besplatnu pravnu pomoć koju finansira država.

Neodrživost predloženih rešenja se dodatno ističe činjenicom da je za priznavanje prava na novčanu socijalnu pomoć neophodno podneti tužbu protiv srodnika koji su po Porodičnom zakonu dužni da izdržavaju podnosioca zahteva.

Ovo znači da će budućim korisnicima besplatne pravne pomoći biti potrebna pravna pomoć da bi dobili besplatnu pravnu pomoć. Ako na ovo dodamo i činjenicu da većina korisnika socijalne zaštite koji su i radno sposobni, zbog specifičnog rešenja Zakona o socijalnoj zaštiti, primaju novčanu socijalnu pomoć samo devet meseci u godini, dolazimo do konačnog ishoda - garantovanja prava koja su „teorijska ili iluzorna“ kako ih definiše Evropski sud za ljudska prava. Pored toga, vezivanje korisnika besplatne pravne pomoći za status korisnika socijalne zaštite znači i da će npr. pravno nevidljiva lica, žene žrtve nasilja u porodici, žrtve trgovine ljudima, tražioci azila i mnogi drugi biti onemogućeni da im se prizna pravo na besplatnu pravnu pomoć koju finansira država.

Drugo oktroisano rešenje jeste procedura odlučivanja o zahtevu za besplatnu pravnu pomoć. Prema odredbama radne verzije nacrta pomenutog zakona, to će raditi centri za socijalni rad. Isti oni centri za socijalni rad koji odlučuju o nebrojenim drugim pravima, koji će biti u sukobu interesa u slučajevima u kojima se pojavljuju kao organi starateljstva i koji imaju manjak od 140 pravnika koji treba da odlučuju o ovim zahtevima.

Ne ulazeći dalje u ostala sporna rešenja kao što su pitanja kontrole kvaliteta kaznenih odredbi, činjenica je da je radi zaštite interesa budućih korisnika, koji su centralno pitanje oko koga treba graditi zakon, neophodno odustati od postojeće verzije. Umesto „popravljanja“ postojeće verzije nacrta zakona potrebno je otvoriti široke konsultacije sa svim zainteresovanim pružaocima, uvažiti njihova iskustva i raditi na uspostavljanju sistema koji će iskoristiti kapacitete svih potencijalnih pružalaca besplatne pravne pomoći.

Ne smemo zaboraviti - interes je omogućavanje pristupa pravdi svim građanima, a ne raspodela budžeta koji će biti namenjen za finansiranje sistema besplatne pravne pomoći. 

Izvor: www.danas.rs