Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

IZMENE KRIVIČNOG ZAKONIKA I ZAŠTITA OD NASILJA U PORODICI: PREDVIđA SE UVOđENJE TRI NOVA KRIVIčNA DELA: PROGANJANJE, POLNO UZNEMIRAVANJE I PRINUDNI BRAK, A SVE RADI USKLAđIVANJA NACIONALNOG KRIVIčNOG ZAKONODAVSTVA SA ISTANBULSKOM KONVENCIJOM


Izmenama i dopunama važećeg Krivičnog zakonika ("Sl. glasnik RS", br. 85/2005, 88/2005 - ispr., 107/2005 - ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013 i 108/2014 - dalje: KZ) se predviđa uvođenje tri nova krivična dela: proganjanje, polno uznemiravanje i prinudni brak, a sve radi usklađivanja nacionalnog krivičnog zakonodavstva sa Istanbulskom Konvencijom, koju je Narodna skupština Republike Srbije ratifikovala 2013. godine. Ratifikovanjem Istanbulske konvencije Srbija se obavezala da će preduzeti mere kako bi postigla ciljeve koji su proklamovani u ovom aktu. Najvažniji ciljevi su: zaštita žena od svih vidova nasilja, sprečavanje, procesuiranje i eliminisanje nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Nasilje u porodici je u naše krivično zakonodavstvo uvedeno 2002. godine i to izmenama i dopunama tadašnjeg Krivičnog zakonika. Ponašanja čija bi radnja odgovarala inkriminaciji ovog krivičnog dela su i pre njegovog uvođenja svakako bila predviđena kroz neka druga krivična dela. Najčešće je bilo reči o krivičnim delima iz Glave XIII: Krivična dela protiv života i tela, odnosno nanošenje teških i lakih telesnih povreda.

Mere zaštite od nasilja u porodici predviđa i Porodični zakon ("Sl. glasnik RS", br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015) pa tako žrtva nasilja u porodici, njen zakonski zastupnik, javni tužilac ili centar za socijalni rad mogu u građanskoj parnici tražiti od suda da odredi mere zaštite propisane ovim zakonom, nezavisno od toga da li je pokrenut prekršajni ili krivični postupak. Isto važi ako policija i tužilac odluče da uopšte ne gone nasilnika. Sud može odrediti i meru zaštite koja nije tražena tužbom ako oceni da se takvom merom najbolje postiže zaštita. Da bi se obezbedilo bolje poštovanje ovih mera Krivični zakonik propisuje: "Ko prekrši mere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom". Kada nasilnik prekrši meru zaštite, neophodno je obavestiti nadležne organe kako bi po službenoj dužnosti pravovremeno reagovali: policiju ako je neophodna hitna intervencija, odnosno tužioca čiji je zadatak pokretanje krivičnog postupka.

Dakle odgovarajući mehanizmi zaštite postoje, tako da se ne može prihvatiti kao opravdanje za neefikasan rad državnih organa da u zakonima nije postojala inkriminacija. Takođe, samo uvođenje novih krivičnih dela ne predstavlja sigurnu i adekvatnu zaštitu od nasilja. Pre bi se moglo reći da je veliki problem u primeni zakona i njegovom tumačenju jer ne postoji volja da se kroz postojeće mehanizme zaštite oštećene. Rešenje problema bi moglo biti u pronalaženju načina za ujednačavanje stavova tužilaštva i sudova u pogledu pojedinih elemenata krivičnog dela nasilja u porodici, dakle treba postići jednoobraznost unutar ovih pravnih institucija.

Krivično delo proganjanje podrazumeva ponašanja koja se sastoje u psihičkom i fizičkom uznemiravanju u najširem smislu reči. Dakle ukoliko je žrtva lice koje se može smatrati članom porodice učinioca sva takva ponašanja mogla bi predstavljati radnju krivičnog dela nasilje u porodici. Sa druge strane ukoliko je žrtva lice van kruga porodice ponašanja bi se mogla podvesti pod radnje krivičnih dela protiv sloboda i prava čoveka i građanina ili procesuirati kroz prekršaje kao remećenje javnog reda i mira. U većini slučajeva ono što se naziva proganjanjem može se sankcionisati kroz postojeća krivična dela glave XIV : ugrožavanje sigurnosti (čl. 138 KZ), narušavanje nepovredivosti stana (čl. 139 KZ), povreda tajnosti pisama ili drugih pošiljki (čl. 142 KZ), neovlašćeno prisluškivanje i snimanje (čl. 143 KZ), neovlašćeno fotografisanje (čl. 144 KZ), neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, snimka, portreta (čl. 145 KZ), neovlašćeno prikupljanje ličnih podataka (čl. 146 KZ). U skladu sa napred navedenim proizilazi da postojeće inkriminacije pružaju zaštitu, te se postavlja pitanje zbog čega nadležni organi do sada nisu primenjivali Krivični zakonik i Zakonik o krivičnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 72/2011, 101/2011, 121/2012, 32/2013, 45/2013 i 55/2014).

Polno uznemiravanje predstavlja svako verbalno, neverbalno i fizičko ponašanje seksualne prirode koje za svoj cilj ima povredu dostojanstva konkretnog lica i kao takvo podrazumeva veoma široku kriminalnu zonu u oblasti polnih sloboda čak i povredu časti i ugleda. Zbog toga je važno napomenuti da naše važeće krivično zakonodavstvo direktno štiti polne slobode, ali i adekvatnim krivičnim delima iz nekih drugih glava.

Analizirajući potrebu da se uvede prinudni brak kao novo krivično delo treba naravno poći od činjenice da je za sklapanje braka potrebna saglasnost volja budućih supružnika. Takođe, važno je da lica koja zaključuju brak budu određenog uzrasta, odnosno postoji zakonski minimum u pogledu starosti. Prema Porodičnom zakonu, zakonski minimum za sklapanje braka je 18 godina, što važi i za muškarce i za žene. Član 23, stav 1 ovog zakona propisuje da osoba koja nije napunila 18 godina ne može da sklopi brak. Međutim, stav 2 istog člana kaže da: "Sud može, iz opravdanih razloga, dozvoliti sklapanje braka maloletnom licu koje je navršilo 16 godina starosti i koje je dostiglo telesnu i duševnu zrelost potrebnu za vršenje prava i dužnosti u braku", a u nadležnosti Centra za socijalni rad je da sudu da procenu telesne i duševne zrelosti maloletnika. Porodični zakon (čl. 24) takođe navodi "slobodnu volju" kao preduslov za brak, tj. brak se može sklopiti samo na osnovu slobodnog pristanka budućih supružnika. Porodični zakon sadrži i odredbu o prinudnom braku (čl. 38). Prinuda je ovim zakonom definisana na sledeći način: "Prinuda postoji kada je drugi supružnik ili neko treći silom ili pretnjom izazvao opravdan strah kod supružnika i kada je on zbog toga pristao na sklapanje braka". Prinudni brak nije definisan kao posebno krivično delo u Srbiji, ali u praksi se ponekad tretira i kao oblik trgovine ljudima. Određene odredbe Krivičnog zakonika mogu biti iskorišćene u slučajevima kada punoletna osoba živi u vanbračnoj zajednici sa maloletnikom (čl. 190 KZ). Zakon predviđa da će punoletna osoba koja živi u vanbračnoj zajednici sa maloletnikom biti kažnjena zatvorskom kaznom do tri godine (čl.190, st.1 KZ). Kazna određena u stavu 1 ovog člana se takođe primenjuje na roditelja, usvojitelja ili staratelja koji omogući maloletniku da živi u vanbračnoj zajednici sa punoletnim licem ili ga na to navede (čl.190, st.2 KZ). Ukoliko je delo navedeno u stavu 2 ovog člana učinjeno iz koristoljublja, počinilac će biti kažnjen zatvorskom kaznom od 6 meseci do pet godina (čl.190, st.3 KZ).

Na kraju bi se moglo postaviti i pitanje – na koji način će državni organi pružati zaštitu do donošenja novih propisa, ali i usvajanja izmena i dopuna zakona. Na osnovu navedenih činjenica može se zaključiti da se u Srbiji, kao argumentacija za loše rezultate, najviše koristi nedostatak regulative. Međutim, restriktivno tumačenje prava je glavni uzrok loše pravne zaštite. Zbog toga bi najpre trebalo uticati na one koji primenjuju zakone i edukovati ih kako da kreiraju praksu koja će postaviti temelje pravne sigurnosti.

Zakonom je svakako nemoguće urediti sve odnose i situacije što ukazuje na veliki značaj rada tužilaštva i sudova.

Analiza sudske prakse je pokazala da se uvek izriču sankcije koje su bliže minimumu. Promene Krivičnog zakonika nisu dovele do promene blage kaznene politike sudova. Ipak, za smanjenje nasilja u porodici moraju se uzeti u obzir i mere prevencije, a ne samo sankcije. Takva politika u Srbiji ne postoji.

Izvor: Vebsajt Pravni skener, 12.09.2016.