Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

PREDLOG ZAKONA O IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA - Tekst propisa


Član 1.

U Zakonu o autorskom i srodnim pravima ("Službeni glasnik RS", br. 104/09, 99/11, 119/12 i 29/16 - US), u članu 2. stav 2. tačka 1) posle reči: "računarski programi" dodaju se reči: "sa pratećom tehničkom i korisničkom dokumentacijom".

Član 2.

U članu 5. stav 2. reči: "sastavnih delova" zamenjuju se rečima: "njene sadržine".

Stav 3. briše se.

Dosadašnji stav 4. postaje stav 3.

Član 3.

Posle člana 5. dodaje se član 5a koji glasi:

"Član 5a

Baza podataka, u smislu ovog zakona, je zbirka zasebnih podataka, autorskih dela ili drugih materijala uređenih na sistematičan ili metodičan način, koji su pojedinačno dostupni elektronskim ili drugim putem.

Autorskim delom smatra se baza podataka koja s obzirom na izbor i raspored njene sadržine ispunjava uslove iz člana 2. stav 1. ovog zakona.

Zaštita autorskim pravom se ne odnosi na sadržinu baze podataka niti se takvom zaštitom na bilo koji način ograničavaju prava koja postoje na tom sadržaju.

Zaštita baze podataka koja je dostupna elektronskim putem ne odnosi se na računarske programe koji su korišćeni za njenu izradu ili njen rad."

Član 4.

U članu 10. posle stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi:

"Ako je koautorsko delo računarski program ili baza podataka, autorsko pravo na takvom računarskom programu, odnosno bazi podataka, pripada svim koautorima."

Dosadašnji st. 3-5. postaju st. 4-6.

Član 5.

U članu 20. u stavu 1. reči: "beleženje i" brišu se.

Posle stava 4. dodaje se stav 5. koji glasi:

"Autor računarskog programa ima isključivo pravo da dozvoli ili zabrani umnožavanje računarskog programa koji je nastao kao rezultat prilagođavanja, prevođenja, aranžiranja ili izmene njegovog računarskog programa, bez uticaja na prava lica koje je izvršilo takve izmene."

Član 6.

Član 28. menja se i glasi:

"Član 28.

"Autor, odnosno nosilac autorskog prava ima isključivo pravo da dozvoli ili zabrani emitovanje svog autorskog dela.

U smislu ovog zakona emitovanjem se smatra saopštavanje autorskog dela javnosti prenosom radijskih ili televizijskih programskih signala od subjekta koji vrši emitovanje (u daljem tekstu: radiodifuzna organizacija), do prijemnih uređaja putem mreže predajnika (zemaljsko emitovanje), kablovskih distributivnih sistema (kablovsko emitovanje) ili satelitskih stanica (satelitsko emitovanje)."

Član 7.

Posle člana 28. dodaju se naziv iznad člana i član 28a koji glase:

"4.2.8.a Satelitsko emitovanje u Republici Srbiji

Član 28a

U smislu ovog zakona, pod satelitom se podrazumeva svaki satelit koji radi u radio-frekvencijskom opsegu koji je, shodno propisima koji uređuju oblast elektronskih komunikacija, namenjen emitovanju signala za prijem od strane javnosti ili je namenjen zatvorenoj komunikaciji od tačke do tačke.

Satelitsko emitovanje u Republici Srbiji postoji, u smislu člana 28. ovog zakona, ako su pod kontrolom i odgovornošću radiodifuzne organizacije, radijski ili televizijski programski signali, radi prijema od strane javnosti, uvedeni u Republici Srbiji u neprekinuti komunikacioni lanac koji vodi prema satelitu i od satelita prema Zemlji.

Satelitsko emitovanje u Republici Srbiji postoji i onda kada se uvođenje radijskih ili televizijskih programskih signala iz stava 1. ovog člana odigrava u državi koja ne obezbeđuje sličan ili viši nivo zaštite od onog koji je predviđen odredbama ovog zakona, pod uslovom:

1)         da se transmiter sa kog su poslati programski signali do satelita nalazi na teritoriji Republike Srbije, ili

2)         da je radiodifuzna organizacija koja je osnovana i koja ima sedište na teritoriji Republike Srbije naručila uvođenje radijskih ili televizijskih programskih signala iz stava 2. ovog člana, ukoliko se transmiter sa kog su poslati programski signali do satelita ne nalazi na teritoriji Republike Srbije.

Prava koja za autore i nosioce autorskog prava proizlaze iz odredaba ovog zakona shodno se ostvaruju prema licu koje koristi transmiter iz stava 3. tačka 1) ovog člana, odnosno prema organizaciji za radio difuziju iz stava 3. tačka 2) ovog člana.

Ako su programski signali iz stava 2. ovog člana kodirani, satelitsko emitovanje će postojati pod uslovom da je radiodifuzna organizacija omogućila javnosti da nabavi sredstva za dekodiranje ili je to učinilo treće lice, na osnovu njenog ovlašćenja."

Član 8.

Naziv iznad člana i član 29. menjaju se i glase:

"4.2.9. Pravo reemitovanja i kablovskog reemitovanja

Član 29.

Autor, odnosno nosilac autorskog prava ima isključivo pravo da dozvoli ili zabrani reemitovanje i kablovsko reemitovanje svog autorskog dela.

U smislu ovog zakona, reemitovanjem se smatra istovremeno saopštavanje autorskog dela javnosti u neizmenjenom i celovitom obliku od strane lica različitog od radiodifuzne organizacije koja autorsko delo izvorno emituje.

Kablovsko reemitovanje se odvija putem kablovskog ili mikrotalasnog sistema i podrazumeva istovremeno, neizmenjeno i neprekinuto reemitovanje inicijalne žične, bežične ili satelitske emisije televizijskog ili radio programa koji je namenjen za prijem od strane javnosti.

U slučaju kablovskog reemitovanja autor, odnosno nosilac autorskog prava, ostvaruje svoje pravo samo preko organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog prava.

Odredba stava 3. ovog člana ne primenjuje se u slučaju kablovskog reemitovanja prenosa televizijskog ili radio programa koji je vlasništvo radiodifuzne organizacije ili na kojem je radiodifuzna organizacija stekla prava od trećih lica.

U slučaju da radiodifuzna organizacija i kablovski operator ne postignu sporazum o uslovima kablovskog reemitovanja emisije radiodifuzne organizacije, svaka od zainteresovanih strana može da se obrati za pomoć jednom ili većem broju medijatora.

Ukoliko medijator dostavi zainteresovanim stranama predlog za rešavanje spora, smatraće se da su zainteresovane strane prihvatile predlog medijatora ukoliko u roku od tri meseca od dana prijema predloga, ne odbiju taj predlog u pisanoj formi.

Na postupak medijacije iz ovog člana shodno se primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje medijacija, ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano."

Član 9.

U članu 30. posle stava 1. dodaje se stav 2. koji glasi:

"Pravo iz stava 1. ovog člana se ne iscrpljuje bilo kojom radnjom javnog saopštavanja dela, uključujući činjenje dela dostupnim javnosti žičnim ili bežičnim putem na način propisan stavom 1. ovog člana."

Član 10.

U članu 35. stav 2. menja se i glasi:

"Kao originali dela likovne umetnosti iz stava 1. ovog člana smatraju se dela grafičke ili plastične umetnosti kao što su slike, crteži, kolaži, umetničke slike, gravure, grafike, litografije, skulpture, tapiserije, umetnička dela izrađena u keramici ili staklu, fotografije, pod uslovom da ih je stvorio autor svojeručno ili se radi o primercima koji se smatraju izvornim umetničkim delima shodno odredbi stava 3. ovog člana."

Član 11.

U članu 39. stav 6. tačka 4) briše se.

Stav 12. menja se i glasi:

"Listu tehničkih uređaja i predmeta za koje postoji obaveza plaćanja posebne naknade prema uslovima iz st. 1. - 9. ovog člana utvrđuje Vlada (u daljem tekstu: uređaji i predmeti sa liste Vlade)."

Član 12.

U članu 40. stav 1. posle reči: "institucija" dodaju se reči: "namenjenih javnosti" a reči: "odgovarajuću naknadu" zamenjuju se rečima: "pravičnu naknadu".

U stavu 2. posle reči: "na korišćenje," dodaju se reči: "od strane institucija namenjenih javnosti".

Član 13.

U članu 41. stav 2. na kraju rečenice, tačka se zamenjuje zapetom i dodaju se reči: "odnosno nosioca prava."

Član 14.

Član 47. menja se i glasi:

"Član 47.

Ako je autorsko delo računarski program i ako ugovorom nije nešto drugo predviđeno, dozvoljeno je licu koje je na zakonit način pribavilo primerak računarskog programa da bez dozvole autora i bez plaćanja autorske naknade:

1)         trajno ili privremeno umnoži računarski program ili pojedine njegove delove, bilo kojim sredstvima i u bilo kom obliku, onda kada je to neophodno za korišćenje računarskog programa u skladu sa njegovom namenom;

2)         otklanja greške u računarskom programu imajući u vidu njegovu namenu;

3)         učitava, prikazuje, pokreće, prenosi ili smešta računarski program u memoriju računara ako je to neophodno za umnožavanje računarskog programa iz tačke 1) ovog stava;

4)         prevodi, prilagođava, aranžira i vrši druge izmene računarskog programa kao i umnoženih rezultata tih radnji.

Ugovorom se ne može zabraniti pravljenje rezervne kopije računarskog programa na trajnom telesnom nosaču ukoliko je to neophodno za njegovo korišćenje.

Lice koje ima pravo da koristi primerak računarskog programa ovlašćeno je da, bez dozvole nosioca prava, posmatra, ispituje ili testira rad računarskog programa sa ciljem da utvrdi ideje i principe na kojima počiva bilo koji od elemenata računarskog programa, pod uslovom da to čini dok preduzima radnje učitavanja, prikazivanja, pokretanja, prenosa ili smeštanje programa za koje je ovlašćen da ih čini."

Član 15.

Posle člana 47. dodaje se član 47a koji glasi:

"Član 47a

Dozvoljeno je bez dozvole nosioca prava umnožavanje izvornog koda i prevod njegove forme ako je to neophodno radi pribavljanja podataka neophodnih za postizanje interoperabilnosti nezavisno stvorenog računarskog programa sa drugim programima, pod sledećim uslovima:

1)         da radnje iz stava 1. ovog člana preduzima nosilac licence ili druga osoba koja ima pravo da koristi primerak programa ili lice koje je od strane tih lica ovlašćeno da preduzima te radnje;

2)         da podaci koji su neophodni za postizanje interoperabilnosti nisu na drugi način bili dostupni licima iz tačke 1) ovog stava;

3)         da su radnje iz stava 1. ovog člana ograničene na delove originalnog programa koji su neophodni za postizanje interoperabilnosti.

Podaci dobijeni primenom odredbe stava 1. ovog člana mogu da se koriste isključivo radi postizanja interoperabilnosti nezavisno stvorenog računarskog programa.

Podaci dobijeni radnjama iz stava 1. ovog člana ne smeju se:

1)         saopštavati drugima, osim ako je to neophodno za postizanje interoperabilnosti nezavisno stvorenog računarskog programa;

2)         koristiti za razvoj, proizvodnju ili reklamiranje računarskog programa koji je suštinski sličan u izrazu računarskom programu čija se dekompilacija vrši ili za bilo koju drugu radnju kojom se povređuje autorsko pravo na tom programu.

Odredbe ugovora koje su u suprotnosti sa odredbama ovog člana su ništave."

Član 16.

Član 54b menja se i glasi:

"Član 54b

Ako je to neophodno radi pristupa sadržini baze podataka koja je autorsko delo i normalnog korišćenja sadržine takve baze podataka, zakoniti korisnik baze podataka ili njenog umnoženog primerka ima pravo da:

1)         privremeno ili trajno umnožava bazu podataka ili njen umnoženi primerak, bilo kojim sredstvima i u bilo kojoj formi, u celini ili delimično;

2)         vrši prevođenje, adaptaciju, uređivanje ili bilo koju drugu izmenu baze podataka ili njenog umnoženog primerka;

3)         stavlja u promet bazu podataka ili njen umnoženi primerak;

4)         javno saopštava, prikazuje ili koristi bazu podataka ili njen umnoženi primerak;

5)         umnožava, stavlja u promet, javno saopštava, prikazuje ili koristi u javnosti rezultate postupaka koji se navode pod tačkom 2) ovog člana.

Ako je korisnik ovlašćen samo za korišćenje dela baze podataka, dozvoljeno mu je preduzimanje postupaka iz stava 1. ovog člana samo u pogledu tog dela baze podataka.

Odredbe ugovora koje su u suprotnosti sa odredbama ovog člana su ništave."

Član 17.

U članu 98. stav 4. menja se i glasi:

"Ako je autorsko delo računarski program ili baza podataka trajni nosilac svih isključivih imovinskih prava na delu je poslodavac, ako ugovorom nije drugačije određeno. Autor ima pravo na posebnu naknadu ako je to predviđeno ugovorom."

Član 18.

Posle člana 102. dodaje se član 102a koji glasi:

"Član 102a

Rok iz člana 102. stav 1. ovog zakona, u slučaju imovinskih prava na muzičkim delima sa rečima, računa se od smrti poslednjeg preživelog autora kompozicije ili autora teksta, bez obzira da li su ta lica označena kao koautori, pod uslovom da su tekst i kompozicija bili stvoreni za predmetno muzičko delo sa rečima."

Član 19.

U članu 116. stav 1. tačka 5) posle reči: "činjenje dostupnim" dodaje se reč: "snimka".

Stav 3. menja se i glasi:

"Ako interpretator ustupi proizvođaču fonograma, odnosno videograma svoje pravo iz stava 1. tač. 2), 3) i 5) ovog člana, on zadržava pravo na pravičnu naknadu od davanja u zakup primeraka snimka interpretacije, stavljanja u promet snimaka svoje interpretacije i interaktivnog činjenja dostupnim interpretacije javnosti žičnim ili bežičnim putem. Interpretator se ne može odreći navedenih prava na pravičnu naknadu."

Posle stava 4. dodaje se stav 5. koji glasi:

"Pravo iz stava 1. tačka 5) ovog člana se ne iscrpljuje bilo kojom radnjom javnog saopštavanja interpretacije, niti činjenjem interpretacije dostupnom javnosti žičnim ili bežičnim putem u smislu člana 30. stav 1. ovog zakona."

Član 20.

U članu 117. stav 1. posle tačke 1) dodaje se tačka 1a) koja glasi:

"1a)      emitovanje i reemitovanje njegove interpretacije sa snimka izdatog na nosaču zvuka i slike;"

Posle tačke 2) dodaje se tačka 2a) koja glasi:

"2a)      javno saopštavanje njegove interpretacije koja se emituje sa snimka izdatog na nosaču zvuka i slike;"

Posle tačke 3) tačka se zamenjuje tačkom i zapetom i dodaje se tačka 4) koja glasi:

"4)        javno saopštavanje njegove interpretacije sa snimka izdatog na nosaču zvuka i slike."

U stavu 2. posle reči: "stava 1." dodaju se reči: "tač. 1), 2) i 3)".

Član 21.

Posle člana 122. dodaje se naziv iznad članova i čl. 122a, 122b i 122v koji glase:

"1.7. Pravo na raskid ugovora o prenosu ili ustupanju imovinskih prava zaključenog između interpretatora i proizvođača fonograma

Član 122a

Ako u periodu od 50 godina od dana zakonitog izdavanja fonograma, odnosno od dana zakonitog objavljivanja fonograma, ako fonogram nije izdat, proizvođač fonograma ne ponudi primerke fonograma na prodaju u dovoljnoj količini koja zadovoljava potrebe javnosti, ili fonogram ne učini dostupnim javnosti žičnim ili bežičnim putem na način koji omogućava pojedincu individualni pristup sa mesta i u vreme koje sam odabere, interpretator može, nakon isteka pomenutog perioda, za sve vreme trajanja svojih imovinskih prava, da raskine ugovor kojim je svoja isključiva imovinska prava na zabeležene interpretacije preneo ili ustupio proizvođaču fonograma.

Pre raskida ugovora interpretator je dužan da pisanim putem obavesti proizvođača fonograma o svojoj nameri da raskine ugovor o prenosu ili ustupanju isključivih imovinskih prava na zabeleženim interpretacijama.

Ukoliko proizvođač fonograma u roku od 12 meseci od dana prijema pisanog obaveštenja iz stava 2. ovog člana ne učini fonogram dostupnim javnosti žičnim ili bežičnim putem na način koji omogućava pojedincu individualni pristup sa mesta i u vreme koje sam odabere ili ne ponudi primerke fonograma na prodaju u dovoljnoj količini koja zadovoljava potrebe javnosti (ne učini ni jednu radnju iskorišćavanja zabeležene interpretacije na fonogramu iz stava 1. ovog člana), ugovor se smatra raskinutim, a pravo proizvođača fonograma na tom fonogramu trenutno prestaje.

Ako su na fonogramu zabeležene interpretacije više interpretatora, oni mogu da raskinu ugovor o prenosu ili ustupanju isključivih imovinskih prava preko zastupnika, u skladu sa članom 119. ovog zakona.

Interpretator se ne može odreći prava na raskid ugovora iz ovog člana.

1.8. Pravo interpretatora na godišnju dodatnu naknadu od proizvođača fonograma

Član 122b

Interpretator koji je za jednokratnu naknadu preneo ili ustupio proizvođaču fonograma svoja isključiva imovinska prava na zabeležene interpretacije ima, za sve vreme trajanja zaštite, pravo na godišnju dodatnu naknadu.

Proizvođač fonograma je dužan da interpretatoru plaća godišnju dodatnu naknadu za svaku kalendarsku godinu nakon pedesete godine po zakonitom izdavanju fonograma, odnosno ukoliko fonogram nije izdat, po njegovom objavljivanju.

Interpretator se ne može odreći prava na godišnju dodatnu naknadu iz stava 1. ovog člana.

Ukupan iznos koji proizvođač fonograma izdvaja za plaćanje godišnje dodatne naknade iz st. 1. i 2. ovog člana odgovara iznosu od 20% od prihoda koji proizvođač fonograma ostvari tokom godine koja prethodi godini za koju se plaća godišnja dodatna naknada i to od prihoda ostvarenog od umnožavanja, stavljanja u promet i činjenja dostupnim javnosti fonograma na kome je zabeležena interpretacija iz stava 1. ovog člana.

Pod prihodom, u smislu odredbe stava 4. ovog člana podrazumeva se prihod koji je ostvario proizvođač fonograma pre odbijanja troškova.

Proizvođač fonograma je dužan da interpretatoru koji ima pravo na godišnju dodatnu naknadu, licu koje on ovlasti, ili organizaciji koja kolektivno ostvaruje pravo interpretatora na godišnju dodatnu naknadu, dostavi sve podatke koji su potrebni za isplatu godišnje dodatne naknade.

Pravo na naknadu iz ovog člana interpretator može da ostvari samo preko organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.

1.9. Promena sadržaja ugovora u korist interpretatora

Član 122v

Ako je ugovorom između interpretatora i proizvođača fonograma koji je zaključen za sve vreme trajanja zaštite prava interpretatora predviđeno da interpretator prenosi, odnosno ustupa proizvođaču fonograma isključiva imovinska prava na zabeleženim interpretacijama u zamenu za naknadu koja dospeva u obrocima, pri obračunu iznosa takve naknade, ne oduzimaju se eventualno ranije plaćeni avansi kao ni drugi odbici koji su određeni u takvom ugovoru.

Stav 1. ovoga člana primenjuje se nakon što istekne 50 godina od zakonitog izdavanja fonograma, odnosno 50 godina od zakonitog objavljivanja ako fonogram nije izdat.

Interpretator ima pravo da zahteva izmenu ugovora iz stava 1. ovoga člana nakon što istekne 50 godina od zakonitog izdavanja fonograma, odnosno 50 godina od dana njegovog zakonitog objavljivanja, ako fonogram nije izdat."

Član 22.

U članu 126. dodaje se stav 2. koji glasi:

"Pravo iz stava 1. tačka 3) ovog člana se ne iscrpljuje bilo kojom radnjom javnog saopštavanja fonograma, niti činjenjem fonograma dostupnim javnosti žičnim ili bežičnim putem u smislu člana 30. ovog zakona."

Član 23.

U članu 127. stav 3. posle reči: "iz člana 117." dodaju se reči: "stav 1. tač. 1), 2) i 3)".

U stavu 4. reči: "Zavod za intelektualnu svojinu" zamenjuju se rečima: "organ državne uprave nadležan za poslove intelektualne svojine (u daljem tekstu: nadležni organ)."

Stav 5. menja se i glasi:

"Ukoliko organizacije ne zaključe ugovor iz stava 3. ovog člana u roku od tri meseca od dana započinjanja pregovora iz stava 4. ovog člana, Vlada, na predlog ministra nadležnog za poslove nauke, određuje organizaciju koja će vršiti naplatu jedinstvene naknade, pri čemu se naročito uzima u obzir, tehnička opremljenost, stručni kapaciteti i iskustvo u obavljanju poslova kolektivnog ostvarivanja prava".

U stavu 7. reči: "nastalih u vezi sa naplatom jedinstvene naknade, koji ne može biti veći od 10% njene vrednosti", zamenjuju se rečima: "koji padaju na teret obe organizacije iz ovog stava i koji su nastali u vezi sa naplatom jedinstvene naknade".

Stav 10. briše se.

Član 24.

U članu 131. dodaje se stav 2. koji glasi:

"Pravo iz stava 1. tačka 4) ovog člana se ne iscrpljuje bilo kojom radnjom javnog saopštavanja videograma, niti činjenjem videograma dostupnim javnosti žičnim ili bežičnim putem u smislu člana 30. ovog zakona."

Član 25.

U članu 136. tač. 2) i 3) menjaju se i glase:

"2)        snimanje svoje emisije na nosač zvuka ili slike, odnosno zvuka i slike, bez obzira da li je reč o emisiji koja je emitovana žičnim ili bežičnim putem, putem kabla ili satelita;

3)         umnožavanje snimka emisije u bilo kom obliku i na bilo koji način u smislu člana 20. stav 1. ovog zakona, bez obzira da li je je reč o emisiji koja je emitovana žičnim ili bežičnim putem, putem kabla ili satelita i stavljanje u promet tako umnoženih primeraka emisije;"

Posle stava 1. dodaju se st. 2. i 3. koji glase:

"Pravo iz stava 1. tačka 6) ovog člana se ne iscrpljuje bilo kojom radnjom javnog saopštavanja emisije, niti činjenjem emisije dostupnom javnosti žičnim ili bežičnim putem u smislu člana 30. ovog zakona.

Kablovski operator nema pravo iz stava 1. tačka 2) ovog člana kada putem kabla samo ponovo prenosi emisije radiodifuznih organizacija."

Član 26.

Naziv iznad člana 137. i član 137. menjaju se i glase:

"5.1. Proizvođač baze podataka

Član 137.

Proizvođač baze podataka je fizičko ili pravno lice koje je učinilo značajno ulaganje, u kvantitavnom, odnosno kvalitativnom smislu, u pribavljanje, proveru ili predstavljanje sadržaja baze podataka."

Član 27.

Nazivi iznad članova 138-140a i čl. 138-140a menjaju se i glase:

"5.2. Sadržina prava proizvođača baze podataka

Član 138.

Proizvođač baze podataka ima pravo da zabrani izdvajanje, odnosno ponovno iskorišćavanje ukupnog ili značajnog dela, u kvantitativnom ili kvalitativnom smislu, sadržaja baze podataka.

Izdvajanje sadržaja baze podataka znači trajan ili privremeni prenos celokupnog ili značajnog dela sadržaja baze podataka na drugi medij, bilo kojim sredstvima ili u bilo kom obliku.

Ponovno iskorišćavanje sadržaja baze podataka znači svaki oblik činjenja dostupnim javnosti celokupnog ili značajnog dela sadržaja baze podataka i to stavljanjem u promet primeraka baze podataka, njihovim davanjem u zakup, činjenjem baze podataka dostupnom preko interneta ili njeno činjenje dostupnom javnosti posredstvom drugih oblika transmisije.

Poslugom se ne smatra izdvajanje sadržaja baze podataka ili njeno ponovno iskorišćavanje.

Proizvođač baze podataka ima pravo da zabrani sistematsko izdvajanje, odnosno ponovno iskorišćavanje nebitnih delova sadržaja baze podataka ako se to čini na način koji je u suprotnosti s normalnim iskorišćavanjem baze podataka, odnosno ako se na taj način nerazumno vređaju legitimni interesi proizvođača baze podataka.

5.3. Iscrpljenje prava proizvođača baze podataka

Član 139.

Prvom prodajom primerka baze podataka na teritoriji Republike Srbije od strane proizvođača baze podataka ili uz njegovu saglasnost iscrpljuje se njegovo pravo na stavljanje u promet umnoženog primerka baze podataka na teritoriji Republike Srbije.

5.4. Prenos prava proizvođača baze podataka

Član 140.

Pravo iz člana 138. stav 1. ovog zakona može da se prenosi, ustupa ili da bude predmet ugovora o licenci.

5.5 Sukob sa drugim pravima

Član 140a

Pravo iz člana 138. stav 1. ovog zakona primenjuje se bez obzira na podobnost baze podataka da bude zaštićena autorskim pravom ili nekim drugim pravom i bez obzira na podobnost sadržaja baze podataka da bude zaštićen autorskim pravom ili drugim pravima.

Zaštitom baze podataka na osnovu člana 138. stav 1. ovog zakona ne nanosi se šteta pravima koja postoje na njenim sadržajima."

Član 28.

Posle člana 140a dodaju se nazivi iznad članova 140b i 140v i čl. 140b i 140v koji glase:

"5.6. Prava i obaveze zakonitog korisnika baze podataka

Član 140b

Proizvođač baze podataka koja je učinjena dostupnom javnosti na bilo koji način ne može da zabrani zakonitom korisniku baze podataka izdvajanje, odnosno ponovno iskorišćavanje, u kvalitativnom ili kvantitativnom smislu, nebitnih delova sadržaja baze podataka, u bilo koje svrhe.

Ako je zakoniti korisnik baze podataka ovlašćen da izdvaja, odnosno ponovno iskorišćava samo jedan deo baze podataka, stav 1. ovog člana primenjivaće se samo u odnosu na taj deo baze podataka.

Zakoniti korisnik baze podataka koja je učinjena dostupnom javnosti na bilo koji način, ne sme da preduzima radnje koje su u suprotnosti sa normalnim iskorišćavanjem baze podataka ili koje nerazmno vređaju legitimne interese proizvođača baze podataka.

Zakoniti korisnik baze podataka koja je učinjena dostupnom javnosti ne sme da nanese štetu nosiocu autorskog ili srodnog prava u pogledu dela ili predmeta zaštite koji su sadržani u bazi podataka.

Odredbe ugovora koje su u suprotnosti sa st. 1.- 4. ovog člana su ništave.

5.7. Izuzeci od prava proizvođača baze podataka

Član 140v

Zakoniti korisnik baze podataka koja je učinjena dostupnom javnosti na bilo koji način može, bez dozvole proizvođača baze podataka, da:

1)         vrši izdvajanje bitnih delova sadržaja baze podataka za lične nekomercijalne potrebe, pod uslovima propisanim članom 46. ovog zakona;

2)         vrši izdvajanje bitnih delova sadržaja baze podataka za nekomercijalne svrhe nastave, pod uslovima propisanim članom 44. ovog zakona;

3)         vrši izdvajanje i ponovno iskorišćavanje bitnih delova sadržaja baze podataka radi sprovođenja postupka pred sudskim ili drugim državnim organima ili u svrhu obezbeđenja javne sigurnosti, pod uslovima propisanim članom 42. ovog zakona."

Član 29.

U članu 142. stav 2. posle reči: "preko", dodaje se reč: "zajedničke".

Član 30.

U članu 147. stav. 1. posle reči: "tokom tog roka," dodaju se reči: "na drugi način različit od fonograma,".

Stav 2. menja se i glasi:

 "Ako je u roku od 50 godina od dana nastanka interpretacije, ta interpretacija snimljena na fonogram koji je zakonito izdat ili objavljen, pravo interpretatora traje 70 godina od dana prvog zakonitog izdavanja ili objavljivanja fonograma, zavisno od toga koji je datum raniji."

Posle stava 2. dodaju se novi st. 3. i 4.

Pravo proizvođača fonograma traje 50 godina od dana nastanka fonograma, ako u tom roku fonogram nije zakonito izdat ili objavljen. Ako je fonogram zakonito izdat ili objavljen tokom tog roka, pravo prestaje 70 godina od dana prvog zakonitog izdavanja ili objavljivanja, zavisno od toga koji datum je raniji.

Pravo proizvođača videograma traje 50 godina od dana nastanka videograma, ako u tom roku videogram nije zakonito izdat ili objavljen. Ako je videogram zakonito izdat ili objavljen tokom tog roka, pravo prestaje 50 godina od dana izdavanja ili objavljivanja, zavisno od toga koji datum je raniji."

Dosadašnji st. 3. i 4. postaju st. 5. i 6.

Dosadašnji stav 5. koji postaje stav 7. i menja se i glasi:

"Svaka suštinska, kvalitativna ili kvantitativna izmena sadržaja baze podataka, uključujući svaku suštinsku izmenu koja je nastala kao posledica stalnih dodavanja, brisanja ili izmena i dovela do toga da baza podataka može da se smatra za suštinski, u kvalitativnom ili kvantitavinom smislu, novo ulaganje, čini da takva baza podataka ima svoj sopstveni rok trajanja."

Dosadašnji st. 6-8. postaju st. 8-10.

Posle stava 10. dodaje se stav 11. koji glasi:

"Rokovi trajanja prava proizvođača fonograma iz stava 3. ovog člana ne primenjuju se ako su nastupile okolnosti iz člana 122a stav 3."

Član 31.

U članu 156. st. 5. i 6. brišu se.

Član 32.

Član 157. stav 3. menja se i glasi:

"Uz zahtev za izdavanje dozvole za obavljanje delatnosti osnivači podnose osnivački akt organizacije, statut, dokaz o poslovnom sedištu organizacije, podatke o broju autora, odnosno nosilaca prava koji su ovlastili organizaciju da ostvaruje prava na njihovim delima, odnosno predmetima srodnih prava, uključujući njihov domicil ili boravište, popis dela, odnosno predmeta srodnih prava koji će zajedno sa delima odnosno, predmetima srodnih prava čiji su nosioci lica koje organizacija zastupa na osnovu člana 180. stav 1. ovog zakona činiti repertoar organizacije, kao i potpisana ovlašćenja nosilaca prava koji su organizaciji ustupili svoja prava na navedenim delima, odnosno predmetima srodnih prava, dokaze o ispunjenosti kadrovskih, tehničkih i organizacionih pretpostavki za efikasno kolektivno ostvarivanje prava koja su im poverena i dokaz o uplati propisane administrativne takse koja je prihod budžeta Republike Srbije."

Član 33.

U članu 159. stav 1. tačka 1) reč: "uobičajenom" briše se, a posle reči: "informatičkom opremom" dodaju se reči: "uobičajenom za tu vrstu delatnosti".

Član 34.

U članu 160. stav 1. broj: "30" zamenjuje se brojem: "60".

U stavu 2. broj: "15" zamenjuje se brojem: "30".

Član 35.

U članu 162. stav 1. tačka 3) reč: "i" zamenjuje se rečju: "ili", a posle reči: "ovog zakona" tačka i zapeta zamenjuju se zapetom i dodaju reči: "odredbe statuta i plana raspodele;"

Član 36.

U članu 164. stav 1. reči: "osnivači i", brišu se.

St. 3. - 6. brišu se.

Član 37.

U članu 167. posle stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:

"Odredbe plana raspodele moraju da budu jasne, nedvosmislene, primenljive i tako formulisane da isključuju svaku arbitrarnost u raspodeli ubranog prihoda."

Dosadašnji st. 2. i 3. postaju st. 3. i 4.

Član 38.

U članu 170. stav 5. menja se i glasi:

"Prilikom određivanja tarife uzimaju se u obzir i tarife kolektivnih organizacija u drugim državama Evrope, tako što se vrši njihovo poređenje prema srazmeri bruto domaćeg proizvoda u Republici Srbiji i državi čija se tarifa uzima u obzir."

Član 39.

Naziv iznad člana i član 171a menja se i glasi:

"2.5.1a Naknada za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma u zanatskim radnjama

"Član 171a

Naknada za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacije i fonograma u zanatskim radnjama se ne plaća.".

Član 40.

U članu 176. stav 1. reči: "Zavodu za intelektualnu svojinu (u daljem tekstu: Zavod)" zamenjuju se rečima: "nadležnom organu".

Član 41.

U članu 177. stav 1. reči: "čl. 117. i 127." zamenjuju se rečima: "člana 117. stav. 1. tač. 1), 2) i 3) i člana 127.".

Član 42.

U čl. 177. i 178. reč: "Zavod" u određenom padežu zamenjuje se rečima: "nadležni organ" u odgovarajućem padežu.

Član 43.

U članu 180. stav 1. posle reči: "svih" dodaju se reči "domaćih i inostranih".

Član 44.

U članu 181. stavu 1. reči: "preko masovnih medija i" brišu se.

Član 45.

U članu 184. stav 1. menja se i glasi:

"Organizacija je dužna da nosiocima autorskog, odnosno srodnih prava, koji su sa njom zaključili ugovor iz člana 153. ovog zakona i nosiocima autorskog i srodnih prava iz člana 180. stav 4. ovog zakona, do 31. decembra tekuće godine, u skladu sa planom raspodele, raspodeli i isplati sav prihod prikupljen od korisnika za predmete zaštite korišćene u toku prethodne kalendarske godine, izuzev sredstava određenih za pokriće opravdanih troškova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava."

Posle stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi:

"Troškovi kolektivnog ostvarivanja su opravdani ako su razumni i ako su nastali u interesu nosilaca prava."

Dosadašnji stav 2. koji postaje stav 3. menja se i glasi:

"Izuzetno, statutom organizacije može se izričito predvideti da se određeni deo tih sredstava izdvoji u svrhu razvoja kulture, kao i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije. Visina tako izdvojenih sredstava ne sme da bude veća od 10% neto prihoda organizacije. Kriterijumi za raspodelu ovako izdvojenih sredstava se propisuju planom raspodele, a odluku o raspodeli ovih sredstava donosi skupština organizacije."

Posle dosadašnjeg stava 2. koji postaje stav 3. dodaju se st. 4-7. koji glase:

"Ako u roku iz stava 1. ovog člana deo prikupljenih naknada ne bude raspodeljen i isplaćen nosiocima prava iz objektivnih razloga za koje organizacija nije odgovorna, skupština organizacije će doneti odluku o načinu raspodele tih sredstava do isteka roka od 5 godina od dana završetka godine u kojoj su korišćeni predmeti zaštite, pod uslovom da je organizacija do tada preduzela sve neophodne i razumne mere da identifikuje nosioce prava i predmete zaštite.

Objektivnim razlozima iz stava 4. ovog člana smatraju se naročito: neuredno, netačno ili nepotpuno izveštavanje od strane korisnika o iskorišćavanju autorskih dela ili predmeta srodnih prava, nemogućnost stupanja u kontak sa korisnikom zbog neodgovarajućih podataka koje je korisnik bio dužan da dostavi, nemogućnost identifikovanja predmeta zaštite ili nosilaca prava ili postojanje spora o pravu na konkretnom predmetu zaštite.

Ako u roku iz stava 4. ovog člana prikupljene naknade ne budu raspodeljene i isplaćene nosiocima prava i pod uslovom da je organizacija do tada preduzela sve neophodne i razumne mere da identifikuje nosioce prava i predmete zaštite, odluku o načinu raspodele tih sredstava doneće skupština organizacije.

Razumne mere iz stava 6. ovog člana podrazumevaju naročito odgovornu i detaljnu proveru dokumentacije koja se odnosi na nosioce prava i predmete zaštite, kao i sačinjavanje liste svih dela i predmeta zaštite čiji nosioci prava nisu identifikovani, a koja mora da bude objavljena na internet stranici organizacije i učinjena dostupnom javnosti."

Član 46.

U članu 189. stav 1. tačka 2) posle reči: "revizora" dodaju se reči: "o godišnjem izveštaju o poslovanju, godišnjem obračunu naknada, posebnom izveštaju o sredstvima izdvojenim za kulturne namene i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije i knjigovodstvu".

Član 47.

Član 190. menja se i glasi:

"Član 190.

Godišnji izveštaj o poslovanju mora da sadrži sve odlučne činjenice o radu organizacije u protekloj godini.

Godišnji izveštaj o poslovanju mora da sadrži naročito sledeće podatke:

1)         bilans stanja, bilans uspeha i izveštaj o protoku gotovine;

2)         podatke o aktivnostima organizacije koje su preduzete u toku finansijske godine;

3)         opis upravljačke strukture organizacije;

4)         podatke o ukupnom iznosu naknade za rad upravnog odbora i direktora organizacije;

5)         godišnji obračun naknada;

6)         poseban izveštaj o sredstvima izdvojenim za kulturne namene i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije.

Godišnji obračun naknada mora da bude sačinjen u skladu sa planom raspodele organizacije i da sadrži sve odlučne činjenice o raspodeli ubranih naknada u prethodnoj obračunskoj godini.

Godišnji obračun naknada mora da sadrži naročito sledeće podatke:

1)         finansijske podatke o ostvarenim prihodima organizacije u toku finansijske godine razvrstane po vrsti prava i načinu iskorišćavanja autorskog dela ili predmeta srodnog prava (prihodi od javnog saopštavanja, javnog izvođenja, emitovanja, reemitovanja, posebne naknade i sl.);

2)         finansijske podatke o svim drugim prihodima koje je organizacija ostvarila u toku finansijske godine;

3)         finansijske podatke o troškovima organizacije nastalim u toku finansijske godine uz obavezno navođenje podatka o udelu troškova u prihodima organizacije;

4)         finansijske podatke o naknadama koje pripadaju nosiocima prava sa detaljnim opisom naročito sledećih stavki: ukupan iznos sredstava opredeljen za raspodelu nosiocima prava razvrstan po vrsti prava i načinu iskorišćavanja autorskog dela ili predmeta srodnog prava; ukupan iznos sredstava isplaćen nosiocima prava razvrstan po vrsti prava i načinu iskorišćavanja autorskog dela ili predmeta srodnih prava; učestalost isplata naknada u toku finansijske godine razvrstanih po vrsti prava i načinu iskorišćavanja autorskog dela ili predmeta srodnih prava; ukupan iznos prikupljenih sredstava koji nije opredeljen za raspodelu, razvrstanih po vrsti prava i načinu iskorišćavanja autorskog dela ili predmeta srodnog prava uz navođenje finansijske godine u kojoj je takav iznos naplaćen od korisnika; ukupan iznos opredeljenih ali još uvek neraspodeljenih sredstava, razvrstanih po vrsti prava i načinu iskorišćavanja autorskog dela ili predmeta srodnih prava uz navođenje finansijske godine u kojoj je takav iznos naplaćen od korisnika; ukoliko raspodela i isplata nisu sprovedene u zakonom predviđenom roku, detaljno obrazloženje razloga za to; ukupan iznos sredstava koja iz bilo kog razloga ne mogu da se raspodele uz objašnjenje na koji način će ta sredstva biti korišćena.

5)         podatke o saradnji sa drugim organizacijama za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava sa detaljnim opisom naročito sledećih stavki: iznos koji je organizacija isplatila drugim organizacijama i iznos koji su druge organizacije isplatile organizaciji; troškovi administriranja repertoara drugih organizacija; troškovi naplate naknada od drugih organizacija; iznos opredeljen nosiocima prava iz drugih organizacija razvrstan po kategoriji prava i po organizaciji za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava.

Poseban izveštaj o sredstvima izdvojenim za kulturne namene i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije mora da bude sačinjen u skladu sa planom raspodele i da sadrži naročito sledeće informacije:

1)         iznos naknada izdvojen za kulturne namene i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije;

2)         obrazloženje u koje svrhe će izdvojena sredstva biti potrošena uz navođenje svakog pojedinačno opredeljenog iznosa.

Godišnji obračun naknada i poseban izveštaj o sredstvima izdvojenim za kulturne namene i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije moraju da budu potpisani od strane direktora organizacije, predsednika Upravnog i predsednika Nadzornog odbora. Tako sačinjeni izveštaji objavljuju se na internet sajtu organizacije i ostaju dostupni javnosti najmanje pet godina od dana objavljivanja.

Godišnji izveštaj o poslovanju, godišnji obračun naknada, poseban izveštaj o sredstvima izdvojenim za kulturne namene i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije i knjigovodstvo organizacije moraju da budu predmet revizije.

Reviziju iz stava 7. ovog člana može da obavi samo ovlašćeni revizor, u skladu sa zakonom kojim se uređuje računovodstvo i revizija.

Na izveštaj revizora shodno se primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje računovodstvo i revizija.

O izboru i razrešenju ovlašćenog revizora odlučuje skupština organizacije."

Član 48.

U članu 201a reči: "Zavod za intelektualnu svojinu" zamenjuju se rečima: "nadležni organ".

Član 49.

U članu 201b stav 2. briše se.

Član 50.

Član 201v menja se i glasi:

"Član 201v

Uz zahtev za saglasnost iz člana 201a ovog zakona obavezno se podnose:

1)         predlog tarife naknada;

2)         obrazloženje predloga tarife naknada, a naročito: obrazloženje kriterijuma za određivanje naknade i predložene visine naknade, ocenu podnosioca zahteva o tome da li je predložena visina naknade u srazmeri sa značajem koji za prihode korisnika ima iskorišćavanje predmeta zaštite, obrazloženje predloženog iznosa najniže naknade za iskorišćavanje predmeta zaštite;

3)         navodi o toku i rezultatima pregovora, ako su se vodili pregovori, kao i obrazloženje zašto nije postignut sporazum o tarifi naknada;

4)         dokaz o uplati propisane administrativne takse, koja je prihod budžeta Republike Srbije.

Prilozi iz tač. 1 – 3. ovog člana se podnose u dva primerka."

Član 51.

Član 201g menja se i glasi:

"Član 201g

Ako utvrdi da predlog tarife nije u skladu sa odredbama ovog zakona, nadležni organ dopisom poziva organizaciju da u ostavljenom roku uredi predlog tarife u skladu sa primedbama iznetim u dopisu.

Na obrazloženi zahtev organizacije, nadležni organ će produžiti rok za uređenje predloga tarife.

Ukoliko organizacija ni u ostavljenom naknadnom roku ne uredi predlog tarife prema primedbama nadležnog organa, nadležni organ će doneti tarifu.

Na postupak za davanje saglasnosti na tarifu shodno se primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje opšti upravni postupak, ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano."

Član 52.

U članu 201d stav 1. reči: "Emiteri radio i televizijskog programa dužni su da" zamenjuju se rečima: "Radiodifuzne organizacije", a posle reči: "autorskih dela", dodaju se reči: "i predmeta srodnih prava".

U stavu 2. reči: "Republička radiodifuzna agencija" zamenjuju se rečima: "Regulatorno telo za elektronske medije".

Član 53.

Posle člana 204. dodaje se član 204a koji glasi:

"Član 204a

Tužbu zbog povrede autorskog ili srodnog prava ili postojanja ozbiljne pretnje da će pravo biti povređeno može da podnese autor, odnosno nosilac autorskog prava, interpretator, proizvođač fonograma, proizvođač videograma, proizvođač emisije, proizvođač baze podataka, sticalac isključivih autorskih ili srodnopravnih ovlašćenja, kao i organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava.

Sticalac isključivih ovlašćenja na autorsko i srodna prava može da podnese tužbu zbog povrede autorskog ili srodnog prava u obimu u kome je na osnovu zakona ili ugovora stekao pravo na iskorišćavanje, ukoliko drugačije nije predviđeno ugovorom o ustupanju prava.

Tužba iz stava 1. ovog člana može da se podnese protiv svakog lica koje vrši povredu prava u smislu čl. 204. i 208. ovog zakona."

Član 54.

U članu 205. stav 1. menja se i glasi:

"U slučaju povrede autorskog ili srodnog prava ili ozbiljne pretnje da će pravo biti povređeno tužilac može tužbom da zahteva naročito:

1)         utvrđenje povrede prava ili ozbiljne pretnje da će pravo biti povređeno;

2)         zabranu radnji kojima se povređuje pravo ili radnji koje predstavljaju ozbiljnu pretnju da će pravo biti povređeno, kao i zabranu ponavljanja takvih ili sličnih radnji pod pretnjom plaćanja primerenog novčanog iznosa tužiocu;

3)         naknadu imovinske i neimovinske štete;

4)         isključenje iz prometa, oduzimanje ili uništenje, ili preinačenje bez bilo kakve naknade, predmeta kojima je izvršena povreda prava, uključujući i primerke predmeta zaštite, njihove ambalaže, matrice, negative i slično;

5)         zabranu otuđenja, oduzimanje ili uništenje, bez bilo kakve naknade, materijala i predmeta koji su pretežno upotrebljeni u stvaranju ili proizvodnji predmeta kojima se povređuje pravo;

6)         objavljivanje presude o trošku tuženog;

7)         davanje podataka o trećim licima koja su učestvovala u povredi prava."

Stav 2. menja se i glasi:

"Ako sud utvrdi da je povreda prava učinjena, tužbom se protiv lica čije su usluge korišćene pri povredi prava (posrednik) može zahtevati zabrana ponavljanja radnji kojima se pravo povređuje ili njima sličnih radnji pod pretnjom plaćanja primerenog novčanog iznosa tužiocu."

U stavu 3. reči: "Odredba stava 1. tačka 3)" zamenjuju se rečima: "Odredba stava 1. tačka 4)"

Posle stava 3. dodaju se novi st. 4. i 5. koji glase:

"Pri razmatranju tužbenih zahteva iz stava 1. tač. 4) i 5) ovog člana, sud uzima u obzir srazmeru između ozbiljnosti povrede prava i tužbenog zahteva, kao i interese trećih lica.

Sud će, u granicama tužbenog zahteva iz stava 1. tačka 6) ovog člana, odlučiti u kom sredstvu javnog saopštavanja će biti objavljena presuda. Ako sud odluči da se objavi samo deo presude, odrediće da se objavi izreka i prema potrebi onaj deo presude iz kog je vidljivo o kakvoj se povredi radi i ko je izvršio povredu."

Dosadašnji stav 4. postaje stav 6.

Član 55.

Član 206. menja se i glasi:

"Član 206.

Pri određivanju visine naknade štete ako je učinilac povrede znao ili mogao da zna da čini povredu prava sud će uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, kao što su negativne ekonomske posledice koje trpi oštećeni, uključujući izgubljenu dobit, dobit koju je štetnik ostvario povredom prava i, u odgovarajućim slučajevima, okolnosti koje nemaju ekonomski karakter, kao što je neimovinska šteta.

Sud može umesto naknade štete iz stava 1. ovog člana, kada okolnosti slučaja to opravdavaju, da dosudi oštećenom paušalnu naknadu koja ne može biti niža od uobičajene naknade koju bi primio za konkretni oblik korišćenja predmeta zaštite, da je to korišćenje bilo zakonito."

Član 56.

U članu 208. stav 1. tačka 3) menja se i glasi:

"3)        proizvodnja, uvoz, stavljanje u promet, prodaja, zakup, reklamiranje u svrhu prodaje i zakupa, posedovanje u komercijalne svrhe uređaja, proizvoda ili komponenti, ili pružanje usluga koje su promovisane, reklamirane ili prodavane sa ciljem uklanjanja ili zaobilaženja bilo koje efikasne tehnološke mere, odnosno koje imaju delimičnu komercijalnu upotrebu ili svrhu ali koje se koriste i za uklanjanje ili zaobilaženje efikasnih tehnoloških mera, kao i onih koje su primarno dizajnirane, proizvedene, prilagođene ili prikazane u cilju omogućavanja ili olakšavanja uklanjanja ili zaobilaženja efikasnih tehnoloških mera."

U stavu 2. reč: "drugim" briše se, a posle reči: "predmetom zaštite" dodaju se reči: "srodnog prava".

Član 57.

U članu 208a stav 1. posle reči: "na osnovu" dodaju se reči: "čl. 42, 44, 45, 50. i 54.", a reč: "odredbi" briše se.

Član 58.

Član 210. menja se i glasi:

"Član 210.

Na predlog lica koje učini verovatnim da je njegovo autorsko ili srodno pravo povređeno, ili da će biti povređeno, sud može odrediti privremenu meru:

1)         oduzimanja ili isključenja iz prometa predmeta kojim se povređuje pravo;

2)         oduzimanja ili zabrane otuđenja materijala i predmeta pretežno upotrebljenih u stvaranju predmeta kojima se povređuje pravo, odnosno pretežno namenjenih stvaranju ili proizvodnji proizvoda kojima se povređuje pravo;

3)         zabrane preduzimanja radnji kojima se vrši povreda prava ili koje predstavljaju ozbiljnu pretnju da će pravo biti povređeno.

Privremena mera iz stava 1. tačka 3) ovog člana može pod istim uslovima da se odredi i protiv posrednika čije usluge je koristilo treće lice koje vređa autorsko ili srodno pravo.

Na predlog lica koje učini verovatnim da je njegovo autorsko ili srodno pravo povređeno ili da će biti povređeno na komercijalnoj osnovi i koje učini verovatnim postojanje okolnosti koje bi ugrozile naknade štete, sud može pored privremenih mera iz stava 1. ovog člana, odrediti i privremenu meru:

1)         zaplene pokretne i nepokretne imovine lica protiv koga se predlaže određivanje privremene mere;

2)         zabrane isplate novčanih sredstava sa računa lica protiv koga se predlaže privremena mera.

Radi određivanja privremene mere iz stava 3. ovog člana sud može da naloži dostavljanje bankarskih, finansijskih, poslovnih ili drugih bitnih dokumenata i podataka ili da naloži da se omogući pristup tim dokumentima i podacima.

Lice kome je izdata zabrana iz stava 1. tač. 2) i 3) i stava 3. tačka 2) ovog člana, kao i nalog iz stava 4. ovog člana, a koje ne postupi po zabrani, odnosno nalogu, kazniće se u skladu sa odgovarajućim odredbama zakona kojim se uređuje postupak izvršenja i obezbeđenja.

Sud može da odredi privremenu meru odmah po prijemu predloga za određivanje privremene mere i bez prethodnog izjašnjenja protivne stranke, a naročito ako postoji opasnost da zbog odlaganja predlagač pretrpi nenadoknadivu štetu.

Rešenje kojim je određena privremena mera, u slučaju iz stava 6. ovog člana, dostaviće se strankama u postupku bez odlaganja, a najkasnije po sprovođenju mere."

Član 59.

Posle člana 210. dodaju se novi čl. 210a i 210b koji glase:

"Član 210a

Kada je privremena mera određena pre pokretanja parničnog ili drugog postupka, tužba, odnosno predlog za pokretanje drugog postupka radi opravdanja privremene mere mora se podneti u roku od 30 dana od dana donošenja rešenja o određivanju privremene mere.

Ako tužba ne bude podneta u roku iz stava 1. ovog člana, odnosno ako ne bude pokrenut drugi postupak radi opravdanja privremene mere, sud će na predlog lica protiv koga je privremena mera određena obustaviti postupak i ukinuti sprovedene radnje.

Ako je privremena mera određena bez izjašnjenja protivne stranke u slučaju iz člana 210. stav 6. ovog zakona, sud će u razumnom roku omogućiti protivnoj stranci, na njen predlog, da se izjasni o privremenoj meri, nakon čega može obustaviti postupak i ukinuti sprovedene radnje ili izmeniti određenu meru.

Ako postupak bude obustavljen i sprovedene radnje budu ukinute u skladu sa ovim članom ili ako sud utvrdi da povreda prava nije učinjena ili da nije postojala ozbiljna pretnja da će pravo biti povređeno, lice protiv koga je određena privremena mera ima pravo na naknadu štete koja mu je naneta privremenom merom.

Sud može usloviti određivanje privremene mere polaganjem odgovarajućeg iznosa kao sredstva obezbeđenja u slučaju štete iz stava 4. ovog člana.

Član 210b

Kada se jedna stranka u parničnom postupku poziva na dokaz dovoljan da podrži njene navode i tvrdnje, a koji se nalazi u posedu druge stranke, ili pod njenom kontrolom, sud će drugu stranku pozvati da dostavi pomenuti dokaz, pod uslovom da poverljive informacije budu zaštićene.

Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, u slučaju da je pravo povređeno na komercijalnoj osnovi, sud će, na predlog jedne stranke u postupku, pozvati drugu stranku da dostavi bankarske, finansijske i poslovne dokumente koji se nalaze u njenom posedu, ili pod njenom kontrolom, pod uslovom da poverljive informacije budu zaštićene."

Član 60.

U članu 211. st. 1. i 2. menjaju se i glase:

"Na predlog lica koje učini verovatnim da je njegovo autorsko ili srodno pravo povređeno, ili da će biti povređeno, sud može u toku, kao i pre pokretanja parnice, odrediti obezbeđenje dokaza, pod uslovom da poverljive informacije budu zaštićene.

Obezbeđenjem dokaza u smislu ovog zakona smatra se:

1)         uzimanje detaljnog opisa predmeta kojima se povređuje pravo, sa ili bez uzimanja uzoraka tih predmeta;

2)         oduzimanje predmeta ili dela predmeta kojima se povređuje pravo, a ako je to opravdano, i oduzimanje sredstava pretežno upotrebljenih u stvaranju ili stavljanju u promet takvih predmeta, kao i dokumenata koji se odnose na navedeno."

Posle stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi:

"Kada je obezbeđenje dokaza određeno pre pokretanja parničnog postupka tužba se mora podneti u roku od 30 dana od dana donošenja rešenja o određivanju obezbeđenja."

Dosadašnji stav 3. postaje stav 4.

Član 61.

Član 212. menja se i glasi:

"Član 212.

Sud može odrediti obezbeđenje dokaza odmah po prijemu predloga za obezbeđenje dokaza i bez izjašnjenja protivne stranke, a naročito ako postoji opasnost da zbog odlaganja predlagač pretrpi nenadoknadivu štetu, ili ako postoji očigledan rizik da će dokaz biti uništen.

Rešenje kojim je određeno obezbeđenje dokaza, u slučaju iz stava 1. ovog člana, dostaviće se strankama u postuku bez odlaganja, a najkasnije po sprovođenju mere obezbeđenja dokaza.

Ako tužba ne bude podneta u roku iz člana 211. stav 3. ovog zakona sud će na predlog lica od koga se dokazi pribavljaju obustaviti postupak i ukinuti sprovedene radnje.

Ako je obezbeđenje dokaza određeno bez izjašnjenja protivne stranke sud će u razumnom roku omogućiti toj stranci, na njen predlog, da se izjasni o rešenju o obezbeđenju dokaza, nakon čega može obustaviti postupak i ukinuti sprovedene radnje ili izmeniti određeno obezbeđenje dokaza.

Ako postupak bude obustavljen i sprovedene radnje budu ukinute, ili ako sud utvrdi da povreda prava nije učinjena, ili da nije postojala ozbiljna pretnja da će pravo biti povređeno, protivna stranka ima pravo na naknadu štete koja joj je naneta obezbeđenjem dokaza.

Sud može usloviti određivanje obezbeđenja dokaza polaganjem odgovarajućeg novčanog iznosa kao sredstva obezbeđenja u slučaju nastanka štete iz stava 5. ovog člana.

St. 1, 4. i 6. ovog člana primenjuju se i na treća lica od kojih se dokazi pribavljaju."

Član 62.

Član 213. menja se i glasi:

Član 213.

Sud može, na opravdan i srazmeran zahtev lica čije je pravo povređeno, da naredi licu koje je izvršilo povredu autorskog ili srodnog prava da pruži informacije o trećim licima koja su učestvovala u povredi autorskog ili srodnog prava i o njihovim distributivnim kanalima, ili da preda dokumente koji su u vezi sa povredom prava.

Dostavljanje informacija iz stava 1. ovog člana sud može narediti i drugom licu:

1)         kod koga je pronađena roba kojom se povređuje autorsko ili srodno pravo na komercijalnoj osnovi;

2)         koje na komercijalnoj osnovi koristi usluge kojima se povređuje autorsko ili srodno pravo;

3)         za koje je utvrđeno da na komercijalnoj osnovi pruža usluge koje se koriste u aktivnostima kojima se povređuje autorsko ili srodno pravo;

4)         koje je od strane lica iz tač. 1), 2) ili 3) ovog stava navedeno kao lice uključeno u proizvodnju ili distribuciju roba ili pružanje usluga kojima se povređuje autorsko ili srodno pravo.

Pod informacijama iz stava 1. ovog člana smatraju se naročito:

1)         podaci o proizvođačima, distributerima, dobavljačima i drugim licima koja su prethodno bila uključena u proizvodnju ili distribuciju robe ili pružanje usluga, kao i o prodavcima kojima je roba namenjena;

2)         podaci o količinama proizvedene, isporučene ili naručene robe ili usluga, kao i o cenama ostvarenim za takvu robu ili usluge.

Ako lica iz st. 1. i 2. ovog člana iz neopravdanih razloga ne postupe po nalogu suda i ne dostave tražene informacije odgovaraće za štetu koja na taj način nastane.

Odredbe ovog člana ne isključuju:

1)         pravo da se licu čije je pravo povređeno pruže potpunije informacije;

2)         korišćenje u građanskim i krivičnim postupcima informacija dostavljenih u skladu sa ovim članom;

3)         pravo da se odbije davanje informacija iz razloga iz kojih se prema odredbama zakona kojim se uređuje parnični postupak, može uskratiti svedočenje;

4)         primenu odredaba o odgovornosti za zloupotrebu dobijenih informacija i odredaba kojima se uređuje zaštita podataka o ličnosti."

Član 63.

Posle člana 214. dodaju se čl. 214a i 214b koji glase:

"Član 214a

Na postupak po tužbi, predlogu za određivanje privremene mere, pravnom leku i predlogu za obezbeđenje dokaza shodno se primenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak i zakona kojim se uređuje postupak izvršenja i obezbeđenja.

Na pitanja u vezi sa naknadom štete shodno se primenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi.

Sporovi iz autorskog i srodnih prava ne smatraju se sporovima male vrednosti.

Revizija je uvek dozvoljena u sporovima zbog povrede autorskog i srodnih prava kada se ne odnose na imovinsko-pravni zahtev.

Član 214b

Odredbe ovog zakona kojima se uređuje zaštita računarskih programa ne utiču na primenu drugih propisa koji uređuju zaštitu patenta, žiga, dizajna, topografije poluprovodničkih proizvoda, poslovne tajne, kao i nelojalnu konkurenciju.

Odredbe ovog zakona o zaštiti baza podataka nemaju uticaja na autorsko pravo, srodna prava ili bilo koje drugo pravo ili obavezu koja postoji na podacima, delima, ili drugim materijalima koji su sadržani u bazama podataka, niti utiču na patent, žig, industrijski dizajn, zaštitu nacionalnog blaga, odnosno kulturnih dobara, zakone o restriktivnoj praksi i nelojalnoj konkurenciji, zaštiti podataka i privatnosti, pristupu javnim dokumentima i ugovornom pravu."

Član 64.

U članu 215. stav 1. tačka 3) menja se i glasi:

"3)        proizvede, uveze, stavi u promet, proda, da u zakup, reklamira u svrhu prodaje i zakupa, poseduje u komercijalne svrhe, uređaje, proizvode ili komponente ili pruža usluge koje su promovisane, reklamirane ili prodavane sa ciljem uklanjanja ili zaobilaženja bilo koje efikasne tehnološke mere, odnosno koje imaju delimičnu komercijalnu upotrebu ili svrhu ali koje se koriste i za uklanjanje ili zaobilaženje efikasnih tehnoloških mera, kao i onih koje su primarno dizajnirane, proizvedene, prilagođene ili prikazane u cilju omogućavanja ili olakšavanja uklanjanja ili zaobilaženja efikasnih tehnoloških mera (član 208. stav 1. tačka 3);"

U stavu 1. posle tačke 6) dodaje tačka 6a) koja glasi:

"6a)      ne vodi elektronsku evidenciju emitovanja i reemitovanja autorskih dela i predmeta srodnih prava (član 201d stav 1);".

Posle tačke 8) dodaje se nova tačka 9) koja glasi:

"9)        ne raspodeli nosiocima autorskog, odnosno srodnih prava, koji su sa njom zaključili ugovor iz člana 153. ovog zakona i nosiocima autorskog i srodnih prava iz člana 180. stav 4. ovog zakona, do 31. decembra tekuće godine, u skladu sa planom raspodele, sav prihod prikupljen od korisnika za predmete zaštite korišćene u toku prethodne kalendarske godine, izuzev sredstava određenih za pokriće opravdanih troškova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava (član 184. stav 1)."

Član 65.

U članu 217. stav 1. na kraju tačke 7) tačka se zamenjuje tačkom i zapetom i dodaju se nove tač. 8) i 9) koje glase:

"8)        ne dostavi nadležnom organu u propisanom roku, godišnji izveštaj o poslovanju, godišnji obračun naknada i izveštaj ovlašćenog revizora (član 188. stav 2. tačka 1);

9)         ne usvoji, odnosno ne pribavi u propisanom roku, godišnje izveštaje organa upravljanja i nadzornih organa o iznosu naplaćenih naknada, njihovoj raspodeli, poslovanju organizacije, izveštaj ovlašćenog revizora i predlog finansijskog plana organizacije za narednu godinu koji uključuje plan troškova poslovanja organizacije (čl. 189. stav 1. tač. 1), 2) i 3)."

Član 66.

Odredbe člana 30. st. 2. i 3. ovog zakona (član 147. st. 2. i 3. Zakona) primenjuju se na fonograme i na njima snimljene interpretacije čije trajanje prava nije isteklo do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na fonograme i na njima snimljene interpretacije koji nastanu nakon stupanja na snagu ovog zakona.

Član 67.

Član 18. ovog zakona (član 102a Zakona) primenjuje se na muzička dela sa rečima kod kojih pravo autora teksta ili autora kompozicije za muzičko delo sa rečima nije isteklo na dan stupanja na snagu ovog zakona kao i na muzička dela sa rečima koja su stvorena posle tog datuma.

Član 20. ovog zakona (član 117. stav 1. tačka 1a) Zakona) primenjuje se na interpretacije koje su zabeležene na nosač zvuka i slike kod kojih pravo interpretatora nije isteklo do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na interpretacije koje nastanu nakon stupanja na snagu ovog zakona.

Član 68.

Član 21. ovog zakona (čl. 122a, 122b i 122v Zakona) primenjuju se na interpretacije koje su zabeležene na fonogram, kao i na fonograme kod kojih pravo interpretatora, odnosno proizvođača fonograma nije isteklo do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na interpretacije i fonograme koji nastanu nakon stupanja na snagu ovog zakona.

Član 69.

Do stupanja na snagu novih tarifa za javno saopštavanje koje će biti donete u postupku i na način predviđen ovim zakonom važiće tarifa koja bude važila u momentu stupanja na snagu ovog zakona.

Do donošenja novih tarifa iz stava 1. ovog člana, naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela naplaćivaće organizacija koja ostvaruje prava muzičkih stvaralaca u iznosu od 50% od ukupnog iznosa naknade utvrđene tarifom koja bude važila u momentu stupanja na snagu ovog zakona, a naknadu za javno saopštavanje interpretacija i fonograma naplaćivaće organizacija iz člana 127. stav 3. Zakona o autorskom i srodnim pravima ("Službeni glasnik RS", br. 104/09, 99/11, 119/12 i 29/16 - US), u iznosu od 50% od ukupnog iznosa naknade utvrđene tarifom koja bude važila u trenutku stupanja na snagu ovog zakona.

Član 70.

Odredba člana 21. stav 3. Zakona o autorskom i srodnim pravima ("Službeni glasnik RS", br. 104/09, 99/11, 119/12 i 29/16 - US) primenjivaće se i u slučaju da je vlasnik primerka dela taj primerak legalno pribavio u državi članici Evropske unije ili Evropskog ekonomskog prostora, od dana pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji.

Odredba člana 27. ovog zakona (izmenjen član 139. Zakona), u delu koji se odnosi na iscrpljenje prava proizvođača baze podataka, primenjivaće se i u slučaju da je vlasnik primerka dela taj primerak legalno pribavio u državi članici Evropske unije ili Evropskog ekonomskog prostora, od dana pristupanja Republike Srbije Evropskoj uniji.

Član 71.

Član 171a Zakona o autorskom i srodnim pravima ("Službeni glasnik RS", br. 104/09, 99/11, 119/12 i 29/16 - US) prestaje da se primenjuje danom pristupanja Republike Srbije Svetskoj trgovinskoj organizaciji.

Član 72.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije", osim odredbe člana 45. stav 1. ovog zakona (član 184. stav 1. Zakona) koja se primenjuje od 1. januara 2020. godine.

IZ OBRAZLOŽENjA

II. RAZLOZI ZA DONOŠENjE ZAKONA

Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o autorskom i srodnim pravima (u daljem tekstu: Predlog zakona) imaju za cilj uspostavljanje efikasnijeg nacionalnog sistema pravne zaštite autorskog i srodnih prava. Izmene i dopune se odnose na unapređenje kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava, na produženje trajanja zaštite imovinskih prava interpretatora i proizvođača fonograma i na jačanje građansko-pravne zaštite autorskog i srodnih prava. Izmene koje se odnose na produženje trajanja zaštite prouzrokovane su potrebom usklađivanja našeg zakona sa Direktivom br. 2011/77/EU Evropskog parlamenta i saveta od 27. septembra 2011. godine (u daljem tekstu: Direktiva 2011/77/EU), kojom se menja i dopunjuje Direktiva 2006/116/EU o trajanju zaštite autorskog i određenih srodnih prava. Izmene i dopune koje se odnose na građansko-pravnu zaštitu proizašle su iz obaveze usklađivanja sa Direktivom 2004/48/EU Evropskog parlamenta i saveta od 29.4.2004. godine o sprovođenju prava intelektualne svojine (u daljem tekstu: Direktiva 2004/48/EU).

Takođe, Predlog zakona dopunjuje pojedine odredbe važećeg Zakona o autorskom i srodnim pravima ("Službeni glasnik RS", br. 104/09, 99/11, 119/12 i 29/16 – US - u daljem tekstu: važeći zakon) koje se odnose na isključivo pravo emitovanja, reemitovanja, interaktivnog činjenja dela dostupnim javnosti, pravo posluge, pravnu zaštitu proizvođača baze podataka i ograničenje prava autora računarskog programa, sve sa ciljem da se u tom delu odredbe domaćeg propisa usklade sa odredbama sledećih Direktiva EU: Direktiva o pravnoj zaštiti baza podataka 96/9 EZ, Direktive o harmonizaciji određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informatičkom društvu 2001/29 EZ, Direktive o zaštiti računarskih programa 2009/24/EC, Direktive o pravu zakupa i posluge 115/2006 i Direktive o usklađivanju određenih pravila o autorskom i srodnim pravima koja se primenjuju na satelitsko emitovanje i kablovsko reemitovanje 93/83/EEZ. Nakon analize komentara koje je Evropska Komisija dala u odnosu na dostavljene tabele usklađenosti, utvrđeno je da je pojedine odredbe važećeg zakona potrebno izmeniti i/ili dopuniti kako bi se važeći zakon uskladio sa evropskim zakonodavstvom. U tekst izmena i dopuna uključene su i sve sugestije dobijene od Kancelarije za evropske integracije, uključujući i mišljenja dobijena u toku bilateralnog skrininga za Poglavlje 7 - Prava intelektualne svojine koji je održan 12. i 13. novembra 2014. godine

Značajna izmena koju Predlog zakona uvodi odnosi se na izračunavanje trajanja zaštite kooautorskih imovinskih prava na muzičkim kompozicijama sa rečima (prava tekstopisaca i autora muzike). U skladu sa članom 1. stav 1. Direktive 2011/77/EU predviđen je jedinstven rok zaštite za muzičke kompozicije sa rečima koji iznosi 70 godina od smrti poslednjeg preživelog koautora.

Predloženim izmenama važećeg zakona vrši se usklađivanje sa članom 1.2a Direktive 2011/77/EU i produžava zaštita imovinskih prava interpretatora koji su svoje interpretacije zabeležili na fonogram, sa 50 na 70 godina. Po važećem zakonu, imovinsko pravo interpretatora traje 50 godina od dana nastanka interpretacije, a ako je interpretacija zakonito objavljena ili izdata, onda taj rok teče od datuma izdavanja, odnosno, objavljivanja.

Usklađivanjem sa članom 1.2b Direktive 2011/77/EU uvodi se još jedna značajna novina koja će dodatno poboljšati pravni položaj interpretatora. Zakonom se predviđa obaveza proizvođača fonograma da interpretatoru plaća dodatnu godišnju naknadu za svaku punu godinu koja nastupi posle pedesete godine od dana zakonitog izdavanja fonograma, odnosno, za svaku punu godinu koja nastupi posle pedesete godine od dana njegovog javnog saopštavanja, ako fonogram nije izdat.

Izmenama važećeg zakona koje se odnose na građansko-pravnu zaštitu autorskog i srodnih prava proširuje se krug lica koja mogu da podnesu tužbu zbog povrede autorskog i srodnih prava, uvode se izmene u pogledu izricanja privremenih mera i mera obezbeđenja dokaza, kao i obezbeđenja u interesu suprotne stranke. Zakon predviđa da privremene mere mogu da budu donete i bez saslušanja tuženika, posebno onda kada bi takvo odlaganje moglo naneti štetu tužiocu. Takođe, u skladu sa članom 9(2) Direktive 2004/48/EU, ukoliko se povreda prava vrši na komercijalnoj osnovi Zakon predviđa da sud može odrediti i privremenu meru zaplene pokretne i nepokretne imovine, kao i meru zabrane isplate novčanih sredstava sa računa lica protiv koga se predlaže privremena mera. Da bi ove mere mogle da budu određene potrebno je da lice koje meru predlaže učini verovatnim da je autorsko ili srodno pravo povređeno, ili da će biti povređeno, kao i da postoje okolnosti koje mogu da ugroze naknadu štete nosiocu prava.

Zakon uvodi i odredbu prema kojoj sud, koji vodi postupak po tužbi zbog povrede autorskog prava, informacije o povredi autorskog prava i srodnih prava može da traži ne samo od lica koje je izvršilo povredu prava, već i od trećih lica koja su sa tim licem u poslovnom smislu povezana. Na taj način je precizirano da se informacije o povredi prava mogu tražiti i od lica koje poseduje robu kojom se povređuje autorsko ili srodno pravo ili od lica koje pruža usluge kojima se povređuju ta prava.

Sve izmene važećeg zakona koje se odnose na građansko-pravnu zaštitu autorskog i srodnih prava imaju za cilj efikasniju borbu protiv različitih vrsta povreda autorskog i srodnih prava, posebno onih koje se javljaju u formi organizovanog kriminala, kao i efikasnije obeštećenje lica kojima je naneta povreda prava.

 Predviđeno je i ukidanje jedinstvene naknade koja se plaća organizacijama za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava (brisanje člana 127. stav 10. važećeg zakona), iz razloga što ovo rešenje nije u skladu sa Bernskom konvencijom i TRIPS sporazumom Svetske trgovinske organizacije. Takođe, predlaže se i uklanjanje odredbe koja se odnosi na podelu jedinstvene naknade za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma, u odnosu 50% organizaciji autora i 50% organizacijama koje zastupaju interpretatore i proizvođače fonograma (član 171a važećeg zakona) iz razloga što ona nije u skladu sa članom 3. stav 1. Direktive br. 2001/29/EU.

Pored usklađivanja sa navedenim evropskim direktivama, Predlog zakona donosi i određene novine u domenu ograničenja autorskog i srodnih prava.

Predlog zakona uvodi i neke značajne novine kada je reč o odredbama koje uređuju kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava.

Predloženim izmenama člana 162. važećeg zakona pravi se jasna razlika između dva osnova za oduzimanje dozvole za rad organizaciji za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava: težeg kršenja zakona i ponovljenog kršenja zakona. Time se pojašnjava da povreda zakona od strane kolektivne organizacije ne mora da bude ponovljena više puta da bi bila razlog za oduzimanje dozvole. Takođe, pojašnjava se da nije samo kršenje odredaba važećeg zakona razlog za oduzimanje dozvole organizaciji, već i kršenje odredaba statuta, plana raspodele i drugih opštih akata organizacija.

Predloženom izmenom člana 167. važećeg zakona preciznije je utvrđeno kako treba da izgleda sadržaj plana raspodele organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava. Plan raspodele je pravni osnov za raspodelu ubranih naknada. On stoga mora biti jasan i na zakonu zasnovan. Predložena izmena ima za cilj da spreči da plan raspodele bude tako formulisan da ostavlja prostor da pojedinci ili organi unutar organizacije arbitrarno procenjuju kako da se vrši raspodela ubranih prihoda.

Predloženom izmenom člana 184. važećeg zakona, preciznije se uređuje pitanje troškova koje u svom radu imaju organizacije koje kolektivno ostvaruju prava autora ili nosilaca srodnih prava. Cilj ove izmene je da se pitanje troškova uredi na precizniji način i da se obezbedi da organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava troše onoliko koliko je neophodno za kvalitetno i efikasno ostvarivanje prava svojih članova i isključivo u interesu svog članstva.

 Izmenama člana 190. važećeg zakona detaljnije je uređen sadržaj izveštaja koji organizacije dostavljaju Zavodu za intelektualnu svojinu, kao nadzornom organu. Takvi izveštaji će značajno doprineti transparentnosti rada organizacija i omogućiti nadležnom organu da vrši kvalitetan i efikasan nadzor.

Predlog zakona detaljnije uređuje i pitanje određivanja tarifa naknada. I ovo pitanje je od velikog značaja za postavljanje efikasnog i delotvornog sistema kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava. Pitanje tarifa je svakako najosetljivije pitanje kada je reč o komunikaciji između organizacija i korisnika. Neka nerešena pitanja koja se odnose na određivanje tarifa sada su preciznije rešena.

Predloženim izmenama predviđeno je da će i interpretatori čije su interpretacije snimljene na nosač zvuka i slike dobiti naknadu od emitovanja i reemitovanja njihovih interpretacija. Do sada je to pravo bilo priznato samo interpretatorima čije su interpretacije snimljene na nosač zvuka (na primer muzičarima, pevačima i tako dalje), a sada to pravo stiču i glumci. Time se njihova pravna situacija i njihov materijalni položaj poboljšavaju.

III. OBJAŠNjENjE OSNOVNIH PRAVNIH REŠENjA

Članom 1. menja se član 2. stav 2. tačka 1. važećeg zakona tako što se precizira da zaštitu uživa računarski program zajedno sa pratećom tehničkom i korisničkom dokumentacijom. Korisnička dokumentacija je od velike pomoći kada je reč o korišćenju račuanrskog programa. Sama dokumentacija takođe, ako ispunjava opšte uslove predviđene u članu 2. ovog zakona, uživaće autorsko pravnu zaštitu.           

Članom 2. menja se član 5. stav 2. važećeg zakona tako što se umesto izraza: "sastavnih delova" baze podataka, unosi termin "njene sadržine", u skladu sa primedbama Evropske komisije.

Članom 3. dodaje se novi član 5a koji definiše bazu podataka kao predmet srodnog prava i predmet autorsko-pravne zaštite. Ovaj član je uklađen sa Direktivom o pravnoj zaštiti baza podataka 96/9/EK (U daljem tekstu: Direktiva 96/9/EK).

 Direktivom 96//9/EK predviđeno je da baze podataka uživaju dvostruku zaštitu: kao autorska dela i kao predmeti srodnih prava. U prvom slučaju, zaštićena je originalnost baze podataka, a u drugom slučaju investicija koja je uložena u njeno stvaranje. U najširem smislu, baza podataka je "zbirka zasebnih podataka, autorskih dela ili drugih materijala uređenih na sistematičan ili metodičan način, koji su pojedinačno dostupni elektronskim ili drugim putem". Suština tako definisane baze podataka jeste da je to skup podataka koji su uređeni na sistematičan i metodičan način, dakle, tako da im se može pristupiti na lak i organizovan način. Na primer, telefonski imenik gde su imena poređana po azbučnom redu bio bi primer takve baze podataka. Skup podataka koji se čuvaju bez unapred utvrđenog kriterijuma i kojima se ne može pristupiti na unapred utvrđen i predvidiv način, ne predstavlja bazu podataka. Da bi baza podataka bila autorsko delo, neophodno je da izbor i raspored njene sadržine bude originalan. Gore spomenuti primer telefonskog imenika nije primer takve baze, jer jednostavno ređanje imena po azbučnom redu nije ni novo ni originalno. S druge strane, baza podataka nacionalno registrovanih žigova, u kojoj su podaci o registrovanim pravima industrijske svojine organizovani na nov i originalan način, tako da im se može jednostavno i efikasno pristupati u svakom trenutku, predstavlja takvu bazu. Istim članom 5a, predviđeno je da se autorskim pravom ne štiti sadržina baze podataka. U određenim slučajevima, pojedinačni elementi koji čine bazu podataka, mogu da budu autorska dela. Na primer zbirka pesama. Autoru zbirke pripada autorsko pravo na zbirci, ali ne i na elementima te zbirke, a to su pesme. Članom 5a je propisano i da se autorsko-pravna zaštita baza podataka ne odnosi na računarske programe koji su korišćeni za njeno stvaranje ili koji se koriste za njeno korišćenje. Najčešće se danas baze podataka pojavljuju u elektronskom obliku. Njima se pristupa elektronskim putem, najčešće, uz pomoć računara. Da bi se izbegla svaka dilema oko pitanja šta je predmet zaštite, naglašeno je da se autorsko pravna zaštita ne odnosi na računarske programe koji inače predstavljaju zasebnu vrstu autorskih dela, takođe zaštićenih odredbama ovog zakona.

Članom 4. menja se član 10. važećeg zakona radi usklađivanja sa Direktivom o pravnoj zaštiti baza podataka i Direktivom o pravnoj zaštiti računarskih programa, uz uvažavanje sugestije EK da "ako je koautorsko delo računarski program ili baza podataka, autorsko pravo na takvom računarskom programu, odnosno bazi podataka, pripada svim koautorima".

Članom 5. menja se član 20. važećeg zakona koji uređuje pravo na umnožavanje autorskog dela. Propisuje se da pravo na umnožavanje ne obuhvata i beleženje dela, a radi usklađivanja sa Direktivom o harmonizaciji autorskog prava i određenih aspekata srodnih prava u informacionom društvu 2001/21/EC, koja u definiciji umnožavanja ne sadrži i beleženje dela. Novim stavom člana 20, radi usklađivanja sa članom 4. stav 1. tačka (b) Direktive o pravnoj zaštiti računarskih programa predviđeno je da "autor računarskog programa ima isključivo pravo da dozvoli ili zabrani umnožavanje računarskog programa koji je nastao kao rezultat prilagođavanja, prevođenja, aranžiranja ili izmene njegovog računarskog programa, bez uticaja na prava lica koje izvršilo takve izmene." Ovo je specifičnost u pogledu prava umnožavanja i odnosi se samo na računarske programe. Autor računarskog programa ima isključivo pravo da dozvoli izmene svog računarskog programa, ali i da dozoli ili zabrani umnožavanje računarskog programa koji je nastao kao rezultat tih izmena. Drugim rečima, autor računarskog programa ima isključivo pravo da dozvoli ili zabrani umnožavanje svog programa, kao i svakog drugog programa koji je nastao na temelju izmena njegovog programa.

Članom 6. menja se definicija emitovanja iz člana 28. važećeg zakona. Emitovanjem se smatra saopštavanje autorskog dela javnosti prenosom radijskih ili televizijskih programskih signala od emitera do prijemnih uređaja putem mreže predajnika (zemaljsko emitovanje), kablovskih distributivnih sistema (kablovsko emitovanje) ili satelitskih stanica (satelitsko emitovanje). Kao kriterijum različitih vrsta emitovanja uzet je tehnički način prenosa programskih signala od emitera do prijemnika. Za potrebe primene ovog zakona precizirano je da se radiodifuznom organizacijom u smislu odredbi zakona, smatra subjekt koji vrši radnju emitovanja. Radi se o detalju, ali značajnom za primenu Zakona o autorskom i srodnim pravima. Naime, propis koji uređuje elektronske medije definiše ko se sve smatra pružaocem medijske usluge, pa se shodno odredbama člana 4. Zakona o elektronskim medijima, pružaocem medijske usluge smatra lice koje vrši emitovanje radio i TV programa ali i lice koje obezbeđuje pristup audio-vizuelnom sadržaju na zahtev, lice koje isključivo čini dostupnim audio-vizuelni sadržaj putem globalne informatičke mreže (Web casting, live streaming i sl.), kao i lice koje reemituje program. To je termin mnogo širi od termina "radiodifuzna organizacija", i "emiter" koji se koriste u zakonu koji uređuje materiju autorskog prava. Termin "pružalac medijske usluge" obuhvata raznovrsne privredne subjekte koji su na terenu iskorišćavanja autorskog prava zapravo korisnici različitih prava autora i nosilaca srodnih prava, a ne samo prava na emitovanje. Zato je značajno precizno odrediti radnju emitovanja, kao i ko se smatra emiterom, odnosno radiodifuznom organizacijom za potrebe primene ovog zakona.

Članom 7. u odredbe važećeg zakona unosi novi član 28a koji reguliše satelitsko emitovanje u Republici Srbiji. Izmena se unosi radi usklađivanja sa Direktivom o satelitskom emitovanju i kablovskom reemitovanju autorskih dela i predmeta srodnih prava. U skladu sa članom 1. navedene direktive, data je koncizna i jasna definicija satelita. Satelit je uređaj koji tehnički omogućava emitovanje radijskih i televizijskih signala na velike daljine. Televizijski i programski signali namenjeni su za prijem od strane javnosti, pri čemu se, imajući u vidu definiciju satelita, razlikuje javnost u širem smislu reči (koja podrazumeva korisnike koji imaju tehničke mogućnosti za prijem radijskih i televizijskih signala) i javnost koja se odnosi na individualno određene korisnike koji su pretplaćeni za gledanje ili slušanje određenog programa. U ovom drugom slučaju, reč je o "zatvorenoj komunikaciji od tačke do tačke" u kojoj se emiter koji satelitski emituje radijske ili televizijske programe obraća tačno određenim korisnicima koji su pretplaćeni na njegovu uslugu. Satelitsko emitovanje u Republici Srbiji postoji, u smislu novog člana 28a, ako su radijski ili televizijski programski signali, radi prijema od strane javnosti, u Republici Srbiji uvedeni u neprekinuti komunikacioni lanac koji vodi prema satelitu i od satelita prema Zemlji, pod kontrolom i odgovornošću organizacije za radiodifuziju. Nekoliko uslova mora da bude ispunjeno da bi postojalo satelitsko emitovanje. Najpre, radijski i televizijski programski signali koji se emituju treba da budu namenjeni za prijem od strane javnosti. Javnost je određena u generalnom smislu – to je televizijska i radio publika. Primera radi, ako je reč o signalima koji se koriste u neke druge svrhe, za komunikaciju pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova, ne bi bio ispunjen uslov javnosti i ne bi postojalo emitovanje u smislu odredaba Zakona o autorskom i srodnim pravima. Drugo, treba da se radi o neprekinutom komunikacionom lancu koji definiše Direktiva o satelitskom emitovanju i kablovskom reemitovanju. Neprekinuti lanac komunikacije postoji ako signali kreću od odašiljača koji se nalazi na zemlji, putuju kroz etar do satelita koji kruži u orbiti (satelit je uređaj koji služi za njihovo pojačavanje), a zatim ih satelit šalje do prijemne antene koja je takođe na zemlji. Sledeći uslov koji mora da bude ispunjen da bi se radilo o satelitskom emitovanju je da se sve navedeno odvija pod kontrolom i odgovornošću određene radiodifuzne organizacije. Najzad, satelitsko emitovanje se odvija u Republici Srbiji ako su televizijski i radio signali u Republici Srbiji uvedeni u neprekinuti komunikacioni lanac.

Postoje još dva slučaja kada će se smatrati da satelitsko emitovanje postoji u Republici Srbiji.

U prvom slučaju akt uvođenja programskih signala u etar se odvija u zemlji koja ne obezbeđuje nivo zaštite koji obezbeđuje Srbija, ali se transmiter sa koga se signali šalju ka satelitu nalazi na teritoriji Republike Srbije. To je situacija, primera radi, gde se satelitsko emitovanje odvija pod kontrolom i na osnovu odgovornosti radiodifuzne organizacije koja nije pod kontrolom Republike Srbije, već se nalazi u nekoj drugoj zemlji koja ne obezebeđuje ovaj nivo zaštite koji obezbeđuje Republika Srbija, ali se zato transmiter sa koga se signali šalju prema satelitu nalazi na teritoriji Republike Srbije.

U drugom slučaju radiodifuzna organizacija koja je pod kontrolom Republike Srbije i koja ima sedište na teritoriji Republike Srbije naručuje uvođenje programskih signala, dok se transmiter sa kog se ti signali odašilju prema satelitu ne nalazi na teritoriji Republike Srbije.

Članom 8. menjaju se odredbe kojima se uređuje pravo reemitovanja autorskog dela. Reemitovanje autorskog dela postoji kada određeno lice istovremeno, u celini i u neizmenjenom obliku, javno saopštava autorsko delo koje izvorno emituje druga radiodifuzna organizacija. Ovako definisano reemitovanje podrazumeva sledeće: postoje dva lica, od kojih jedno vrši radnju emitovanja, a drugo preuzima takvu emisiju, istovremeno dok se vrši radnja emitovanja. Tako preuzeta emisija se onda u neizmenjenom obliku dalje reemituje do korisnika druge radiodifuzne organizacije. Na primer televizija BBC emituje program, a televizija RTS istovremeno dok BBC emituje program isti preuzima i dalje ga reemituje do svojih gledalaca.

Kablovsko reemitovanje se odvija putem kablovskog distributivnog sistema ili putem mikrotalasnog sistema. Kod ovog tipa reemitovanja se kao subjekt reemitovanja pojavljuje kablovski operator. I kablovsko reemitovanje takođe podrazumeva istovremeno, neizmenjeno i neprekinuto reemitovanje inicijalne žične, bežične ili satelitske emisije televizijskog ili radio programa koji je namenjen za prijem od strane javnosti.

U prvom slučaju inicijalnu emisuju sprovodi druga radiodifuzna organizacija, a u drugom slučaju inicijalnu emisuju preuzima i do svojih korisnika prenosi kablovski operator. Autorska prava se u slučaju kablovskog reemitovanja ostvaruju isključivo preko organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, kako to izričito, u članu 9. propisuje Direktiva o satelitskom emitovanju i kablovskom reemitovanju 93/83/EEC. Istim članom je takođe predviđeno i da u slučaju da radiodifuzna organizacija i kablovski operator ne postignu sporazum o uslovima kablovskog reemitovanja emisije radiodifuzne organizacije, svaka od zainteresovanih strana može da se obrati za pomoć jednom ili većem broju medijatora. Usklađujući se sa članom 11. Direktive 93/83/EEC predlog izmena upućuje na shodnu primenu odredaba zakona kojim se uređuje medijacija. Odredbe spomenutog zakona u potpunosti ispunjavaju kriterijume koje postavlja Direktiva.

Članom 9. dopunjuje se član 30. važećeg zakona. Iscrpljenje prava intelektualne svojine nastaje kada primerak autorskog dela voljom autora ili nosioca prava, bude stavljen u promet. Da ne bi došlo do sukoba prava svojine i prava intelektualne svojine, pretpostavlja se da autor ne može da spreči zakonitog vlasnika primerka dela, (na primer knjige), da tu knjigu dalje preproda. Autorovo pravo je na taj način iscrpljeno. U digitalnom svetu, međutim, nema primeraka dela kakva postoje u realnom svetu, nema fizičkih kopija dela, već samo digitalnih. Primer za to su usluge daunloudovanja digitalne muzike ili digitalnih filmova. Lice koje legalno daunloduje muziku ili filmove sa određenih sajtova, dolazi do svojih kopija koje nisu u fizičkom obliku, već digitalnom. Ako bi se na takav slučaj primenilo pravilo o iscrpljivanju prava, takvo lice bi moglo dalje da preprodaje digitalne kopije autorskih dela, što nije dobro rešenje jer bi dramatično ugrozilo interese nosilaca autorskog i srodnih prava. Iz tog razloga, članom 3. tačka 3. Direktive 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu predviđeno je da pravo autora nije iscrpljeno kao u slučaju fizičkih kopija onda kada je autor dao saglasnost da se njegovo delo učini dostupnim javnosti na interaktivan način.

Članom 10. menja se član 35. važećeg zakona koji uređuje pravo sleđenja. Izmenom se precizira šta se smatra originalom dela likovne umetnosti, a radi usklađivanja sa članom 2.1. Direktive o pravu preprodaje. Precizirano je da u dela likovne umetnosti spadaju i gravure.

Članom 11. menja se član 39. važećeg zakona, na način da se u stavu 6. briše tačka 4). Ova izmena se predlaže iz razloga što su interesi izvoznika, potencijalnih obveznika plaćanja posebne naknade već zaštićeni odredbom člana 39. stav 6. tačka 1. važećeg zakona koja predviđa da se posebna naknada ne plaća za "tehničke uređaje i prazne nosače zvuka, slike i teksta, ako su oni namenjeni izvozu". Iz navedene odredbe proizlazi da se na uređaje koji nisu namenjeni tržištu Srbije posebna naknada ne plaća, pa nema razloga da se odredba iste sadržine ponavlja i u članu 39. stav 6. tačka 4) Zakona.

Članom 12. menja se član 40. važećeg zakona koji se odnosi na pravo autora na naknadu za davanje primeraka dela na poslugu. U odnosu na važeći član Zakona, precizirano je da autor ima pravo na naknadu u slučaju posluge originala ili umnoženih primeraka njegovog dela samo ako je delo dato na poslugu od strane institucije koja je namenjena javnosti. Izmene ovog člana unete su radi usklađivanja Zakona sa Direktivom o pravu zakupa i posluge (član 2.1b, Direktive 2006/115/EZ). Pored javnih biblioteka, u red ustanova na koje se ovaj član zakona odnosi spadaju i škole, univerziteti i druge obrazovne institucije.

Članom 13. precizira se odredba člana 41. stav 2. važećeg zakona na osnovu koje obim ograničenja autorskog prava ne sme da bude u suprotnosti sa normalnim iskorišćavanjem dela niti sme nerazumno da vređa legitimne interese autora i nosilaca autorskog prava. U važećem zakonu stoji da se radi samo o legitimnim interesima "autora" ali ne i "nosilaca autorskog prava," što je propust koji se ovom izmenom inspravlja.

Članom 14. menja se odredba člana 47. važećeg zakona na osnovu primedaba koje je iznela Evropska komisija.

Predložena izmena člana 47. stav 1. tačka 1) važećeg zakona predviđa da lice koje je zakonito pribavilo određeni računarski program može bez dozvole autora i bez plaćanja autorske naknade, osim ako nešto drugo nije ugovorom predviđeno, da "trajno ili privremeno umnoži računarski program ili pojedine njegove delove, bilo kojim sredstvima i u bilo kom obliku, onda kada je to neophodno za korišćenje računarskog programa u skladu sa njegovom namenom."

Pravo na umnožavanje autorskog dela, uključujući i pravo na umnožavanje računarskog programa kao vrste autorskog dela, od fundamentalnog je značaja za zaštitu interesa nosilaca autorskog prava na programu. Za razliku od drugih autorskih dela (na primer dela iz oblasti literature), računarski programi ne mogu da vrše svoju funkciju bez njihovog istovremenog umnožavanja. Ta činjenica izdvaja ovu kategoriju autorskih dela od ostalih i zahteva posebna pravila kada je reč o isključivom pravu autora ili nosioca autorskog prava na umnožavanje autorskog dela. Iz tog razloga, predloženom izmenom člana 47. važećeg Zakona predviđaju se određena ograničenja isključivog prava autora na umnožavanje računarskog programa. Kada zakon ne bi propisao ta ograničenja, autor bi bio u poziciji da spreči zakonitog vlasnika primerka računarskog programa da program koristi na redovan i uobičajen način. Razlog za to leži u sledećem: koristiti računarski program na redovan i uobičajen način, neizostavno znači i umnožavati ga. Primera radi, prilikom "startovanja" programa, on se u celini ili u jednom delu neminovno "umnožava" u radnoj memoriji računara i to je uobičajena posledica tog tehnološkog procesa. Takva kopija računarskog programa može da bude i vrlo često je privremena. Moguće je da uopšte ne ostavi bilo kakve tragove nakon što sistem bude isključen (na primer Linux distro pod imenom "Tails"), ali kopija je u jednom trenutku nastala i jedno vreme postojala u memoriji računara. Suština ovog ograničenja autorskog prava sastoji se u potrebi da se zakonitom vlasniku primerka računarskog programa omogući nesmetano korišćenje tog računarskog programa. Isto važi i za otklanjanje grešaka u računarskom programu, ako se program koristi u skladu sa njegovom namenom. Zakon ne spominje izričito da se ovde mora nužno raditi o "umnožavanju" računarskog programa, već da se pravo na otklanjanje grešaka podrazumeva ako je to neophodno za njegovu namenu. Mišljenja smo da je ovde reč o ograničenju prava na preradu dela. Zakoniti imalac primerka računarskog programa može bez dozvole autora i bez plaćanja autorske naknade da "učitava, prikazuje, pokreće, prenosi ili smešta računarski program u memoriju računara ako je to neophodno za umnožavanje računarskog programa iz tačke 1. ovog člana". Spomenute radnje korišćenja računarskog programa predmet su ograničenja onda kada podrazumevaju i "umnožavanje" programa. Na primer, ispitati šta čini "izvorni kod" nekog računarskog programa podrazumeva nužno i "prikazivanje" tog programa na računarskom monitoru, dakle, njegovo umnožavanje. Kada je reč o pravljenju rezervne kopije računarskog programa na trajnom telesnom nosaču, ukoliko je to neophodno za njegovo korišćenje, takvo umnožavanje se priznaje zakonitom imaocu primerka računarskog programa i ne može se zabraniti ugovorom.

Predlogom Zakona je predložena i izmena prema kojoj je "lice koje ima pravo da koristi primerak računarskog programa ovlašćeno da, bez dozvole nosioca prava, posmatra, ispituje ili testira rad računarskog programa sa ciljem da utvrdi ideje i principe na kojima počiva bilo koji od elemenata računarskog programa, pod uslovom da to čini dok preduzima radnje učitavanja, prikazivanja, pokretanja, prenosa ili smeštanje programa za koje je ovlašćen da ih čini." Predloženom izmenom se ograničava autorsko pravo sa ciljem da se zakonitom vlasniku primerka autorskog dela omogući analiza računarskog programa kako bi utvrdio njegov izvorni kod. To najčešće nije moguće bez istovremenog umnožavanja samog programa. Razlog ovakvog ograničenja leži u potrebi za interoperabilnošću računarskih programa sa drugim računarskim programima i određenim hardverom. Interoperabilni su oni programi koji mogu da rade zajedno. Na primer, Windows operativni sistem i Microsoft Office kao softverski paket su interoperabilni, a to znači: kada se instalira Microsoft Office u Windows, on može uobičajeno i bez porepreka da se koristi. Ti programi su interoperabilni. Ali ako se Microsoft Office instalira u Ubuntu, on neće raditi. Ti programi nisu interoperabilni. Kao jedan od pojmova koji je od ključne važnosti za obrazloženje ovog ograničenja, izdvaja se pojam softverskog interfejsa.

U najširem smislu, računarski interfejs je aspekt računarskog programa koji omogućava interakciju tog programa sa drugim računarskim programima ili ostalim komponentama kompjuterskog sistema, ili interakciju između korisnika i programa. Na primer, video igra pravljena za Windows neće raditi pod Linux-om. Da bi radila pod Linux-om neophodno je da se njen izvorni kod prilagodi tom operativnom sistemu, odnosno, da ga programer učini interoperabilnim. Takođe, ako neko razvija određeni plag-in za neki muzički program, on mora da prilagodi svoj program postojećem programu, a to znači da pre svega utvrdi karakteristike njegovog interfejsa (interface specifications) i da onda svoj plag in program prilagodi tim karakteristikama. U suprotnom njegov program jednostavno neće raditi sa tim programom. Karakteristike interfejsa (interface specifications), moraju se razlikovati od njihove implementacije (interface implementation). Interfejs specifikacije su pravila na kojima počiva rad nekog softvera, odnosno, pravila na osnovu kojih softver komunicira sa drugim softverom i drugim delovima kompjuterskog sistema. "Interfejs implementacije" su, kao što im i sam naziv govori, primeri implementiranja (primene) tih pravila u računarski kod. U tom pogledu mora se imati u vidu da predmet zaštite autorskog prava nisu principi na kojima počiva rad nekog računarskog programa ("interfejs specifikacije"), već njihova primena, njihov neposredan, vidljivi izraz, ono što vidimo na kompjuterskom monitoru kada pokrenemo računarski program, a to znači - interfejs implementacije.

Bez obzira što principi i pravila na kojima počiva rad nekog računarskog programa nisu pogodni da budu zaštićeni autorskim pravom, lice koje pravi novi računarski program nailazi na problem saznanja tih pravila i principa na kojima počiva rad računarskog programa, što programera onemogućava da razvije program koji je interoperabilan sa izvornim programom. Šifra (Code) nekog računarskog programa ima više pojavnih oblika: izvorni kod (source code) je ono što programer prvo napiše i to je zapravo tekst napisan na engleskom jeziku (zato se u autorskom pravu računarski programi svrstavaju u pisana dela). Object code je niz nula i jedinica i razumljiv je samo računarima. Kao međukorak između ova dva koda izdvaja se assembly code. Da bi neko saznao izvorni kod (source code) neophodno je da krene od Object code-a i da onda kroz "obrnutu analizu" sazna kako glasi source code. To mu je neophodno, kako je već naglašeno, da postigne interoperabilnost svog programa sa programom koji analizira. Sve te radnje najčešće, međutim, podrazumevaju i umnožavanje samog računarskog programa. Da ne bi programer bio sprečen da analizira izvorni kod neophodan za postizanje interoperabilnosti, članom 47. važećeg zakona mora da se ograniči pravo autora da programeru zabrani umnožavanje računarskog programa.

Članom 15. se predlaže novi član 47a koji pravno uređuje pitanje dekompilacije računarskog programa. Nije potrebna dozvola autora ili nosioca autorskog prava, niti je potrebno plaćati naknadu nosiocu autorskog prava na računarskom programu, ako se umnožavanje njegovog računarskog programa čini zato što je to neophodno za postizanje interoperabilnosti sa drugim, nezavisno stvorenim programima. Ovo ograničenje razlikuje se od prethodnog u jednome: ovde se izvorni kod saznaje kroz dekompiliranje programa, dok se član 47. važećeg zakona odnosi takođe na saznanje izvornog koda, ali ne kroz dekompiliranje programa, već kroz njegovo posmatranje na ekranu, učitavanje programa i tako dalje. Novi član 47a pravno uređuje situaciju daleko dubljeg zadiranja u suštinu računarskog programa, kroz njegovu dekompilaciju. Dekompilacija programa je proces obrnut od kompilacije programa: kompiliranje računarskog programa je redovan put njegovog stvaranja (i sastoji se u sledećem: programer napiše Source Code -tekst na engleskom jeziku, uz pomoć kompajlera taj kod se prevodi u mašinski čitljiv kod koji se zove Assembly Code - međukorak je neophodan da bi procesor razumeo izvorni kod, pa na kraju kompajler prevodi Assembly Code u Object Code koji čine jedinice i nule: jezik koji računari koriste u svom radu), a dekompiliranje programa je proces koji ide u suprotnom smeru (programer mora da utvrdi Object Code, potom Assembly Code i na kraju, kao cilj svega, Source Code). Dekompiliranje programa podrazumeva umnožavanje izvornog koda i njegove forme i pravno je dozvoljeno pod određenim uslovima: neophodno je da radnje dekompiliranja programa (umnožavanje njegovog izvornog koda i njegove forme) preduzima nosilac licence ili druga osoba koja ima pravo da koristi primerak programa ili lice koje je od strane tih lica ovlašćeno da preduzima te radnje. Podaci koji su neophodni za postizanje interoperabilnosti ne smeju da budu dostupni programeru na neki drugi način, iz čega proizlazi da je proces dekompiliranja pravno dopušten samo kao poslednje sredstvo za postizanje interoperabilnosti. Ako se do tih podataka može doći kroz učitavanje ili prikazivanje programa, na primer, onda dekompiliranje neće biti dozvoljeno. Takođe, dekompiliranje programa je dozvoljeno samo i isključivo radi postizanja interoperabilnosti tog programa sa drugim, nezavisno stvorenim programom, a ne i iz nekih drugih razloga, na primer, samo zato što programer želi da sazna izvorni kod tuđeg programa, zato da bi stvorio novi, konkurentski softver. Programer, prilikom dekompiliranja programa, mora da se ograniči na one delove programa koji su mu neophodni za dekompiliranje, što je faktičko pitanje o kom će odlučiti sud, ako dođe do spora. Rešenje iz člana 14. Predloga zakona je svrsishodno, s obzirom da shodno važećem Zakonu, autoru računarskog programa, odnosno nosiocu autorskog prava na računarskom programu, pripada niz isključivih imovinskih prava na osnovu kojih je samo autor odnosno nosilac autorskog prava, ovlašćen da dozvoli ili zabrani iskorišćavanje svog autorskog dela, a da je svrha predloženog člana 14. Nacrta zakona da legalni imalac računarskog programa - nosilac licence ili druga osoba koja ima pravo da koristi primerak računarskog programa može da preduzme određene radnje bez dozvole nosioca prava, pod strogo definisanim uslovima. Svrha ovog ograničenja autorskog prava je potreba da se legalnom korisniku računarskog programa omogući preduzimanje određenih radnji iskorišćavanja tog računarskog programa u slučajevima kada je potrebno, na primer da se izradi računarski program koji treba da funkcioniše zajedno sa zaštićenim računarskim programom. Ovim ograničenjem se garantuje legalnom korisniku računarskog programa minimalni nivo slobode u vezi sa računarskim programom za čije korišćenje je lagalno stekao pravo, tako da taj legalni korisnik može da bude siguran da korišćenjem računarskog programa pod uslovima propisanim članom 47 (član 14. Predloga zakona) neće učiniti povredu autorskog prava.

Članom 16. menja se član 54b važećeg zakona radi njegovog usklađivanja sa članom 5. Direktive o pravnoj zaštiti baza podataka. Važeći zakon predviđa da ovlašćeni korisnik baze podataka ili njenog umnoženog primerka "može slobodno da umnožava ili preradi tu bazu ako je to neophodno radi pristupa njenom sadržaju i radi redovnog korišćenja tog sadržaja". Imajući u vidu da navedena direktiva predviđa i niz drugih radnji koje ovlašćeni korisnik može da preduzme ako se ispune opšti uslovi za ograničenje autorskog prava izmenama predmetnog člana predviđen je da korisnik baze podataka ima pravo i da vrši prevođenje, adaptaciju, uređivanje ili bilo koju drugu izmenu baze podataka i da stavlja u promet bazu podataka ili njen umnožen primerak. Takođe, ovom odredbom je precizirano da se radi o zakonitom korisniku baze podataka koja je autorsko delo, a ne o bazi podataka koja je zaštićena odredbama koje se odnose na srodna prava (i koja nema karakter originalnog autorskog dela). Ovo se naglašava jer su prava zakonitog korisnika baze podataka koja nije autorsko delo posebno uređena u delu koji reguliše srodna prava.

Članom 17. menja se član 98. važećeg zakona, u skladu sa članom 2. stav 3. Direktive 2009/24/EU o pravnoj zaštiti računarskih programa, tako da u stavu 4. drugačije uređuje režim računarskih programa stvorenih u radnom odnosu, u odnosu na ostala autorska dela.

Za razliku od ostalih autorskih dela u pogledu kojih je poslodavac nosilac isključivih imovinskih prava na njihovo iskorišćavanje u roku od pet godina od završetka dela, ako se radi o računarskom programu trajni nosilac svih isključivih imovinskih prava na delu je poslodavac, ako ugovorom nije drukčije određeno.

Važeći zakon u članu 98. stav 4. ne pominje pravo autora računarskog programa na posebnu naknadu koja zavisi od efekata iskorišćavanja dela, koja je propisana stavom 1. člana 98. Zakona (druga rečenica), pa postoji nedoumica da li autor računarskog programa ima pravo na takvu naknadu, kao što je imaju autori drugih vrsta autorskih dela. Predloženom izmenom stava 4. ovog člana takva nedoumica se otklanja.

Članom 18. dodaje se nova odredba, član 102a, kojom se u važeći zakon uvodi jedinstven način izračunavanja rokova zaštite imovinskih prava na muzičkim kompozicijama sa rečima, koji predviđa član 1. stav (1) Direktive 2011/77/EU. U nekim zemljama Evropske unije muzičke kompozicije sa rečima imale su jedinstveno trajanje zaštite koje se računalo od trenutka smrti poslednjeg preživelog koautora, dok se u drugim državama članicama trajanje zaštite posebno računalo u odnosu na muziku, a posebno na tekst. Zbog različitih načina računanja rokova muzičkih dela sa rečima zaštita je trajala kraći ili duži period vremena u različiti zemljama. Direktivom 2011/77/EU opisani problem je prevaziđen uvođenjem jedinstvenog metoda izračunavanja rokova zaštite imovinskih prava na muzičkim kompozicijama.

 Članom 19. menja se član 116. važećeg zakona na način da se predviđa da interpretator zadržava pravo na pravičnu naknadu u slučaju ugovornog prenosa određenih isključivih imovinskih prava na proizvođača fonograma, odnosno na proizvođača videograma. Na osnovu važećeg zakona interpretetator ima pravo na pravičnu naknadu samo od davanja u zakup primeraka svoje interpretacije. Ovom izmenom on stiče pravo na pravičnu naknadu i od stavljanja u promet svoje interpretacije, kao i od interaktivnog činjenja interpretacije dostupnom javnosti. Interpretator je, po pravilu, slabija ekonomska strana u odnosu na filmskog ili muzičkog producenta. Ugovori koje interpretatori zaključuju sa filmskim ili muzičkim producentima najčešće im garantuju samo jednokratnu naknadu za beleženje i stavljanje u promet njihove interpretacije. Izmenom člana 116. važećeg zakona, u slučaju prenosa isključivih prava sa interpretatora na filmskog ili muzičkog producenta, interpretatori stiču pravo da dobiju i udeo u naknadi koju filmski ili muzički producenti ostvare od kasnije eksploatacije snimljenih interpretacija, na primer, kroz prodaju DVD filmova ili muzičkih CD-ova. Interpretatori se ove naknade ne mogu ugovorom odreći. Ova odredba ima za cilj poboljšanje materijalnog položaja interpretatora.

Članom 20. dopunjuje se član 117. važećeg zakona na način da se utvrđuje pravo na naknadu i za interpretatore čije su interpretacije snimljene na nosač zvuka i slike, u slučaju emitovanja i reemitovanja njihovih interpretacija, kao na primer emitovanja ili reemitovanja filmova i TV serija (tačka 1a). Pored toga, glumcima će biti priznato i pravo na naknadu od javnog saopštavanja njihovih interpretacija koje se emituju sa snimka izdatog na nosaču zvuka i slike (tačka 2a). To je slučaj gde se u prostorijama nekog restorana javno saopštava neki film koji se u tom trenutku emituje na televiziji. Takođe, glumcima će biti priznato i pravo na naknadu od javnog saopštavanja njihove interpretacije sa snimka izdatog na nosaču zvuka i slike (tačka 4). To je slučaj gde se u određenom restoranu, kafiću ili drugom sličnom objektu javno saopštava neki film i to sa uređaja kao što su DVD plejer ili tome slično. Preciznije, reč je o slučaju gde vlasnik ugostiteljskog objekta koristi opremu pogodnu za reprodukovanje filmova i drugih audiovizuelnih dela i javno ih saopštava svojim gostima.

Na takav način, priznavanjem opisanih imovinskih prava glumcima, njihov pravni položaj biće izjednačen sa pravnim položajem drugih interpretatora. U ovom trenutku, pravo na takvu naknadu imaju interpretatori čije su interpretacije zabeležene na nosače zvuka (na primer na muzički CD ili gramofonsku ploču – pevači, svirači, recitatori itd), ali ne i interpretatori čije su interpretacije zabeležene na nosač zvuka i slike (na primer na DVD ili blu rej disk itd - glumci). Ne postoje nikakve prepreke u evropskom akiju koje zabranjuju takvo rešenje. Nabrojaćemo samo neke evropske zemlje koje priznaju takvo pravo glumcima: Hrvatska, Danska, Francuska, Nemačka, Mađarska, Island, Litvanija, Luksemburg, Slovačka, Španija, Švajcarska, Italija, Rumunija. Time se stvaraju uslovi za poboljšanje materijalnog položaja glumaca.

Članom 21. dodaju se novi članovi 122a, 122b i 122v. Odredbom člana 122a važeći zakon se usklađuje sa članom 1. stav (2)(v) Direktive 2011/77/EU. Navedena odredba predviđa pravo interpretatora da raskine ugovor sa proizvođačem fonograma, ukoliko proizvođač fonograma nakon 50 godina od zakonitog izdavanja fonograma, odnosno 50 godina od njegovog saopštavanja javnosti (u slučaju da fonogram nije izdat), ne ponudi primerke fonograma na prodaju (u količini koja zadovoljava razumne potrebe javnosti) ili fonogram ne učini dostupnim javnosti, žičnim ili bežičnim putem. Pravo da raskine ugovor o prenosu ili ustupanju prava sa proizvođačem fonograma, interpretator će moći da vrši samo ako prethodno na to upozori proizvođača fonograma. Ako proizvođač fonograma u periodu od 12 meseci nakon što je dobio takvo obaveštenje od interpretatora ne učini fonogram dostupnim javnosti žičnim ili bežičnim putem na način koji omogućava pojedincu individualni pristup sa mesta i u vreme koje sam odabere ili ne ponudi primerke fonograma na prodaju u dovoljnoj količini koja zadovoljava potrebe javnosti (ne učini ni jednu radnju iskorišćavanja zabeležene interpretacije na fonogramu). Nakon toga, interpretator će biti slobodan da sam nastavi sa iskorišćavanjem svojih interpretacija ili da ih ponudi nekom drugom proizvođaču fonograma. Ova odredba primenjivaće se i u slučaju kada proizvođač fonograma interpretaciju iskorišćava samo na jedan od opisanih načina, na primer prodajom CD-a, ali ne i elektronskom prodajom interpretacije. Interpretator neće moći da se odrekne ovog prava. Ako interpretator raskine ugovor na ovaj način, prava proizvođača fonograma na tom fonogramu prestaju istekom pedeset godina od zakonitog izdavanja fonograma, odnosno, pedeset godina od njegovog zakonitog objavljivanja.

Odredbom novog člana 122b važeći zakon se usklađuje sa članom 1. stav (2)(c) Direktive 2011/77/EU kojim se predviđa obaveza proizvođača fonograma da interpretatoru plaća dodatnu godišnju naknadu za svaku punu godinu koja nastupi posle pedesete godine od dana zakonitog izdavanja fonograma, odnosno, za svaku punu godinu koja nastupi posle pedesete godine od dana njegovog javnog saopštavanja, ako fonogram nije izdat. Dodatna godišnja naknada koju proizvođač fonograma plaća interpretatoru iznosi 20% od prihoda koje proizvođač fonograma ostvari od umnožavanja, stavljanja u promet i činjenja fonograma dostupnim javnosti u godini koja prethodi godini za koju se pomenuta naknada plaća. Primera radi, ako je interpretacija zabeležena na vinil ploči koja je izdata 1963. godine, zaštita u trajanju od 50 godina ističe 2013. godine. Proizvođač fonograma će biti dužan da od prihoda koje je u toku 2014. godine ostvario od umnožavanja, stavljanja u promet i činjenja fonograma dostupnim javnosti 20% uplati interpretatorima. Pravo na ovu naknadu ima interpretator koji je od proizvođača fonograma, prilikom zaključenja ugovora o delu, dobio jednokratnu naknadu za svoju interpretaciju i koji je preneo ili ustupio proizvođaču fonograma svoja isključiva imovinska prava na zabeleženim interpretacijama za sve vreme trajanja zaštite. Reč je o takozvanim "sešn muzičarima", to jest onim muzičarima koje proizvođač fonograma unajmljuje za konkretno snimanje i daje im jednokratnu naknadu za njihovu interpretaciju. Trenutno, takvi muzičari, zbog kratkog roka zaštite, pred kraj života, ostaju bez ikakvih prihoda. Sa produženjem roka zaštite njihovih imovinskih prava nastaviće da primaju naknadu od emitovanja, javnog saopštavanja i drugih oblika iskorišćavanja njihovih interpretacija. Za ostvarivanje ovog novog prava interpretatora propisano je obavezno kolektivno ostvarivanje, što znači da će interpretator moći ovu naknadu da potražuje i naplati samo preko svoje organizacije, a ne i individualno, odnosno neposredno od proizvođača fonograma. Interpretor koji je ugovorom ovlašćen da prima periodične naknade, nakon što istekne 50 godina od zakonitog izdavanja ili objavljivanja fonograma (ukoliko fonogram nije izdat), primaće pun iznos tih naknada, bez ikakvih odbitaka (novi član 122v). Od tih naknada neće moći da se odbiju ni iznosi koji su ugovorom predviđeni da budu odbijeni od njegovih periodičnih naknada, niti iznosi koje je proizvođač fonograma interpretatoru platio unapred.

Članom 22. vrše se izmene člana 126. važećeg zakona radi njegovog usklađivanja sa članom 3. tačka 3. Direktive 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu. Sve što je navedeno u obrazloženju koje se odnosi na član 8. Predloga zakona kojim se uređuje pitanje iscrpljenja prava radnjom interaktivnog činjenje autorskog dela dostupnim javnosti važi i za predloženi član 20. Zakona.

Članom 23. menja se član 127. važećeg zakona kojim je propisano da se naknada za emitovanje, reemitovanje i javno saopštavanje fonograma naplaćuje zajedno sa naknadom koja pripada interpretatorima čije interpretacije su zabeležene na fonogramima, kao jedinstvena naknada, i da su organizacija proizvođača fonograma i organizacija interpretatora dužne da ugovorom odrede koja će od ove dve organizacije vršiti naplatu jedinstvene naknade. Odredbom člana 127. stav 5. važećeg zakona predviđeno je da će, ukoliko do navedenog dogovora ne dođe u roku od 3 meseca od dana započinjanja pregovora, naplatu jedinstvene naknade vršiti najstarija organizacija. Imajući u vidu da najstarija kolektivna organizacija ne mora da bude i najpogodnija za ubiranje naknade izmenom člana 127. stav 5. daje se ovlašćenje Vladi da, na predlog ministra nadležnog za poslove nauke, odredi organizaciju koja svojom tehničkom opremljenošću, ljudskim kapacitetima i iskustvom daje najviše osnova da bude odabrana za ubiranje jedinstvene naknade. Navedeno rešenje o ovlašćivanju Vlade za određivanje organizacije za kolektivno ostvarivanje preko koje će se poveriti ubiranje jedinstvene naknade je rezultat iskustava u primeni ovog zakona u proteklom periodu. Na takvo rešenje upućuju ovlašćenja koja po odredbama Zakona o ministarstvima i važećeg Zakona o autorskom i srodnim pravima imaju Zavod za intelektualnu svojinu, kao organizacija koja vrši nadzor nad organizacijama za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, i ministarstvo nadležno za nauku koje vrši nadzor nad radom Zavoda za intelektualnu svojinu. Takođe, menja se i stav 7. člana 127. važećeg zakona kojom je ograničen maksimalni iznos troškova naplate jedinstvene naknade (maksimalno 10% od naplaćene naknade), jer se u praksi to rešenje pokazalo kao neodrživo. Prema podacima dobijenim od organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, oko 80% korisnika ne prijavljuje korišćenje predmeta zaštite, već organizacija mora do takvih korisnika da dođe angažovanjem terenskih zastupnika. Zbog navedenog i trošak naplate jedinstvene naknade viši je od zakonom dozvoljenih 10%. Kako zakon predviđa obavezu naplate ove dve naknade u vidu jedinstvene naknade koja pripada i proizvođaču fonograma i interpretatoru čija interpretacija je zabeležena na fonogramu, to i trošak naplate ove jedinstvene naknade treba da podele obe organizacije, što je i precizirano izmenom odredbe člana 127. stav 7. važećeg zakona. Takođe, napušta se rešenja iz važećeg zakona po kome se limitira maksimalni iznos troškova u vezi sa naplatom jedinstvene naknade, već se propisuje da će o troškovima odlučiti zajednički obe organizacije ugovorom.

 Član 127. stav 10. važećeg zakona predviđa da se jedinstvena naknada za javno saopštavanje interpretacija i fonograma naplaćuje zajedno sa autorskom naknadom za javno saopštavanje muzičkih dela, u skladu sa članom 156. stav 5. i 6. Zakona. Ova odredba nije u skladu sa Bernskom konvencijom i TRIPS Sporazumom Svetske trgovinske organizacije. Ovo stoga što se propisivanjem obaveze ubiranja jedinstvene naknade zadire u isključivo pravo autora na javno saopštavanje njegovog autorskog dela i na pravo interpretatora i proizvođača fonograma na naknadu od javnog saopštavanja njihovih interpretacija i fonograma. Ova prava ne smeju da bude ograničena time što će biti uslovljena njihovim jedinstvenim prikupljanjem. Sa stanovišta interpretatora i proizvođača fonograma ova odredba je ograničavajuća jer ih sprečava da samostalno (bez organizacije autora) ispostave račun korisniku koji javno saopštava interpretacije i fonograme. Ukoliko, iz bilo kog razloga, organizacija koja zastupa muzičke stvaraoce ne bi naplaćivala naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela, ili ako ne bi naplaćivala naknadu od pojedinih kategorija korisnika, to bi izazvalo teškoće u pogledu naplate naknade u korist proizvođača fonograma i interpretatora. U najdrastičnijem primeru, ako bi organizacija koja zastupa interese muzičkih stvaralaca prestala da postoji iz bilo kog razloga, to bi dovelo do toga da ni interpretatori i proizvođači fonograma ne bi mogli da naplaćuju naknadu za javno saoštavanje svojih interpretacija i fonograma. Za tako nešto nema opravdanja imajući u vidu da su prava na naknadu za javno saopštavanje interpretacija i fonograma srodna prava, dakle različita, i po svojoj pravnoj prirodi i po predmetu zaštite, od autorskog prava. Ostvarivanje srodnih prava u pravnom životu ne može biti uslovljeno istovremenim, zajedničkim ostvarivanjem sa autorskim pravom. To nije u duhu zakona, niti je u skladu sa rešenjima iz uporednog prava. Evropska komisija je takođe ukazala na okolnost da se rešenjem iz važećeg zakona otvara mogućnost za zasnivanje monopolskog položaja jedne organizacija u pogledu prikupljanja naknada za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma, što nije u skladu sa pravnim tekovinama Evropske unije.

 Čl. 24. i 25. dopunjuju se članovi 131. i 136. važećeg zakona iz razloga koji su navedeni u obrazloženjima za čl. 8. i 20. ovog zakona. Takođe, radi usklađivanja sa odredbom člana 2.1.e Direktive o harmonizaciji određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu, predložena je izmena člana 136. važećeg akona na način da se precizira da radiodifuzna organizacija (proizvođač emisije) ima pravo da zabrani ili dozvoli snimanje svoje emisije na nosač zvuka ili slike, odnosno zvuka i slike, bez obzira da li se radi o emisijama koja su emitovane žičnim ili bežičnim putem, putem kabla ili satelita.

Članom 26. radi usklađivanja sa Direktivom o pravnoj zaštiti baza podataka 96/9/EC, unose se izmene u član 137. važećeg zakona koji se odnosi na zaštitu baza podataka kao predmeta srodnog prava. Ovaj član definiše pojam proizvođača baze podataka. Dok je autor baze podataka zaštićen odredbama autorskog prava kao fizičko lice koje je kreativnim stvaralačkim radom stvorilo bazu podataka, dotle je proizvođač baze podataka, kao titular srodnog prava, lice koje je investiralo u bazu podataka. Zaštita baze podataka kao autorskog dela, jeste zaštita originalnosti koja se u slučaju baza podataka iskazuje kao originalnost izbora građe baze podataka ili originalnost načina na koji se takva građa organizuje. Zaštita baza podataka kao srodnog prava jeste zaštita investicije, ulaganja u stvaranje baze podataka. Stoga je predmetnom odredbom propisano da je proizvođač baze podataka fizičko ili pravno lice koje je učinilo značajno ulaganje, u kvantitavnom ili kvalitativnom smislu, u dobijanje, proveru ili predstavljanje sadržaja baze podataka. Primera radi, lice koje prikupi i na odgovarajući način organizuje podatke o obolelima od retkih bolesti u Republici Srbiji jeste proizvođač baze podataka u smislu člana 137. važećeg zakona. Lice može da proizvede bazu podataka i tako što će proveriti, odnosno verifikovati njen sadržaj. Kako je "baza podataka" u smislu ovog propisa skup podataka, autorskih dela ili drugih materijala koji su organizovani na metodološki uređen i sistematičan način, tako da im se može pristupiti po unapred utvrđenim kriterijumima, ne postoji baza podataka ako je njen sadržaj skup podataka prikupljenih bez reda, ili čija je tačnost pod znakom pitanja. Lice koje proveri njihovu tačnost ili organizuje podatke na način da im se može na sistematičan način pristupiti, takođe je proizvođač baze podataka.

Članom 27. menjaju se članovi 138-140a važećeg zakona. Izmenom člana 138. uređuju se ekonomska prava koja ima proizvođač baze podataka. U skladu sa članom 7. Direktive o pravnoj zaštiti baza podataka proizvođaču baze podataka priznaju se dve vrste imovinskih prava: 1) pravo da zabrani svaki vid izdvajanja ukupnog ili značajnog dela, u kvantitativnom ili kvalitativnom smislu, sadržaja baze podataka i 2) pravo da zabrani ponovno iskorišćavanje ukupnog ili značajnog dela, u kvantitativnom ili kvalitativnom smislu, sadržaja baze podataka. Pod izdvajanjem sadržaja baze podataka podrazumeva se trajan ili privremeni prenos celokupnog ili značajnog dela sadržaja baze podataka na drugi medij, bilo kojim sredstvima ili u bilo kom obliku. Na primer, presnimavanje baze podataka sa hard diska na fleš memoriju ili optički disk. Pod ponovnim iskorišćavanjem sadržaja baze podataka podrazumeva se svaki oblik činjenja dostupnim javnosti celokupnog ili značajnog dela sadržaja baze podataka i to stavljanjem u promet primeraka baze podataka, njihovim davanjem u zakup, činjenjem baze podataka dostupnom preko interneta ili njeno činjenje dostupnom javnosti posredstvom drugih oblika transmisije. Novim članom 139. predviđeno je iscrpljenje prava na baze podataka, dok se novim članom 140. uređuje pitanje prenosa prava proizvođača baze podataka kao predmeta srodnih prava.

Novim članom 140a je predviđeno da se prava proizvođača baze podataka primenjuje bez obzira na podobnost baze podataka da bude zaštićena odredbama autorskog prava ili drugih srodnih prava i bez obzira na podobnost sadržaja baze podataka da bude zaštićena autorskim pravom ili drugim pravima. Takođe, prava proizvođača baze podataka ne dovode u pitanje prava koja eventualo postoje na sadržaju baze podataka. Ovom odredbom uspostavljen je princip, saglasno odredbi člana 7.4. Direktive o pravnoj zaštiti baza podataka, prema kome prava proizvođača baze podataka postoje bez obzira na to što baza kao takva nije podobna da bude zaštićena autorskim pravom. Pored toga, pravo proizvođača baze podataka ne sme da utiče na prava koja postoje na elementima njenog sadržaja. Primera radi, bazu podataka može da čini i kolekcija autorskih dela. Činjenica da je jedno lice uložilo u stvaranje takve kolekcije, i da je zbog toga steklo svojstvo proizvođača baze podataka, ne ograničava prava autora autorskih dela koja čine tu bazu. Na primer, napraviti digitalnu kolekciju slika umetničkih dela iz Narodnog muzeja znači stvaranje baze podataka na kojoj proizvođač ima određena imovinska prava. Ali ta činjenica, da proizvođač ima prava na takvoj digitalnoj kolekciji, ne znači da su prestala autorska prava na svakoj pojedinačnoj slici koja čini tu kolekciju.

Članom 28. dodat je novi član 140b kojim je uređeno pravo zakonitog korisnika baze podataka. Već je ukazano da proizvođač baze podataka, koja je učinjena dostupnom javnosti na bilo koji način, ne može da zabrani zakonitom korisniku baze podataka izdvajanje ili ponovno iskorišćavanje u kvalitativnom ili kvantitativnom smislu nebitnih delova sadržine baze podataka, u bilo koje svrhe. Ovim članom se naglašava da zakoniti korisnik može da iskorišćava, u kvantitativnom ili kvalitativnom smislu, nebitne delove baze podataka.

Novim članom 140v uređuje se pitanje ograničenja prava proizvođača baze podataka. Ovo ograničenje prava ne treba dovoditi u vezu sa ograničenjem prava na bazu podataka koja je autorsko delo, koje je regulisano članom 54b Zakona. Novi član 140v uređuje pitanje ograničenja prava proizvođača baze podataka koja nije autorsko delo. Već je napomenuto da proizvođač baze podataka može da ima samo dva imovinska prava: pravo na izdvajanje i pravo na ponovno iskorišćavanje baze podataka. Ta dva imovinska prava mogu da budu predmet ograničenja u korist zakonitog korisnika. Zakoniti korisnik baze podataka može da vrši izdvajanje bitnih delova sadržaja baze podataka za lične nekomercijalne potrebe, pod uslovima propisanim članom 46. Predloga zakona, takođe, može da vrši izdvajanje bitnih delova sadržaja baze podataka za nekomercijalne svrhe nastave, pod uslovima propisanim članom 44. Predloga zakona, kao i da vrši izdvajanje i ponovno iskorišćavanje bitnih delova sadržaja baze podataka radi sprovođenja postupka pred sudskim ili drugim državnim organima ili u svrhu obezbeđenja javne sigurnosti, pod uslovima propisanim članom 42. ovog Zakona.

Članom 29. vrši se dopuna člana 142. stav 2. važećeg zakona koji uređuje pravo na posebnu naknadu izdavača štampanih dela i autora dela izdatih u pisanoj formi. Ovo pravo i jedni i drugi mogu da ostvare samo preko organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. Predloženom izmenom zakona pojašnjeno je da će i jedni i drugi nosioci prava (dakle i autori pisanih dela, na primer književnici, prevodioci, novinari, autori udžbenika, ilustratori i dr.) i izdavači štampanih izdanja (izdavači knjiga, časopisa, razne periodične štampe i tako dalje, samo pod uslovom da su spomenuta izdanja izdata u štampanoj formi) pravo na posebnu naknadu moći da ostvare samo preko jedne, zajedničke organizacije.

Članom 30. menja se član 147. važećeg zakona na način da se produžava trajanje imovinskih prava interpretatora čije su interpretacije snimljene na fonogram, kao i prava proizvođača fonograma.

Imovinsko pravo interpretatora čija je interpretacija snimljena na fonogram produžava se sa 50 na 70 godina, ukoliko je u roku od 50 godina od nastanka interpretacije ista snimljena na fonogram i ukoliko je u istom roku fonogram zakonito izdat ili objavljen.

Imovinsko pravo proizvođača fonograma produžava se sa 50 na 70 godina, ukoliko je u roku od 50 godina od nastanka fonograma isti zakonito izdat ili objavljen. Rok od 70 godina počinje da teče od dana prvog zakonitog izdavanja odnosno objavljivanja fonograma.

Treba imati u vidu da se ovom izmenom ne produžavaju imovinska prava interpretatora čije su interpretacije snimljene na videogram. Odredbe o produžetku roka trajanja prava se odnose samo na one fonograme i na njima snimljene interpretacije čije trajanje prava nije isteklo do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na fonograme i na njima zabeležene interpretacije koji budu nastali nakon stupanja na snagu ovog zakona. Razlog za produženje trajanja imovinskih prava interpretatora čija interpretacija je zabeležena na fonogram i prava proizvođača fonograma leži u potrebi da se važeći zakon uskladi sa Direktivom 2011/77/EU. Suštinski razlozi za produženje roka trajanja zaštite za interpretatore čija interpretacija je zabeležena na fonogram sastoje se u činjenici da interpretatori najčešće počinju svoju karijeru veoma mladi, pa rok trajanja zaštite od 50 godina od dana nastanka interpretacije nije dovoljan da bi im pružio imovinsku zaštitu u toku celog života. Imajući u vidu da je prosečan životni vek u Evropi danas je 76.4 godine za muškarce i 82.4 godine za žene, interpretator koji doživi sedamdesete godine života ne može da dobije naknadu od svojih interpretacija zato što je rok zaštite, koji iznosi 50 godina, i koji počinje da teče od datuma nastanka interpetacije, već istekao.

Članom 31. brišu se odredbe st. 5. i 6. člana 156. važećeg zakona, a po kojima se (član 156. stav 5. važećeg zakona) naknada autora muzičkih dela i naknada interpretatora i proizvođača fonograma prikupljaju kroz mehanizam jedne uplatnice, a prikupljena naknada deli, po odbitku troškova naplate u odnosu 50% organizaciji autora i 50% organizacijama koje zastupaju interpretatore i proizvođače fonograma (član 156. stav 6. važećeg zakona). Navedene odredbe člana 156. važećeg zakona suprotne su propisima EU zato što se njima nameće obaveza autorima da naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela naplaćuju zajedno sa interpretatorima i proizvođačima fonograma i zato što se zakonom utvrđuju iznosi koji pripadaju autorima, interpretatorima i proizvođačima fonograma. U tumačenju pravnog položaja autora saglasno članu 156. st. 5. i 6. važećeg zakona, mora se imati u vidu član 8(2) Direktive 2006/115/EU. Taj član predviđa da će države članice svojim propisima osigurati da jedinstvena naknada bude plaćena za javno saopštavanje interpretacija i fonograma, kao i da će osigurati da prikupljena naknada bude podeljena između proizvođača fonograma i interpretatora. Pomenuta odredba se odnosi na naknadu za interpretacije i fonograme, dok naknadu za autore član 8(2) Direktive 2006/115/EU ne spominje. Primenom principa argumentum a contrario (princip tumačenja prema suprotnosti) u odnosu na taj član, dolazi se do zaključka da se naknada za javno saopštavanje muzičkih dela, kao autorskih dela, mora naplaćivati kao posebna, samostalna naknada. U pogledu propisivanja podele jedinstveno ubrane naknade u odnosu 50% organizaciji autora i 50% organizacijama koje zastupaju interpretatore i proizvođače fonograma (član 156. stav 6. važećeg zakona), Evropska komisija je ukazala da pomenuto rešenje nije u skladu sa članom 3. stav 1. Direktive 2001/29/EU. Ovo stoga što se isključivo pravo autora da slobodno, kroz pregovore sa korisnikom, dogovori visinu naknade za javno saopštavanje svog autorskog dela, ne sme zakonom ograničavati njegovim svođenjem na pravo na pravičnu naknadu, kako je to učinjeno u Zakonu. Takođe je naglašeno da naplaćivanje naknade za autorska prava treba da bude posebno i odvojeno od naplaćivanja naknade za javno saopštavanje fonograma i na njima zabeleženih interpretacija, kao naknade za srodna prava.

St. 5. i 6. člana 156. važećeg zakona brišu se i iz razloga njihove neusaglašenosti sa članom 11bis stav 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umetničkih dela (u daljem tekstu: Bernska konvencija) koji predviđa da države članice mogu da urede pitanje naknade za javno saopštavanje autorskih dela, ali tako da tu naknadu, tek u nedostatku sporazuma, utvrđuje nadležni organ. Iz ovoga proizlazi da Bernska konvencija ne predviđa da se pravična naknada uređuje zakonom, već da ona treba da bude rezultat sporazuma između autora s jedne, i korisnika s druge strane. Tek u nedostatku takvog sporazuma, država može da odluči o iznosu pravične naknade za korišćenje muzičkih dela.

Članom 32. menja se član 157. važećeg zakona da bi se omogućio efikasniji rad nadležnog organa koji organizacijama izdaje dozvole za kolektivno ostvarivanje autorskog ili srodnih prava. Izmenama u ovom članu precizirano je šta sve treba da se dostavi uz zahtev za izdavanje dozvole. Organizacije su i do sada, prilikom podnošenja zahteva za izdavanje dozvole, odnosno zahteva za obnovu dozvole, podnosile i podatke o broju autora koji su ovlastili organizaciju da ostvaruje njihova prava, kao i popis dela koja će činiti repertoar organizacije. Kako se repertoar organizacije, nakon dobijanja prve dozvole, neprestano menja i dopunjuje, to je ovim izmenama precizirano da se prilikom podnošenja zahteva nadležnom organu podnosi popis autorskih dela, odnosno predmeta srodnih prava koji će, zajedno sa autorskim delima, odnosno predmetima srodnih prava čiji su nosioci lica koje organizacija zastupa na osnovu člana 180. stav 1. važećeg zakona činiti repertoar organizacije. Na ovaj način je naglašeno da je repertoar organizacije promenljiva kategorija i da se taj repertoar širi i povećava u odnosu na popis dela (repertoar), koji je dostavljen uz zahtev za izdavanje dozvole. Upućujući na odredbu člana 180. stav 1. važećeg zakona naglašave se i to da je pravna pretpostavka da organizacija ostvaruje prava svih, i domaćih i stranih nosilaca prava, u pogledu onih prava i onih vrsta predmeta zaštite koji su obuhvaćeni njenom delatnošću.

Članom 33. dopunjuje se član 159. važećeg zakona da bi norma bila jezički preciznija. Propisuje se da je jedan od uslova za izdavanje dozvole za obavljanje delatnosti organizaciji da ona ima poslovni prostor koji je opremljen komunikacijskom i informatičkom opremom koja je uobičajena za obavljanje delatnosti kolektivnog ostvarivanja prava.

Članom 34. menja se član 160. važećeg zakona i produžava se rok u kome je nadležni organ dužan da izda rešenja o izdavanju dozvole za obavljanje delatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskog ili srodnih prava. Rok od 30 dana je kratak da bi se ispitali uslovi propisani u članu 158. važećeg zakona, te je kao primereniji propisan rok od 60 dana. U nekim slučajevima primedbe nadležnog organa na podneti zahtev za izdavanje dozvole su tako ozbiljne, da je neophodno sazvati skupštinu organizacije, te je u takvim okolnostima rok od 15 dana takođe prekratak. Stoga je predviđeno da se i ovaj rok produži sa 15 na 30 dana. Propisano produženje rokova, u skladu je sa odredbama člana 145. Zakona o opštem upravnom postupku, imajući u vidu da se u upravnom postupku koji se vodi pred Zavodom povodom zahteva za izdavanje dozvole ne odlučuje u postupku neposrednog odlučivanja. U postupcima za izdavanje dozvole za rad organizacije ili pak za obnovu dozvole za rad, činjenice koje su značajne za postupanje u upravnoj stvari ne mogu da se utvrde na osnovu činjenica i dokaza koje je stranka iznela, pa se strankama pruža prilika da se izjasne radi zaštite svojih prava i pravnih interesa. Radi se o postupcima u kojima se, radi zaštite prava i interesa stranaka, po pravilu vodi ispitni postupak.

Članom 35. menja se član 162. važećeg zakona na način da se pravi jasna razlika između dva osnova za oduzimanje dozvole: težeg kršenja zakona i ponovljenog kršenja zakona. Član 162. stav 1. tačka 3. važećeg zakona predviđa da će dozvola biti oduzeta kada nadzorni organ utvrdi da organizacija "teže i ponovljeno krši zakon". Takvo zakonsko rešenje stvara nedoumice da li se i ponovljeno kršenje zakona mora odnositi na teže povrede zakona ili ne. Intencija zakonodavca jeste da se dozvola oduzme u svakom slučaju kada organizacija teže prekrši zakon, makar to bilo i samo jednom (na primer, organizacija raspodeli novac potpuno zanemarujući plan raspodele), ali dozvola treba da bude oduzeta i onda kada organizacija više puta krši zakon. Pri tom se pod pojmom "ponovljeno kršenje zakona" misli na česte, učestale povrede zakona od strane organizacije, u istovetnim ili različitim situacijama. Reč je o situacijama u kojim organizacija neprestano radi mimo zakona, odbija da izvršava naloge nadzornog organa, itd. Slično rešenje postoji u belgijskom zakonu o autorskom i srodnim pravima. Pored toga, predloženom izmenom se pojašnjava da nije samo kršenje odredaba zakona razlog za oduzimanje dozvole organizaciji, već i kršenje odredaba njenog statuta i plana raspodele, jer je pretpostavka da se takvo kršenje ne vrši u interesu nosilaca prava.

Članom 36. menja se član 164. važećeg zakona i propisuje da organizacijom upravljaju njeni članovi, a ne njeni osnivači. Uloga osnivača bilo kog udruženja, pa i organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, iscrpljuje se činom osnivanja organizacije. Od trenutka usvajanja osnivačkog akta, osnivači postaju članovi, pa je to navedenom izmenom i naglašeno. Iz razloga navedenih u obrazloženju koje se odnosi na član 29. Predloga zakona, brisane su odredbe na osnovu kojih se naknada autora muzičkih dela i naknada interpretatora i proizvođača fonograma prikuplja kroz mehanizam jedne uplatnice. Stoga se predmetnim članom briše st. 3-6. u članu 164. važećeg zakona kojima se uređuju osnivanje i ovlašćenja saveta za kontrolu i raspodelu naknade, kao zajedničkog tela tri kolektivne organizacije. Autori će preko svoje organizacija samostalno naplaćivati naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela, kao i interpretatori i proizvođači fonograma. To ne znači da autori, s jedne, i interpretatori i proizvođači fonograma, s druge strane, ne mogu da se sporazumeju da zajednički naplaćuju naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma, ali s obzirom da ih Zakon na to ne obavezuje, nema razloga da se zakonom propiše formiranje tela koje bi pratilo i kontrolisalo postupak naplate jedinstvene nakanade.

Članom 37. menja se član 167. važećeg zakona kojim se uređuje plan raspodele. Plan raspodele je opšti akt organizacije kojim se definišu pravila podele novca među njenim članovima. Osnovni zadatak svake organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava jeste da na najefikasniji i najekonomičniji način prikupi novac od korisnika i da ga uz minimalne troškove podeli svojim članovima, u skladu sa planom raspodele. Na to neposredno upućuje i član 184. stav 1. važećeg zakona.

Plan raspodele je pravni osnov za raspodelu ubranih naknada. On stoga mora da bude jasan i na zakonu zasnovan. Plan raspodele obavezuje organizaciju da u raspodeli novca poštuje unapred dogovorene principe i spreči samovolju i arbitrarnosti u podeli novca. Plan raspodele treba da garantuje sigurnost i predvidivost u raspodeli novca članovima organizacija koji imaju pravo da znaju koliko im novca pripada, na osnovu kojih dokaza je izvršen obračun njihovih naknada, kao i na koji način mogu da ostvare svoja prava ako smatraju da nisu dobili onoliko koliko smatraju da im pripada.

Iz navedenih razloga neophodno je da se spreči da plan raspodele bude tako formulisan da ostavlja prostor da pojedinci ili organi unutar organizacije arbitrarno procenjuju kako da se vrši raspodela ubranih prihoda.

Članom 38. menja se član 170. stav 5. važećeg zakona. Iako je važećim zakonom propisno da se prilikom određivanja tarifa naknada u obzir uzimaju "tarife kolektivnih organizacija država čiji je bruto društveni proizvod približne vrednosti bruto društvenom proizvodu Republike Srbije", takvo rešenje pokazalo se kao neadekvatno. Njime nije postignut željeni cilj da tarife naših organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava budu u pogledu visine iznosa slične tarifama drugih zemalja. Pokazalo se da je u određenim slučajevima nemoguće utvrditi iznose tarifa kolektivnih organizacija u zemljama koje imaju sličan bruto društveni proizvod kao i naša zemlja, na primer, Bosna i Hercegovina, Albanija ili Makedonija, jer te zemlje nemaju neke od organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog prava koje postoje u Republici Srbiji. Pored toga, ako i postoje organizacije koje su pogodne za poređenje, dešavalo se da njihove tarife budu više nego tarife organizacija razvijenih zemalja u kojim je životni standard viši od standarda u Republici Srbiji. Predmetnom izmenom člana 170. otvara se mogućnost da se tarife domaćih organizacija zaista uporede sa tarifama srodnih organizacija iz Evrope i celog sveta, tako što se jasno propisuje da se poređenje vrši prema srazmeri bruto društvenog proizvoda u Republici Srbiji i u državama Evrope čija je tarifa predmet poređenja. Na taj način izbegava se mogućnost da tarife srpskih organizacija budu drastično više ili drastično niže nego u drugim evropskim zemljama.         

 Članom 39. promenjen je naziv člana i član 171a tako što je uređena naknada za javno saopštavanje muzičkih dela interpretacija i fonograma u zanatskim radnjama. Brisana je odredba stava 2. člana 171a važećeg zakona kojom je definisan pojam zanatske radnje s obzirom da je postojeća definicija nedovoljno precizna i da je u praksi proizvodila različita tumačenja.

Članom 40. menja se član 176. važećeg zakona radi pravno-tehničkog usaglašavanja odrednice koja se odnosi na nadležan organ, a u skladu sa Metodologijom za izradu propisa.

Članom 41. menja se član 177. stav 1. važećeg zakona. Navedenom izmenom se precizira da se član 177. važećeg zakona odnosi na određivanje jedinstvene tarife naknada koja pripada proizvođačima fonograma i interpretatorima čije interpretacije su zabeležene na fonogramu, a ne i na naknadu koja pripada interpretatorima čije interpretacije su zabeležene na nosače zvuka i slike (glumci). Ovo preciziranje je potrebno iz razloga što se član 117. Zakona, na koji upućuje predmetni član, a koji je izmenjen članom 20. Predloga zakona, odnosi i na interpretacije glumaca, a naknada za ove interpretacije se ne određuje na način propisan predmetnim članom.

Članom 42. menjaju se članovi 177. i 178. važećeg zakona radi pravno-tehničkog usaglašavanja odrednice koja se odnosi na nadležan organ, a u skladu sa Metodologijom za izradu propisa.

Članom 43. se menjaju odredbe člana 180. stav 1. važećeg zakona na način da se otklanja mogućnost različitog tumačenja do koga je dolazilo u primeni zakona. U praksi je postojala dilema oko značenja termina "svi nosioci prava". Izmenjenom odredbom je precizirano da se radi o svim stranim i domaćim nosiocima prava. Odredbom je utvrđena pravna pretpostavka u korist organizacije koja ima ovlašćenje da deluje za račun svih domaćih i stranih nosilaca autorskog, odnosno srodnih prava u pogledu onih prava i onih vrsta predmeta zaštite koji su obuhvaćeni njenom delatnošću.

Članom 44. se menja odredbe člana 181. stav 1. važećeg zakona tako što se precizira da podatke i informacije o pravima koje ostvaruje, kategegorijama korisnika koje predstavlja i slično organizacija treba da objavi samo na svom sajtu, a ne i u drugim medijima, čime se izbegavaju nepotrebni troškovi, a imajući u vidu da su objavljivanjem na sajtu informacije dostupne javnosti.

 Članom 45. menja se član 184. važećeg zakona. Troškovi organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava moraju da budu razumni i nastali u interesu nosilaca prava, ali i u čvrstoj vezi sa interesima autora i nosilaca srodnih prava. Organizacija dobija dozvolu za rad zato da bi ostvarivala interese svojih članova, pre svega, da bi u njihovom interesu prikupljala naknadu od korisnika koju oni sami ne mogu da prikupe, i da bi je na najefikasniji i najpravičniji način raspodelila. Radi ostvarenja tog cilja, a zarad što uspešnijeg i efikasnijeg rada organizacija, zakon im priznaje monopol u vršenju tih poslova. To je u velikoj meri jedinstvena privilegija na svakom savremenom, modernom tržištu, na kojem važe zakoni tržišne utakmice i konkurencije. Autori i nosioci srodnih prava nemaju mogućnost da biraju hoće li svoja prava da povere jednoj ili drugoj organizaciji, već su po sili zakona upućeni samo na jednu koja ima dozvolu za rad. Nedostatak konkurencije znači i nedostatak značajnog objektivnog i korektivnog faktora koji bi primorao da se, u pretpostavljenim uslovima postojanja više organizacija koje rade istu vrstu posla, organizacije međusobno bore za svoje članstvo, pored ostalog, i nižim troškovima rada. Država, koja je dozvolila i uspostavila opisani monopol, suštinski je odgovorna za uspostavljanje mehanizama kontrole mere, obima i razloga trošenja novca članova organizacija, upravo u njihovom interesu.

Predloženom izmenom u članu 184. važećeg zakona se propisuje i krajnji rok u kome organizacije moraju da raspodele i isplate novac prikupljen od korisnika na ime naknade za iskorišćavanje autorskih dela i predmeta srodnih prava u prethodnoj godini. Taj rok je 31. decembar tekuće godine. Istovremeno, ostavljena je mogućnost domaćim organizacijama da u opravdanim slučajevima naknadu isplaćuju i po proteku propisanog roka. Predložene odredbe u ovom članu Zakona definisane su po uzoru na Direktivu EU o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava i multiteritorijalnom licenciranju prava na muzičkim delima za on line korišćenje na unutrašnjem tržištu.

Članom 46. menja se član 189. važećeg zakona na način da se precizira šta čini predmet revizije kojoj je u roku od 6 meseci po završetku svake poslovne godine organizacija dužna da podvrgne svoje poslovanje.

 Članom 47. menja se član 190. važećeg zakona na način da se detaljno propisuje šta godišnji izveštaj o poslovanju organizacije i godišnji obračun naknade moraju da sadrže.

Kao posebno važan deo godišenjeg izveštaja o poslovanju organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava izdvaja se godišnji obračun naknada. Zakon detaljno uređuje šta čini minimum informacija koje godišnji obračun naknada mora da sadrži. Godišnji obračun naknada je izveštaj o izvršenoj raspodeli naknada koji treba da pruži transparentnu sliku članovima organizacije, kao i svim drugim zainteresovanim subjektima o tome da li je prikupljen novac raspodeljen u odgovarajuće novčane fondove u skladu sa planom raspodele, koliko je sredstava prikupljeno, koliki su troškovi organizacije, koliko je sredstava opredeljeno za raspodelu, koliki je iznos raspodeljenih a neisplaćenih naknada, obrazloženje zašto evenutalno raspodela nije izvršena u zakonom predviđenom roku i tako dalje.

Pored godišenjeg obračuna naknada, kao veoma važan dokument koji će organizacija morati da dostavi nadležnom organu izdvaja se poseban izveštaj o sredstvima izdvojenom za kulturne namene i za unapređenje penzijskog, zdravstvenog ili socijalnog statusa članova organizacije. Reč je po pravilu o značajnim novčanim sredstvima, a Zakon predlaže obavezu organizaciju da o tom pitanju odluku donese skupština organizacije. Takođe, navedeni izveštaj moraće da sadrži obrazloženje odluke, što takođe doprinosi njenoj transparentnosti.

Predloženom dopunom odredbe člana 190. važećeg zakona se precizira da godišnji obračun naknade mora da bude sačinjen u skladu sa planom raspodele organizacije i da mora da sadrži sve činjenice (sve relevantne dokaze) na kojima se raspodela ubrane naknade zasniva. Predmetne odredbe imaju za cilj izbegavanje bilo kakve nepreciznosti i proizvoljnosti u pisanju izveštaja organizacija. Predložene odredbe definisane u skladu sa Direktivom EU o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava i multi teritorijalnom licenciranju prava na muzičkim delima za on line korišćenje na unutrašnjem tržištu.

Članom 48. menja se član 201a važećeg zakona radi pravno-tehničkog usaglašavanja odrednice koja se odnosi na nadležan organ, a u skladu sa Metodologijom za izradu propisa.

 Članom 49. briše se stav 2. člana 201b važećeg zakona, imajući u vidu da su odredbama čl. 173-178. važećeg zakona jasno propisani načini određivanja tarife naknada. Tarifu uvek određuje organizacija kroz pregovore sa reprezentativnim udruženjem korisnika. Ako pregovori ne uspeju, predlog tarife određuje Upravni odbor organizacije i dostavlja je nadležnom organu na saglasnost. Takođe, navedenim članovima su propisane i situacije kada tarifu zajednički utvrđuje više organizacija. U tom slučaju, organizacije moraju zajednički da pregovaraju sa reprezentativnim udruženjem korisnika, odnosno, zajednički da se obrate nadležnom organu i podnesu zahtev za davanje saglasnosti. Nezavisno od toga kada je koja organizacija osnovana i koliko dugo obavlja poslove kolektivnog ostvarivanja prava, pravila su ista za svaku od njih, te prednost nema ni "najstarija" ni "najmlađa". Iz navedenih razloga odredba čl. 201b stav 2. važećeg zakona koja propisuje da predlog tarife na saglasnost podnosi najstarija organizacija je suvišna.

Članom 50. menja se član 201v važećeg zakona na način što se vrši preciziranje priloga koji čine sastavni deo zahteva za saglasnost na predlog tarife. Ocenjeno je da je za postupak koji po podnošenju zahteva za davanje saglasnosti vodi nadležni organ od velike važnosti da uz predlog tarife organizacija dostavi i obrazloženje predloga, naročito da bi se ustanovilo zašto se odlučila za određeni kriterijum za određivanje naknade, kao i da bi obrazložila predloženu visinu naknade. Organizacija će biti dužna da dostavi i obrazloženje predloženog iznosa najniže naknade za iskorišćavanje predmeta zaštite. Navedeno je važno i zato da bi nadležni organ mogao efikasnije da utvrdi da li je organizacija prilikom određivanja predloga tarifa poštovala sva načela za određivanje tarife koja su zakonom propisana. Na ovaj način olakšaće se i ubrzati postupak davanja saglasnosti na tarifu od strane nadležnog organa, a organizacije će odgovornije pristupati utvrđivanju predloga tarife nakon sveobuhvatne analize i ocene stanja.

Članom 51. menja se član 201g važećeg zakona na način da se detaljnije uređuje postupak nadležnog organa po zahtevu za davanje saglasnosti. Predloženo je da, ukoliko nadležni organ utvrdi da predlog tarife nije određen u skladu sa odredbama zakona, da svoj obrazložen stav iznese u dopisu i pozove organizaciju da u ostavljenom roku uredi predlog tarife u skladu sa primedbama iznetim u dopisu. Na obrazloženi zahtev organizacije, nadležni organ će produžiti rok za uređenje predloga tarife. Ukoliko organizacija u ostavljenom naknadnom roku ne uredi predlog tarife prema primedbama nadležnog organa, nadležni organ će doneti tarifu. Na ovaj način je obezbeđeno da se trajanje postupka za davanje saglasnosti ograniči, a ne da traje neprimereno dugo. Takođe, predloženim izmenama je dato ovlašćenje nadležnom organu da sam utvrdi tarifu u slučaju da organizacija ne uredi podneti predlog tarife u skladu sa primedbama.

 Članom 52. dopunjuje se član 201d stav 1. važećeg zakona na način da se precizira da evidencija koju vode radiodifuzne organizacije mora da se odnosi ne samo na autorska dela, već i na predmete srodnih prava, tj. da Regulatorno telo za elektronske medije (ranije Republička radiodifuzna agencija) vodi elektronsku evidenciju, ne samo emitovanih ili reemitovanih autorskih dela (muzike, filmova itd.), već i emitovanih i reemitovanih fonograma, videograma, interpretacija i sl.

 Članom 53. dodaje se novi član 204a radi usklađivanja sa odredbama člana 4. Direktive o sprovođenju prava intelektualne svojine 2004/48/EU koje propisuju lica koja mogu da podnesu tužbu zbog povrede autorskog i srodnih prava. U važećem zakonu ovaj krug lica je uži od onog koji predviđa Direktiva 2004/48/EU, te se ovim članom ta neusaglašenost otklanja. Pored lica koja su već imala pravo na podnošenje tužbe, ovo pravo stekle su i organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava.

 Članom 54. menja se član 205. važećeg zakona koji uređuje šta tužilac može tužbom da zahteva. Izmenama u ovom članu tužbeni zahtevi se proširuju na oduzimanje ili isključenje iz prometa predmeta kojima je izvršena povreda, kao i na zabranu otuđenja, oduzimanja ili uništenja, bez naknade, materijala i predmeta koji su pretežno upotrebljeni u proizvodnji predmeta kojima je izvršena povreda prava. Radi se o merama koje u potpunosti mogu da ostvare osnovni cilj zbog koga se tužba podnosi. Takođe, precizira se da će se ove mere sprovesti bez bilo kakve naknade za lice za koje se utvrdi da je povredilo pravo. Navedenim izmenama odredbe ovog člana usklađuju se sa čl. 10.1, 10.3. 11. i 13. Direktive 2004/48/EU.

Izmenom člana 205. važećeg zakona predložena je mogućnost podizanja tužbe protiv lica čije su usluge korišćene prilikom povrede autorskog ili srodnog prava - takozvanog posrednika. Od njega se može zahtevati zabrana ponavljanja onih radnji kojima se autorsko ili srodno pravo povređuju, ali i zabrana svih drugih radnji koje su slične tim radnjama, pod pretnjom plaćanja primerenog novčanog iznosa tužiocu. Pitanjem odgovornosti posrednika čije su usluge korišćene prilikom povrede prava intelektualne svojine bave se dve evropske direktive: Direktiva o sprovođenju prava intelektualne svojine 2004/48/EU u članovima 9.1(a) i 11 i Direktiva 2001/29/EU, u članu 8.3.

Prembula Direktive 2001/29/EU, tačka (59), predviđa sledeće: "U digitalnom okruženju, naročito, treća lica koja vrše radnje povrede sve više koriste usluge posrednika. U mnogim slučajevima takvi posrednici su u najboljem položaju da prekinu radnje povrede. Stoga, ne dovodeći u pitanje bilo koje druge raspoložive sankcije i pravna sredstva, nosioci prava trebalo bi da imaju mogućnost da traže izdavanje sudskog naloga protiv posrednika koji u toj mreži omogućava trećem licu povredu zaštićenog dela ili drugog predmeta zaštite. Ova bi mogućnost trebalo da bude na raspolaganju čak i kad su radnje koje je posrednik preduzeo izuzete prema članu 5."

 Članom 55. menja se član 206. važećeg zakona koji uređuje naknadu štete, na način da se usklađuje sa članom 13. Direktive o sprovođenju prava intelektualne svojine 2004/48/EC. Prilikom odmeravanja visine štete zbog povrede autorskog i srodnih prava, sud se će uzeti u obzir, ako je povreda prava učinjena namerno ili krajnjom nepažnjom, sve okolnosti konkretnog slučaja, kao što su negativne ekonomske posledice koje trpi oštećeni, uključujući izgubljenu dobit, dobit koju je štetnik ostvario povredom prava, kao i okolnosti koje nemaju ekonomski karakter, kao što je neimovinska šteta.

Članom 56. menja se član 208. važećeg zakona na način da se vrši njegovo usklađivanje sa članom 6.2.a Direktive o harmonizaciji određenih aspekata zaštite autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu. Precizira se da se povredom prava smatra proizvodnja, uvoz, stavljanje u promet, prodaja, zakup, reklamiranje u svrhu prodaje i zakupa, posedovanje u komercijalne svrhe, uređaja, proizvoda ili komponenti ili pružanje usluga koje su: promovisane, reklamirane ili prodavane sa ciljem zaobilaženja bilo koje efikasne tehnološke mere, odnosno koje imaju delimičnu komercijalnu upotrebu ili svrhu ali koje se koriste i za zaobilaženje efikasnih tehnoloških mera, odnosno primarno dizajnirane, proizvedene, prilagođene ili prikazane u cilju omogućavanja ili olakšavanja zaobilaženja efikasnih tehnoloških mera.

 Članom 57. menja se član 208a važećeg zakona tako što se precizira ko može da traži uklanjanje tehnoloških mera na osnovu odredaba o ograničenjima autorskog prava. Efikasna tehnološka mera je određeni uređaj, tehnologija, računarski program i tako dalje, koji služi da spreči neovlašćeno korišćenje nečijeg autorskog dela. Na primer, algoritam koji sprečava nelegalno kopiranje muzičkog diska predstavlja takvu tehnološku meru. Nevlašćeno uklanjanje tehnološke mere predstavlja povredu autorskog prava. S druge strane, određena lica, na osnovu odredaba o ograničenjima i izuzecima od autorskog prava, mogu da koriste tuđa autorska dela bez dozvole autora i bez plaćanja autorsko pravne zaštite. Zbog činjenice da su primerci određenih autorskih dela ili predmeta srodnih prava obezbeđeni i da se zbog tehnoloških prepreka ne mogu kopirati, takva lica mogu da dođu u situaciju da faktički ne mogu da kopiraju tuđe autorsko delo i pored toga što na to po zakonu imaju pravo. Na zahtev takvog lica, lica koje ima pravo da traži uklanjanje tehnološke mere na osnovu odredaba Zakona o autorskom i srodnim pravima, nosilac autorskog prava koji je postavio tehnološku meru dužan je da je ukloni. Zakon u tom pogledu predviđa da je "nosilac prava koji koristi tehnološke mere prema odredbama zakona dužan da licima koja na osnovu odredbi ovog zakona o ograničenjima autorskog prava imaju zakoniti pristup primerku dela i predmetu srodnog prava, na njihov zahtev, u najkraćem mogućem roku, omogući da ostvare sadržajna ograničenja prava, izmenom ili otklanjanjem tehnoloških mera ili na drugi način".

U važećem zakonu je krug korisnika koji mogu da zahtevaju uklanjanje tehnoloških mera širi nego što je u Direktivi o harmonizaciji zaštite određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informatičkom društvu. Nosilac prava koji koristi tehnološku meru zaštite je po važećem zakonu dužan da licu koje, na osnovu odredbi o ograničenjima autorskog prava (dakle – svih odredbi o ograničenjima), ima pravo pristupa autorskom delu, omogući da ostvari svoja prava. Svako ko po važećem zakonu ima pravo da koristi tuđe autorsko delo, bez dozvole autora i bez plaćanja naknade, ima pravo da od nosioca prava traži uklanjenje tehnoloških mera. Direktiva međutim kaže da to pravo – pravo da traže uklanjanje tehnoloških mera, imaju samo korisnici ograničenja iz člana 5(2)(a), (2)(c), (2)(d), (2)(e), (3)(a), (3)(b) or (3)(e). Na primer, pravo da traži uklanjanje tehnološke mere, ima biblioteka, škola i tako dalje zato što se na taj način štiti i javni interes. Zatim, isto pravo ima i korisnik iz člana 5(3)(e) – koji može da kopira tuđe autorsko delo ako je to potrebno radi vođenja sudskog ili upravnog postupka. Tu još spadaju i član 5(3)(a) – korišćenje za potrebe nastave, naučnog istraživanja i tako dalje, kao i član 5(3)(b) – ograničenje u korist lica sa hendikepom. U tom pogledu, predložena je izmena člana 208a tako da pravo na uklanjanje tehnološokih mera, na osnovu odredbi o ograničenjima autorskog prava mogu da zahtevaju korisnici iz članova: 42. (lice koje može da umnožava delo zbog vođenja sudskog ili upravnog postupka), 44. (lice koje može da umnožava delo u nastavne svrhe), 45. (pravo biblioteka, arhiva, muzeja, da umnožavaju autorska dela za svoje sopstvene arhivske potrebe), 50. (pravo radiodifuznih organizacija koje imaju dozvolu za emitovanje autorskog dela da delo snime na telesni nosa. Ako je to delo na optičkom disku ili nekom sličnom nosaču, radiodifuzna organizacija će moći da zbog napred opisanih potreba zahteva uklanjanje tehnoloških mera, ako je nosač zvuka ili slike zaštitećn takvom merom) i 54. (lica sa invaliditetom će imati pravo da traže uklanjanje tehnološke mere u skladu sa zakonom).

Članom 58. menja se član 210. važećeg zakona na način da se vrši njegovo usklađivanje sa odredbama članova 9. i 11. Direktive 2004/48/EU koje predviđaju da države članice moraju da osiguraju da u određenim slučajevima privremene mere budu donete bez saslušanja tuženika, posebno onda kada bi takvo odlaganje moglo naneti štetu tužiocu. Izmenama člana 210. važećeg zakona se obezbeđuje efikasnija zaštita nosioca prava. Instituti privremenih mera i mera obezbeđenja dokaza su od odlučujućeg značaja za efikasnu zaštitu autorskog prava i drugih prava intelektualne svojine, pa se ovim izmenama i dopunama otklanja mogućnost nastanka štete koja može da bude prouzrokovana raznim procesnim razlozima, kao što je, između ostalog, i saslušanje protivne stranke. Privremene mere danas predstavljaju jedno od najefikasnijih oružja nosilaca autorskog i srodnih prava u borbi protiv onih koji čine povrede njihovih prava, a odredbe člana 60. Predloga zakona predstavljaju lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o izvršenju i obezbeđenju, dok se ostale odredbe tog zakona primenjuju na odgovarajući način. Na shodnu primenu odredbi zakona koji uređuje izvršenje i obezbeđenje eksplicitno upućuje član 60. Predloga zakona. Odredbe člana 60. Predloga zakona su nomotehnički svedene na oblik koji je dovoljno jasan i prati način regulisanja privremenih mera u domaćem propisu koji uređuje prinudno izvršenje i obezbeđenje. Zbog izrazito brzog razvoja novih tehnologija, kao i razvoja tehnike, jedan od akcenata modernizacije autorskog i srodnih prava na međunarodnom planu jeste donošenje propisa koji će omogućiti da se sudski postupak zaštite autorskog i srodnih prava odvija brzo, kako bi se obezbedila efikasna zaštita ovih prava. U Republici Srbiji je započeta modernizacija legislative još Zakonom o autorskom i srodnim pravima iz 1998. godine kada je po prvi put, odredbama tog Zakona, donekle inoviran sudski građanski postupak specifičnim merama obezbeđenja (privremenim merama i obezbeđenjem dokaza), prava intelektualne svojine.

Članom 59. dodaju se novi članovi 210a i 210b. Novim članom 210a pravno se uređuje situacija kada je na osnovu rešenja suda određena privremena mera pre pokretanja parničnog ili drugog postupka. Lice čije je pravo povređeno, mora da opravda određivanje privremene mere podnošenjem tužbe sudu u roku od 30 dana od dana donošenja rešenja o određivanju privremene mere. Ovaj član takođe uređuje i pitanje pravnih posledica nepokretanja tužbe radi opravdanja privremene mere, kao i pitanje naknade štete licu protiv koga je privremena mera neopravdano određena. Novim članom 210b uređuje se pitanje obezbeđenja dokaza koji se ne nalaze u posedu stranke koja se na njih poziva, već neke druge stranke. Sud u tom slučaju može da naloži stranci u čijem posedu se dokaz nalazi dostavljanje dokaza, pod uslovom da se time ne naruši tajnost podataka. Na ovaj način, naš zakon se usklađuje sa odredbom člana 6(1) Direktive 2004/48/EU.

Članom 60. menja se član 211. st. 1. i 2. važećeg zakona u cilju njegovog usaglašavanja sa odredbom člana 260. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, kao i sa odredbama člana 6(1) i 7(1) Direktive 2004/48/ EU. Značajno je naglasiti da se predloženom izmenom obavezuje sud da prilikom obezbeđenja dokaza, obezbedi i tajnost poverljivih informacija. Na zahtev nosioca prava koji učini verovatnim da je njegovo autorsko ili srodno pravo povređeno, odnosno da može doći do povrede tog prava ili da postoji opasnost od nastanka neotklonjive štete, kao i da postoji opravdane bojazni da će dokazi čije se obezbeđenje predlaže biti uništeni ili da će ih kasnije biti nemoguće pribaviti, sud može odrediti meru obezbeđenja dokaza, uz shodnu primenu i ostalih odredbi važećeg zakona o parničnom postupku koji uređuje postupanje suda u odnosu na institut obezbeđenja dokaza.

Članom 61. menja se član 212. važećeg zakona čime se vrši usklađivanje sa odredbom 7(1) Direktive 2004/48/EU. Predložena izmena u skladu je i sa članom 291. Zakona o izvršenju i obezbeđenju i sa čl. 7. i 9. Direktive 2004/48/EU.

Članom 62. menja se član 213. važećeg zakona na način da se vrši njegovo usklađivanje sa članom 8. Direktive 2004/48/EU. Izmenama se značajno proširuje krug lica kojima sud može da naloži dostavu informacija ili dokumentacije. Informacije o povredi autorskog prava i srodnih prava sud može da traži ne samo od lica koje je izvršilo povredu prava, već i od trećih lica koja su sa tim licem u poslovnom smislu povezana. Tako je precizirano da se informacije mogu tražiti od lica koje poseduje robu kojom se povređuje autorsko pravo ili srodno pravo ili od lica koje pruža usluge kojima se povređuju ta prava. Primera radi, vlasnik maloprodajne radnje sa odevnim artiklima nabavi majce sa likom Mikija Mausa od proizvođača koji nije imao licencu kompanije Dizni da koristi lik Mikija Mausa - vlasnik maloprodajne radnje je dužan da pruži informacije o licu od koga je robu pribavio. Takođe, predloženim novim stavom 3. precizira se koje su to informacije čije dostavljanje sud može da zahteva od lica koje je izvršilo povredu prava. Navedene odredbe su usklađene sa odredbom člana 8. Direktive EU br. 2004/48/EU i predstavljaju standard u modernim propisima o industrijskoj svojini. Bitno je da se istakne da sva lica kojima sud može naložiti dostavljanje informacija u sudskom postupku u procesnom smislu imaju svojstvo svedoka. Stoga treba imati u vidu i odredbu člana 61. ovog zakona koja novom odredbom člana 214a upućuje na shodnu primenu odgovarajućih odredbi zakona koji uređuje parnični postupak i zakona kojim se uređuje postupak izvršenja i obezbeđenja. Predloženim novim stavom 5. tačka 3) člana 213. važećeg zakona propisano je da lice od koga se traže informacije, ima pravo da odbije davanje informacija iz razloga koje lice koje je pozvano da svedoči prema odredbama zakona kojim se uređuje parnični postupak može uskratiti svedočenje. I u tom pogledu, primenjivaće se shodno odredbe važećeg zakona kojim se uređuje pozivanje svedoka i pravo da se odbije svedočenje po osnovu stepena i vrste rodbinske veze. Primenjivaće se odredbe člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku koje uređuju opšte uslove pod kojima lice koje je pozvano da svedoči ima pravo da uskrati odgovor na pojedina pitanja iz opravdanog razloga, a kao naročito opravdan razlog je naveden onaj u kome bi odgovorom "na ta pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji zaključno do trećeg stepena, svog supružnika ili vanbračnog partnera ili srodnike po tazbini zaključno do drugog stepena i onda kad je brak prestao, kao i svog staratelja ili štićenika, usvojitelja ili usvojenika."

Članom 63. dodaju se novi članovi 214a i 214b. Član 214a propisuje da se na postupak po tužbi, predlogu za određivanje privremene mere i predlogu za obezbeđenje dokaza shodno primenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak i zakona kojim se uređuje postupak izvršenja i obezbeđenja, dok se na pitanja u vezi sa naknadom štete shodno primenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim se uređuju obligacioni odnosi. Značaj sporova iz ove oblasti je takav da ne bi trebalo da se rešavaju kao sporovi male vrednosti. U tekst važećeg zakona uneta je i odredba prema kojoj je "revizija uvek dozvoljena u sporovima zbog povrede autorskog i srodnih prava kada se ne odnose na imovinsko-pravni zahtev". Potrebno je napraviti razliku između sporova koji se vode zbog povrede autorskog ili srodnih prava i sporova koji za predmet imaju isplatu određenog potraživanja po osnovu korišćenja autorskog dela ili predmeta srodnih prava. U ovom potonjem slučaju ne bi bilo opravdano uvek dozvoliti reviziju presude, već bi pravo na reviziju zavisilo od vrednosti pobijanog dela. Međutim, nužno je da revizija bude dozvoljena bez obzira na vrednost spora u sporovima koji se odnose na slučajeve povrede autorskog i srodnih prava (zaštita samog prava).

Član 214b predviđa da odredbe ovog zakona o zaštiti računarskih programa i zaštiti baza podataka neće uticati na primenu drugih propisa, kao što su propisi koji uređuju zaštitu patenta, žiga, dizajna, topografiju poluprovodničkih proizvoda, poslovne tajne, kao i nelojalnu konkurenciju. Iz navedenog sledi da računarski program, zaštićen kao autorsko delo, ili baza podataka, kao predmet zaštite srodnog prava, mogu da budu zaštićeni i po osnovu Zakona o zaštiti poslovne tajne, jer se radi o različitim pravima na istom predmetu zaštite. Takođe, naziv računarskog programa ili naziv baze podataka mogu da budu zaštićeni žigom i sl.

Članom 64. menja se član 215. važećeg zakona i uvode kazne za emitere koji ne vode elektronsku evidenciju emitovanja i reemitovanja autorskih dela i predmeta srodnih prava. Bez mogućnosti izricanja sankcija prema nesavesnim emiterima ne bi bilo moguće efikasno sprovesti obavezu vođenja elektronske evidencije autorskih dela i predmeta srodnih prava propisanu odredbom člana 201d važećeg zakona.Takođe, predviđa se kazna za organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava koje ne raspodele prikupljenu naknadu u skladu sa planom raspodele do određenog datuma u godini.

 Članom 65. menja se član 217. važećeg zakona na način da se neispunjavanje određenih obaveza od strane organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava sankcioniše kao prekršaj. Trenutno, organ koji vrši nadzor nad radom organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava ima malo sankcija kojima bi mogao da utiče na kolektivne organizacije da poštuju zakonske obaveze i obaveze iz njihovih opštih akata. Jedina mera koja Zavodu za intelektualnu svojinu stoji na raspolaganju jeste oduzimanje dozvole za rad organizaciji, u skladu sa članom 162. važećeg zakona. U nekim slučajevima ta najteža mera nije opravdana, te postoji razlog da se u Zakonu predvide određene sankcije koje bi se primenjivale prema organizacijama koje ne poštuju zakon, a primereno stepenu i vrsti konkretne povrede.

Član 66. je deo prelaznih i završnih odredbi. S obzirom da je članom 30. Predloga zakona predložena izmena člana 147. važećeg zakona (kojom je produžen rok trajanja imovinskih prava interpretatora čije interpretacije su snimljene na fonogram kao i prava proizvođača fonograma, tako što je rok trajanja produžen sa 50 na 70 godina, ukoliko je interpretacija snimljena na fonogram u roku od 50 godina od dana nastanka interpretacije koji je u istom roku izdat ili objavljen, odnosno ukoliko je fonogram izdat ili objavljen u roku od 50 godina od dana nastanka fonograma), to je bilo potrebno jasno precizirati od kada i za koje fonograme i interpretacije se ova odredba primenjuje. Naglašeno je da se odredbe o produžetku roka trajanja imovinskih prava interpretatora i proizvođača fonograma odnose samo na ona prava interpretatora koja nisu istekla do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na fonograme i na njima zabeležene interpretacije koji će nastati nakon stupanja na snagu ovog zakona.

Član 67. je deo prelaznih i završnih odredbi. S obzirom da je članom 18. Predloga zakona predloženo uvođenje jedinstvenog načina izračunavanja rokova zaštite imovinskih prava na muzičkim kompozicijama sa rečima, kako bi se odredbe domaćeg propisa uskladile sa odredbom člana 1. stav (1) Direktive 2011/77/EU, to je bilo neophodno i u prelazne i završne odredbe uneti odgovarajuću odredbu i jasno precizirati od kada se ova odredba primenjuje. Naglašeno je da se odredbe o novom načinu izračunavanja rokova zaštite imovinskih prava na muzičkim kompozicijama sa rečima primenjuju na muzička dela sa rečima kod kojih pravo autora teksta ili autora kompozicije za muzičko delo sa rečima nije isteklo na dan stupanja na snagu ovog Zakona, kao i na muzička dela sa rečima koja su stvorena posle tog datuma. Takođe, članom 20. Zakona je uvedeno novo pravo na naknadu za interpretatore čije interpretacije su zabeležene na nosač zvuka i slike, te je bilo potrebno jasno propisati na koje interpretacije se ova odredba primenjuje. Propisano je da se član 117. stav 1. tačka 1a) Zakona primenjuje na interpretacije koje su zabeležene na nosač zvuka i slike kod kojih pravo interpretatora nije isteklo do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na interpretacije koje nastanu nakon stupanja na snagu ovog zakona.

Član 68. je deo prelaznih i završnih odredbi. Odredbama ovog zakona, članovima 122a, 122b i 122v su uvedena nova prava interpretatora čije interpretacije su zabeležene na fonogram, koja su u vezi sa produžavanjem ovih prava sa 50 na 70 godina od dana zakonitog objavljivanja, odnosno izdavanja fonograma. Odredbom ovog člana precizirano je na koje interpretacije i koje fonograme se primenjuju odredbe čl. 122a, 122b i 122v.

 Član 69. je deo prelaznih i završnih odredbi kojim se uređuje pitanje važenja Tarife za ostvarivanje prava na naknadu za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma.

Član 70. je deo prelaznih i završnih odredbi. Iscrpljenje prava autora na stavljanje u promet primeraka njegovog dela nastaje kada taj primerak autorskog dela voljom autora ili nosioca prava, bude stavljen u promet. Da ne bi došlo do sukoba prava svojine i prava intelektualne svojine, pretpostavlja se da autor ne može da spreči zakonitog vlasnika primerka dela, (na primer knjige), da tu knjigu dalje preproda. Autorovo pravo na stavljanje u promet tog primerka dela je iscrpljeno. Prema odredbama člana 21. stav 3. važećeg zakona, pravo autora na stavljanje u promet primeraka dela ne deluje prema vlasniku primerka dela koji je taj primerak legalno pribavio u Republici Srbiji. To je princip nacionalnog iscrpljenja prava. Imajući u vidu da je pravom Evropske unije predviđeno iscrpljenje prava na nivou Evropskog ekonomskog prostora, koji pored zemalja članica EU obuhvata i Island, Linhenštaj i Norvešku, to je ovom prelaznom odredbom predviđeno da se odredba člana 21. stav 3. važećeg zakona, kao i odredba člana 27. ovog zakona, koja se odnosi na iscrpljenje prava, primenjuje i u slučaju da je vlasnik primerka dela taj primerak legalno pribavio u državi članici Evropske unije ili Evropskog ekonomskog prostora. Predložena odredba primenjivaće se od dana prijema Republike Srbije u Evropsku uniju. Do tada se primenjuje nacionalno iscrpljenje prava.

Članom 71. propisuje se da se odredba po kojoj su zanatske radnje oslobođene plaćanja naknade za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma primenjuje do dana pristupanja Republike Srbije Svetskoj trgovinskoj organizaciji. Pravo autora, interpretatora i proizvođača fonograma na naknadu od javnog saopštavanja njihovih muzičkih dela, interpretacija i fonograma predstavlja njihovo privatno pravo priznato brojnim međunarodnim ugovorima: Bernskom konvencijom, Rimskom konvencijom, TRIPS sporazumom Svetske trgovinske organizacije i relevantnim direktivama EU. U želji da se u opštem interesu podrži domaći zanatski sektor, pored ostalog i tako što će zanatlije biti oslobođenje plaćanja naknade za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacija i fonograma, propisano je članom 171a Zakona da se navedena naknada u zanatskim radnjama ne plaća. Imajući u vidu da je član 171a suprotan odredbama navedenih međunarodnih ugovora i da njegovo ukidanje predstavlja jedan od uslova za pristupanje Republike Srbije Svetskoj trgovinskoj organizaciji i Evropskoj uniji, predmetnom prelaznom odredbom povlastica za zanatske radnje prestaje da se primenjuje danom pristupanja Republike Srbije Svetskoj trgovinskoj organizaciji.

Član 72. sadrži završnu odredbu o stupanju na snagu zakona.

Izvor: Vebsajt Narodne skupštine, 08.02.2019.