(NE)ZAKONITOST NAKNADE ZA OBRADU KREDITA: Procenjuje se da najmanje 700 miliona evra iznosi dugovanje banaka prema građanima za troškove obrade kredita, a zatezna kamata je još 300 miliona
Masovni sporovi građana protiv banaka, koji su pokretani pre više od sedam godina zbog jednokratne naplate troškova obrade kredita, još nisu dobili konačan epilog, mada se mnogi od njih rešavaju, ali često na štetu građana.
– Građani danas gube ove sporove i kada bi trebalo da ih dobijaju, zato što je 2021. godine dopunjenim pravnim stavom Vrhovni sud sakrio pravo značenje pravnog stava iz 2018. godine, ili ga neistinito prikazao. Prema tom stavu najvišeg suda, jasno je da bi banke izgubile sve sporove u onim slučajevima gde su troškove obrade naplatile jednokratno, prilikom odobravanja kredita – kaže advokat Peđa Džebo.
Zastupajući građane u mnogim sporovima protiv banaka, uočio je, kako kaže, da se sudije Vrhovnog suda ne bave “bankarskim predmetima” i ne odlučuju u većima na sednicama, već se odluke donose i potpisuju – na osnovu “pelcera”. O tome govore podaci o ogromnom broju rešenih predmeta koji ukazuje na povećanje efikasnosti suda od čak 300 odsto u 2023. godini u odnosu na 2018. godinu, što je nerealna i fizički neizvodljiva brzina rada.
Ističe da se ukupno dugovanje banaka prema građanima za trošak obrade kredita procenjuje na najmanje 700 miliona evra.
– Pritom, zakonska zatezna kamata, od donošenja dopunjenog pravnog stava do sada, iznosi skoro 300 miliona evra. To je skoro jedan čitav godišnji budžet sudske vlasti u Srbiji. Postavlja se pitanje da li tu zakonsku kamatu treba da plate banke ili država Srbija zbog nepravilnog rada suda – kaže sagovornik.
Ovakva situacija nanosi štetu i bankama jer one zbog ovih sporova imaju ogromna sredstva koja drže u rezervaciji i ne mogu da ih dalje plasiraju.
Ne postoji evidencija o broju takozvanih bankarskih sporova u Srbiji i niko ne zna tačno koliko ih ima, ali su advokati Peđa Džebo i Pavle Rašić prikupili podatke iz sva tri osnovna suda u Beogradu i iz osnovnog suda u Novom Sadu, gde je 2021. godine ukupno u radu bilo 359.000 predmeta.
– Nakon objavljivanja dopunjenog prvog stava Vrhovnog suda građani su jednim delom povukli tužbe, a u jednom broju su se, na inicijativu banaka, odricali tužbenih zahteva. Ono što je ostalo u radu – svakodnevno se rešava primenom dopunjenog pravnog stava koji je u potpunosti neispravan. To znači da su do danas sudovi doneli najmanje 150.000 neispravnih presuda, bez obzira da li su u korist građana ili u korist banaka – kažu Džebo i Rašić.
Objašnjavaju da sve te odluke sadrže pogrešnu primenu materijalnog prava. Iz osnovnih sudova ove presude idu po žalbama u više sudove, a zatim po reviziji u Vrhovni sud.
– Sudovi rade po “pelceru” tako što samo gledaju da li ima ili nema ponude banke u pogledu troškova obrade kredita. Tamo gde nema ponude, oni donose usvajajuće presude, a gde postoji ponuda, donose se odbijajuće presude, što je paradoks, jer da nema ponude, ne bi bilo ni ugovora – kaže advokat Rašić.
Bankarski predmeti se u Vrhovnom sudu rešavaju brzo, dodaje Džebo, a ne izlaze iz suda po godinu dana. Pitanje je, kaže, da li sudije uopšte vide predmet “svojim očima” ili to rade saradnici, koji na odluku stavljaju sudijski pečat.
Ukazuje i na to da je Srbija dužna da ispravno primenjuje evropske direktive, dok je dopunjenim pravnim stavom jedna od tih direktiva i praksa Evropskog suda pogrešno i nepravilno primenjena, iako je sud istog dana doneo još jedan pravni stav koji je tu direktivu ispravno primenio. Reč o potpuno suprotnim tumačenjima kada su u pitanju sporovi sa bankama i sa EPS-om.
– Pritom, sudije ne prave podelu troškova kredita na glavne i sporedne. Nemamo ni jednu jedinu presudu koja se tiče jednokratne naplate troškova. Ima ili nema ponude, tako nam glase sve odluke uprkos protivljenju takvoj praksi – kažu advokati.
Naime, u dopunjenom stavu piše da se taj stav može primeniti samo kada se traži utvrđenje ništavosti, ako banka nije dokazala strukturu troškova obrade kredita, što je takođe neispravan zaključak, jer sud ovde štiti opšti interes.
– Banci odgovara da ove naknade naplati jednokratno, jer je to prihod od kamate, ali ga evidentira kao da ga je naplatila na rate. Stav Vrhovnog suda iz 2018. godine upravo potvrđuje da banke i ove naknade mogu da naplate od građana, ali na isti način kao i nominalnu kamatu, metodom obračuna efektivne kamatne stope, dakle, kroz anuitet, jer su i jedno i drugo prihod od kamate – kaže advokat Džebo.
Kao jedan od razloga za donošenje dopunjenog pravnog stava, koji je neispravan, sud je naveo da nije imao u vidu Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga i Zakon o zaštiti potrošača.
– To nije istina jer u obrazloženju pravnog stava iz 2018. godine jasno piše da je sud radi sveobuhvatnog razmatranja imao u vidu i ta dva zakona. Između ostalog, naveli su da neke presude Vrhovnog suda odstupaju od prakse tog suda. U jednoj od tih presuda bukvalno piše da banke mogu da naplate svoje usluge samo kroz kamatu – kaže advokat Peđa Džebo.
Ukazuje na presudu broj C84/19 Suda pravde Evropske unije, koja je doneta u korist tužilaca protiv banaka.
– Sud EU je zaključio da naknade koje su “različite od povrata kredita u obliku glavnice i kamata”, kako ih oni nazivaju, podležu proveri nepoštenosti upravo jer su ugovorene kao jednokratne. Vrhovni sud u dopunjenom pravnom stavu navodi da je Evropski sud zaključio da one ne podležu proveri nepoštenosti jer predstavljaju predmet glavne obaveze. Međutim, samo dva pasusa niže od te tvrdnje, Vrhovni sud zaključuje da su one u stvari sporedne ugovorne obaveze. To je kao da kažemo da su dva i dva četiri, a onda tvrdimo da su četiri minus dva jednako jedan. Nemoguće je da takva greška potekne od Vrhovnog suda – kaže advokat Džebo.
Ističe da je u 2024. godini Vrhovni sud Republike Hrvatske okončao ove sporove u korist građana. U jednoj od presuda se navodi da je tužilac još u predugovornoj fazi imao saznanja da je dužan da plati jednokratnu naknadu za obradu kredita i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, jer je određena procentualno, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.
– Kada je reč o pogrešnom zaključku da banka mora da dokaže strukturu troškova obrade kredita, i za to postoji jasno objašnjenje. Struktura troškova se odnosi na sve troškove, odnosno da se zna u ponudi ili u ugovoru koji to od svih troškova predstavljaju prihod od kamate, a koji su to sporedni troškovi kredita. Ne postoji nijedna presuda Vrhovnog suda u kojoj doslovno piše da banka mora da dokaže strukturu troškova obrade kredita. Nažalost, sudovi su tako tumačili – objašnjava advokat Džebo.
Na kraju ukazuje na činjenicu da je veoma opasna situacija kada jedan sudija u radu ima preko 90 odsto predmeta sa istim činjeničnim stanjem, kao što je slučaj sa bankarskim sporovima. Tada jedna pogrešna odluka dovodi do lančane katastrofe. Ignorisanje istine u takvim okolnostima donosi nesagledive posledice za sve.
Kompanija Paragraf Lex ne preuzima odgovornost za tačnost i istinitost informacija prenetih iz spoljnih sadržaja odnosno drugih izvora, kao i za štetu koja eventualno iz toga, proistekne. Sve informacije objavljene u sekciji "Vesti" su namenjene u svrhu opšteg informisanja.
Izvor: Vebsajt Politika, Aleksandra Petrović, 06.04.2025.
Naslov: Redakcija