Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

TRANSPARENTNOST SRBIJA: OSVRT NA SVRHU I KORIST PRIJAVLJIVANJA IMOVINE LICA KOJA SU POVEZANA SA FUNKCIONEROM U BUDUćEM ANTIKORUPCIJSKOM ZAKONODAVSTVU


Iako se nacrt novog Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije još uvek nije pojavio, u medijima se svako malo mogu pročitati informacije o tome šta sve taj zakon predviđa. Ponekad je sve to praćeno ocenama da su ove promene plod zahteva EU. Za početak, još uvek nije jasno šta će sve pisati u nacrtu i zašto on nije objavljen.

Kad je reč o ulozi i zahtevima EU, ne treba praviti misteriju. Nije nikakva tajna da Brisel nije zadovoljan dosadašnjim efektima primene pravila o prijavljivanju i kontroli imovine i prihoda javnih funkcionera, da im je stalo da ta stvar uspe i da su spremni u tome da pomognu. To je očigledno po značaju koji se primeni i očekivanim rezultatima (“track-record”) po ovom pitanju daje u godišnjim izveštajima i po onome što je ušlo u akcioni plan za poglavlje 23 pregovora. Jedna od stvari kojima se AP bavi detaljno jeste i stvaranje uslova za efikasniju kontrolu imovine. Na primer, kada je reč o propisima, AP direktno predviđa dostavljanje izveštaja u elektronskom obliku, mogućnost da Agencija nesmetano pristupa podacima i dokumentima u posedu organa vlasti, banaka i drugih lica, mogućnost da Agencija uzima izjave od funkcionera i da treba proširiti krug povezanih lica.

Čini se da su ove promene povezane sa određenim optimizmom u pogledu mogućnosti da se ovakvim praćenjem imovine i prihoda naiđe na trag zloupotreba ili trgovine uticajem. Iako možda nema dokaza da je funkcioner primio mito u nekom konkretnom slučaju, sama situacija u kojoj mu se imovina znatno uvećala bez zakonskog osnova trebalo bi da bude dovoljna da se otvore dalja pitanja, kontrole a možda i krivične istrage. Objavljivanje dela podataka iz tih izveštaja i sprovođenje kontrole treba da ima i preventivno dejstvo - da se funkcioneri, znajući da im imovina može biti “pod prismotrom” uzdrže od nezakonitih radnji.

Pojam “povezanih lica” nije nov u Srbiji. Oduvek je u procesnim zakonima (npr. Zakon o opštem upravnom postupku, Zakon o parničnom postupku), postojala pretpostavka da u nekim slučajevima postoji povezanost koja remeti nepristrasno odlučivanje. Takva povezanost se vezuje za bliže ili dalje srodstvo sa funkcionerom. Takođe, oduvek je postojala mogućnost da se u konkretnom postupku ukaže i na drugi oblik povezanosti zbog kojeg treba izuzeti funkcionera ili službenika iz nekog postupka odlučivanja (npr. dalji rođaci, prijatelji, bivši poslovni partneri, zajmodavci...).

I tako dolazimo do veze između prijavljivanja imovine i povezanih lica. Zakon o sprečavanju sukoba interesa iz 2004, i njegov sledbenik, Zakon o Agenciji, propisali su obavezu funkcionerima da prijavljuju svoju imovinu i prihode. Logično je i to što je ova obaveza proširena i na imovinu koja je u vlasništvu drugih članova porodice. Naime, tu je često reč samo o pitanju forme - “na koga” će se voditi vlasništvo zajedničke imovine bračnih drugova i da li će kao vlasnik neke imovine biti upisan funkcioner - roditelj ili njegovo maloletno dete. Može se, uglavnom s pravom, pretpostaviti i da će funkcioner znati kakvo je pravo stanje stvari u pogledu ove imovine za taj krug lica.

Aktuelna radna verzija Zakona, koja će verovatno postati nacrt, sadrži obavezu da funkcioner podnese Agenciji izveštaj o imovini i prihodima, kako za sebe, tako i za povezana lica. Pored bračnog i vanbračnog druga, funkcioner bi trebalo da obavesti ovaj državni organ i o tome šta poseduju i šta prihoduju njegovi roditelji i deca (usvojitelji i usvojenici). U obrazloženju koje je Agencija dala još kad je prvi put predloženo ovo rešenje, kaže se da “iskustvo Agencije pokazuje da važeće zakonsko rešenje” (prema kojem se ne prijavljuje imovina roditelja i punoletne dece) “ostavlja veliki prostor za zloupotrebe i prikrivanje stvarne vrednosti imovine i prihoda funkcionera”. Ovaj stav je svakako tačan - sigurno je da su neki funkcioneri ciljano preneli deo imovine na svoju decu ili roditelje, kako ona ne bi podlegala kontroli. Problem je u tome što su mogućnosti da se ova mera nadzora zaobiđe praktično neograničene. Kada se uvede obaveza prijavljivanja imovine roditelja i dece, ostaće “nepokriveni” braća, sestre, tetke i stričevi. Ako bi i oni bili obuhvaćeni, neki funkcioneri bi preneli imovinu na još dalje rođake, na kumove, prijatelje i druge ljude od poverenja ili na neka pravna lica čiji je trag dobro skriven u poreskim rajevima. Da ne govorimo sada o “alternativnim metodama”, kada se na naplatu zloupotrebe i trgovine uticajem čeka dok ne prođe osnov za kontrolu imovine ili kada isplata nezakonite koristi dobija neki pravni oblik (npr. isplata visokog honorara za memoare bivšeg funkcionera, vredan poklon poslovnog partnera za svadbu ćerke itd.)

To ne znači da unapred treba odustati od ove i drugih sličnih vrsta nadzora. Međutim, treba ispravno razumeti da su takve vrste kontrole samo “poslednja šansa”, a nikako “udarna pesnica” borbe protiv korupcije ili čarobno sredstvo za njeno otkrivanje. Primarno se treba brinuti o tome da do zloupotreba i trgovine uticajem uopšte i ne dođe. Nejbolji lek za to će biti ako predsednici, premijeri, gradonačelnici, direktori i drugi budu morali da daju razumno obrazloženje za sve svoje odluke, ako proces odlučivanja bude javan i jednak u svakoj jednakoj situaciji i ako bude nekoga (npr. javni tužilac, Narodna skupština) ko će biti spreman da ih pozove na odgovnorst za njihove prestupe i propuste. Primena mera poput kontrole imovine i prihoda funkcionera, ili “ispitivanja porekla imovine” koje se takođe najavljuje ima smisla tek ako je sve drugo čisto (svaki postupak javne nabavke, davanja subvencije, prodaje javne imovine, donošenja propisa itd.), a ipak postoji bogaćenje koje se ne da razumno objasniti.

Izvor: Vebsajt Transparentnost Srbija, 06.08.2016.
Naslov: Redakcija