Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

PREDLOG ZAKONA O IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O STEČAJU U PROCEDURI NARODNE SKUPŠTINE RS


Kompletan tekst Predloga zakona (ONLINE)

Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o stečaju, zajedno sa predloženim Zakonom o privatizaciji, stvaraju se uslovi ne samo za dovršetak restrukturiranja i privatizacije privrednih subjekata, već i za efikasnije, transparentnije i odgovornije ostvarivanje prava poverilaca u stečajnom postupku. Novim zakonskim rešenjima smanjuju se troškovi stečajnog postupka i omogućava sprovođenje stečaja nad povezanim licima.

Prema statističkim podacima u periodu od 1995. godine do sada pred privrednim sudovima bilo je pokrenuto ukupno 5.028 stečajnih postupaka. Na dan 1.12.2013. godine aktivnih stečajnih predmeta ima 2.168. Prosečna dužina trajanja stečajnih postupaka nad preduzećima u društvenoj svojini bila je 3 godine, 6 meseci i 8 dana, a za preduzeća u privatnoj svojini 2 godine 3 meseca i 16 dana. Poredeći zaključene stečajne postupke nad preduzećima u društvenoj i privatnoj svojini, u prvoj godini kod društvenih preduzeća zaključeno je 72 predmeta, a kod preduzeća u privatnoj svojini 988. Samo na području Privrednog suda u Beogradu na dan 1.12.2013. godine kod privatnih preduzeća pokrenuto je ukupno 1.170 stečajnih postupaka od kojih je 570 zaključeno i 144 obustavljeno.

Kod društvenih preduzeća pokrenuto je 185 stečajnih postupaka, od kojih je 94 zaključeno i 10 obustavljeno.

Iz navedenih statističkih podataka jasno se vidi da je prosečna dužina trajanja stečajnog postupka nad preduzećem u privatnoj svojini znatno kraće nego kod preduzeća u društvenoj svojini. Ovaj pokazatelj sam za sebe može da ukazuje na veću efikasnost privatnih stečajnih upravnika nego Agencije za privatizaciju kao institucionalnog stečajnog upravnika za društvena i državna preduzeća. Međutim, statistiku treba uzeti sa rezervom, jer se kod društvenih preduzeća po pravilu radi o složenim stečajnim predmetima u kojima ima imovine veće vrednosti nego kod privatnih preduzeća i postoji veći socijalni problem radnika koji ostaju bez posla. U poslednje vreme i kod privatnih preduzeća, kako onih koji su od početka poslovali kao privatna preduzeća, tako i kod onih koja su privatizovana, radi se o veoma složenim stečajnim predmetima.

Imajući u vidu navedene statističke pokazatelje, kao i evropski standard jačanja položaja stečajnih poverilaca, povećanja odgovornosti i smenjivosti stečajnih upravnika, jasno se nameće potreba da se i upravljanje stečajnom masom u društvenim preduzećima poveri privatnim stečajnim upravnicima, uz potreban nadzor. Zakonsko ograničenje da stečajni upravnik u slučaju društvenog ili državnog preduzeća mora biti Agencija za privatizaciju, onemogućilo je poverioce da traže razrešenje stečajnog upravnika, a stečajnog sudiju da takvog stečajnog upravnika smeni. Smenjivost stečajnog upravnika u praksi je izjednačeno sa njihovom odgovornošću, jer se stečajni postupak vodi u interesu stečajnih poverilaca.

Statistički pokazatelji o broju aktivnih stečajnih predmeta ukazuju i na potrebu da se profesionalizuje zastupanje državnih poverilaca. Zastupanje u stečajnom postupku je ostvarivanje pre svega ekonomskih prava (formiranje stečajne mase, pravilno prijavljivanje potraživanja, učešće u poverilačkim organima i vršenje glasačkih prava kako u pogledu davanja saglasnosti na odluke od velikog značaja stečajnog upravnika, tako i glasanje o planu reorganizacije).

Postojeća zakonska regulativa da zastupanje državnih poverilac vrši Republičko javno pravobranilaštvo nije dalo očekivane rezultate, jer je nemoguće očekivati da će Republičko javno pravobranilaštvo biti osposobljeno da zastupa sve državne poverioce u svih 2.168 stečajnih predmeta. Zbog toga je bilo nužno da se predloži da zastupanje vrši Organizacija za nadzor, odnosno Agencija za privatizaciju, koja ima organizacioni deo - Centar za stečaj, osposobljen da zastupa sve društvene i državne poverioce. Zbog toga je i promenjena uloga Agencije za privatizaciju, ona prestaje da vrši funkciju stečajnog upravnika i preuzima funkciju ekonomskog nadzora i ekonomske opravdanosti radnji stečajnog upravnika i ekonomske izvodljivosti plana reorganizacije. Ovo je posebno značajno za ostvarivanje prava stečajnih poverilaca, jer će moći kvalitetnije da vrše svoja prava ako znaju koji se ekonomski efekat može očekivati od radnji stečajnog upravnika i od predloženog plana reorganizacije.

Važnu ulogu u stečajnom postupku imala je i Agencija za licenciranje stečajnih upravnika (u daljem tekstu: ALSU). Ona je vodila imenik stečajnih upravnika, izdavala i oduzimala licence, organizovala polaganje ispita, vršila nadzor nad radom stečajnih upravnika, sprovodila disciplinske postupke i kažnjavala stečajne upravnike. ALSU se finansirala tako što je ubirala naknadu od 1% vrednosti stečajne mase. Na taj način je ostvarila značajne prihode na račun stečajne mase i potraživanja poverilaca. U radu ALSU bilo je dobrih i loših strana. Dobre strane su bile organizovanje stručnog usavršavanja, vođenje ERS-a i imenika stečajnih upravnika. Loša strana je bila što se disciplinski postupak koristio za vaninstitucionalni uticaj na rad i postupanje stečajnih upravnika. Okolnost da je postupak bio jednostepen (bez prava na žalbu), da nije bilo jasnih kriterijuma o disciplinskim povredama i merama koje se mogu izreći, o pravu trećih lica koja su mogla da pokreću disciplinski postupka, o oskudnim pravilima postupka (kažnjavanje se moglo vršiti i bez javne rasprave, funckija disciplinskog tužioca bila je podeljena između supervizora i disciplinske komisije, novčane kazne su se naplaćivale na račun ALSU, nepostojanje instituta zastarelosti i sl.) uticala su da je ALSU u ne malom broju slučajeva donosio odluke kojima se uskraćivalo pravo na rad stečajnih upravnika, bez jasnih kriterijuma. Stečajni upravnici, kao druge profesije (lekari, izvršitelji, advokati, inženjeri i dr.) nisu imali svoju komoru. Sve navedeno ukazivalo je na potrebu revidiranja postojećeg rešenja nadzora nad radom stečajnih upravnika. U tom delu, ekonomski nadzor vrši Organizacija za nadzor, a stručni nadzor Komora stečajnih upravnika. Očekivani veći priliv stečajnih predmeta u 2014. godine, kao godini u kojoj preduzeća koja se ne restrukturiraju ili ne privatizuju, odlaze u stečaj, nalagao je drugačije regulisanje pravnog položaja stečajnih upravnika.

Predviđeno je da stečajni upravnici pored obavljanja delatnosti kao preduzetnika, mogu se udružiti i osnovati kancelariju stečajnog upravnika, koja posluje kao privredno društvo za obavljanje poslova stečajnog upravnika.

Udruženi stečajni upravnici biće sposobni za vođenje i najsloženijih stečajnih predmeta.

Postojeća praksa imenovanja stečajnih upravnika i njihova ograničena smenjivost, povećavali su rizik korupcije. Uporedno-pravna rešenja idu u pravcu dostupnosti stečajnih predmeta većem broju stečajnih upravnika i s druge strane pravu stečajnih poverilaca da traže njihovu smenu u svakoj fazi postupka. Zbog toga se ovim pitanjima posvetila posebna pažnja.

Predlog zakona predviđa drugačije isplatne redove. Prvi isplatni red čine potraživanja zaposlenih po osnovu minimalnih zarada i pripadajući doprinosi. Na ovaj način posebno se štite zaposlenih u slučaju stečaja

poslodavca. U drugi isplatni red ulaze svi poverioci (državni, komercijalni, potraživanja zaposlenih preko iznosa minimalne zarade). Ovim se postiže standard stavljanja stečajnih poverilac u isti položaj (uz izuzetak obezbeđenja minimuma socijalne sigurnosti u visnisi minimalne zarade). U treći isplatni red ulaze poverioci koji bi inače bili poverioci u drugom isplatnom redu, ali su se ugovorom odrekli tog prava (subordinirani poverioci). U ovaj isplatni red ulaze i potraživanja svih poverilaca (osim povezanih lica) po osnovu zatezne kamate za period od otvaranja stečaja do isplate). Na ovaj način se izjednačava pravni položaj poverilaca po osnovu zatezne kamate. U poslednji - četvrti isplatni red ulaze potraživanja povezanih lica.

Povezana lica su znatno u nepovoljnijoj poziciji po odredbama novog zakona, jer se poslednja namiruju (slično kao vlasnici kapitala), ne učestvuju u poverilačkim organima, njihovi poslovi podležu lakšem pobijanju i sl.

Zakon posebno definiše pojam založnih poverilaca. U sudskoj praksi se pokazalo da postoji potreba razlikovanja založnih i razlučnih poverilaca. Obe kategorije poverilaca imaju pravo namirenja potraživanja iz imovine stečajnog dužnika, ali prvi nemaju potraživanje prema stečajnom dužniku, a drugi imaju.

Založni poverilac ne prijavljuje potraživanje u stečajnom postupku, ne glasa za plan reorganizacije, ali se planom i ne mogu umanjiti njegova prava. Razlučni poverilac takođe ne mora prijaviti potraživanje, ali ako se ne namiri u celosti iz stvari na kojoj ima razlučno pravo namirenja, za razliku potraživanja neće biti stečajni poverilac ako ne podnese prijavu potraživanja.

Novi instituti verovatnih potraživanja i stečaja povezanih lica treba da reše probleme u praksi. Definisanje pojma verovatnih potraživanja treba da omogući ostvarivanje glasačkih prava na prvom poverilačkom ročištu i sve dok prijavljena potraživanja ne budu ispitana. Za slučaj stečaja povezanih lica postojala je pravna praznina. Praksa je pokazala da su se vodili odvojeni stečajni postupci, sa brojnim međusobnih sporovima, neefikasnom zaštitom potaživanja poverilaca, podnošenje multiplikovanih potraživanja po osnovu solidarne odgovornosti povezanih lica u svim stečajnim postupcima. Nije postojalo rešenje da li se u slučaju reorganizacije sačinjava i glasa o jednom ili više planova i kako oni treba da reše odnose između povezanih lica. U praksi su ovi stečajni predmeti trajali dugi niz godina sa velikim troškovima stečajnog postupka. Predviđeno rešenje je izbalansiran pristup potrebe da se sprovede efikasan, jedinstven stečajni postupak i potrebe da se zaštite poverioci koji imaju većinsko potraživanje u slučaju da ne žele da se sprovodi konsolidovani stečajni postupak.

Novost je i mogućnost da se usvoji plan reorganizacije u svakoj fazi postupka. Dosadašnje iskustvo bilo je da se plan morao predložiti samo u prvoj fazi postupka. Rokovi su bili prekluzivni i onemogućavali su poverioce, čak i kada to traži kvalifikovana većina poverilaca, da u kasnijoj fazi postupka predlože reorganizaciju. Kako se stečajni postupak vodi u interesu poverilaca, predloženo je rešenje koje ovo omogućava, uz obavezu da plan predloži kvalifikovana većina poverilaca, a sve dok se plan ne usvoji, stečajni upravnik može da postupa po rešenju o bankrotstvu.

Izvor: Vebsajt Narodne skupštine Republike Srbije, 5.1.2014.