Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

ZAKON O PRIJAVLJIVANJU I EVIDENTIRANJU ZAKUPACA NA NEODREĐENO VREME U STANOVIMA U SVOJINI GRAĐANA, ZADUŽBINA I FONDACIJA: Lokalna samouprava je u obavezi da formira Registar zakupaca na neodređeno vreme i organizuje obavljanje poslova vođenja postupka prijavljivanja i evidentiranja u isti


 Pre godinu usvojen je Zakon o prijavljivanju i evidentiranju zakupaca na neodređeno vreme u stanovima u svojini građana, zadužbina i fondacija ("Sl. glasnik RS", br. 96/2015 - dalje: Zakon), po kojem su lokalne samouprave dobile zadatak da resornom ministarstvu dostave podatke o broju takvih stanova na svojoj teritoriji. Ti podaci su za državu veoma važni za finansijsku procenu realizacije rešenja koja se moraju propisati Zakonom o stanovanju jer je deo njih usko vezan sa problematikom restitucije.

Naime, Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Sl. list FNRJ", br. 52/58, 3/59 - ispr., 24/59, 24/61 i 1/63, i "Sl. list SFRJ", br. 30/67 - odluka USJ i 32/68 - dr. zakon), iz vremena SFRJ bile su nacionalizovane i stambene najamne zgrade. Novijim propisom određeno je da se stambene zgrade, kuće i stanovi na kojima postoji Zakonom zaštićeno stanarsko pravo, vraćaju u svojinu bivšem vlasniku.

Da bi se to ispoštovalo, neophodno je zaštićenim stanarima rešiti pitanje stanovanja, odnosno država preuzima na sebe obavezu da im obezbedi novi stan koji mora biti na teritoriji grada, odnosno opštine u kojoj žive. Tačno je da Predlog zakona o stanovanju i održavanju zgrada ne propisuje da stan mora biti na istoj ili bliskoj lokaciji u odnosu na postojeći, ali je to bilo teško i očekivati s obzirom na to da je veliko pitanje da li se u centrima gradova i opština mogu graditi novi stanovi da bi svi sadašnji zaštićeni stanari i dalje bili tu.

Država je prošle godine procenjivala da u Srbiji ima oko 5.000 takvih stanova, mada je konkretne podatke imala za 3.048 jer nisu svi gradovi i opštine dostavili podatke o zaštićenim stanarima i stanovima koji oni koriste. Osim podataka o broju stanova u lokalnim samoupravama, za državu je bilo bitno i koliko lica stanuje u tim stanovima jer od toga zavisi procena troškova u slučaju da se kao rešenje tog problema predvidi preseljenje zakupaca i članova njihovog porodičnog domaćinstva u drugi stan – troškovi pribavljanja tog stana računali bi se upravo prema odgovarajućoj površini stana u odnosu na veličinu domaćinstva.

Na kraju, ti podaci treba i da ukažu na odgovarajuće rešenje tog pitanja, kojim se povećava pravna sigurnost u vezi s raspolaganjem tim stanovima, ali i ispravlja nepravda prema pravim vlasnicima koja je naneta pre više o sedam decenija. Sada kada je usvojen Predlog zakona o stanovanju i održavanju zgrada, zaštićeni stanari koji već 70 godina žive u tuđim stanovima s pravom korišćenja, ali ne i svojine nad nekretninom, smatraju da im on ne donosi dobro i da ih može oštetiti jer ne garantuje gde će dobiti stanove, kolike kvadrature i na koji način će plaćati dodeljeni stan veće površine. Zbog toga se proteklih dana, nakon protesta zaštićenih stanara ispred Vlade Republike Srbije, javila dilema o tome da li se zaista zaštićenim stanarima smanjuju prava ili država samo nastoji da ispravi nepravdu koja je naneta vlasnicima kojima su stanovi oduzeti.

Pomoćnica ministarke građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, Jovanka Atanacković, tvrdi da zaštićeni stanari, s jedne strane, neće dospeti na ulicu, a s druge, vlasnicima će te nekretnine biti vraćene posle 70 godina. – Za razliku od onih koji su 1990. mogli da reše stambeno pitanje jer su imali stanarsko pravo nad stanovima u javnoj svojini, zaštićeni stanari to nisu mogli i zato oni sad neće biti ostavljeni na ulici – navela je Jovanka Atanacković. – Zakonom ćemo omogućiti tim ljudima da se prvo presele u stanove u javnoj svojini, koriste ih pod zakup, a nakon toga i da ih otkupe. Predviđen krajnji rok za preseljenje je deset godina.

S druge strane, Maja Nešić iz Udruženja korisnika stanova u zadužbinama tvrdi da povećanje cene zakupa koje donosi Predlog zakona o stanovanju može učiniti da sadašnji zaštićeni stanari ne mogu da plaćaju zakupninu i da tu postoji realna opasnost da budu isterani na ulicu.

Zbog neplaćanja zakupnine koja duplo premašuje njihove penzije oni mogu biti izbačeni na ulicu – ističe Maja Nešić. – Zakonodavac pri tom zabranjuje izdavanje stana u podzakup trećem licu pa tim uskraćuje pravo, na primer, baki da udomi studenta koji bi joj, plaćajući sobu, olakšao život.

Predlog zakona o stanovanju takođe predviđa – a i to muči sada zaštićene stanare – da najveća površina stana za preseljenje iznosi 30 kvadrata za jednočlano domaćinstvo. Kvadratura se uvećava još 15 kvadrata za svakog dodatnog člana domaćinstva, a najviše do 86 kvadrata. Zakupcu se može ponuditi i preseljenje u veći stan, ali uz uslov da za razliku u površini dvaju stanova plati cenu po tržišnim uslovima. Udruženje stanara zahteva da se u tom slučaju zakupcima ponudi mogućnost da tu razliku isplaćuje u mesečnim ratama na 20 godina, a ne samo u kešu, kako to sada piše u Predlogu zakona.

Izvor: Vebsajt Dnevnik, Lj. Malešević, 05.12.2016.
Naslov: Redakcija