Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

OBAVEZA SRBIJE IZ SPORAZUMA O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU DA OMOGUĆI STRANCIMA DA POD JEDNAKIM USLOVIMA MOGU KUPOVATI NEPOKRETNOSTI I POLJOPRIVREDNO ZEMLJIŠTE STUPA NA SNAGU 1. SEPTEMBRA 2017. GODINE: Stručnjaci Instituta ekonomskih nauka smatraju da Srbija i dalje može da traži odlaganje primene SSP-a, iako je neosporno da bi za pozitivan odgovor bila potrebna saglasnost svih 28 država članica EU


Rok za rešavanje pitanja prodaje zemlje strancima sve je bliži. Za razliku od dosadašnjih tumačenja stručnjaci Instituta ekonomskih nauka iz Beograda smatraju da Srbija i dalje ima mogućnost da zatraži izmenu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), koji stupa na snagu 1. septembra 2017.

Stav ovog Instituta zasnovan je na nedavno završenoj stručnoj analizi, koja je rađena na zahtev Pregovaračke grupe četiri (sloboda kretanja kapitala), i koja daje kompletnu sliku kakav uticaj bi mogla da ima promena regulative u ovoj oblasti.

U Institutu kažu da nemaju mogućnost da iznose detalje studije, ali su otkrili da postoji više razloga zbog kojih bi naša zemlja mogla da pokuša da povuče takav potez i zatraži odlaganje primene SSP-a, iako je neosporno da bi nam za pozitivan odgovor bila potrebna saglasnost svih 28 država članica EU. Osnovni razlog je činjenica da bi smo bili prva zemlja koja je pre ulaska u EU izjednačila prava kupovine zemlje kod stranih i domaćih fizičkih i pravnih lica. Taj podatak, kako kažu, može biti jedan od važnih elemenata u pregovorima.

– Verovatno se 2007. godine, kada je potpisan SSP, optimistički verovalo da ćemo u narednih deset godina ispuniti sve uslove za ulazak u EU i do tada rešiti pitanje vlasničkih odnosa. Jasno da se to neće dogoditi i da sada treba tražiti novi mehanizme kako da se ovakvi odnosi regulišu sa zemljom koja nije članica – napominju u Institutu, dodajući da bi EU, takođe, morala da zauzme stav da li bi u svim državama članicama i građani Srbije imali ista prava.

Do sada se verovalo da bi naša strategija mogla da se zasniva na preuzimanju pojedinih rešenja iz zemalja EU, koje takođe nameću niz ograničenja po pitanju ko i pod kojim uslovima može da stekne pravo svojine nad poljoprivrednim zemljištem.

U javnosti su kao najpodesniji za nas pominjani slovenački, poljski i mađarski model. Stav Instituta je da ovo nije do kraja tačno jer je Srbija jedinstven slučaj, tako da ni praksa ne postoji, mada su njihovom studijom obuhvaćena iskustva nekoliko predloženih država poput – Poljske, Rumunije, Hrvatske, Slovenije i Mađarske.

Kako napominju, još neke važne pravne pretpostavke nisu ispunjene, restitucija nije do kraja završena – do jula 2016. godine vlasnicima je vraćeno svega 36.000 hektara poljoprivrednog i 3.900 hektara šumskog zemljišta. Postoji veliki broj nerešenih zahteva za povraćaj oko 10.800 hektara zemlje. Čak se ni ove informacije ne mogu uzeti kao potpune jer pojedine opštine ne raspolažu zvaničnim podacima.

Kao potencijalni problem navodi se i to što je u privatizaciji prodato 140 firmi koje su raspolagale poljoprivrednim zemljištem, a u međuvremenu je 40 ugovora raskinuto što je u pojedinim slučajevima dovelo i do međunarodnih tužbi.

U međuvremenu se razvodnilo šta se sa tim firmama dogodilo i raširila lepeza vlasničke strukture nad bivšim državnim i društvenim zemljištem.

Zbog svega ovoga procenjuje se da od 3,8 miliona hektara raspoloživog poljoprivrednog zemljišta u Srbiji za oko 30 odsto vlasnička struktura nije potpuno jasna, tačna niti je poznato da li Poreska uprava ima evidenciju o prometu.

Nemamo formiran ni opšti registar poljoprivrednog zemljišta, pa ako bi se reklo da 1. septembra 2017. počinje prodaja zemlje, po novom modelu, ne bismo mogli da znamo šta se dogodilo – navode u Institutu.

Na pitanje da li bi promena Ustava Republike Srbije ("Sl. glasnik RS", br. 98/2006) bila moguća, što priželjkuje deo javnosti, i kakav bi mogao da bude stav EU ukoliko bi se odlučili za taj korak, u Institutu za ekonomske nauke kažu da takav potez ne bi isključio krivicu Srbije.

Napominju da je samo u našim medijima stvorena priča da je Mađarska organizovala referendum i promenila ustav kako bi onemogućila strance da postanu vlasnici zemlje.

To se nikada nije dogodilo, iako je premijer Viktor Orban zaista to predlagao. Mađarska je 2013. godine usvojila zakon, a zbog određenih regulativa, koje su bile restriktivne, tužena je pred Savetom Evrope. Mađarska je u ograničenjima kupovine poljoprivrednog zemljišta otišla najdalje. Posle desetogodišnjeg tranzicionog perioda (prvobitno ugovoreni rok je bio sedam godina, zatim produžen za još tri), državljani EU i dalje imaju velika ograničenja u pravu kupovine poljoprivrednog zemljišta.

Slovenija, sa druge strane, ima još restriktivnije odrednice. Ali protiv ove države se ne vodi proces, već protiv Slovačke, s tim da nijedan od pokrenutih postupaka nije okončan pa ne znamo ni kakve će biti posledice – navode u Institutu.

U poslednjih desetak godina, posebno posle velike ekonomske i prehrambene krize 2007–2008. godine, u svetu vlada pravi rat za preuzimanje poljoprivrednog zemljišta.

Ovo pitanje je kompleksno i urgentno za Srbiju. Jer zemlja je prirodni, ograničeni resurs i jednom otuđena, postaje, praktično, vlasništvo druge zemlje – kažu u Institutu ekonomskih nauka, ističući da bi za procenu ekonomskih efekata, Srbija morala da zna šta joj je cilj u određivanju agrarne politike. Da li je to zaštita domaćih poljoprivrednih proizvođača ili povećanje prinosa ili profita. Do sada država nije dala jasan odgovor na to pitanje.

Izvor: Vebsajt Politika, Ivana Albunović, 05.01.2017.
Naslov: Redakcija