Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

MILOŠ STANKOVIĆ: ZAMKE GRAĐANSKOG ZAKONIKA


Rasprava o Građanskom zakoniku usmerena je na pitanje fizičkog kažnjavanja dece, ali postoji još niz važnih problema. Više od 80 odsto albuma za sličice, knjiga za decu i slikovnica štampa se na latinici

Tokom ove ili naredne godine, Republika Srbija će među poslednjim državama u Evropi dobiti svoj građanski zakonik, na koji čeka još od završetka Drugog svetskog rata.

Da apsurd bude veći, Kneževina Srbija je svoj Građanski zakonik donela još 1844., odmah nakon Francuske i Austrije, a više od pola veka pre Nemačke i Švajcarske. Nužnost građanskog zakonika nije zahtev koji pred nas postavlja EU, kako se to često i netačno navodi. To je zahtev za poštovanje sopstvene pravne tradicije, koju je brutalno prekinuo komunistički režim donoseći 1946. "Zakon o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. i za vreme neprijateljske okupacije", kojim je stavljeno van snage celokupno zakonodavstvo koje je do tada bilo na snazi. Građanski zakonik je u svakoj državi jedan od stubova pravnog sistema, temeljni propis koji ne samo da uređuje celokupnu materiju ličnog, porodičnog, obligacionog, stvarnog i naslednog prava, već i zakon od nemerljivog kulturnog značaja koji omogućuje dalji razvoj prava i doprinosi pravnoj sigurnosti.

Iako se u javnosti stvorio utisak da će odnos roditelja i dece biti sudbinski definisan trećom knjigom Građanskog zakonika, to nije sasvim tačno. Centralne teme u javnoj raspravi koja je već neformalno počela, odnose se na potencijalno uvođenje zabrane fizičkog kažnjavanja dece i mogućnost dopuštanja surogat matrinstva, ali postoji još veliki broj problema o kojima se nedovoljno govori. Iako su i važećim Porodičnim zakonom i Prednacrtom Građanskog zakonika propisani "pravo i dužnost roditelja da dete usmeravaju ka usvajanju i poštovanju vrednosti emocionalnog, etičkog i nacionalnog identiteta svoje porodice i društva", malo je reči o ambijentu u kojem roditelji treba da ostvaruju ovo svoje pravo, koje istovremeno predstavlja i njihovu dužnost.

Ustav Srbije iz 2006. u čl. 10, st. 1 navodi da su u službenoj upotrebi srpski jezik i ćiriličko pismo. Pismo je jedan od kamenova temeljaca u kulturnom i nacionalnom identitetu svakog naroda. Koliko se o tome vodi računa u EU, vidljivo je već pristupom njenoj zvaničnoj internet prezentaciji koju je moguće čitati na jeziku i pismu svake od država članica. Bogatstvu kulturnog izraza u Srbiji i srpskog jezika doprinosi i to što se mogu ravnopravno koristiti oba pisma. Međutim, u našoj zemlji se preko 80% albuma za sličice, knjiga za decu i slikovnica štampa samo na latinici, tako da roditeljima nije ostavljen izbor da svom detetu kupe knjigu na jednom ili drugom pismu.

Najveći broj crtanih filmova (npr. "Bambi", "Tri praseta" ili "Šrek") koji se prodaju ili iznajmljuju po video-klubovima u Srbiji sinhronizovani su samo na hrvatski jezik. U Poljskoj je svojevremeno pokrenuta javna rasprava o tome da li programi za decu kao što su "Teletabisi" i "Sunđer Bob Kockalone" razvijaju kod mladih različite oblike devijantnog ponašanja, nakon čega su televizijski sadržaji koji se emituju deci počeli da se prikazuju pod pojačanom kontrolom.

U Japanu su 1997. nakon 38. epizode crtane serije "Pokemon" u bolnicu odvezena 653 deteta sa simptomima epileptičnih napada usled čestih emitovanja kombinacije plave i crvene boje.

Pored pomenutih crtaća, u Srbiji je prikazivana i crtana serija "Jugio" (Yu-Gi-Oh), koju su pratile karte za igranje čiji je smisao da igrači (deca) učestvuju u borbi demona. Neke od tih karata nose imena kao što su "Đavo" ili "Zlo mučeništvo", a karta koja označava kraj igre i pobedu jednog od igrača zove se "Ugovor sa gospodarom tame", jer duša poraženog pripada ovakvom "Gospodaru".

Demokratska država ne može i ne sme da kontroliše način na koji roditelji vaspitavaju svoju decu na dnevnom nivou. Ali Srbija može i mora da reaguje kada roditelji ne vrše svoje pravo i obavezu na način propisan zakonom. Isto kao što na osnovu Konvencije o pravima deteta koju je ratifikovala, Srbija ima dužnost da donošenjem i poštovanjem propisa iz najrazličitijih oblasti društvene stvarnosti stvori uslove u kojima će roditelji moći da vaspitavaju i obrazuju svoju decu i usmeravaju ih ka usvajanju emocionalnih, etičkih i nacionalnih vrednosti svoje porodice i društva.

Iz tog razloga, zalaganje za proširivanje prava deteta bez prethodne garancije postojećih prava, predstavljaće samo mrtvo slovo na papiru i "rešavanje" jednog problema stvaranjem novih problema.

Izvor: