Zastava Bosne i Hercegovine | Zastava Crne Gore


Email Print
26.06.2015.

JAVNA RASPRAVA O PREDNACRTU GRAĐANSKOG ZAKONIKA - RADNI (POMOĆNI) MATERIJAL ZA IZRADU NACRTA SRPSKOG GRAĐANSKOG ZAKONIKA - Tekst propisa


I UVODNE NAPOMENE

Ovo je radni materijal povodom javne rasprave o Prednacrtu Građanskog zakonika Republike Srbije koji je javno objavljen 29.05.2015. kao posebna publikacija. Objavljen je i na sajtovima Ministarstva pravde, Udruženja pravnika Srbije, Kopaoničke škole prirodnog prava i ''Pravnom životu'', br. 5-6, 6-7, 7-8/2016.

Javna rasprava je otvorena 02.07.2015. godine prezentacijom Prednacrta na Pravnom fakultetu u Beogradu, uz podršku Ministarstva pravde Vlade R. Srbije i Nemačke organizacije za međunarodnu saradnju (GIZ).

U javnoj raspravi, koja je trajala do kraja 2016. godine, uzelo je aktivnog učešća veliki broj pojedinaca, stručnjaka i zainteresovanih institucija.

Prednacrt je razmatran u Apelacionim sudovima (u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu), u Savetu stranih investitora, Institutu za uporedno pravo, na fakultetima i u naučnim institucijama, kao i u zainteresovanim privrednim asocijacijama.

Javnoj prezentaciji Prednacrta doprinela su sredstva javnog informisanja (televizija i dnevna štampa). ''Večernje novosti'' su 4 posebna priloga posvetile najznačajnijim novinama iz svih delova Prednacrta.

Prednacrt je posebno razmatran na tradicionalnim savetovanjima pravnika, posebno u okviru Kopaoničke škole prirodnog prava i Udruženja pravnika u privredi.

Opšta je ocena da je javna diskusija bila konkretna i konstruktivna, sa mnogobrojnim sugestijama i predlozima.

U ovom materijalu sistematizovani su predlozi iz pisanih tekstova dostavljenih od 135 pojedinaca i zainteresovanih institucija, kao i izvodi iz objavljenih autorskih tekstova u odgovarajućim pravnim časopisima.

Materijal je, pre svega, namenjen članovima Komisije i stručnim konsultantima koji učestvuju u izradi Nacrta Građanskog zakonika, čija se finalizacija očekuje u toku 2017. godine.

II OPŠTI ZNAČAJ KODIFIKACIJE

Na putu stalnog nastavljanja i usavršavanja pravnog poretka, jedna od značajnih etapa je i donošenje velikih zakonika kojima se u celini obuhvataju određene oblasti društvenog života. Do ovakvih kodifikacija obično se dolazi posle dužeg razvoja, kad se pravni odnosi dovoljno iskristališu i učvrste, odražavajući na taj način stabilnije društvene odnose. Ali, za uspešnu kodifikaciju potreban je i odgovarajući stepen razvoja pravne nauke, partikularnog zakonodavstva i sudske i poslovne prakse sa izgrađenim normama ponašanja, pravnih pojmova i ustanova.

To ne može biti samo jednostruki, usko stručni i pravno tehnički pogled i fakt, već istovremeno i izraz čitavog raspona izvanpravnih činilaca čija sadržina zavisi od prirode i stepena razvoja društvene zajednice, njenog kulturnog identiteta, ekonomske konstitucije i organizacije, filozofskog i političkog opredeljenja moralne emancipacije, stanja javnog mnjenja u pogledu pravičnosti kao konkretizovanje pravde, tolerancije kao visokog stepena razuma i demokratske kulture zasnovane na sveopštoj harmoniji u razlikama po rođenju ili ubeđenju, kulture mira kao osnovne odrednice, kao i drugih srodnih ili sličnih izvanpravnih činilaca koji bitno utiču na sadržinu i sistem identiteta određene kodifikacije.

Kada jedna kodifikacija prihvati, u suštini i formi, i na dosledan način izrazi ukupnost pomenutih determinanti, onda takva kodifikacija, bez obzira na prostor i vreme, uveličava bogatstvo opšte pravne zajednice i svih njenih individualiteta i organizovanih socijabiliteta. Ona, u vidu Zbornika sakuplja i vrši kvalitativnu harmonizaciju partikularnog prava i na taj način uvećava pravni sistem za još jednu univerzalnu dimenziju prava kao nauke o dobrom i pravičnom: ius est ars boni et aequi.

Drugim rečima, jedan opšti Građanski zakonik koji obuhvata široku oblast srodnih pravnih disciplina, nije, kako to može izgledati neobaveštenim nepravnicima, samo zbir dosadnih propisa kojima se samo određuje šta se sme, a šta ne sme činiti.

Kodifikacija u vidu Građanskog zakonika je nešto mnogo više. Svaka njena odredba je izraz neke ideje – socijalne, filozofske, političke, ekonomske, običajne i svake druge koja doprinosi vladavini pravednog prava u jednoj pravno organizovanoj zajednici. I po tome: opšti Građanski zakonik je u izvesnom smislu izraz postojećeg stanja, ali istovremeno, on ima i jednu aktivnu ulogu koja se ogleda u širenju tih ideja i ukazivanju na pravce razvoja tih ideja.

U tom smislu, dovoljno je pomenuti kodifikovane građansko-pravne ustanove evropske pravne civilizacije koje su nadživele sve vekove od prvobitnih izvora rimskog prava, sve do naših dana. Dakle, jedna velika tradicija evropske familije prava kojoj mi neminovno pripadamo i koja, pored normativnog dela, širi ideje komutatitvne i distributivne pravde.

I zato, velike kodifikacije na polju civilnog prava nikada ne prestaju da žive. Vremenom, upotrebom državne vlasti, one mogu biti stavljene van pravne snage, ali nikada i van snage života i naučnog univerzuma.

Uzimajući u obzir sve ove činioce, kodifikacija ne sme da preraste u prepreku daljeg razvoja prava, opasnost koja se iskazuje već iz samog pojma kodifikacije kao čvrstog zakonodavnog okvira.

I zbog toga, kodifikacijski akt treba da zadovolji dve naizgled suprotne težnje: da učvrsti već izgrađene odnose preko jedne koherentne celine doprinoseći većem poštovanju načela pravne sigurnosti, ali i da istovremeno ne zatvara put daljoj evoluciji prava, već naprotiv da tu evoluciju podstiče.

Kodifikacija prava ne može, dakle, izolovano delovati, izvan drugih društvenih instituta i zahteva. Evolucija i promene pravnih pravila su, s jedne strane, nužne jer one treba da prate razvoj društvenih odnosa i zahteve koji proizilaze iz tih odnosa, ali, s druge strane, pravne ustanove organizovane u kodifikatorskom delu, moraju biti prožete načelom pravne sigurnosti koje će stalno pratiti pravo u pokretu, u njegovoj neprestanoj dinamici.

Ako bi jedno pravo bilo lišeno potrebne doze pravne sigurnosti, ako bi jedno pravo čas bilo pravo, a čas antipravo, ako ne bi bilo objektivnih kriterijuma u njegovoj primeni, onda takvo pravo ne može računati na krila. To bi bila samo neka papirna egzistencija prava ili samo spisak lepih želja. Drugim rečima, načelo pravne sigurnosti je neminovni atribut svakog pravnog poretka i ono ne može biti dovedeno u pitanje. Ali, isto tako načelo pravne sigurnosti ne sme pravne kategorije da okameni u večnosti, jer bi tada, kao i u prvoj hipotezi izdalo sebe i svoju vokaciju koju ima u društvu. O toj okolnosti svaka uspešno izvedena kodifikacija mora voditi računa.

Zato je na tvorcima svake uspešno izvedene kodifikacije, između ostalog, i ta odgovornost da pronađu najadekvatniju optiku kojom će prepoznati one odnose koje kodifikacija treba da reguliše tako što će stvaralačkoj sudskoj praksi pružiti više prostora snabdevajući je samo generalnim klauzulama (npr. dužna pažnja, najbolji interesi deteta, savesno ponašanje), za razliku od onih odnosa koje treba čvrsto fiksirati, čak i do stepena matematičke preciznosti (npr. oštećenje preko polovine kod dvostrano obaveznih ugovora gde vlada princip ekvivalencije uzajamnih davanja).

Naprotiv, ukoliko u jednom pravnom sistemu izostane pravna sigurnost, kako u izvoru, tako još više u njegovoj primeni i postupku izvršenja, kada dođe do vladavine socijalne, ekonomske i pravne nesigurnosti, onda se gubi vera u autoritet prava. To sve govori o obeležjima krize pravnog sistema, dakle, o jednom stanju u kome se odlučuje o transformaciji društvenih i pravnih ustanova.

Drugim rečima, kriza pravnog sistema postoji u slučaju kada njegova dalja egzistencija zapadne u stanje odlučujućeg trenutka transformacije, i to usled takvih nedostataka u kakvoći i količini prava, koji su doveli do neprimene ili neobjektivne primene prava, ugrožavajući ustavnost i zakonitost do te mere, da je, po opštem mišljenju, pravna nesigurnost postala društveni fakt.

Svi elementi krize pravnog sistema, počev od nedostataka u kakvoći prava (neusklađenost, prekomerno normiranje, ishitrenost rešenja, eho života, formalizam, jezik zakona, visok stepen potrebe tumačenja zakona), pa preko nedostatka u količini prava (hipertrofija, česte izmene, pravna svest), sve do neprimene i neobjektivne primene (nužnost pojave, uzroci), i ugroženosti načela ustavnosti i zakonitosti, slivaju se u jedan zbirni atribut krize koji se zove pravna nesigurnost.

Svaka uspešno izvedena kodifikacija znatno doprinosi jačanju pravne sigurnosti kao neminovne pretpostavke pravne države i univerzalnih vrednosti.

EVOLUCIJA SRPSKOG ZAKONODAVSTVA

Kada je reč o kodifikaciji građanskog prava u Srbiji, treba, pre svega, primetiti da je Srbija još pre 170 godina donela svoj Zakonik graždanskij za Knjaževstvo Srbsko, tačnije na Blagovesti 1844. godine. To je bio jedan od prvih zakonika ove vrste u tadašnjoj evropskoj familiji prava, tačnije, treći posle francuskog Code Civil-a 1804. i austrijskog Opšteg građanskog zakonika iz 1811, koji je bio više nego uzor Srpskom građanskom zakoniku. Rađen je od 1828–1844. godine, sa prekidima s obzirom na kolebanja između pomenutih zakonika koji bi od njih trebalo da bude uzor.

Ovaj zakonik je bio na snazi punih 100 godina sve do 1946. godine, kada je zajedno sa svim zakonika predratne Jugoslavije izgubio pravnu snagu pod dejstvom revolucionarne svesti kao izvora prava.

To je, možda, jedini primer u istoriji da se jednim zakonom ukidaju svi do tada važeći zakoni, dakle, da se izvrši abrogacija celokupnog pravnog sistema koji je u ovoj oblasti, po mnogim pitanjima, izražavao tekovine rimskog prava, ili šire, građanskopravne ustanove evropske familije prava. Od tog vremena, pa sve do danas, Srbija nije izvršila kodifikaciju u vidu opšteg građanskog zakonika. Ili sasvim konkretno: Srbija je danas jedna od retkih zemalja koja nema svoj Građanski zakonik, što je teško razumeti ako se zna da je bila među prvim evropskim zemljama koja ga je imala još sredinom 19. veka.

Ali, nije sve tako nepremostivo što bi na prvi pogled izgledalo. Naime, veliki deo materije građanskog prava kod nas je parcijalno regulisan, tako da tu imamo zelena polja, čitave oaze pozitivno-pravnih rešenja i to na visokom stepenu pravne kulture, kao što je postojeći Zakon o obligacionim odnosima (1978) koji je nam je doneo sve epitete upućene od naše i inostrane javnosti. Posle nestanka Jugoslavije kao državne tvorevine, ovaj Zakon je u najvećoj meri preuzet od strane bivših republika Jugoslavije, dakle, država se raspala a Zakon preživeo.

KOPAONIČKA ŠKOLA PRIRODNOG PRAVARODNO MESTO PREDNACRTA GRAĐANSKOG ZAKONIKA

Inicijativa. – Prve značajne korake u pravcu predloga za izradu Građanskog zakonika Republike Srbije, preduzela je Kopaonička škola prirodnog prava, koja je, u okviru svoje naučne kompetencije u oblasti prirodnih (ljudskih) prava, a posebno sa obrazloženom inicijativom njene Katedre za kodifikaciju građanskog prava, učinila je ovaj predlog delotvornim, s obzirom da je isti prihvaćen od strane Vlade Republike Srbije formiranjem Komisije za izradu Građanskog zakonika Republike Srbije(Službeni glasnik Republike Srbije, br. 104/06, 110/06, 85/09). U stvari, to nije bilo ni brzo, ni jednostavno. Kopaonička škola je činila višegodišnje predloge od 2002–2006. godine. Zvuk jačine ove inicijative nailazio je na muk tišine.

Međutim, pošto je Kopaonička škola u međuvremenu dobila opšta priznanja u pravničkoj domaćoj i inostranoj javnosti, i posle njene Deklaracije (2002) koja je prevedena i objavljena na šest svetskih jezika, i posle dobijanja pokroviteljstva UNESCO-a (2005) i publikovanim dokumentima u časopisnoj literaturi, najzad, kao što je već istaknuto, 2006. godine formirana je Komisija za izradu Građanskog zakonika u čijem je sastavu, po predlogu prof. dr Slobodana Perovića, osnivača i predsednika Udruženja Kopaoničke škole prirodnog prava, bilo imenovano 12 članova, koji su uglavnom bili istaknuti članovi Kopaoničke škole, profesori građanskog prava, kao i drugi stručnjaci iz ove oblasti. Formirane su i radne grupe izvan sastava Komisije po kriterijumu stručnosti.

Na osnovu gore izloženih inicijativa, u svojstvu osnivača i Predsednika Udruženja Kopaoničke škole prirodnog prava, pripala mi je naučna čast da uputim zvanični predlog Vladi za obrazovanje Komisije za donošenje Građanskog zakonika Republike Srbije, sa osnovnim razlozima i potrebi za donošenje ovog zakonika. U istom predlogu imenovani su i mogući članovi Komisije koji su kompetentni da rade u ovoj Komisiji. Ta lista predloženih kandidata uglavnom je usvojena sa docnijim izmenama i dopunama (videti gore pomenute brojeve Službenog glasnika i naročito objavljenu knjigu pod naslovom Rad na izradi Građanskog zakonika Republike Srbije – Izveštaj Komisije sa otvorenim pitanjima, Beograd, novembra 2007, str. 407 sa imenima predloženih kandidata za članove Komisije i njihovim biografskim i bibliografskim podacima str. 13–16 pomenute knjige).

Pomenuti predlog, pored gore rečenog sadržavao je osnovne razloge i potrebu za donošenje Građanskog zakonika koji su u potpunosti prihvaćeni od strane Vlade.

Ovde se, radi opšteg uvida u rad Komisije, iznose svih jedanaest tačaka o osnovnim razlozima za donošenje Građanskog zakonika Srbije. Oni glase:

– Polazeći od postojećeg stanja zakonodavstva u oblasti građansko-pravnih odnosa, ustanovljene sudske prakse i razvijene pravne teorije, stvoreni su svi neophodni uslovi za kodifikaciju građanskog prava u obliku Građanskog zakonika Republike Srbije, za čije donošenje je ustavni osnov neosporan.

– Ova kodifikacija bi obuhvatila klasična područja građanskog prava: ustanove Opšteg dela građanskog prava; stvarno pravo sa svojinom kao centralnom ustanovom društvenog i pravnog poretka i pravima izvedenim iz svojine – službenosti, založno (hipotekarno) pravo; obligaciono pravo sa ustanovama ugovora i prouzrokovanja štete kao osnovnih izvora obligacionih odnosa; nasledno pravo sa testamentom i zakonskim naslednim redom kao osnovama za nasleđivanje; porodično-pravni odnosi, a posebno imovinski odnosi, kao i druge izvedene discipline koje su u tesnoj vezi sa klasičnim građanskim pravom, a koje su se u našem pravnom sistemu razvile do stepena mogućnosti njihove kodifikacije.

– Srbija je, kao što je dobro poznato, donela svoj Građanski zakonik još 1844. godine, koji je bio na snazi punih sto godina, sve do 1946. godine, kada je, zajedno sa svim zakonima Srbije i predratne Jugoslavije, izgubio pravnu snagu pod dejstvom “revolucionarne svesti” kojom je izvršena abrogacija do tada važećeg celokupnog pravnog sistema, a koji je, u ovoj oblasti izražavao tekovine evropske pravne civilizacije. Od tog vremena, pa sve do danas, Srbija nije izvršila kodifikaciju u vidu opšteg Građanskog zakonika, pa se u tom pogledu, nalazi u dužničkoj docnji u odnosu na druge zemlje u okviru Evropske familije prava.

– Na izradi ovakve kodifikacije, istorijsko i komparativno iskustvo ukazuje na činjenicu da ona traje veoma dugo. Međutim, kada je reč o radu na izradi Građanskog zakonika Srbije treba konstatovati da bi taj rad trajao daleko kraće, a to znači da bi Srbija u toku narednih godina mogla dobiti svoj Građanski zakonik. Ova konstatacija zasniva se, pre svega, na činjenici, da je najveći deo materije već regulisan posebnim zakonima, a neki od njih na visokom stepenu evropske pravne kulture, kao što je postojeći Zakon o obligacionim odnosima, što je konstatovano, ne samo od naše, već i od evropske pravničke javnosti. S druge strane, i druge oblasti su delimično ili u celini već regulisane, tako da sve to daje solidnu osnovu za izradu Građanskog zakonika u predvidljivom roku.

– Rad na izradi Građanskog zakonika ne svodi se samo na prostu recepciju postojećih posebnih zakona u ovoj oblasti i njihovo tehničko uobličavanje u smislu Kodeksa. On bi, pre svega trebalo da obuhvati analizu postojećih zakonskih rešenja, njihovo osavremenjivanje i dogradnju, a naročito njihovo usklađivanje, kako međusobno, tako i sa savremenim tekovinama civilizacije prava, pravne prakse i pravne teorije, opšte i naše.

– Neophodna je odgovarajuća zakonska rešenja u ovoj oblasti usaglasiti sa rešenjima ratifikovanih međunarodnih konvencija, kao i drugim međunarodnim standardima, a naročito sa pravom Evropske unije, gde je u toku rad na izradi Građanskog zakonika EU, rad koji se neće okončati u neposrednoj budućnosti, ali koji bi svakako bio u paralelnoj optici rada na izradi Građanskog zakonika Republike Srbije. Pojedina rešenja u ovoj oblasti trebalo bi usaglasiti sa čitavim sistemom smernica koje dolaze iz Evropske unije, a koje se odnose na sasvim konkretna pitanja iz ove oblasti prava. To je danas fakt, ne samo sa zemljama članicama Evropske unije, već i sa onim zemljama koje se nalaze na putu ka članstvu u Evropsku uniju, gde se nalazi i Republika Srbije i njen pravni sistem.

– Srbija je danas jedna od retkih zemalja koja početkom XXI veka nema svoj Građanski zakonik, što je, teško razumeti ako se zna da je ona bila među prvim evropskim zemljama koje su još u XIX veku imale svoj Građanski zakonik. Stoga, izradu Građanskog zakonika, treba otpočeti bez odlaganja, ne samo zbog urgentne potrebe, već i zbog opšteg stanja našeg prava, njegove istorije i kulture, kao i zbog značajnog koraka ka vladavini pravne sigurnosti, jer svaka kodifikacija u oblasti Građanskog prava, kao što je poznato, već samim svojim postojanjem uveličava bogatstvo pravne zajednice i doprinosi stabilnosti pravnih ustanova, što predstavlja jedan od neophodnih uslova konstitucije pravne države. Ona omogućava svim pravnim subjektima, kako građanima, tako i pravnim licima da na jednom mestu imaju korpus svih građanskih subjektivnih prava.

– Ako se, pođe od činjenice da su sve kodifikacije privatnog prava na evropskom kontinentu bile prožete tekovinama pravne nauke, i da su one, upravo u vremenu pojave tih kodifikacija i njihovog oživotvorenja u praksi, doživljavale zapažen progres, onda nema razloga da bude drugačije i sa kodifikacijom građanskog prava u Srbiji.

– Uzimajući u obzir rezultate pravne nauke i rešenja komparativnog prava, ta kodifikacija ne bi smela da preraste u prepreku daljeg razvoja prava, posebno autonomnog prava privrednih subjekata, opasnost koja se iskazuje već iz samog pojma kodifikacije kao čvrstog zakonodavnog okvira. I zbog toga kodifikatorski akt treba da zadovolji dve naizgled antinomne težnje: da učvrsti već izgrađene odnose jedne koherentne celine doprinoseći većem poštovanju načela pravne sigurnosti, ali i da istovremeno ne zatvara put daljoj evoluciji građanskog prava i stalnog usavršavanja pravnog poretka u celini, već naprotiv, da tu evoluciju podstiče.

– Na tvorcima i ove kodifikacije, između ostalog, leži i ta odgovornost da pronađu najadekvatniju optiku kojom će prepoznati one odnose koje kodifikacija treba da reguliše tako što će stvaralačkoj sudskoj i poslovnoj praksi pružiti više prostora, snabdevajući je samo gipkim normama koje se mogu prilagođavati realnom životu (standard, običaj, pravičnost, savesnost i poštenje), za razliku od onih odnosa koje treba čvršće zakonom postaviti i fiksirati.

– Potrebe prakse, naročito privredno-poslovne prakse, brzo se menjaju pod uticajem različitih faktora (državni intervencionizam, finansijsko tržište, nadnacionalne asocijacije), a naročito pod uticajem naglog tehničkog razvoja koji donosi nove načine komuniciranja i nove sadržaje građansko pravnih odnosa. Sve to govori u prilog stanovištu da se prilikom izbora pojedinih rešenja kao posledice ove ili one teorije, mora voditi računa o potrebama praktičnog života jer i kodeks, kao i svaki dugi zakon se donosi upravo radi tog realnog i što kvalitetnijeg i humanijeg života, a ne radi zadovoljenja neke teorije koja ne odgovara tim zahtevima. Otuda je potrebno učiniti zajednički napor da kodifikacija građanskog prava, ne samo u njenom nastanku, već naročito u vremenu njene primene i oživotvorenja u praktičnom svetu doprinese ostvarivanju očekivanih rezultata.

KONTINUIRANO UČEŠĆE I PRAĆENjE RADA

Kontinuirano praćenje rada Komisije za izradu Građanskog zakonika Republike Srbije odvijalo se uglavnom u tri pravca: 1) tradicionalni decembarski susreti domaćih i inostranih pravnika evropskih i vanevropskih zemalja u okviru Kopaoničke škole prirodnog prava; 2) tromesečni izveštaji Komisije upućeni Generalnom sekretarijatu Vlade odnosno Ministarstvu pravde koje je imalo i svoje predstavnike u Komisiji; 3) objavljivanje pojedinih delova Prednacrta u obliku štampanih knjiga kao i u elektronskoj formi, što je sve skupa imalo odgovarajući odjek u praktičnoj javnosti, a što se ogleda i u brojnim napisima i odgovarajućim časopisima, zbornicima i drugim oblicima komunikacija.

U okviru pomenutog kontinuiranog rada Kopaonička škola je, svake godine na tradicionalnim decembarskim susretima, donosila Završna dokumenta u kojima je formulisala svoje zaključke o mnogim pitanjima koja su predmet rada na kodifikaciji, što je, bez sumnje, uticalo i na sadržinu Kodifikacije. Ta hronologija je bila dugotrajna, argumentovana i publikovana u Porukama pomenutih završnih dokumenata (od 2002–2016. g.). Zbog obimnosti tog materijala, ovde upućujemo na ta Završna dokumenta.

REZULTATI RADA

Komisija je održala 85 sednica na kojima je vođen i elektronski zapisnik. Prednacrt sadrži 2.838 članova i oko 500 alternativnih predloga, što je siguran povod za uspešno održavanje javne rasprave. Komisija smatra da će veliki broj alternativnih predloga omogućiti definitivna kvalitetnija rešenja u predstojećem Nacrtu ovog zakonika koji bi tada mogao ući u zakonodavnu proceduru. Alternativna rešenja, po mišljenju Komisije, doprinose izboru adekvatnih rešenja uzimajući u obzir sve aspekte Zakonika, posebno našu i evropsku komparativnu sudsku i poslovnu praksu. Pomenuti broj članova Prednacrta odgovara nekom komparativnom standardu evropskih kodifikacija građanskog prava donesenih u drugoj polovini 20. veka i prvoj polovini 21. veka, za razliku od kodifikacija građanskog prava iz 19. veka čiji je broj nešto manji i koji iznosi negde od 1.000 do 1.500 članova. Naš Zakon o obligacionim odnosima (1978) na kome se radilo 16 godina, sadrži 1.108 članova, što predstavlja samo jedan deo opšteg Građanskog zakonika, a koji je posle više od tri decenije primene dobio sve epitete naše i međunarodne, a posebno evropske kontinentalne pravničke javnosti. Upravo stoga, on je, najblaže rečeno, u svemu kompatibilan sa Načelima evropskog ugovornog prava iz 1998. i 2002. godine koja čine samo jedan mali deo eventualno budućeg Građanskog zakonika Evropske unije.

Sve to govori o opravdanom očekivanju da će posle uspešne javne rasprave o Prednacrtu Građanskog zakonika, Srbija, posle 170 godina računajući od 1844. godine kada je među prvima u Evropi donela Zakonik graždanskij za Knjaževstvo Srbsko, dobiti kodifikovano građansko zakonodavstvo u vidu Građanskog zakonika Republike Srbije, u skladu sa tekovinama evropske pravne civilizacije u ovoj oblasti ukupnosti pravnog sistema.

Pojedine delove Prednacrta, Komisija je posebno publikovala, tako da je u toku rada u okviru Ministarstva pravde 2009. godine objavljen deo o obligacionim odnosima koji je bio predmet diskusije u organizaciji ovoga Ministarstva u prisustvu 120 pozvanih pravnika, najvećim delom iz prakse. U istoj organizaciji održana je 2012. godine javna rasprava iz porodičnog prava i nasleđivanja.

Kompletan Prednacrt je početkom jula 2015. godine bio predmet diskusije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, takođe, u organizaciji Ministarstva pravde, gde je saopštena odluka ovog Ministarstva da se otvara javna rasprava o Prednacrtu. Posle toga održane su tri javne rasprave i to pred apelacionim sudovima u Nišu, Novom Sadu, Kragujevcu, kao i pred apelacionim i kasacionim sudom u Beogradu sa proširenim auditorijumom. U tom smislu, kasnije su održane veoma brojne rasprave na tradicionalnim skupovima pravnika, profesionalnih udruženja i opšte medijske javnosti.

NAČELNA OPREDELjENjA

Prednacrt započinje odredbama koje su svojstvene celom Zakoniku i koje predstavljaju kohezionu snagu svih drugih članova raspoređenih prema kriterijumu prirode građansko-pravnih odnosa. Predmet regulisanja Zakonika obuhvata opšti deo građanskog prava, ugovorne i druge obligacione odnose, svojinu i druga stvarna prava, porodične odnose, nasleđivanje.

Cilj Zakonika je formulisan rečima: sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. I po tome: Zakonik svim svojim odredbama teži ostvarenju vrline pravde.

U tom smislu se proklamuje i načelo jednakosti ljudskih prava prema kome Zakonik na odgovarajući način predviđa istu zakonsku zaštitu celokupnosti ljudskih prava u svim oblastima koje čine predmet njegovog regulisanja. Sud ili drugi nadležni organ dužan je da ovu zakonsku odredbu primenjuje na sve subjekte bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, veroispovesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porekla, imovine, rođenja ili drugih srodnih ili sličnih okolnosti.

U stvari, već iz preambule Prednacrta utvrđuje se njegova orijentacija na ostvarenje i jačanja vladavine pravednog prava. Pri tome, preambula dalje predviđa da Zakonik nastavlja tekovine evropske pravne civilizacije u oblasti kodifikacije građanskog prava, a pri tome, polazi od razvoja pravne nauke, zakonodavstva i sudske prakse u pravnom poretku Republike Srbije.

NAČELO VRLINE PRAVDE I DOSTOJANSTVO LIČNOSTI

Kada se pravo shvati i ostvari u sklopu pravde, kada opšta konstatacija jedne zajednice prihvati pravdu kao stožernu vrlinu, tada pravo te zajednice postaje legitimno u svom izvoru i legalno u svojoj primeni. Tada, pravo postaje sve manje nelegitimno nasilje, a sve više područje samosvesne slobode. To su prostori vladavine pravednog prava kao kulturnog čina.

Pravda je temelj Škole prirodnog prava, počev od grčkih sofista (V vek stare ere) pa preko Platona i Aristotela (komutativna i distributivna pravda), sve do Huga Grocijusa, Pufendorfa, Tomaziusa, sve do Kanta (kategorički imperativ) i posle njega. Pravda je temelj svih konvencija i drugih izvora međunarodnog prava, počev od Univerzalne deklaracije o pravima čoveka UN iz 1948. godine, i posle nje, u mnoštvu međunarodnih dokumenata miroljubivih asocijacija i integracija kao i regionalnih i nacionalnih ustavnih uređenja.

Svi ovi i mnogi drugi razlozi, opredelili su Komisiju da pravdu ugradi u Prednacrt kao stožernu vrlinu koja predsedava svim ustanovama ove Kodifikacije.

Pored vrline pravde Prednacrt proklamuje i dostojanstvo ličnosti koja se nerazdvojno povezuje sa pravdom odnosno pravičnošću kao konkretizovanom pravdom. Dostojanstvo ličnosti Prednacrt predviđa u odeljku o pravima ličnosti i kao zbirni pojam sasvim konkretnih ličnih prava, kao što su – pravo na život, telesni i moralni integritet, pravo na racionalnu slobodu, čast, ugled, porodični mir i druga prava ličnosti.

Inače, dostojanstvo ličnosti, u međunarodnim i nacionalnim okvirima, zauzima prvo mesto u redosledu nabrajanja prava ličnosti, kao što su: Univerzalna deklaracija o pravima čoveka (1948); Povelja osnovnih prava Evropske unije; Ustav Republike Srbije (2006).

U tom kontekstu, Prednacrt proklamuje da je dostojanstvo ličnosti neprikosnoveno i da su svi dužni da ga poštuju. Iz prava na dostojanstvo proizilaze sva druga prava ličnosti. U stvari, dostojanstvo je apsolutna svrha ljudskosti, pretpostavka svake racionalne slobode ljudi bez obzira na njihove razlike po rođenju ili ubeđenju. Dostojanstvo podrazumeva sveopštu tolerantnost kao izraz najvišeg stepena individualnog i opšteg razuma, iznad svega, dostojanstvo donosi kulturu mira.

Sasvim konkretno, uzimajući u obzir sve atribute dostojanstva mogli bi reći da je dostojanstvo neprikosnovena i neotuđiva sveobuhvatna ustanova ljudskih vrlina ustaljenih u jednom organizovanom socijabilitetu, i kao apsolutna svrha ljudskosti zaštićena je pravnim i moralnim imperativima prirodnog i pozitivnog prava. Kao što se vidi, iz ovako određenog pojma dostojanstva proizilaze sledeća svojstva: dostojanstvo ima univerzalnu vrednost; dostojanstvo je neprikosnovena i neotuđiva ustanova; dostojanstvo je sveobuhvatna ustanova ljudskih vrlina; dostojanstvo je zaštićeno pravnim i moralnim imperativima; dostojanstvo je istovremeno ustanova prirodnog i pozitivnog prava.

Da bi ovako određena ustanova dostojanstva bila u stanju da oživotvori pomenuta svojstva, potrebno je da se u određenoj zajednici ispune sledeće pretpostavke: vladavina slobode, pravde, morala, tolerantnosti, pravne sigurnosti, i najzad, kultura mira kao zajednički kapacitet pomenutih pretpostavki. Imajući sve ovo u vidu, Prednacrt je ustanovi dostojanstva dao prioritet u materiji prava ličnosti.

NAČELO SAVESNOSTI I POŠTENjA

Načelo savesnosti i poštenja Prednacrt uvodi u svoje odredbe rečima da je savesnost i poštenje vrhovno načelo Zakonika i da se primena ovog načela ne može isključiti ili ograničiti, što znači da je imperativnog karaktera. Savesnost i poštenje se pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno, dužan je da to dokaže. Smatraće se da je savestan onaj koji nije znao ili u konkretnoj situaciji nije mogao da zna za činjenice ili okolnosti od bitnog značaja za ostvarivanje ili zaštitu određenog građanskog prava.

Savesnost i poštenje, taj plemeniti glas Univerzuma i njegov odjek u opredeljenom Individualitetu, čini pravni poredak svake organizovane zajednice bogatijim za još jednu dimenziju ljudskosti, humanijim za jedan viši stepen moralne dispozicije, za još jedan krug kulture mira i vrline pravde.

Naprotiv, onaj pravni sistem koji sopstvenim činom ili agresijom drugih, liši sebe epiteta savesnosti i poštenja, pretvara podnošljivo polje prava u nepodnošljivo “zakonsko nepravo”. Ono nepravo, koje jednoumnom snagom i samovoljom zakonskog fakta, briše pravnu civilizaciju izraženu u prvoj zapovesti Digesta: Honeste vivere, a s njom i sve izvedene imperative – nikoga ne vređati i svakome dati ono što mu pripada.

Savesnost i poštenje je ljudska vrlina koja podrazumeva subjektivnu procenu o konkretnom Dobrom ili Lošem ponašanju, i to na osnovu odgovarajućih standarda vladajućih na određenom prostoru i vremenu, a koji su zaštićeni normama prirodnog i pozitivnog prava.

Iz ovoga proizilaze sledeći elementi: savesnost je ljudska vrlina; savesnost podrazumeva subjektivnu procenu kao glavni kriterijum za rasuđivanje; savesnost prosuđuje o Dobrom i Lošem ponašanju; savesnost proizilazi iz ustaljenih pravila ponašanja – društvenih standarda; savesnost kao subjektivna procena zasnovana je na objektivnim vrednostima s obzirom na prostor i vreme; savesnost uživa apsolutnu zaštitu prirodnog prava i relativnu zaštitu pozitivnog prava.

Široko polje primene. – Kada je u pitanju primena načela savesnosti i poštenja u konkretnim pravnim ustanovama, treba reći da se ono primenjuje na širokom polju građanskopravnih disciplina, i u tom smislu ovde navodimo samo neke značajne primere. Tako, načelo ekvivalencije odnosno načelo jednake vrednosti davanja u zasnivanju dvostranih ugovora povređeno je npr. kod prekomernog oštećenja, zelenaških ugovora, uticaja promenjenih okolnosti na egzistenciju ugovora, prevara, pretnja i prinuda kao mana volje, tumačenje ugovora, pravična naknada, pregovori, ugovori po pristupu, i druge slične pravne situacije.

Načelo savesnosti i poštenja, pored obligacionog prava, naročito je zastupljeno u stvarnom pravu, posebno kod različitih načina sticanja svojine. Tako, za originarno sticanje svojine putem održaja zahteva se savesna i zakonita državina sa različitim rokovima za pokretne i nepokretne stvari; za sticanje svojine od nevlasnika, između ostalih uslova, neophodna je savesnost sticaoca na pokretnoj stvari koju je pribavio uz naknadu od nevlasnika koji u okviru svoje delatnosti stavlja u promet takve stvari.

Kada su u pitanju različiti načini sticanja svojine putem priraštaja kao što su građenje i sejanje na tuđem zemljištu, pored drugih uslova, načelo savesnosti je od bitnog značaja za rešenje svih pomenutih pitanja. U svim tim slučajevima, između ostalog, gleda se na savesnost odnosno nesavesnost jedne ili druge strane u postupku sticanja prava svojine.

NAČELO AUTONOMIJE VOLjE

Svaki pravni sistem u svom mozaiku pravnih normi nalazi mesta i za jedno područje na kome su veće mogućnosti individualne aktivnosti i egzaltacije ličnosti. To je domen, bar u principu, inicijative stranaka i mogućnosti regulisanja njihovih pravnih odnosa putem njihovih voljnih akata, ali uvek u okviru i duhu zakonom utvrđenih granica. Tako, s jedne strane, pravni poredak dopušta slobodu ugovornog uređenja odnosa, ali, s druge strane, predviđa i granicu do koje se ta sloboda može prostirati. To je posledica duboke potrebe zajednice da dopusti i omogući slobodno ispoljavanje volje određenih subjekata, ali i da vodi računa o opštim normama zajednice koje se ne mogu prepustiti individualnoj arbitrernosti i proizvoljnosti. Postoji jedan pravni i moralni poredak koji izražava opšte potrebe određene pravno organizovane zajednice i koji, u krajnjem ishodu, služi i kao garantija upravo individualnoj volji i njenom ispoljavanju. Otuda, norme koje predstavljaju opšteusvojena pravila ponašanja do stepena njihove imperativnosti, ne mogu biti narušene voljom stranaka. Te norme izražavaju opšte i zajedničke interese, pa i interese samih stranaka u pitanju.

Problem slobode volje uopšte, pa i ugovorne, nije, dakle, u odstranjenju te slobode, niti u pružanju apsolutne slobode, već u osećanju mere kako u jednom dualitetu zahteva pronaći pravo mesto jednoj i drugoj društvenoj potrebi: potrebi slobode individualne aktivnosti i neophodne potrebe za zaštitom opštih intelektualnih i materijalnih dobara određene zajednice. Rešenje ne može biti proizvoljno od zakonodavca postavljeno, već je ono određeno stepenom razvoja društvene sredine, njenog kulturnog statusa, ekonomske konstitucije i organizacije, filozofskog opredeljenja, moralne emancipacije. Različitost ovih izvanpravnih činilaca je očigledna u raznim sredinama i raznim vremenima. Otuda, i granice kojima se obeležavaju polja slobode ugovaranja i slobode regulisanja spornih odnosa među samim strankama, nisu ista u raznim pravnim sistemima. Naprotiv, ona se menjaju, kako suštinski, tako i po načinu ispoljavanja, mada se primećuje i jedan stepen zajedničkih atributa, bar kada su u pitanju izvesne ustanove pomoću kojih se to ograničenje sprovodi.

Razume se, ustanova javnog poretka ima prevashodni značaj u čitavom sistemu zaštite osnovnih principa na kojima je zasnovano postojanje i trajanje jedne pravno organizovane zajednice. Ona se javlja kao “demarkaciona linija” koja razdvaja prostor dozvoljenog od prostora nedozvoljenog ugovaranja.

Imajući sve ovo u vidu, Prednacrt je proklamovao autonomiju volje sa njenjim ograničenjima, sledećim rečima: subjekti građanskih prava su slobodni da svoje odnose urede po svojoj volji u granicama prinudnih propisa, javnog poretka, dobrih običaja i morala. Podrazumeva se da svako od ovih ograničenja zahteva opširnije obrazloženje, ali zbog prirode ovoga teksta, ukazujemo samo na postojanje mnoštva teorijskih pogleda na ustanovu javnog poretka kao ukupnosti načina ograničenja autonomije volje. Po našem mišljenju, mogli bi reći: javni poredak je skup principa na kojima je zasnovano postojanje i trajanje jedne pravno organizovane zajednice, a koji se ispoljavaju preko određenih društvenih normi (pravnih i moralnih) koje stranke u svojim odnosima moraju poštovati. Kao što se vidi, sadržina i okvir javnog poretka, pre svega, zavisi od prirode i karaktera osnovnih principa na kojima je zasnovana jedna zajednica i njena pravna organizacija. To su principi koji proizilaze iz određenog filozofskog, moralnog, ekonomskog i političkog uređenja jedne zajednice. Svi oni kumulativno utiču na izgled javnog poretka.

NAČELO ZABRANE PROUZROKOVANjA ŠTETE

Prednacrt Građanskog zakonika sadrži i načelnu zabranu prouzrokovanja štete prema kojoj je svako dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. U sledstvu ovog načela Prednacrt predviđa i pravilo prema kome: ko drugome prouzrokuje štetu svojom krivicom dužan naknaditi je. Za štetu od stvari ili delatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovaraju njihovi sopstvenici, bez obzira na njihovu krivicu. Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim Zakonom.

Naknade prouzrokovane štete nije samo pravna kategorija već je ona istovremeno i norma pravičnosti koja se iskazuje kroz pojmove komutativne i distributivne pravde. Primenjena na materiju deliktne štete komutativna i distributivna pravda bila je od uticaja na evoluciju pravila građansko pravne odgovornosti od antičkog vremena sve do savremenog prava. U toj evoluciji krivica kao uslov odgovornosti dobila je puni smisao i značaj s početka 19. veka i ona je temelj subjektivne odgovornosti. Međutim, početkom 20. veka, usled naglog razvoja tehničke civilizacije i tzv. opasnih stvari i opasnih aktivnosti, pored subjektivne odgovornosti, razvija se i objektivna odgovornost koja se zasniva na stvorenom riziku i koja eliminiše krivicu kao uslov odgovornosti – odgovornost bez krivice.

Naše vreme je vreme ostvarenja neslućenog tehničkog progresa, ali progresa kome stalno podnosimo nove žrtve. Štetni događaji velikom progresijom rastu, a u mnogim od njih nije moguće otkriti krivicu jer ove naprosto nema, ona je anonimna, pošto je šteta neminovni pratilac opšteg progresa i načina života savremenog čoveka. Sve ovo ukazuje na jednu antinomiju koju donosi visok razvoj tehničke civilizacije: savremeni čovek je uspeo radi sebe da ostvari neslućeni tehnički progres, ali istovremeno taj progres ga jednim delom uništava.

Ta simbioza napretka i opasnosti, progresa i žrtve, predstavljaju pravu epidemiju od koje je svet nesposoban da se izleči. Žrtve ove epidemije su danas veće od žrtava mnogih kataklizmi u istoriji čovečanstva za koje smo navikli da ih pominjemo kao velike. Razume se, ovim se nikako ne želi reći kako tehnički i drugi progres treba da zastane dok se ne reše izvesni humanitarni problemi.

Svrha ovih navoda bila je samo ta, da se sa više plastičnosti predstavi društveni značaj pravnih pravila koja treba da prate pojavu razvijenog tehničkog uma i sve praktične posledice koje se otuda rađaju na terenu prava. Ovo tim pre, kada se imaju u vidu i sve opasnosti koje proizilaze iz otvaranja “planetarne ere” u kojoj se čovek služi raznim energijama, a posebno nuklearnom, što će sve više uticati na izmenjen izgled pravnih normi kojima će se ovi odnosi regulisati.

Zbog svega ovoga, pravna organizacija odgovornosti za štetu morala je da pretrpi bitne izmene. Klasična škola o dokazanoj krivici štetnika, kao uslova naknade, nije mogla da izdrži snažan talas tehničkog napretka, a da ne ostavi žrtvu bez naknade. Pravo je po svojoj vokaciji moralo da reaguje na nove pojave i zbivanja koja su od vitalnog interesa za društvenu zajednicu. Nikle su nove teorije, predložena su nova rešenja, a sudska praksa je usvojila pravilo da kada šteta dolazi od tzv. opasnih stvari, onda se odgovornost ne zasniva na krivici, tj. krivica se uopšte ne utvrđuje. Dužnik naknade, pod određenim uslovima postaje sopstvenik, a ponekad, čak i držalac opasne stvari odnosno vršilac opasne aktivnosti. Određivanje pojma opasnih stvari praktično znači ustanovljenje okvira u kome funkcioniše odgovornost bez krivice.

Razume se, objektivna odgovornost za prouzrokovanu štetu je u našem pravnom sistemu bila blagovremeno uvedena, a posebno odgovarajućim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, Prednacrt je pred sobom imao da reši i upotpuni postojeće odredbe o ovoj vrsti odgovornosti, naročito u pogledu određivanja pojma opasnih stvari i opasnih delatnosti. Prema Prednacrtu opasne stvari su pokretne ili nepokretne, čiji položaj, ili upotreba, ili osobine ili samo postojanje, predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu. Pored određivanja pojma opasnih stvari i opasnih delatnosti Prednacrt je proširio ovu vrstu odgovornosti na odgovornost za štetu od građevina kao i odgovornost za štetu od životinja. Pri tome, sačuvao je odredbe Zakona o obligacionim odnosima kojim se regulišu mnoga pitanja iz ove oblasti, s tim što je kod pojedinih pitanja formulisao odgovarajuće alternativne predloge.

PRIMENA PROKLAMOVANIH NAČELA

Pored do sada izloženih načela Prednacrta, ovde ćemo ukazati i na neka nova rešenja ili modifikovana postojeća rešenja i to najpre u obligacionom pravu, a zatim u stvarnom pravu, porodičnom i naslednom pravu. Razume se da nam prostor ovoga referata ne dozvoljava da ulazimo u sva pitanja koja su predmet Prednacrta, pa ćemo se stoga ovde zadržati samo na nekim pitanjima za koja smatramo da su u ovom momentu važna, ne samo radi upoznavanja javnosti, već radi poziva na javnu raspravu o mnogim pitanjima, posebno onim koja su formulisana kao alternativni predlog.

Obligacioni odnosi. – Kad je u pitanju deo Prednacrta koji se odnosi na obligacije kao osnova za izradu ovog dela teksta Prednacrta sasvim razumljivo poslužio je važeći tekst Zakona o obligacionim odnosima (1978) koji je u svojoj vitalnosti od 38 godina nadživeo sve ideološke dogme i koji je dobio opšte priznanje domaće i inostrane pravničke javnosti.

Sve ovo ukazuje na okolnost da su odredbe postojećeg Zakona o obligacionim odnosima, kroz ovaj Prednacrt kao delo beogradske pravne škole doživele još jednu mladost. Počev od Skice profesora Mihaila Konstantinovića, pa preko oslobađanja ovog Zakona od ideoloških stega vremena i prostora na kome je važio (1993), evo ga i danas u kontekstu Prednacrta Građanskog zakonika, sa različitim alternativnim rešenjima koja u javnoj raspravi o Prednacrtu, čekaju eho praktičnog i teorijskog života.

Imajući u vidu obimnost dela Prednacrta koji se odnosi na obligacije, ukratko ćemo ga izložiti po sledećem redosledu: unete su definicije o najvažnijim ustanovama; izvršena su proširenja određenih postojećih zakonskih odredbi; regulisani su pojedini klasični i novi imenovani ugovori.

– Pre svega, data je definicija obligacije sa svim tradicionalnim obeležjima koja služi kao zajednički imenitelj za sve izvore obligacija: ugovor, prouzrokovanje štete, neosnovano obogaćenje, nezvano vršenje tuđeg posla, jednostrana izjava volje.

S obzirom na subjektivnu i objektivnu odgovornost, data je definicija pojma krivice kao osnova odgovornosti: kriv je onaj koji se nije ponašao onako kako je trebalo da se ponaša u datim okolnostima.

Formulisana je definicija opasnih stvari i opasnih delatnosti, što je od značaja za objektivnu odgovornost: sopstvenik stvari, pokretnih ili nepokretnih, čiji je položaj, ili upotreba, ili osobine, ili samo postojanje predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu (opasne stvari) odgovara za štetu koja potiče od njih, bez obzira na krivicu.

Definisan je pojam bitne povrede ugovora što je kategorija Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji robe: bitna povreda ugovora postoji kad neispunjenje ugovorne obaveze od strane dužnika prouzrokuje takvu štetu poveriocu koja ga suštinski lišava koristi koju je od ugovora opravdano očekivao ili usled koje se za poverioca svrha ugovora ne može ostvariti.

Data je definicija privrednih ugovora: to su ugovori koje međusobno zaključuju privredni subjekti, kao što su: privredna društva, druga pravna lica i pojedinci, koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu delatnost.

Mnoge postojeće odredbe su proširene posebno u materiji odgovornosti za štetu: u slučaju saobraćajnih udesa; javnih demonstracija i manifestacija; terorističkih akata; odgovornosti za štetu od građevina; odgovornosti za štetu od životinja, kao i druge vidove deliktne odgovornosti.

Značajno proširenje je u materiji naknade neimovinske (moralne) štete. U Prednacrtu se ova odgovornost proširuje na svaku povredu prava ličnosti bez kumulacije sa duševnim bolom ili strahom. Pored toga, odgovornost je proširena i u tom smislu da ovu štetu može pretrpeti ne samo fizičko, već i pravno lice shodno njegovoj prirodi.

Regulisani su izvesni imenovani ugovori koji do sada nisu bili ili su bili samo delimično regulisani kao što su: poklon, posluga, saradnja u poljoprivredi, ortakluk, kao i novi ugovori autonomnog privrednog prava: lizing, franšizing, ugovor o distribuciji.

Radi potpune slike regulisanih imenovanih ugovora kako klasičnih, tako i novih ugovora naročito u privrednim odnosima, ovde iscrpno navodimo oko 50 imenovanih ugovora koji su Prednacrtom predviđeni:

Kupoprodaja, zajam, poklon, zakup, posluga, ortakluk, saradnja u poljoprivredi, ugovor o delu, ugovor o građenju, izdavački ugovor, o licenci, prevoz, ostava, uskladištenje, nalog komision, trgovinsko zastupanje, distribucija, franšizing, posredovanje, špedicija, kontrola robe, organizovanje putovanja, osiguranje svih vrsta, doživotna renta, zaloga, jemstvo, asignacija, poravnanje, ugovori na sreću, bankarski poslovi: novčani depozit, ulog na štednju, otvaranje i vođenje računa, bankarski tekući račun, ugovor o platnim uslugama, ugovor o depozitu hartija od vrednosti, ugovor o sefu, kreditu, akreditivu, bankarskoj garanciji, poslovi sa platnom karticom.

Svojina i druga stvarna prava. – Prednacrt je u delu koji se odnosi na stvarno pravo regulisao sve tradicionalne ustanove ove grane prava, ali uz brojne modifikacije prilagođene ambijentu našeg pravnog života.

U tom smislu, prva i najvažnija ustanova ovog dela Prednacrta je svojina koja se reguliše kao ljudsko pravo. Prema Prednacrtu, svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano vršenje i mirno uživanje svojih dobara na kojima ima pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo. Svojina se može oduzeti nekom licu samo iz razloga javnog interesa i uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Sopstvenik kome je oduzeto ili ograničeno pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo, ima pravo na pravičnu naknadu koja ne može biti manja od tržišne cene. Pri tome, smatra se, da pravo svojine nije ograničeno ni u pogledu sadržine ni u pogledu trajanja. Ko tvrdi da ima pravo koje ograničava nečiju svojinu, dužan je dokazati da takvo ograničenje postoji. Inače, sam pojam svojine određen je rečima da je svojina najšire pravo fizičkog ili pravnog lica da stvar po svom nahođenju drži, upotrebljava, pribira plodove ili druge koristi od stvari i da njome raspolaže u granicama zakona. Sopstvenik ima pravo da svoju stvar ne upotrebljava izuzev ako se posebnim zakonom predviđa dužnost upotrebe stvari. Sopstvenik može isključiti sva lica iz dodira sa stvarju i zahtevati predaju stvari od bilo kog lica u čijoj državini se stvar nalazi bez pravnog osnova. U pogledu ograničenja predviđeno je da svojina obavezuje pravno, društveno i moralno, te sopstvenik prilikom vršenja svog prava dužan da postupa sa potrebnim obzirima prema opštem interesu i pravima i interesima drugih lica, koja nisu u suprotnosti sa njegovim pravom. Zatim je detaljno regulisano pitanje sticanja svojine, kako na derivativni način (sticanje na osnovu pravnog posla), tako i sticanje svojine na originarni način na osnovu zakona (sticanje od nevlasnika, održaj, sticanje priraštajem, građenje i sađenje na tuđem zemljištu, nalaz stvari i dr.).

Posebno su predviđeni načini zaštite prava svojine kao i modaliteti prava svojine (susvojina, zajednička svojina, etažna svojina). Prednacrt zatim reguliše pravo službenosti (stvarne i lične) a zatim pravo građenja, založno pravo, posebno hipoteku. Završni deo ovoga dela Prednacrta odnosi se na državinu kao faktičku vlast na stvari i njenu zaštitu.

Porodični odnosi. – Prednacrt u delu o porodičnim odnosima sadrži takođe tradicionalne ustanove i kategorije među kojima treba posebno naglasiti odredbe o podsticanju i rađanju dece kao i raznim radnopravnim, stambenim, ekonomskim, socijalnim i drugim merama. Naročito predviđa formiranje fonda za stimulaciju poželjnog nataliteta u skladu sa mogućnostima budžeta.

Posebnu zaštitu Prednacrt predviđa za porodične odnose i zaštitu dece, uvek sa kriterijumom “najboljeg interesa deteta”.

Pitanje izdržavanja su takođe predmet regulisanja ovoga dela Prednacrta. Neka pitanja zaslužuju da budu predmet posebne javne rasprave, a koja se mogu regulisati i posebnim propisima. Naime, Prednacrt je predvideo nekoliko odredbi kojima bi mogla da budu regulisana mnoga pitanja, posle svestrane i kompetentne javne rasprave. Tu su i alternativne mogućnosti verskog braka; usklađivanje sa konvencijama UN; materinstvo i očinstvo uz biomedicinsku pomoć; potpuno i nepotpuno usvojenje.

Nasleđivanje. – U pogledu nasleđivanja, Prednacrt predviđa usklađenost sa drugim propisima, a predviđa i proširenje osnova za nasleđivanje – ugovor o nasleđivanju, ali samo između supružnika i u korist dece, zajedničke ili dece jednog bračnog druga; delimično su izmenjeni razlozi nedostojnosti za nasleđivanje; uvedeno je javnobeležničko zaveštanje; zaštita domaćih državljana; stranci i reciprocitet.

ZAKLjUČAK

Predajući Prednacrt Građanskog zakonika Republike Srbije opštoj i zvaničnoj javnosti, Komisija osnovano očekuje delotvorne predloge, poruke i sugestije, kako bi u primerenom roku ovaj Prednacrt posle konačne verzije teksta, prerastao u Nacrt i bio spreman da nađe mesto u odgovarajućoj zakonodavnoj proceduri. Sveobuhvatna javna rasprava o predloženim rešenjima Prednacrta Građanskog zakonika Republike Srbije treba da odgovori o vrednostima njegovih opredeljenja u kontekstu njegove opšte ocene. Čini se, da takvu ocenu može dati jedino vreme koje je pred njim kao i argumentovane potrebe našeg ukupnog socijabiliteta, vreme u kome će ovaj Zakonik biti pod stalnom lupom života.

III OTVARANjE JAVNE RASPRAVE 02.07.2015.

NA PRAVNOM FAKULTETU U BEOGRADU

1. Uvodno izlaganje NIKOLE SELAKOVIĆA,

ministra pravde u Vladi Republike Srbije

Uvaženi akademiče profesore Peroviću,

Uvaženi profesore Orliću,

Uvaženi članovi Komisije za izradu Prednacrta

Građanskog zakonika Republike Srbije

Mimo protokola prvo sam pozdravio one bez kojih danas ne bismo bili ovde. Dozvolite mi da pozdravim predsednika Vrhovnog kasacionog suda i sudije Vrhovnog kasacionog suda; predsednike sudova, javne tužioce i sudije i tužioce naših sudova i tužilaštava; profesore pravnih fakulteta, predstavnike ministarstava, državnih organa i organizacija, naučnih ustanova, institucija Republike Srbije; posebno pozdravljam naše goste iz okruženja, dekana Pravnog fakulteta Univerziteta u Banja Luci, ali i naše prijatelje, kolege i goste iz Crne Gore.

Kao ministra pravde u Vladi Republike Srbije, danas me prati jedno uzvišeno nacionalno osećanje, osećanje ponosa, osećanje što sam sagovornik ali i svedok možda najvećeg zakonodavnog poduhvata u istoriji Srbije od 1844. godine.

Dame i gospodo,

Imam posebno zadovoljstvo da otvorim početak dvanaestomesečne javne rasprave o Prednacrtu Građanskog zakonika Republike Srbije. Vlada, čiji sam član, je nedavno započela drugu godinu svoga mandata. Početak javne rasprave o Prednacrtu za Građanski zakonik Srbije je veoma značajan događaj za našu državu i za Vladu. Ali, želim da napomenem i da naglasim da odluka o potrebi donošenja građanskih kodifikacija za Srbiju nije delo ove Vlade. Ta odluka je doneta pre punih devet godina, 2006. godine i ova Vlada niti ima nameru niti želi da isključive zasluge za ovaj veliki poduhvat pripiše sebi. Tim pre, što ovo nije poduhvat jedne Vlade, jednog ministarstva, jedne generacije ljudi – ovo je poduhvat od nacionalnog značaja. Prednacrt koji danas imate pred vama je rezultat želje nekoliko vlada Republike Srbije da podrži akademsku, stručnu, profesionalnu javnost, u nastojanju da dovede do kodifikacije Srpskog građanskog prava, i da time vrati Srbiju na ono mesto koje je zauzela još pre više od 170 godina.

Dolazeći na Pravni fakultet, od dekama Pravnog fakulteta i jednog od vrsnih domaćina današnje javne rasprave, dobio sam jednu divnu knjigu – „Srpski građanski zakonik – 170 godina“. Nemoguće je ne osvrnuti se na onaj teret odgovornosti koju mi pripadnici generacije Srba na početku 21. veka nosimo izlazeći pred Miloša i pred naše pretke koji su pre više od 17 decenija, treći u Evropi, kodifikovali svoje građansko pravo. Nakon Francuskog Code Civila, Austrijskog građanskog zakonika, malena autonomna kneževina na rubu otomanskog carstva smogla je snage da kodifikuje svoje građansko pravo. Nije to Srbima tek tako palo na pamet. To su isti oni Srbi koje je jedan od otaca nacije početkom 13. veka zadužio zakonopravilom – naš Sveti Sava, čovek koji je prevodio Nomokanon i neretko u slučajevima nepoznavanja u Srba nekog pravnog instituta, kovao i same reči. Jedna od reči koju je Sveti Sava zaista stvorio i skovao - je reč zaveštanje. Ono što smo pod uticajem latinskog, kasnije češće nazivali testamentom. Ali mi se čini da je zaveštanje negde i širi pojam od samog testamenta. Ovo što mi danas radimo je zaveštanje. I zato je to toliko veliko, toliko važno, i zato toliko obavezuje. Nije Sveti Sava bio usamljeni srpski zakonodavac. Veliki zakonodavac je bio i Stefan, Dušan, car Srba i Grka. I sada bi rekle moje kolege – da, ali u Dušanovom zakoniku je bilo manje-više kodifikovano krivično pravo. A ja odgovaram – da, ali je Dušanov zakonik bio praćen i sintagmom Matije Vlastara i zakonom cara Justinijana koji su sadržali odredbe građanskog prava. Na jedan tako moderan način, gde ste po sistemu leksikona, po početnom slovu pravnog instituta, mogli da nađete sve one odredbe koje su vas interesovale.

Ja danas neću govoriti o sadržini Prednacrta građanskog zakonika, iako me je moja koleginica Goca Stamenić, nazvala dobrim poznavaocem pravne nauke, pred ovakvim imenima koji sede tu pored mene, imam čast da sedim kraj njih, pred ovakvim imenima koji danas sede ispred mene – imam čast da sedim ispred njih. Znanje pravne nauke kojim vladam je prilično skromno, ali ću reći da ono što se današnjim danom i početkom dvanaestomesečne javne rasprave o novom Srpskom građanskom zakoniku, i možda je to jedna od stvari koju bih zamerio – čega se mi to stidimo da ga nazovemo srpskim, a čiji je nego Srpski građanski zakonik. Te daleke 1844. godine nismo bili međunarodno priznata zemlja ali smo svoju kodifikaciju nazvali srpskom. Danas jesmo međunarodno priznata suverena zemlja i zalažem se da i ovu novu kodifikaciju nazovemo Srpskim građanskim zakonikom.

Veliki je značaj bio Srpskog građanskog zakonika za pravnu stabilnost zemlje. On je opstao i primenjivao se više od jednog veka, sve do, sada već daleke, 1946. godine, kada je nakon osnivanja Federativne Narodne Republike Jugoslavije donet zakon o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. godine i za vreme neprijateljske okupacije. Međutim, i posle donošenja toga zakona, sudovi su bili ovlašćeni da u nedostatku novih propisa primenjuju pojedina pravna pravila koja proizilaze iz Srpskog građanskog zakonika. Nedavno sam imao prilike da čitam jednu odluku uvaženog sudije Peđe Trifunovića, sudije Vrhovnog kasacionog suda, a tada sudije Vrhovnog suda od pre 6 godina, gde se na jedan jezgrovit, lep način obrazlažući svoju odluku, poziva na odredbe Srpskog građanskog zakonika i na ugovor o poklonu.

Dame i gospodo, pod uticajem ovako snažne tradicije, našavši se u novim društveno-ekonomskim i političkim prilikama, sasvim je razumljivo da početkom 21. veka Srbija je odlučila da izradi jedan savremeni građanski zakonik. Nije Srbija u tome usamljena. Holandija koja je 1838. godine prepisala francuski Code Civil je, tek nešto više od 20 godina, 1992. godine, ušla u suštinske izmene svoje građanske kodifikacije da se slobodno te izmene mogu nazvati novom kodifikacijom. 2002. godine. Peta po veličini država sveta, Brazil, kodifikovala je svoje građansko pravo. Susedna Rumunija 2011. godine donela je svoj Građanski zakonik. Pre nepune tri godine Češka Republika donela je svoju građansku kodifikaciju. Ove poduhvate možemo slobodno nazvati trećim talasom ili trećim ciklusom kodifikacije građanskog prava.

Međutim, pozivajući se na našu tradiciju ne smemo je uzeti za jedini motiv i jedini razlog za poduhvat kodifikacije građanskog prava i građanskog zakonodavstva u Srbiji. Razloge treba tražiti, pre svega, u potrebi i nužnosti da se građansko pravo osavremeni, da se reguliše na celovit, jedinstven i usklađen način. Taj zahtev se uspešnije ispunjava kada je rezultat rada istog zakonopisca, što je u Srba, priznaćemo, prava retkost ili pravno-istorijska kategorija, istog zakonopisca koji je u mogućnosti da istovremeno jedinstveno sagleda celokupnu građanskopravnu oblast. Svima nam je poznata dinamična zakonodavna aktivnost Srbije u poslednje dve decenije. Ona je ostavila kako svoje pozitivne tako i svoje negativne posledice. Jedna od takvih se ogleda u nemalom broju međusobno neusklađenih zakonskih tekstova i propisa.

Ne smemo da zaboravimo da je cilj svakog društva, svakog uređenog društva stvaranje jedinstvenog, modernog i harmonizovanog pravnog sistema, koji je osnov za vladavinu prava i pravnu sigurnost svih građanskopravnih subjekata. To su sasvim opravdano i osnovni motivi za izradu Građanskog zakonika Republike Sr bije, u kome ostvarivanje i zaštita ustavnog prava na ljudsko dostojanstvo i znatno proširena prava ličnosti dominiraju u čitavom tekstu Prednacrta zakonika. Poseban značaj za svakodnevni život građana, obiman, raznovrstan i složen sadržaj Prednacrta građanskog zakonika, opredelilo je Ministarstvo pravde za organizovanje dvanaestomesečne javne rasprave o predloženim rešenjima. Koristim priliku da napomenem da ovakva javna rasprava, do danas, ne pamti se da je vođena u Srbiji po pitanju nekog Nacrta ili Prednacrta zakonskog teksta. Nastojaćemo da omogućimo da o Nacrtu teksta zakonika bude upoznata celokupna stručna javnost, ali rekao bih i više od stručne javnosti – naši građani, bez kojih ovakav zakon nikada neće moći da se ukoreni i počne da živi. Svi zainteresovani imaće priliku da daju svoje mišljenje o Prednacrtu zakonika i eventualne predloge i sugestije u vezi sa mnogobrojnim alternativnim predlozima koje sadrži Prednacrt zakonika. Neko me je pitao: ministre, a čemu tolike alternative? Moj odgovor je bio kratak: a o čemu da vodimo javne rasprave ako nema alternativa?! O samim rešenjima, kao što sam rekao, danas neću govoriti, to ću prepustiti uvaženim članovima Komisije koji su godinama marljivo radili na izradi ovog teksta Prednacrta.

Dozvolite mi da dodam još nešto na kraju:

Srbija bi sigurno donela Građanski zakonik i u 21. veku, samo je pitanje kakav bi taj zakonik bio i da li bi imao ko da ga radi. Pitanje je i kada bi ga doneli. Sve su to pitanja na koja teško da bismo imali odgovore da nismo imali tu sreću i zadovoljstvo da izradom ovog teksta Prednacrta rukovode živi korifeji srpske pravne nauke i misli, kao što su akademik Slobodan Perović i profesor dr Miodrag Orlić.

Dozvolite mi da završim rečima Milana Rakića koji kaže danas nama, deci ovog veka, da smo nedostojni istorije naše. A nastavak stihova počinje rečima: LAŽU.

Tekst Prednacrta Srpskog građanskog zakonika je dokaz da ove reči velikog Rakića i nisu baš danas ovde, na ovom mestu, u potpunosti tačne. Možda na nekom drugom mestu, možda među nekom drugom ekipom ljudi, ali danas i ovde - nisu.

Uvaženi akademiče Peroviću, uvaženi profesore Orliću, i još jednu osobu ću istaći, uvaženi gospodine Slijepčeviću - HVALA VAM.

2. Izlaganje Akademika SLOBODANA PEROVIĆA

Poštovane kolege,

Uvaženi odazvanici ideje prava kao nauke o dobrom i pravičnom,

Dame i gospodo,

Dozvolite mi da sa osećanjem najvećeg poštovanja koje imam pred ovim eminentnim skupom pravničkog znanja i pravničke savesti okupljenog ovde na samom izvoru pravne misli, na Pravnom fakultetu u Beogradu, koji je pravi tom ne samo pravne, već uopšte intelektualne kulture.

U svojstvu Predsednika Komisije za izradu Građanskog zakonika Republike Srbije, upućujem vam reči naučne časti, reči vere u kodifikovane evropske pravne civilizacije koje su nadživele sve vekove, počev od prvobitnih izvora rimskog prava, pa sve do naših dana. Jedna velika tradicija evropske familije prava, rekoh velika, a možda bih mogao da izoštrim ovu reč i kažem jedna veličanstvena tradicija evropske familije prava, gde mi neminovno pripadamo po prirodnim zakonima i po prirodnom pravu. Ta tradicija evropske kulture čini da su građanski zakonici na ovim prostorima bez obzira na vreme, postali spomenici te opšte i pravničke kulture, da su oni bili inspiracija za dalji razvoj kulturnih tekovina na evropskom tlu, kada je reč o pravu i pravnom poretku. Te kodifikacije doprinose uveličavanju bogatstva pravne zajednice i u svim njenim individualitetima i organizovanim socijabilitetima. Kodifikacija prava u suštini sakuplja partikularno pravo koje je često i protivrečno, homogeno, i ona na taj način uveličava i izgrađuje jednu univerzalnu dimenziju prava kao pravde o dobrom i pravičnom ius estas boni et aequi. Drugim rečima, kodifikacija prava ne znači nikako, kako bi to neupućeni ljudi, neobavešteni, mislili da je to jedan zbir dosadnih propisa kojima se određuje šta se sme činiti a šta ne sme činiti. Kodifikacija je nešto mnogo, mnogo više. Svaka njena odredba je izraz neke inicijalne filozofske, političke, ekonomske, običajne i svake druge determinante koja ulazi u mozaik jedne slike, jednog ogledala postojećeg društva.

Otuda, poštovane kolege, kao što dobro znamo, velike kodifikacije nikada ne prestaju da žive. Protekom vremena ili upotrebom državne vlasti one mogu izgubiti pravnu snagu. Ali snagu naučnog univerzuma ne mogu nikada. Kodifikacije su proizvoljne i jednoumne. One dolaze posle izvesnih uslova koji se kumulativno moraju ispuniti – razvijeno zakonodavstvo, doduše partikularno, pre kodifikacije, razvijena pravna nauka i razvijena sudska praksa. To su preduslovi kodifikacija. Ona, dakle, treba da učini jednu celinu, jednu homogenost i jedan viši stepen ljudskosti i naučnosti. Ona treba, između ostalog, u stepenu pravne sigurnosti, a bez pravne sigurnosti nema ni pravne države. Ako je jedno pravo čas pravo a čas antipravo, onda takvo pravo ne može računati na krila. Otuda takvo pravo doprinosi većem stepenu pravne sigurnosti, dakle, tog skupnog zaključka svih elemenata jednog pravnog sistema. Kada zapadne u pravnu nesigurnost, zapadne u krizu, a svaka kriza, počev od medicine pa u drugim disciplinama, znači tačku odlučivanja o životu ili onoj drugoj strani. Otuda, tvorci kodifikacije moraju imati taj osećaj, tu odgovornost, da putem kodifikacije ne zatvore, ne čine prepreku daljoj evoluciji prava, već da je podstiču. Zbog toga je i odgovornost onih koji su se latili ovog posla, da pronađu pravu optiku kojom će prepoznati one društvene odnose koje treba čvrsto regulisati; neke opet putem generalnih klauzula, kao što je pažnja dobrog čoveka, a neke odnose regulisati čak i matematičkom formulom kao što je to lezio enormis oštećenje preko polovine ili u nekim zakonicima uporednog prava i nekih drugih radova.

Posle ovih nekoliko uvodnih reči koje se odnose na opšta pitanja kodifikacije, na njen značaj, na njene preduslove i na njenu ulogu u stvaranju opšteg identiteta i integriteta određenog pravno organizovanog socijabiliteta. A sada kada se postavi pitanje šta je sa kodifikacijom građanskog prava u Srbiji - malopre smo čuli, te istorijsko tačne reči, hoću sa dve-tri rečenice da se zadržim na “Graždanskom zakoniku knjaževstva srpskog” koji je donesen na Blagovesti 25. marta 1844. godine, posle puno godina rada, od 1828-1844. godine bile su velike dileme da li Srbija u to vreme treba da preuzme Francuski građanski zakonik od 1804. ili Austrijski od 1811. godine. Malo je nedostajalo pa da to bude Francuski građanski zakonik, što bi nas, po mom mišljenju, sve više i više obogatilo nego što smo prihvatili Austrijski zakonik, ali o tome istorija će dati ocenu i ulogu knjaza Meternika koji se zalagao da Srbija mora biti pod uticajem Austrijskog građanskog zakonika.

Sve u svemu, ovaj zakonik je trajao punih sto godina, sa bogatom sudskom praksom, i to je moguće da svako od nas vrlo lako vidi, koga to interesuje, naročito sa stanovišta istorijske analize i ekspertize. I sada dolazi jedan čin koji je izraz revolucionarne svesti kao izvora prava. Dolazi 1946. godina, mislim na zakone nevažnosti i svih pravnih propisa donetih pre 6. aprila, i tada je ova kodifikacija sa svim ostalim zakonima predratne Jugoslavije bila abrogirana. Moram da zastanem i da pomislim – da li je to nekada bilo u istoriji civilizacije da se jednim zakonom ukidaju svi zakoni. Neka to ostane za istorijsku analizu, možda je negde i bilo. Posle ukidanja i abrogiranja ove kodifikacija, nastupilo je jedno vreme, jedan prostor u kome su pojedine discipline građanskopravne prirode bile i te kako regulisane, ali to je jedno partikularno pravo koje je bilo nužno ali koje je u mnogim svojim delovima bilo čak i protivrečno, neusaglašeno, blaže rečeno. Međutim, hoću da podvučem da je Srbija, kako smo malopre čuli, bila tada jedna od retkih zemalja koja je imala tu kodifikaciju. Po nekim brojevima ona je bila treća, po nekim četvrta u Evropi. I sad imamo jednu paradoksalnu situaciju: Srbija koja je polovinom 19. veka imala kodifikaciju građanskog prava, danas je nema, danas je Srbija u tom pogledu u dužničkoj docnji, da se izrazim civilističkim terminom, u odnosu na mnoge druge i susede i one koji su dalje, i koji svi to imaju a Srbija nema, a imala ga je polovinom 19. veka. Nije sve tako crno, jer je ipak u ovih 70 godina, posle 1946. godine pojedini delovi građanskog prava su parcijalno bili regulisani i tu naročito izdvajam Zakon o obligacionim odnosima, koji svoju vitalnost pokazuje već 36 godina, zakon koji je delo beogradske pravne škole, a koje je danas ne samo kompatibilno sa pravom EU, kao deo evropske pravne civilizacije uopšte, već je to zakon koji je pobrao sve epitete i međunarodne i naše pravničke javnosti. To što je teško razume, ali da ponovim nešto što je već ponovljeno, država se raspala – zakon preživeo. Evo ga svuda u bivšim republikama sa veoma malim izmenama i dopunama kao važeći tekst.

Sada ću se zadržati i na nekim konkretnim pravnim situacijama iz ove oblasti. Dakle, kao što znate, Zakon o obligacionim odnosima je bio sigurno jedan od vodilja u celom ovom našem poslu. Međutim, odakle dolaze predlozi, inicijative za rad na izradi Građanskog zakonika? Ozbiljni predlozi, argumentovani, ponavljani 15 godina, dolaze iz Kopaoničke škole prirodnog prava, koja u svojoj naučnoj kompetenciji iznalazi argumente za ovako organizovane, publikovane predloge. Od 2002. do 2006. godine ti predlozi su nailazili na muk javnosti, ali kada je Kopaonička škola dobila pokroviteljstvo UNESCO-a , kada je razvila svoj opus u svom Heksagonu – pravo na život, slobodu, imovinu, intelektualnu tvorevinu, pravo i pravnu državu, kada je donela Deklaraciju koja je prevedena na šest svetskih jezika, onda će već drukčije da se gleda na te njene predloge, i već 2006. godine tadašnja oficijelna vlast usvaja predloge Kopaoničke škole i donosi odluku 17. novembra 2006. godine o formiranju Komisije koja je evo ovde prisutna, i tada je početo taj rad. Nekoliko reči samo o samoj tehnici: Komisija je radila u plenarnom sastavu na 85 sednica u prostorijama Udruženja pravnika Srbije; Komisija je imala i radne grupe, dakle, članove koji nisu članovi radne grupe – eksperti; Komisija je organizovala i inostrane radne grupe koji su uglavnom sa Kopaoničke škole; Komisija je imala dva predstavljanja Prednacrta obligacionog dela, Porodičnog i naslednog prava u zgradi palate Srbije.

Nekoliko reči o obimu Prednacrta: on ima 2800 članova i 480 alternativnih predloga. Čovek bi se uplašio kad čuje koliki je broj tih članova ali da vas podsetim da je to standard u komparativnom pravu, bar u 21. veku. Ranije su te kodifikacije iznosile oko 1000.

I evo vitalne tačke o kojoj hoću nekoliko reči da kažem:

Čime se Prednacrt rukovodi, pogledajmo njenu preambulu radi jačanja vladavine pravednog prava, nastavljajući tradiciju evropske pravne civilizacije u oblasti kodifikacija. Polazeći od razvijenog zakonodavstva pravne nauke i sudske prakse u Srbiji, to su dakle, neke uvodne odredbe koje daju jednu kohezionu snagu i imidž svim ostalim odredbama koje će posle doći. Kada čitamo ovu preambulu kao da se možda, drugim rečima prisećamo onog prvog člana Digesta koji kaže da su tri zapovesti prava: pošteno živeti, nikoga ne vređati i dati svakome ono što mu pripada honestum vibere?

Zato ću ja iz tolikog obilja naših odredbi izabrati tri ili četiri načela koja su ovde deponovana i koja daju ceo smisao, jednu rezultantu svih drugih odredbi koje su sasvim minorne u odnosu na ono što se naziva zajednički imenitelj, a to su izvesna načela. Prvo načelo koje bih pomenuo, to je načelo vrline pravde i dostojanstva ličnosti. Kada se jedan pravni poredak opredeli za pravdu kao stožernu vrlinu, tada je pravo u tom socijabilitetu legitimno u svom izvoru i legalno u svojoj primeni. Ali govoriti o pravdi kao stožernoj vrlini jednog pravnog poretka, to znači zaći u filozofiju pravde.

Dakle, kada je reč o pravdi, onda je to jedna večita i do kraja nedostižni cilj, ali ako se jedan pravni poredak opredeli za pravdu a ne za nasilje, onda i definiciju prava moramo da korigujemo a učili smo je decenijama, bar ovi koji su po godinama imali tu priliku da uče jedinu definiciju prava – pravo je volja vladajuće klase a država je aparat za fizičko nasilje ljudi. Vidite, ako zamenimo ove dogme sa pravdom koja preživljava vekove, od stare antičke filozofije, od Aristotela i Platona, pa i pre njih, setimo se samo citata iz Elide a to je više vekova pre Hrista, gde se kaže: Ja sve nas smatram sugrađanima i srodnicima po prirodi, ali ne i po ljudskim zakonima koji su često tiranin ljudima. Dakle, ta filozofija počinje od sofista, Platona, koja je temelj prirodnog prava, koja će posle više vekova doći do Grocijusa, Pufendorfa, Tomazijusa i koja će doći do Kanta i posle njega, a na zakonodavnom planu koja će doći do velike kodifikacije ljudskih prava na osnovu pravde i pravičnosti, a to su brojne konvencije Ujedinjenih nacija kojima nema kraja, počev od Opšte deklaracije o pravima čoveka iz 1948. godine kao matice iz koje su poletele brojne konvencije koje su izraz kulture razuma i vrline pravde.

Međutim, s jedne strane, jedna ovakva civilizacija, jedna ovakva implementacija pravde kao stožerne vrline, s jedne strane, i u književnosti i u filozofiji, od Antigone pa nadalje, i s druge strane, realnost koja govori o tome da i danas imamo antagoniste takvog prava koja ide i koja po svojim posledicama može da dovede čak do pitanja opstanka ove zemaljske kugle. Mislim, naročito, na akumulirane izvore različitih energija, na Hirošimu antiumnosti koja se danas tu i tamo javlja, na bolest, gladi, na ogromne svojinske razlike, na terorizam i ostalo.

Kada je reč o dostojanstvu, kao jedne apsolutne i apriorne ljudskosti, moram reći da je dostojanstvo u Prednacrtu dobilo predsedavajuće mesto, gde smo rekli da je dostojanstvo neprikosnoveno i da ga niko ne može ugroziti. I to je jedna velika evolucija i ako pogledamo opet ove konvencije koje sam pomenuo, ako pogledamo prve odredbe ustavnih uređenja, posebno mislim na nemački Ustav, gde je prva reč dostojanstvo, ako pogledamo naš Ustav od 2006. videćemo da je dostojanstvo kao ustanova na pijedestalu na predsedničkom mestu svih ostalih ličnih prava ili prava ličnosti. Ali, kad pomenuh dostojanstvo ne mogu a da se ne otrgnem rečima Kanta koji će kazati - u carstvu svrha sve ima neku cenu ili neko dostojanstvo. Svi predmeti mogu imati ekvivalent ali dostojanstvo je nešto uzvišenije i ono nema nikakav ekvivalent niti može biti predmet prometa niti dostojanstvo može imati pijačnu cenu. Dostojanstvo je, dakle, jedna apriorna, apsolutna svrha ljudskosti koja podrazumeva i tolerantnost kao izraz duhovne slobode, koja podrazumeva slobodu, racionalnu slobodu i koja konačno vodi kulturi mira. Dostojanstvo je, dakle, jedna ustanova iz koje proizlaze sve druge ostale, vezane za ličnost subjekta u pitanju, ali moram reći, i svi to dobro znamo, da se dostojanstvo u praktičnom životu možda često izvrgava u neku svoju suprotnost.

Da zaključim u ovom delu i da se poslužim rečima našeg naroda koji kaže: nije za prodaju. Dakle, dostojanstvo je vezano za ličnost, nema svoj ekvivalent, nema mogućnost da se izrazi u ceni u ekvivalentu. Sledeće načelo bi bilo načelo savesnosti i poštenja koje je takođe konkretizovano u nizu drugih odredbi ovoga Prednacrta. Savesnost i poštenje je jedan plemeniti glas univerzuma koji nalazi svoj odjek u individualitetu ili kolektivitetu određene društvene sredine. Savesnost i poštenje je načelo koje je u Prednacrtu građanskog zakonika dobilo imperativni karakter, a to znači da stranke ne mogu ni ograničiti ni isključiti načelo savesnosti i poštenja.

Mnogo bi mi vremena bilo potrebno da pokažem na koliko mesta je savesnost i poštenje u Prednacrtu predviđeno kao nužni uzrok za egzistenciju conditio sine qua non za egzistenciju ove ili one pravne ustanove. A sada da pomenem načelo autonomije volje koje svi dobro i znamo i osećamo. Autonomija koja pretpostavlja da strane u građanskopravnom odnosu mogu regulisati svoje odnose ali ne mogu to učiniti protivno prinudnim propisima, javnom poretku, dobrim običajima i moralu. To je član 6 Code Civila koji nije preuzet iz austrijskog jer austrijski zakonik ga nema, dakle, ima nekih pomenutih odredbi u pomenutom Srpskom građanskom zakoniku iz 1844. godine, a pominjem to samo zbog toga da vas podsetim na taj paragraf 13. tog zakonika koji će kazati – naredba čovečija je iznad zakona ali stranke ne mogu ništa ugovoriti što bi bilo protiv javnog poretka i blagonaravlja – jedna reč koja se izgubila u našem jeziku, sinonim za moralna shvatanja.

Dakle, načelo savesnosti i poštenja kao osnovno načelo, imperativnog karaktera i koje se lepezasto pruža u brojne ustanove i kategorije građanskog prava. Razume se, tu su i druga načela, ali moram reći da je načelo zabrane zloupotrebe prava i da citiram velikog Bogišića, a veliki autoriteti u pravu su često rekli da je to jedan od najboljih zakonika na svetu. Za zloupotrebu prava Bogišić će reći: ni svojim se pravom ne možeš služit te drugome na štetu il dosadu.

Posle ovoga, evo nekoliko reči o obligacionom delu. Komisija se u pogledu obligacionog dela rukovodila, naravno, našim Zakonom o obligacionim odnosima, a to znači da smo se rukovodili Skicom profesora Mihaila Konstantinovića koji je unapredio ovu našu Školu, ako ništa drugo, ono bar tom Skicom koja je postala izvor obligacionog dela. Radio je dosta, nekih 15-16 godina ali je zato ovaj deo ostao na najvećoj visini nauke kao organizovane sumnje. Dakle, u ovom delu smo se rukovodili Zakonom o obligacionim odnosima i ono što iz Skice nije ušlo u Zakon 1978. godine pokušali smo sada da vratimo jer na mnogim delovima gde je tadašnji zakonodavac promenio Skicu pokazalo se da je pogrešio. Kada je reč o obligacionom delu, ja ću tu u kratkim potezima vas upoznati.

Prvi krug pitanja koja bih mogao da istaknem je – da li je potrebno definisati neke pojmove kategorije ustanove obligacionog prava, da li su uopšte definicije potrebne u zakoniku. Nekada su definicije itekako potrebne jer one daju neku unutrašnju snagu odredbama koje dolaze posle naslova i posle te definicije. Godine 1978. predložio sam da prvi član Zakona o obligacionim odnosima bude definisan na jedan klasičan način, pa sam u poslednjem momentu odustao od toga ali je bitno da smo posle 1993. godine izmenili prvi član Zakona o obligacionim odnosima, gde je bilo puno nepotrebnih reči – radni ljudi, jedinstveno jugoslovensko tržište, samoupravni društveni odnosi, samoupravni sporazumi, itd.

Kada sam iz skupštinske dvorane javio telefonom profesoru Konstantinoviću da je tog momenta usvojen Zakon o obligacionim odnosima, pitao me je: a da li su usvojene i one odredbe iz početka koje su strano telo. Rekao sam – jesu, a on je kazao: pa dobro, ako je to cena, samo da je Zakon prošao jer se te odredbe inače neće primenjivati. Tako je i bilo, 1993. godine jedna Komisija je eliminisala te odredbe, itd. Dakle, mislim da sada treba dati definiciju obligacija, ali ono na čemu hoću akcenat da stavim, to je da smo definisali pojam krivice kao osnov subjektivne odgovornosti deliktne i da smo definisali opasne stvari kao nužni uslov za objektivnu odgovornost. Tu je, najzad, i pojam bitne povrede ugovora što nam dolazi iz Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji robe, itd.

Drugi krug pitanja kada je reč o obligacionom delu, moram reći da se on odnosi na proširenje izvesnih ustanova koje do sada u obligacionom zakonu postoje. Jedno, za mene najvećih proširenja, jeste to da pitanje naknade moralne štete više ne vezujemo za pretrpljeni duševni bol i strah, već za povredu prava ličnosti. Naravno, to zahteva neke druge odredbe koje su u službi primene ovakve odredbe, ali to je bilo nužno i mogu reći da su prava ličnosti na ovaj način još više zaštićene, s tim što kada je reč o ovom delu, moram kazati da su tu još i neka druga proširenja, kao što je, npr. proširenje odgovornosti za slučaj terorističkih akata, manifestacija i demonstracija, proširenja u pogledu štete koja dolazi od pada sa građevine, odgovornost za slučaj štete od životinja, itd.

Treći krug pitanja u obligacionom delu jesu novi ugovori, oni koji nisu bili do sada prihvaćeni, odnosno nisu bili regulisani. To je: poklon, posluga, ortakluk, saradnja u poljoprivredi, a onda novi ugovori autonomnog privrednog prava, lizing, franšizing. Dalje neću nabrajati, ali mi danas u Prednacrtu građanskog zakonika imamo 53 imenovana ugovora od kojih su desetak klasični a ostali su više ugovori privrednog prava, gde samo osiguranje nam zahvata oko stotinu članova, a onda tu su i bankarski poslovi.

Što se tiče stvarnog prava, mislim da će kolega Orlić više reći, ali šta je stvarno pravo ako ne svojina! Hegel je rekao: ugovor i svojina – to su dva ugaona kamena zgrade prava. Dakle, svojina kao pojam, kao ljudsko pravo, kaže Bogišić: kažeš li o nekoj stvari moja je – to je najviše što reći možeš. Sva druga prava su in jure in re aliena. A jedan francuski pisac kada je prešao na stvarno pravo ovako počinje: a sada kapa dole – ide svojina. Prema tome, evo nam svojine u stvarnom pravu sa svim njenim atributima, sa derivatnim i orginarnim načinima sticanja svojine, koji su brojni, sa oblicima svojine, sa zaštitom svojine i evo državine. U porodično-pravnim odnosima imali smo više stavova, ali ti stavovi su nekako dosta razmekšani jer nam je diskusija u javnim medijima malo poremetila nam mirni ton u ovom o čemu govorim.

Naime, mi smo u porodičnom pravu naročitu pažnju obratili rađanju dece, natalitetu, formiranju čak nekog fonda u tom smislu koji podrazumeva i radno-pravnu i svaku drugu politiku, ali, sve je to pitanje neke mogućnosti i neke budućnosti kada je reč o budžetskim sredstvima. Uneli smo i potpuno i nepotpuno usvojenje, naročito je dat akcenat na odnosu roditelja i dece, naročito je bilo reči o ustanovi rađanja za drugog, ili surogat majke, što je izazvalo veoma velike diskusije. Mi smo rekli – evo ovo je pet-šest odredbi koje mogu da budu prihvaćene ukoliko to jedna relevantna diskusija pokaže. Istu stvar smo učinili i sa jednom fusnotom, da kada su u pitanju imovinske ili zajednice istopolnih brakova, da to ostavljamo za posebni zakon posle održane javne diskusije svih relevantnih faktora.

Prema tome, ova pitanja koja su dobila prevlast u javnoj raspravi, to su akcesorna pitanja za Građanski zakonik i nemojmo o tome da svodimo našu diskusiju. Malopre sam rekao pedeset ugovora u privredi na osnovu koga se odvija naš život, privredno-pravni, nemojmo da svodimo sve na neke akcesorne situacije.

U pogledu nasleđivanja imali smo najmanje intervencija. Tu smo stavili pored zaveštanja, razume se iz Zakona kao osnova za nasleđivanje, stavili smo još i mogućnost ugovora o nasleđivanju ali ograničen je samo na supružnike, odnosno po nekim mišljenjima – bračnih drugova. Što se tiče zaštite građana elementi reciprociteta kada je u pitanju međunarodni element, što se tiče nasleđivanja kako potpunog tako i nepotpunog usvojenja, kad se tiče pitanja javnobeležničkih delatnosti, javnobeležničke forme testamenta, itd., sve je to našlo neku adekvatnu formu kao i u onom spisku nedostojnosti, opet nedostojnost, nedostojnost i za nasleđivanje, itd.

Pokušao sam da vam u najkraćim crtama iznesem neke markantne tačke našeg Prednacrta. On se predaje javnosti sa našom osobitom željom i namerom da u toku ovih godinu dana na raznim mestima dobijamo od vas ocene, predloge, delotvorne poruke, opaske, dakle, uopšte mišljenja koja će na neki način putem velikog broja alternativnih rešenja, dovesti ovaj Prednacrt u primerenom roku u postupku zakonodavne procedure.

Završna reč. Da li su sva ova rešenja koja su ovde koncentrisana, da li su prava rešenja ili ona mogu i moraju biti nešto drukčije postavljena, kazaće nam optika života. I na kraju, kako je naš Ministar se poslužio rečima iz lepe književnosti, da se ja poslužim rečima Geteovim iz Fausta, to će pokazati zeleno drvo života.

3. Izlaganje prof. dr MIODRAGA ORLIĆA

Poštovani gospodine Ministre i dragi kolega,

Poštovana gospođo Stamenić,

Poštovani gospodine Predsedniče Komisije,

Poštovani gospodine Predsedniče Vrhovnog suda,

Ja ne umem da izgovorim ono drugo uz to

Poštovane gospođe i gospodo sudije Vrhovnog suda,

Poštovani javni tužioci, poštovane sudije,

Poštovani javni pravobranioci,

Poštovane drage kolege sa Pravnog fakulteta u Beogradu,

Novom Sadu, Nišu i Kosovskoj Mitrovici, Banja Luci, Podgorici,

Poštovane koleginice i kolege,

Dragi studenti,

Vas sam pomenuo na kraju ali vi ćete biti ti koji ćete izneti Građanski zakonik na svetlo dana i početi da ga primenjujete ako božija sreća posluži. Odmah da kažem da u govoru našeg Ministra naročito podvlačim reči da će javna rasprava trajati godinu dana, a pretpostavlja da će vacatio legis biti do 2020. godine. Ali je retko u našim prilikama i za naše ministre da sa ovakvom smirenošću govore o jednome poduhvatu. To je u vrtlogu dnevnih događaja – zadržati vedro raspoloženje, u opštoj užurbanosti pokazati smirenost, a u nestrpljivosti hladnokrvnost, u svakodnevnoj nervozi života pokazati staloženost – to su odlike doista jednog izuzetnog mladog čoveka a već zrelog političara. Na tome Vam zahvaljujem i smatram da je to uslov zbog kojeg će možda biti ovo ostvarenje postignuto. Mi se nalazimo na Pravnom fakultetu u Beogradu i to je najlepša sredina iz koje bi ova ideja i trebalo da se vine, jer je ona počela tu, u seminaru 407 u kome je profesor Mihailo Konstantinović držao svoja predavanja na takav način da je proveravao pojedina pitanja i tražio rešenja za buduće pravo.

Kada nas neko danas pita čemu Građanski zakonik? Onda odgovor možemo dati na više načina a profesor Konstantinović ga je dao na jedan gotovo opsesivni način. U njegovim beleškama nailazimo na datum 4. mart 1941. godine - primio profesora Milivoja Markovića u 8 sati. Razgovarali o pripremanju i donošenju Građanskog zakonika na nacionalnim osnovima. On, Božidar Marković, Mehmet Begović i ja. Devet i petnaest – primio ministra Šutelja, ministra finansija. Za ondašnjeg ministra pravde, pravda ide ispred finansija, a sudbina društva koju sagledava kroz Građanski zakonik, ispred lične sudbine. Ne treba zaboraviti datum – 4. mart 1941. godine. Vlada u kojoj se nalazi uskoro će krenuti u bespuće emigracije. Država će se srušiti, vojska kapitulirati, Petar Drugi biće proglašen za kralja a ubrzo detronizovan. Sve se to ruši, a o čemu razmišlja ministar pravde. O budućem Građanskom zakoniku koji treba da izraste na razvalinama rata.

Mi ako ovaj posao ne dovršimo, nismo dostojni života, zaveta i zaveštanja profesora Konstantinovića. A kakv je kvalitet njegovoga rada? Jednom prilikom sam pominjao: u Sloveniji je važio tolar, u Hrvatskoj kuna, u Bosni i Hercegovini konvertibilna marka, u Srbiji dinar, u Crnoj Gori evro, u Makedoniji denar, ali je Zakon o obligacionim odnosima bio isti posle raspada državne tvorevine u kojoj je bio donet. Zato što je to bila unutrašnja vrednost stvorenoga prava, u koju neki nisu imali snage da diraju, drugi volje, treći su dobro procenjivali koliko sežu njihove sposobnosti pa su od tog posla odustali, nešto dodavali nešto oduzimali, ali u osnovi je ostalo isto.

Mi smo u svom radu primetili, znate od pet delova od kojih se sastoji Prednacrt – Opšti deo, Obligacije, Stvarno pravo, Porodično pravo, Nasledno pravo, samo dve oblasti su, mogli bismo reći, relativno nove ili potpuno nove. Nemojmo zaboraviti, profesor Konstantinović je bio tvorac naših zakona u oblasti porodičnog prava 1946. i 1948. godine. Zakon o nasleđivanju iz 1955. godine je nastao ispod njegovog pera, a šta da kažem o Skici za Zakonik o obligacijama i ugovorima. To blistavo pravničko delo je nešto najviše i najlepše do čega se vinuo srpski pravnički duh, po svojoj strukturi, po svojoj sistematici, po načinu na koji su pravila izložena, po odnegovanom jeziku i po doteranom stilu. Mi smo se trudili da u onim delovima koje prof. Konstantinović nije dodirivao, nastavimo koliko god je moguće istim stilom i približno istim jezikom.

Kad o tome govorimo, jezik i stil profesora Konstantinovića su doista nenadmašni. U njegovim rečenicama nema suvišne reči, koju god da izostavite pravilno će se zaljuljati. I Komisija je nastojala da očuva glavninu Skice i tamo gde su redaktori 1978. godine i u pripremama pre toga, ponešto izmenili. Nećemo tvrditi da svaka odredba u Skici je bolja od Zakona, ima ih koje su u Zakonu bolje. Ali, njih je malo i retke su. Taj nenadmašni stil, taj sjajan jezički izraz jezgrovit i sadržajan, to je jedno bogatstvo koje mi danas nastojim da produžimo, da sa njime nastavimo. Vi znate da je on imao dva uzora: prvi je Vuk Karadžić a drugi je Valtazar Bogišić. Za jezik Valtazara Bogišića govorili su ondašnji Crnogorci kada su ga slušali oko vatre na Cetinju, kada bi čitao Zakonik: E ovo ti je ka’ narodna pjesma. Tako teče i jezik profesora Konstantinovića.

Rekosmo, nije dirao stvarno pravo i u njegovim papirima nema naznaka ni nagoveštaja da je bilo kakvu Skicu ili Prednacrt o tome pisao. Za nas je to malo bila enigma kao što su mnoge stvari oko profesorovih dela ostale enigma, on je ostavljao pravila a vi sad gledajte kako ćete da se u tome snađete. Nema objašnjenja, nema tumačenja, nema komentara. Zašto je do toga došlo? Slutimo da je tu postojao jedan prećutni dogovor između ondašnje vlasti i profesora Konstantinovića. Kao što znate, razlaz je počeo posle donošenja Ustava 1946. godine. Profesor Konstantinović je bio predsednik Komisije ali su tekstove izrađivali drugi i on je tada uvideo da je pitanje svojine jedno rezervisano pitanje političkog i partijskog rukovodstva u socijalističkoj Jugoslaviji. Njemu je bilo prepušteno da sa relativnom slobodom uređuje druge oblasti koje nisu toliko duboko zadirale u pitanje osnovnih političkih odnosa i odluka.

Zbog toga, nama manjka njegov rad u ovoj oblasti i zatekli smo pravo svojine i uopšte oblast stvarnih prava kao jedno ogromno neraščišćeno polje kakvo je i bilo za vreme u kome je odlučivao ideološki rad i volja političkog i partijskog rukovodstva. Stalno se tada naglašavalo da svojine nije samo pravno pitanje, nego znatno šire društveno-ekonomsko, klasno, društveno-političko i ideološko. Država oličena u političko-partijskom rukovodstvu nije bila voljna da samu sebe pravno ograničava u onome što je smatrala da su bitni društveno-ekonomski odnosi.

Otuda, umesto relativno čvrstih pravnih pravila, ovde su vladala neka pravila koja su se podrazumevala, koja su bila donošena na najvišem načelnom nivou a bez konkretizacije. Već sama koncepcija o društvenoj svojini koja nikada nije imala čvrste osnove, pružala je svojom neodređenošću gotovo neograničene mogućnosti političkog odlučivanja i intervencija u društveno-ekonomskim odnosima. Kao što znate, preovlađujuća koncepcija je smatrala da društvena svojina nije uopšte pravo svojine i da stoga ne podleže pravnom uređivanju. To je ostavljalo mnogo prostora donošenju političkih odluka koje nisu bile uvek zasnovane na čvrstim osnovima.

Sada je nama ostalo da se sa time suočimo. Ostaci su vidljivi i danas, doskora gde god biste kročili nogom, niste bili na svom zemljištu i ne biste mogli reći – ovo je moje. Istina, stan ste mogli imati u svojini ali bi on bio kao neki čardak – ni na nebu ni na zemlji. Dok ste u sobi – to je vaše, kad siđete u dvorište – više nije vaše. Kakve su nelogičnosti ostale do danas evo dva-tri primera. Prvo, zgrada sa više stanova, etažna zgrada, svi stanovi su u svojini pojedinaca koji su ih kupili, a u čijoj svojini je onda zgrada? Zgrada je u državnoj svojini. Šta je u državnoj svojini – fasada, ulaz, kapija, spoljni zidovi, noseći zidovi i podstanica za grejanje. Kako je to u državnoj svojini kad su svi stanovi u privatnoj svojini. To je otuda, što kad je nacionalizovana zgrada 1958. godine, zgrada je nacionalizovana u celini a iz zgrade je sopstvenik mogao samo da zadrži, izvuče stan ili dva, eventualno. Uzmimo male zgrade. Porodična zgrada. Dvoje sopstvenika hoće da podele. Do tada je bila jedinstvena. Sud donese odluku o deobi, opština ne priznaje to i ne može da se ovako izvršena deoba upiše u katastar.

E sad dolazimo do katastra. Kako je uređena materija katastra, to vi iz svakodnevnog iskustva najbolje znate. A Komisija je zadržala za sebe pravo da u tekstu govori o zemljišnim knjigama i boriće se koliko god joj snage dozvoljavaju, da se vratimo na zemljišne knjige.

Svojina je u ovome Prednacrtu, prvi put u nas, proglašena za neprikosnoveno ljudsko pravo. Koji je značaj? Pa zar se nije uvek govorilo o svojini kako je ona zaštićena, kako zemljoradnici u načelo i u osnovi imaju ista prava kao radnici u udruženom radu. E to u načelu i to u osnovi, to je oduzimalo svaki značaj onome što je prethodno rečeno. To je Balzak rekao da su pridevi neprijatelji imenica. Pa kad kažete jednim pridevom nešto, onda oduzimate suštinu onome što je rečeno kao imenica. U čemu je vrednost ove proklamacije. Rečno je ovako: svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano vršenje i mirno uživanje svojih dobara na kojima ima pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo. Svojina se može oduzeti nekom licu samo iz razloga javnog interesa i uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Vi ove reči sigurno prepoznajete. To je samo predlog prvog dodatnog Protokola uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Ali je to trebalo reći i u domaćem zakonu. Zašto? Zato što je prvi dodatni Protokol stupio na snagu 1952. godine a Zakon o nacionalizaciji Lidija Šentjurc proglasila je i obrazlagala u Saveznoj skupštini donesen je 26. decembra 1958. godine, znači najveći deo oduzimanja dobara, imovine, stanova, poslovnih prostorija, zemljišta, obavljen je kada je odavno ovaj veliki dokument bio već na snazi u međunarodnom pravu. Zato je bilo potrebno proglasiti ga i u unutrašnjem pravu, da bi građani stekli svest o tome da im nešto pripada. Ja sam uveren da kada građani steknu svest o pravima i o njihovom poštovanju od strane države i od strane drugih, onda su spremni da u svojoj svesti priznaju i postojanje obaveza i dužnosti. Samo čovek svestan da ima svoja prava, da ima prava koja su mu zagarantovana, može svesno izvršavati i obaveze koje leže na njemu.

Da ne bi bilo nikakve zabune oko toga da u načelu i u osnovi ima isto pravo, u članu 1697 govori se o istovrsnosti prava svojine. Pravo svojine je jedinstveno, ima istu sadržinu i uživa jednaku pravnu zaštitu bez obzira da li je sopstvenik građanin ili Republika Srbija, Autonomna pokrajina, jedinica lokalne samouprave, zadužbina ili neko drugo pravno lice javnog ili privatnog prava.

Pomenuli smo zadužbinu. Možda će vas to malo iznenaditi, ali zadužbina je jedna od najlepših i najautentičnijih ustanova srpskoga prava. Mi smo mnogo šta morali da učimo i zajmimo u inostranstvu. Asignacija se nije razvila u potkopaoničkim selima, a cesija nam ne dolazi iz vršačkog kraja, nego smo sve to pozajmljivali, učili i tako savladavali. Ali zadužbina je naša, autentična, gde god Srbi žive - sa njima žive i zadužbine. Izađite u Budimpešti na Eržebet Tejru, pred vama će biti zadužbina Nauma Vozne. Potražite po bilo kom srpskom gradiću, varošici pa ponekad i selu, naići ćete na zadužbinu. Neko je kaptirao izvor, neko podigao crkvicu, neko napravio bunar, svako je učinio ono što je mogao. A pročitajte pisma Luke Čelovića Trebinjca kojima osniva zadužbinu. E, vidite, mi smo se o te ustanove ogrešili, sada kada treba da se vraćaju restituciji, sad se postavlja pitanje ko je njihov vlasnik. Pa pošto one vlasnika u pravnom smislu nemaju, jer je sopstvenik svojom voljom transformisao privatnu svojinu tako da ona služi koristima društva. Upravni odbor nije sopstvenik, on samo upravlja, a oni koji dobijaju koristi od zadužbine - stipendisti i korisnici raznih drugih nagrada i davanja, oni su još manje. I sada ispada da niko ne može da traži povraćaj zadužbine, što je sramota za kulturu našeg društva.

Pored ovih ustanova, mi smo nastojali da unesemo i neke nove.

U Knjizi ćete naći mnoge nove institucije, ne i na najnovije jer je Komisija zauzela jedan srednji stav, ali ćete naići na ustanovu neimarskog prava ili drugačije rečeno prava građenja ili prava superficiesa, itd., upućujem vas da to pogledate u Knjizi.

Završio bih time što smerno i skromno gledaju na svoju ulogu a gordi su na delo koje je odavde izašlo. Mi smatramo da je ovo potvrda duhovne snage srpskoga naroda u ovome vremenu. Posle svih sankcija, embarga, pritisaka, bombardovanja, ekonomskih teškoća u kojima smo se našli pod stranim pritiscima, srpski narod ima duhovnu snagu, energiju i stvaralaštvo da započne jednu veliku novu epohu.

A sada da završim rečima Aleksisa de Tokvila. Prema navodima, on je u jednom svom delu rekao: ako se pitate zašto su bogati pojedini gradovi ili pojedine zemlje, nemojte gledati njihove šume, njihove rudnike i na druga njihova prirodna bogatstva – gledajte na pravo kojim su uređivani, da li to pravo podstiče preduzimljivosti ljudi i da li ih za to nagrađuje.


IV NAČELNI STAVOVI O PREDNACRTU

1. Poruke Kopaoničke škole prirodnog prava sa 28. susreta pravnika

od 13-17.12.2015.

Podržavaju se i koncepcija i osnovni sadržaj Prednacrta Građanskog zakonika Republike Srbije koji predstavlja projekat od posebnog nacionalnog značaja, čije je donošenje inače inicirala Kopaonička škola prirodnog prava. Građanska kodifikacija, kao bitni činilac društvene kohezije, treba da doprinese većoj pravnoj sigurnosti i što doslednijem ostvarivanju pravednog prava, uz što potpunije poštovanje pravde i pravičnosti.

Posebno je istaknuto da je za uspešnost jednogodišnje javne rasprave, koja je u toku, veoma značajno što Prednacrt Građanskog zakonika sadrži veliki broj novih zakonskih pravila i alternativnih i varijantnih predloga. To će omogućiti da se, nakon analize javne rasprave, dođe do što boljih zakonskih rešenja.

Pozitivno je ocenjen deo Opšteg dela koji sadrži osnovna načela ponašanja građanskopravnih subjekata koja će se primenjivati u svim segmentima građanskog prava. Snažno je podržana koncepcija o subjektivnim pravima u kojima dominira pravo na dostojanstvo ličnosti iz koga proizilaze mnogobrojna prava ličnosti navedena u Prednacrtu, za koje je predložen veoma raznovrstan i delotvoran zaštitni mehanizam.

Opredeljenje Prednacrta Građanskog zakonika da se prava ličnosti ne navode taksativno, omogućiće da se, u skladu sa potrebama savremenog života, u budućnosti ona proširuju posebnim zakonima i međunarodnim konvencijama. Na taj način Građanski zakonik će doprineti daljem razvoju ljudskih prava. To će doprineti što kvalitetnijem životu građana i uspešnijem radu i poslovanju pravnih lica.

U cilju afirmacije moralnog aspekta autonomije ličnosti u svim segmentima građanskog prava ugrađen je etički princip u kome granice slobode građansko pravnih subjekata nisu utvrđene samo imperativnim propisima, javnim poretkom i dobrim običajima već i moralnim pravilima, a posebno poštovanjem univerzalnog načela savesnosti i poštenja, koje se ne može ni isključiti ni ograničiti.

Posebna podrška je pružena znatnim i značajnim inovacijama u delu o Obligacionim odnosima, u vezi sa prouzrokovanjem štete i njenom naknadom. Represivni i još važniji preventivni efekti predloženih rešenja doprineće humanizaciji svakodnevnog života i rada subjekata građanskog prava.

Podržane su definicije koje se odnose na pojmove krivice, opasne stvari i opasne delatnosti, ali i predloženo proširenje objektivne odgovornosti za nasilno (agresivno) ponašanje, što bi trebalo da smanji mnoge štetne posledice i učini efikasnijom zaštitu oštećenih lica.

Sugerisano je da se pojača tzv. profesionalna odgovornost lica koja svojim radom mogu da izazovu različite i znatne štetne posledice i posebno proširi odgovornost tih lica čije štetne radnje mogu da budu dalekosežne i veoma delikatne.

Predloženo je da se odgovornost države za štete koje prouzrokuju njeni organi svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, eksplicitno reguliše Građanskim zakonikom. Pri tome treba imati u vidu prevashodno njihovo preventivno dejstvo u pogledu kvalitetnijeg, efikasnijeg i savesnijeg obavljanja upravnih i drugih profesionalnih obaveza.

Koncepcija pojačane i proširene profesionalne odgovornosti pretpostavlja dalji razvoj sistema osiguranja od odgovornosti, solidarnu, neposrednu i regresnu subjektivnu odgovornost učinioca štetnih posledica. Pozitivno su ocenjeni predlozi za kodifikaciju ugovora koji do sada nisu zakonski regulisani, a za kojima postoji potreba u svakodnevnom životu i radu građanskopravnih subjekata, kao što su: prodaja sa pravom otkupa, poklon, ugovori o lizingu, posluzi, ortakluku, saradnji u poljoprivredi, izdavački ugovor, ugovori o distribuciji, franšizingu, osiguranju od odgovornosti i reosiguranju, kao i ugovori na sreću i novi bankarski poslovi.

Najobimnije i veoma značajne novine koje sadrži Prednacrt Građanskog zakonika i koje su pozitivno ocenjene kao neophodne i korisne, odnose se na stvarnopravne odnose. Podržavaju se predlozi novih zakonskih rešenja koja se odnose na pravo građenja i druge stvarno pravne institute koji će popuniti deo pravnog sistema R. Srbije koji do sada, dakle već 70 godina, nije konzistentno i celovito regulisan. Te odredbe će doprineti 69 i podsticanju investicione izgradnje i pravne sigurnosti u oblasti stvarnopravnih odnosa. Te odredbe će doprineti i podsticanju investicione izgradnje i pravne sigurnosti u oblasti stvarnopravnih odnosa.

Predložene formulacije o svojini i Prednacrtu predstavljaju zakonodavnu afirmaciju svojine kao neograničenog ljudskog prava i kao takvo jedinstveno, bez obzira na različita svojstva i pravni status njegovih titulara. Takva koncepcija Prednacrta u delu stvarnih odnosa opravdano zaslužuje podršku i uspešnu primenu u praksi svakodnevnog života i poslovanja.

Istovremeno je ocenjeno da je veoma korisno i racionalno što je Prednacrtom izričito propisano da svojina sopstvenika obavezuje, ne samo pravno, već društveno i moralno, kao i da je zabranjena zloupotreba prava svojine tj. njegovo vršenje u (isključivoj) nameri da se drugom subjektu naš- kodi ili ostvaruje suprotno svrsi radi koje je ustanovljeno.

Izražava se očigledna podrška intencijama redaktora Prednacrta da se, u interesu pravne sigurnosti, precizno i detaljno regulišu svi osnovi sticanja svojine putem punovažnog pravnog posla, sudske odluke ili odluke drugog organa vlasti, kao i na osnovu samog zakona.

Moderno koncipirana sadržina prava svojine, u skladu sa tekovinama Evropske pravne civilizacije, posebno izražena u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, opravdano je zahtevala razrađen i konzistentan mehanizam zaštite prava svojine što je postignuto predloženim zakonskim rešenjima u Prednacrtu.

Podržavaju se predložena rešenja o susvojini koja, za razliku od samo sedam važećih zakonskih odredbi, u vidu 25 članova razrađuju taj kompleksan modalitet svojine sa više lica na jednoj stvari koji inače u praksi predstavlja izvor čestih sukoba i nesporazuma između suvlasnika. Predložena rešenja o susvojini, motivisana povećanjem pravne sigurnosti i smanjenjem sukoba i sudskih sporova, zaslužuju podršku, pogotovu što će ona poslužiti i u primeni pravila i ostvarivanju odnosa između etažnih vlasnika koji su sve češći u savremenom razvoju stambenih odnosa u gradskim sredinama.

Povećanjem pravne sigurnosti i smanjenjem sukoba i sudskih sporova motivisane su i odredbe o susedskom pravu čime se na pravedan na- čin regulišu međusobni odnosi vlasnika susednih nepokretnosti i popunjava jedna značajna pravna praznina u pravnom sistemu Republike Srbije. To važi i za detaljne odredbe o pravu stvarne i lične službenosti.

Opravdano se očekuje da svoje pozitivne efekte mogu da proizvedu odredbe o založnom pravu, posebno predložena rešenja o hipoteci, koja zbog velikog značaja u bankarskom poslovanju i svog socijalno-ekonomskog značaja u zaštiti opravdanih interesa subjekata dužničko-poverilačkih odnosa zaslužuju da se u toku javne rasprave tom pravnom institutu posveti posebna pažnja.

Ocenjene su pozitivno potpuno nove odredbe o državini koje nisu zakonski regulisane, a od značaja su za sve građanskopravne odnose.

Iako su u javnosti najviše interesovanja i kontraverze ispoljene prema novinama koje donosi deo Prednacrta Građanskog zakonika o porodičnim odnosima, podržana je intencija da se tako značajna sfera građanskog prava inovira savremenim rešenjima od svakodnevnog životnog značaja svakog građana, kao i kreativnim preuzimanjem obaveza iz međunarodnih konvencija.

U delu o nasleđivanju, afirmativni stavovi su izraženi u pogledu proširenja osnova nasleđivanja – legalizacijom ugovora o nasleđivanju, kao i boljoj zaštiti prava na nasleđivanje u slučaju naših građana koji su deo svoje imovine stekli u inostranstvu gde se sprovodi ostavinski postupak.

Izražena je podrška inicijativama za kodifikaciju građanskog prava u Makedoniji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori i željama iz tih sredina da se iskoriste saznanja iz višegodišnjeg rada Komisije Vlade Republike Srbije na izradi Građanskog zakonika.

Podržan je Orijentacioni plan javne rasprave koja se uspešno ostvaruje i zaključeno je da se, nakon analize rezultata javne rasprave, pripremi radni tekst Nacrta, koji bi se, pre dostavljanja Ministarstvu pravde, verifikovao na 29. skupu Kopaoničke škole prirodnog prava, od 13–17. decembra 2016. godine.

U odnosu na prava teško bolesnih i umirućih pacijenata preporuka je da se razjasne pitanja pasivne eutanazije, čiji se neki oblici već praktikuju u Srbiji ali se ne zovu tim imenom, kao i da se razgraniče pitanja aktivne eutanazije, a sve prvenstveno posmatrano sa stanovišta medicinsko – pravnog, odnosno šire građansko – pravnog konteksta, a ne krivičnopravnog.

Pitanja odgovornosti za štetu zbog počinjene lekarske ili druge medicinske greške traže ugledanje na uporedno-pravna rešenja, kao što je u je- dnom od referata pokazano na primeru Austrije, budući da sudska praksa Srbije nije u dovoljnoj meri izgrađena, niti ujednačena. Pretpostavku krivice iz teksta prednacrta Građanske kodifikacije ne treba brisati kad su u pitanju ovi oštećeni, vezano za medicinske štete, upravo zbog kompleksnosti njihovog dokazivanja. S jedne strane, treba uvesti dokazne olakšice za pacijente, a s druge strane institut osiguranja lekara od odgovornosti za štetu, što bi smanjilo pritisak na panične sudove.

Dejstvo osiromašenog uranijuma usled NATO bombardovanja na teritoriji Republike Srbije svakim danom se iskazuje povećanjem broja obolelih od malignih bolesti. Poručujemo javnosti i donosiocima odluka da pravo na naknadu štete ne zastareva. Ostvarivanje ovog prava vraća nadu u pravo na pravdu.

Negativne pojave zastupljene u sportu i oko sporta, u vidu nasilja, rasizma, diskriminacije, nerešenih imovinsko-pravnih odnosa, predstavljaju veliki problem modernom i društveno odgovornom sportskom menadžmentu. Zbog toga je neophodno jačanje principa odgovornosti u sportu 62 po principu krivice, a ne po objektivnoj odgovornosti, kao što je to slučaj na primer sa dopingom u sportu.

Vršnjačko nasilje dobija sve šire razmere u našem savremenom društvu. Tolerancija nasilja u našem društvu je nedopustivo visoka. Nažalost, ovaj problem nije u fokusu našeg društva, našeg zakonodavca, naših medija. Pojedini mediji čak favorizuju nasilje u svojim rialiti programima, jer to doprinosi povećanju gledanosti a samim tim i većoj zaradi, koja sve više postaje vrhovni imperativ čemu su podređene sve ostale vrednosti u društvu. Za eliminisanje ili bar značajnije smanjenje vršnjačkog nasilja bitno je stvaranje društvene klime u kojoj se nasilje (ma koje vrste) najšire osuđuje i sankcioniše. Porodično vaspitanje bazirano na nepraktikovanju i netoleranciji nasilja doprineće smanjenju nasilja i van porodice, kako među vršnjacima, tako i na stadionima, I drugim javnim okupljanjima.

Predlažemo da se podrži osnivanje alimentacionog fonda, kako je Prednacrtom Građanskog zakonika Republike Srbije i predviđeno. Osnivanjem alimentacionog fonda država bi na sebe preuzela teret prinudne naplate isplaćenog izdržavanja od roditelja dužnika, čime bi se pokazala istinska briga države za svoje najmlađe građane, sa jedne strane, ali i za budućnost i opstanak same države, sa druge strane. Nije potrebno isticati kolika je važnost i značaj zdrave i stabilne porodice, bilo da je ona potpuna ili nepotpuna, ali sve je to teško obezbediti bez makar elementarnih uslova za život, opstanak i razvoj, što predstavlja i jedan od četiri osnovna principa na kojima počivaju prava dece garantovana Konvencijom UN o prvima deteta. U ostvarenju tog principa uloga države je nezamenljiva i podrazumeva preduzimanje mnogobrojnih mera na njegovom ostvarivanju. U savremenim uslovima nema mnogo porodica koje mogu same da obezbede sve potrebne uslove za život, opstanak i razvoj svojoj deci i kojima, stoga, pomoć i briga države nije potrebna, ali je nažalost dosta onih koji bez takve pomoći teško mogu da adekvatno odgovore svojoj roditeljskoj dužnosti. Ulaganje u decu i njihovu budućnost je možda najznačajnija dugoročna investicija svake mudre državne politika koja ne misli samo na sadašnjost, na trenutne uspehe i rezultate već, pre svega, na opstanak, razvoj i na budućnost. A to se često zanemaruje i stavlja na poslednje mesto u određivanju prioriteta u budžetskim stavkama. Treba zatim vrlo ozbiljno razmotriti i mogućnost proširenja dotacija iz alimentacionog ili nekog drugog fonda i na decu bez elementarnih uslova za život iako žive u potpunoj ili nepotpunoj porodici (gde su recimo roditelji nezaposleni, nesposobni za rad i sl.) jer samo tako ćemo pokazati da podjednako brinemo za svako dete bez diskriminacije bilo koje vrste i da smo razumeli i implementirali naše obaveze iz međunarodnih ugovora, ali ne zbog međunarodnih pohvala i komplimenata, već zbog brige o nama samima i našoj budućnosti i prosperitetu.

Polazeći od činjenice da veliki broj bračnih i vanbračnih parova ne mogu da imaju dece prirodnim putem kao ni drugim postupcima biomedicinski potpomognute oplodnje sem surogat materinstvom, a takvih je po nekim procenama oko 300.000 parova u Srbiji, predlažemo da se legalizuje rađanje za drugog, kako je predviđeno Prednacrtom Građanskog zakonika Srbije. To bi predstavljalo jedan značajan korak napred u poboljšanju položaja neplodnih parova i razbijanju predrasuda o položaju žene i lečenju ženske neplodnosti, sa jedne strane, i u ostvarivanju ustavnog prava na roditeljstvo kao i prava na roditeljstvo garantovanog Konvencijom o ljudskim pravima Saveta Evrope, čiji smo član, sa druge strane. Zahvaljujući značajnim naučnim dostignućima u oblasti biomedicine, lečenje ženske neplodnosti je postalo dostupno i ostvarivo. Usled toga surogat materinstvo treba omogućiti svim parovima koji žele decu, a ne mogu na drugi način da postanu roditelji, dakle isključivo kao način lečenja neplodnosti, a ne kao vid slobode izbora načina začeća.

Kao članica Saveta Evrope naša zemlja je, kao i sve ostale države članice, dužna je da poštuje i primenjuje Evropsku Konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama kao i odluke Evropskog suda za ljudska prava, koji je nadležan za zaštitu povređenih konvencijskih prava. Nepoštovanje ljudskih prava u državama članicama, pored loše međunarodne reputacije koja tu državu prati, povlači i znatne novčane naknade koje opterećuju državni budžet konkretne države. Zbog toga svaka odgovorna država nastoji da preduzme sve mere kako bi obezbedila poštovanje preuzetih međunarodnih obaveza i kako ne bi bila osuđena zbog nepoštovanja ljudskih prava svojih građana.

Prednacrt srpskog Građanskog zakonika izričito predviđa da se “na međunarodnu trgovačku prodaju primenjuje Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe, ako su ispunjeni uslovi primene predviđeni tom konvencijom”. Upućivanjem na primenu međunarodnih pravila putem izričite odredbe Prednacrta postiže se nekoliko značajnih ciljeva – naglašava se obaveza primene Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji, koja je, kao ratifikovana konvencija, sastavni deo pravnog poretka Srbije; ugovorne strane se podsećaju na postojanje uniformnih pravila u domenu međunarodne prodaje robe; otklanjaju se različita tumačenja koja se mogu javiti u kontekstu klauzula ugovora o međunarodnoj prodaji robe u kojima je kao merodavno pravo predviđeno srpsko pravo i ističe se generalna opredeljenost zakonodavca ka primeni široko prihvaćenih međunarodnih standarda u oblasti ugovornog prava.

Uticaj međunarodnih uniformnih pravila na rešenja Građanskog zakonika posebno je izražen u opštim pravilima Zakonika koja se odnose na raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze. U tom kontekstu predloženo je uvođenje instituta bitne povrede ugovora, zasnovano na rešenjima Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji i UNIDROIT Principa međunarodnih trgovinskih ugovora. S obzirom na izuzetan značaj ovog pitanja, tokom perioda javne diskusije bilo bi potrebno organizovati posebne rasprave u pogledu prihvatanja instituta bitne povrede ugovora i eventualnih daljih preciziranja pravila Građanskog zakonika relevantnih za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze.

Usklađivanja sa međunarodnim pravilima ugovornog prava izvršena su i u pravilima Zakonika za posebne ugovore. Tako na primer, kad je reč o ugovoru o prodaji, pored pomenutog upućivanja na primenu 73 Bečke, u Prednacrtu su, između ostalog, učinjeni predlozi koji se odnose na raskid ugovora, na odgovornost za materijalne nedostatke i u tim okvirima proširenje pojma materijalnih nedostataka za koje prodavac odgovara, produženje roka u kome prodavac odgovara za skrivene nedostatke, kao i pravilo o obaveštenju o nedostatku. Pomenuti predlozi mogu se oceniti kao pozitivni jer vode daljem približavanju srpskog unutrašnjeg prava sa široko prihvaćenim međunarodnim standardima.

Uočivši određene nedostatke važećih zakonskih pravila o promenjenim okolnostima, redaktori Prednacrta srpskog Građanskog zakonika predložili su odgovarajuće izmene u pogledu uređenja ovog instituta. Suština predloženih izmena odnosi se na izričito predviđanje zahteva nepredvidljivosti i izvanrednosti, usvajanje kriterijuma “preterano otežanog ispunjenja obaveze” i “preterano velikog gubitka” i napuštanje kriterijuma “osujećenja svrhe ugovora”. Predloženim izmenama napušten je i zahtev da je “očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana”, kao i standard “opšteg mišljenja”. U pogledu pravnih dejstava promenjenih okolnosti, izmena i raskid ugovora predviđeni su alternativno, pri čemu se raskid ugovora može zahtevati samo posle neuspelih pregovora o izmeni ugovora, preduzetih u razumnom roku, shodno konkretnim okolnostima. Prednacrt predviđa i primere izvanrednih događaja i odredbe ugovora koje se mogu izmeniti, prava jedne ugovorne strane kad druga ugovorna strana traži izmenu ili raskid ugovora, kao i obavezu saopštavanja zahteva za izmenu ili raskid ugovora. Ovakvo rešenje Prednacrta u velikoj meri je usklađeno sa odgovarajućim rešenjima izvora uniformnog ugovornog prava i čini se prilagođenim potrebama pravne sigurnosti u uslovima savremenog poslovnog prometa.

Punovažnost i pravna dejstva klauzule o merodavnom pravu pokreću čitav niz značajnih pitanja. Najznačajnija od njih odnose se na određenje međunarodnog karaktera ugovora, načelo autonomije volje i njegova ograničenja, pre svega sa stanovišta međunarodnog privatnog prava, utvrđenje domašaja ove klauzule u svetlu teorija kolizionopravne autonomije s jedne i materijalnopravne autonomije s druge strane, povlačenje granične linije između izbora merodavnog prava i inkorporacije, kao i pravnih posledica koje iz tog razlikovanja proističu, određenje pojma koneksiteta sa aspekta različitih rešenja koja su u uporednom pravu usvojena, utvrđenje slučajeva ugovaranja više nacionalnih prava za isti ugovor i u tom smislu, pravnih posledica cepanja ugovora, kao i na određenje vremenskih granica relevantnih za izbor merodavnog prava. Pored pitanja koja se odnose na 74 samu klauzulu o merodavnom pravu, za ugovorne strane od značaja je poznavanje rešenja koja se, u odsustvu ovakve klauzule, primenjuju u pogledu određenja merodavnog prava, pri čemu su za praksu međunarodnog poslovnog prometa posebno važna pravila u sporovima pred međunarodnom trgovinskom arbitražom.

Buduće donošenje Građanskog zakonika koji treba da celovito normativno reguliše korpus građanskih subjektivnih prava predstavlja značajan korak u cilju stabilnosti pravnih ustanova i značajan doprinos uspostavljanju pravne sigurnosti. Istovremeno, njegovo donošenje stvara uslove za nastavak započete parcijalne reforme civilne procedure i buduću kodifikaciju građanskog sudskog postupka.

Prednacrt Građanskog zakonika, iako se radi o materijalnopravnom zakonu, u pojedinim delovima teksta sadrži ili norme koje regulišu posebne građanske sudske postupke ili koje imaju procesnopravnu prirodu što nije u skladu sa principima pravne sistematike i zakonodavne tehnike.

Prilikom definitivnog redigovanja materijalnopravnih normi u Prednacrtu Građanskog zakonika potrebno je i da se povede računa o procesnim implikacijama pojedinih materijalnopravnih rešenja da bi se izbeglo nepotrebno zadiranje direktno u sferu civilne procedure.

Na posebnom Okruglom stolu koji je održan na 28. Susretu Kopaoničke škole prirodnog prava, u okviru Javne rasprave o Prednacrtu iznet je stav da se poveća i pooštri odgovornost države, kao i profesionalna odgovornost stručnjaka u pojedinim oblastima, čime bi se ostvarilo prevashodno i preventivno dejstvo zakonskih rešenja.

2. Poruke Kopaoničke škole prirodnog prava

sa 29. susreta pravnika od 13-17.12.2016.

  • KODIFIKACIJA

1) U referatima i diskusiji u kojima su razmatrana aktuelna pitanja kodifikacije građanskog prava podržani su: koncepcija; struktura sadržaja i osnovni instituti u Prednacrtu Građanskog zakona čija je izrada inicirana u okviru Kopaoničke škole prirodnog prava koja je, u okviru svoje naučne kompetencije u oblasti prirodnih (ljudskih) prava i predložila Vladi R. Srbije njegovu izradu i donošenje. Prihvatanjem tog predloga uvaženi su i mnogobrojni razlozi u prilog kodifikacije građanskog prava u Srbiji, koja već preko 70 godina nije izvršila kodifikaciju građanskog prava iako je još sredinom XIX veka bila treća evropska država koja je imala Građanski zakonik (posle Francuskog Code civila i Austrijskog građanskog zakonika). Usvajanjem novog građanskog zakonika racionalizovalo se sada nedovoljno i parcijalno regulisano građansko pravo. Time bi se R. Srbija svrstala u red mnogobrojnih evropskih država koje su izvršile kodifikaciju građanskog prava.

2) Ocenjeno je da su stvoreni svi neophodni i potrebni uslovi za izradu jednog savremenog, konzistentnog i harmonizovanog kodifikacionog akta o građanskom pravu od nacionalnog značaja, posebno nakon analize preko 500 alternativnih rešenja, dostavljenih konkretnih primedaba i predloga (u obimu od preko 400 stranica) iznetih u toku jednogodišnje veoma konstruktivne i sadržajne javne rasprave i u većem broju publikovanih naučnih i stručnih radova (posebno u časopisima: ‘’Pravni život’’, ‘’Privreda i pravo’’, ‘’Radno-pravni savetnik’’, ‘’Anali Pravnog fakulteta’’ i dr.).

3) Opšta je ocena da je Prednacrt Građanskog zakonika zadovoljio dve naizgled suprotne tendencije: da učvrsti već izgrađene odnose preko jedne koherentne celine, doprinoseći većem poštovanju načela pravne sigurnosti, ali i da istovremeno ne zatvara put daljoj evoluciji prava, već naprotiv da tu evoluciju podstiče. Posebno je podržana orijentacija iz Preambule Prednacrta da budući građanski kodeks doprinese jačanju pravne sigurnosti kao neminovnog atributa svakog demokratskog i humanistički orijentisanog pravnog poretka, jer on treba da omogući savremenu evoluciju kreativne poslovne i sudske prakse. Pri tome, Prednacrt polazi od opredeljenja da je pravna sigurnost neminovna pretpostavka pravne države i univerzalnih vrednosti svake progresivne društvene zajednice.

4) Opšta je ocena da je nesumnjiva vrednost Prednacrta Građanskog zakonika sadržana u načelnom opredeljenju da će Građanski zakonik svim svojim odredbama težiti ostvarivanju vrline pravde koja predsedava svim ustanovama predložene kodifikacije.

5) Podržana je i jasna orijentacija iz Preambule u kojoj se konstatuje da Građanski zakonik nastavlja tekovine evropske pravne civilizacije u oblasti kodifikacije Građanskog prava, polazeći od razvoja pravne nauke, zakonodavstva i sudske prakse u pravnom poretku R. Srbije.

6) Podržana je orijentacija Prednacrta o afirmaciji i obezbeđenju jednakosti ljudskih prava, jer on predviđa istu zakonsku zaštitu celokupnosti ljudskih prava u svim oblastima koje čine predmet kodifikacionog regulisanja.

7) Snažno se podržava nesumnjiva i dosledna intencija redaktora Građanskog zakonika da dostojanstvo ličnosti dominira svim institutima Građanskog prava kao zbirni pojam svih konkretnih ličnih prava koja proizlaze iz njega, kao što su – pravo na život, telesni i moralni integritet, pravo na racionalnu slobodu, čast, ugled, porodični mir i druga prava ličnosti. Zato Prednacrt sasvim opravdano proklamuje da je dostojanstvo ličnosti neprikosnoveno i da su svi dužni da ga poštuju, jer iz prava na dostojanstvo ličnosti proizilaze sva druga prava ličnosti, čime je ustanovi dostojanstva dat apsolutni prioritet.

8) Puna podrška je data koncepciji Prednacrta o rearfimaciji etičke komponente pri proceni validnosti i punovažnosti konkretnih građansko-pravnih odnosa. Pored javnog poretka, prinudnih propisa i dobrih običaja (kao granica autonomije volje subjekata građansko-pravnih odnosa) u Prednacrtu dosledno je ugrađen moral kao nezaobilazni kriterijum za ocenu legitimiteta i legaliteta građansko-pravnih odnosa.

9) Ocenjeno je da opštu podršku zaslužuje i reafirmacija i obezbeđenje dosledne primene načela savesnosti i poštenja kao vrhovnog načela Građanskog zakonika, čija se primena ne može ni isključiti ni ograničiti, što mu nesumnjivo i opravdano daje imperativni karakter.

10) Posebno je naglašeno da brojne novine u oblasti porodičnih odnosa i njihovo usklađivanje sa savremenim dinamičnim promenama u odgovarajućim međunarodnim konvencijama zahtevaju u toku izrade Nacrta Građanskog zakonika pažljivo sagledavanje svih predloženih novina sa aspekta još doslednije humanizacije porodičnih odnosa.

11) Pored do sada dva osnova – zakonskog i testamentarnog, podržano je i proširenje osnova za nasleđivanje u vidu ugovora o nasleđivanju, koji se zaključuje između supružnika i u korist dece. Podržane su predložene izmene razloga nedostojnosti za nasleđivanje, regulisanje javnobeležničkog zaveštanja i odredbe o zaštiti domaćih državljana u slučaju nasleđivanja sa određenim stranim elementom, pogotovu u uslovima mnogobrojne dijaspore srpskih državljana u inostranstvu u slučaju nasleđivanja njihove imovine.

12) Podržan je predlog da u toku 2017. godine, na osnovu sistematizovanih konkretnih sugestija, predloga i primedaba, Komisija Vlade R. Srbije izradi Nacrt Građanskog zakonika koji bi se, pre upućivanja Ministarstvu pravde, verifikovao na sledećem jubilarnom tridesetogodišnjem skupu pravnika Kopaoničke škole prirodnog prava, uz aktivno učešće eminentnih inostranih civilista, pre svega iz regiona i Evropske unije.

B. SVOJINA

1) Značajan deo Prednacrta odnosi se na kodifikaciju materije iz stvarnog prava koju konzistentno i celovito reguliše, pogotovo što je ta oblast u važećem pravnom sistemu nedovoljno, parcijalno i neusklađeno regulisana. Prednacrt opravdano reguliše sve tradicionalne ustanove stvarnog prava, uz brojne modifikacije prilagođene našoj pravnoj tradiciji i ambijentu našeg savremenog pravnog života. Pri tome, sugerisano je da Građanski zakonik, kao stabilan i dugotrajniji pravni akt, reguliše osnovne stvarno pravne institute i za svakodnevni život značajna zakonska rešenja trajnijeg karaktera. Pri čemu bi se pojedina pravna pitanja u praksi rešavala putem zakonske i pravne analogije tj. primenom osnovnih načela Građanskog zakonika, a posebno načela pravde i pravičnosti kao konkretizacije pravde u svakom pojedinačnom građansko pravnom odnosu.

2) Podržana je orijentacija Prednacrta da svojinu reguliše kao neotuđivo i posebno zaštićeno ljudsko pravo, prema kome svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano vršenje i mirno uživanje svojih dobara na kojima ima pravo svojine.

3) Ocenjeno je da su posebno značajne odredbe o zaštiti prava svojine kao i modalitetima prava svojine (susvojina, zajednička svojina i etažna svojina), kao i odredbe o državini i njenoj zaštiti kao faktičke vlasti na stvari.

4) Podržano je opredeljenje Komisije za izradu Građanskog zakonika da u naš pravni sistem ugradi pravo građenja kao ograničenog stvarnog prava sui generis i koje ima dvostruku pravnu prirodu. Sa jedne strane to je stvarnopravno opterećenje tuđeg zemljišta na kome se osniva, a sa druge strane posebno stvarno pravo koje njegovom imaocu daje ovlašćenje da na opterećenom zemljištu ima građevinu u svojini, koja predstavlja njegov bitan sastavni deo. Istovremeno prihvatljive su sugestije za poboljšanje i unapređenje ovog pravnog instituta koji ima nesumnjivo i privredni značaj i čija je sadržina u osnovi u Prednacrtu adekvatno određena.

Posebno je pozitivno ocenjeno opredeljenje da se titularu prava građenja ne prizna položaj plodouživaoca na građevinskoj parceli, već samo pravo njene upotrebe, koje bi trebalo definisati kao upotrebu parcele isključivo u cilju i u meri potrebnoj za korišćenje građevine.

5) Zaključeno je da proklamovano načelo prava privatne svojine na građevinskom zemljištu može da bude ostvareno samo ako se ono izjednači sa pravom svojine na drugim nepokretnostima. Pri tome neophodno je da se pravni režim građevinskog zemljišta uređuje u okviru građanskog, odnosno stvarnog prava, a znatno smanji upravno-pravna i administrativna regulativa.

6) Da bi se dosledno ostvarilo načelo o pouzdanosti i poverenja upisa u javni registar nepokretnosti neophodno je pružiti potpunu i efikasnu zaštitu upisanih titulara svojine i drugih stvarnih prava. Time bi se otklonile mnogobrojne dileme koje se javljaju u svakodnevnoj upravnoj i sudskoj praksi. Pri tome Građanski zakonik trebalo bi da pruži zaštitu upisanog stvarnog prava njegovog savesnog nosioca i istovremeno obeštetilo pravo ranije upisanog titulara stvarnog prava kome su to pravo upravni organi nezakonito oduzeli.

7) Ukazano je da bi bilo neophodno posebno sagledati konsekvence koje proizlaze iz kodifikacione materije koja se odnosi na založno pravo, a posebno na institut hipoteke, koji treba uskladiti sa savremenim potrebama pravnog prometa i socijalno odgovorne i pravične zaštite i obezbeđenja opravdanih interesa obligacionih subjekata.

C. UGOVOR I ODGOVORNOST ZA ŠTETU

1) Podržana je orijentacija Prednacrta da reguliše pojedine imenovane ugovore koji do sada nisu zakonski regulisani u pravnom sistemu R. Srbije, kao i da se još jednom proceni celishodnost pojedinih odredaba o novim ugovorima privrednog prava, kao što su: ugovor o finansijskom lizingu i faktoringu, ugovor o saradnji (kooperaciji) u poljoprivredi, ugovor o franšizingu i distribuciji.

2) Predloženo je da se u odredbi o predugovoru dosledno ostvare tri osnovna opredeljenja:

- jedinstveni pojam predugovora, koji bi obuhvatio one (ne sve) bitne elemente glavnog ugovora koji bi takav ugovor činili bar odredivim;

- blaža odgovornost neverne strane, tako da ona može da oslobodi odgovornosti ako dokaže da iz opravdanog razloga odbila da zaključi glavni ugovor i

- sankcija za nevernu stranu koja bi se ispoljavala samo u vidu obaveze da drugoj strani nadoknadi prouzrokovanu štetu.

Prihvaćena je konstatacija da bi predloženo zakonsko uređenje predugovora bilo racionalno i funkcionalno, a uz to bi u većoj meri odgovaralo potrebama savremenog prometa.

3) Podržavaju se kodifikacione odredbe kojima se regulišu posledice nemogućnosti i otežanih mogućnosti ispunjenja obligacije. Za razliku od nemogućnosti ispunjenja i njenih brojnih vrsta, otežana mogućnost ispunjenja podrazumeva mogućnost ostvarenja, ali uz povredu načela ekvivalentnosti uzajamnih prestacija, što se odražava na opstanak određenog obligacionog odnosa ili na njegovu izmenu odnosno reviziju.

U tom kontekstu u Prednacrtu poseban značaj imaju inovirane odredbe o raskidu ili izmeni ugovora zbog promenjenih okolnosti koja, sa sticanjem zakonom predviđenih uslova, predstavlja aktuelnu i značajnu ustanovu prihvaćenu od mnogih savremenih pravnih sistema.

4) Kao dobra strana Prednacrta ocenjena je orijentacija redaktora da se u odgovarajućoj meri respektuju rešenja iz Bečke konvencije o kupoprodaji koja se sve više primenjuju u savremenom pravnom prometu.

5) Predloženo je da u fazi izrade Nacrta Građanskog zakonika eventualno razmotri celishodnost kodifikacije određenih načelnih zakonskih odredbi o upravnim ugovorima, a posebno o ugovoru o radu, naročito sa aspekta obezbeđenja ravnopravnosti i poštovanja dostojanstva ugovornih strana, neophodne solidarnosti i humanizacije u ostvarivanju radno-pravnih obaveza.

6) Posebnu podršku učesnici Kopaoničke škole dali su predloženim odredbama u Prednacrtu Građanskog zakonika o odgovornosti za štetu. U skladu sa univerzalnim načelom o zabrani prouzrokovanja štete, Prednacrt, pored odgovornosti po osnovu krivice, posebno reguliše odgovornost za štetu od stvari ili delatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu za koju odgovaraju njihovi sopstvenici, bez obzira na njihovu krivicu.

Prednacrtom je opravdano regulisana odgovornost u različitim i karakterističnim slučajevima za štetu prouzrokovanu bez obzira na krivicu, što može da ima ne samo represivne već i značajne preventivne pozitivne efekte. Posebno su podržane odredbe o definiciji krivice i pojmu opasne stvari i opasne delatnosti, što će doprineti i olakšati njihovu primenu, posebno u sudskoj praksi.

7) Ocenjeno je kao veoma značajno proširenje regulative u materiji naknade neimovinske (moralne) štete. Sasvim opravdano se u Prednacrtu ta odgovornost proširuje na svaku povredu prava ličnosti bez kumulacije sa duševnim bolom ili strahom. Puna podrška je pružena i zakonskoj odredbi u Prednacrtu kojom se moralna odgovornost proširuje i na štetu koju mogu pretrpeti ne samo fizička, već i pravna lica, shodno njihovoj specifičnoj prirodi.

D. ZDRAVLjE

Veštački delovi tela koji se mehanički izrađuju i ugrađuju u ljudsko telo smatraju se stvarima u pravu. Pravni režim ovih stvari i postupanje sa njima pre ili posle ugradnje ne utiče na njihovu pravnu prirodu, ali zbog instituta medicinskog prava njihova dalja upotreba i raspolaganje su limitirani, pre svega pristankom onoga čiji su, uz puno obaveštavanje. Treba u tu svrhu odvojiti režim usluge i režim plaćanja izrade. Ekonomska dobit takođe ne sme da bude u suprotnosti sa načelom dobrobiti po pacijenta. Preporuka je da se bliže uredi oblast rekonstruktivne medicine i razgraniči u odnosu na primenu ekonomskih instituta sa stanovišta moderne biotehnologije, kakav je npr. lizing.

Eutanaziju treba urediti kao pravo pojedinca na (ljudsko) dostojanstvo u umiranju bilo na način kako se predlaže Prednacrtom građanskog zakonika Srbije, bilo usvajanjem posebnog zakona iz oblasti zdravstva kojim bi se bliže opredelio ovaj institut u pogledu oblika, uslova i procedura eutanazije, imajući u vidu pri tome postojeću praksu lečenja umirućih pacijenata u Srbiji i svetu. Domaća praksa u zdravstvenoj zaštiti pacijenata sa teškim i nepovratnim stanjem govori u prilog dopuštanja pasivnih oblika eutanazije.

Donošenje Građanskog zakonika Srbije pruža priliku da se pažljivo normiraju pravila o odgovornosti lekara, da se izbegne preterana odgovornosti i da se suzi prostor za primenu tzv. defanzivne medicine. Ipak, pravo gleda negativno na praksu defanzivne medicine i u nekim slučajevima je sankcioniše, budući da ona ne ide u korist ni medicinskim profesionalcima ni pacijentima. Kod naknade štete usled profesionalne medicinske greške reč je o pretpostavci krivice, a ne pretpostavci odgovornosti. Ne podržava se u ovoj vrsti odgovornosti ukidanje pretpostavke krivice, kako predlaže Prednacrt građanskog zakonika Srbije, jer bi se time na oštećenog kao laika prevalio preveliki teret dokazivanja. Stav o dokaznim olakšicama na strani pacijenta ima uporište u zakonskim rešenjima i sudskoj praksi iz uporednog prava.

Važeći Zakon o transplantaciji primer je prenormiranog zakona i zato ga treba uskladiti i revidirati po ugledu na postojeće uporedno-pravne modele. Treba podržati rad na izmenama postojećeg zakona, definisati i unaprediti praksu u pogledu pristanka, razgovora sa srodnicima potencijalnog donora, kao i rad pojedinih državnih organa i zdravstvenih institucija vezano za evidenciju i popularisanje davalaštva organa u Srbiji.

Treba iznaći adekvatniji pravni pristup u regulisanju javnozdravstvenih pitanja kao što su štetan uticaj buke u životnoj sredini na zdravlje ljudi, ili zaštita od izloženosti duvanskom dimu. Pravna pitanja u ovoj oblasti su interdisciplinarna i sagledavaju se sa stanovišta ekoloških i trgovinskih propisa. Međutim jasna pravna analiza treba da sledi primarno i pretežno činjenično stanje spora i tako reši koliziju propisa do koje u praksi dolazi. Poseban segment javnog i organizacionog dela zdravstvenog prava odnosi se na pozitivan stav prema razvijanju aspekata strateškog upravljanja u oblasti kliničkog ispitivanja lekova, što pretežno ima upravno-pravne a ne medicinske elemente postupanja i univerzalnog su tipa.

E. SLOBODA LIČNOSTI

1) Polazeći od Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom (2006. g.), koju je Srbija ratifikovala 2009. g.,predlažemo da se sa različitih aspekata (pravnog, socijalnog, političkog) razmotri potreba izmene odredaba o lišenju poslovne sposobnosti lica sa psiho-socijalnim i intelektualnim teškoćama, u cilju omogućavanja uživanja svih građanskih, porodičnih, političkih, socijalnih, kulturnih i ostalih prava ovih lica, pre svega uz pomoć i podršku ovim licima radi ostvarivanja tih prava, a tek ako ta lica ni uz pomoć i podršku nisu u stanju da samostalno ostvaruju svoju poslovnu sposobnost i prava koja su uslovljena postojanjem poslovne sposobnosti, da ona može biti ograničena u skladu sa sposobnostima konkretnih lica. Naime, polazeći od čl. 12 pomenute Konvencije, kojim se garantuje jednakost lica sa invaliditetom pred zakonom (uključujući i lica sa mentalnim i intelektualni oštećenjima - čl. 1 Konvencije), Komitet za prava osoba sa invaliditetom je istakao u svom Opštem komentaru br. 1 (2014) da sva lica moraju biti priznata pred zakonom bez diskriminacije i da režim zamenskog odlučivanja, do koga dolazi usled lišenja poslovne sposobnosti i postavljanja staraoca, koji u ime i za račun štićenika ostvaruje njegovu poslovnu sposobnost, treba da bude zamenjen potpomognutim odlučivanjem tj. samostalnim ostvarivanjem poslovne sposobnosti uz pomoć i podršku. To znači da bi samo u nekim slučajevima moglo doći do ograničenja poslovne sposobnosti i postavljanja staraoca, ako se radi o ozbiljnim psiho-socijalnim i intelektualnim teškoćama, uz odluku suda o tome koje poslove lice čija je poslovna sposobnost ograničena ne može samostalno obavljati. Sa druge strane, i u slučaju postavljanja staraoca, njegova prvenstvena obaveza bi bila da nastoji da utvrdi volju i želje lica pod starateljstvom umesto da procenjuje i odlučuje šta je u njegovom najboljem interesu.

2) Polazeći od činjenice da su sudovi preopterećeni nerešenim slučajevima i da uz to svakodnevno pristižu mnogobrojni novi, predlažemo da se nadležnosti za sporazumni razvod braka prenese na matičara, ukoliko supružnici nemaju zajedničku maloletnu decu i podnesu pismeni sporazum o rešavanju svih posledica razvoda braka, odnosno o deobi zajedničke imovine, supružanskom izdržavanju, otplati kredita, pravu korišćenja autorskih prava i drugim pitanjima koja među njima mogu biti sporna. Naime, u takvim slučajevima je izlišno angažovati skupi sudski postupak obzirom da se radi o punoletnim licima koja su se sporazumela o tome kako će urediti svoje međusobne odnose posle razvoda, a nemaju maloletnu decu o čijim interesima bi sud bio dužan da vodi računa po službenoj dužnosti. Time bi se postiglo ne samo rasterećenje sudova, nego bi se i sam postupak razvoda u ovim slučajevima ubrzao, a nisu zanemarljive ni budžetske uštede koje bi se postigle izostavljanjem sudske nadležnosti.

3) Podržava se osnivanje alimentacionog fonda, koji treba da doprinese efikasnijem ostvarivanju prava na izdržavanje deteta i da olakša teret podizanja i vaspitanja dece roditelju koji se stara o detetu odnosno sa kojim dete stanuje/živi u slučaju da je iz bilo kojeg razloga došlo do odvojenog života roditelja a drugi roditelj – dužnik izdržavanja ne izvršava svoju alimentacionu obavezu prema detetu. U takvim slučajevima se sav teret podizanja, vaspitanja, obrazovanja, svakodnevnog staranja i izdržavanja deteta svaljuje samo na jednog roditelja. Fond u takvim slučajevima treba da pomogne roditelju koji se stara o detetu tako što će obezbediti isplatu izdržavanja iz alimentacionog fonda, a Fond bi zatim preuzeo na sebe teret prinudne naplate od roditelja dužnika. U tom smislu Pravilima Fonda ili posebnim zakonom o alimentacionom fondu treba detaljnije predvideti način i postupak utvrđivanja uslova za ostvarivanje prava na isplatu iz Fonda i način isplate. Pravilima Fonda ili posebnim zakonom bi zatim trebalo regulisati i da li će se isplata vršiti preko lokalnih tj. opštinskih organa uprave ili bi bila centralizovana. Samom isplatom izdržavanja na Fond prelazi pravo regresa isplaćenog iznosa od dužnika, uvećanog za određeni procenat 10-15% isplaćene svote na ime naknade za rad Fonda kao i pravo na troškove prinudne naplate (ako ih bude).

4) Predlažemo da se razmotri celishodnost i efikasnost mere oduzimanja pasoša ili zabrana izdavanja novog, kao i zabrana registracije ili produženje registracije vozila koje ne služi za obavljanje profesionalne delatnosti dužnika izdržavanja, ukoliko ovaj izbegava ili neredovno izvršava obavezu izdržavanja deteta. Naime, iako takva odredba za veliku većinu dužnika u ovom trenutku neće biti od značaja, jer u uslovima siromaštva, nezaposlenosti i sl. nesavesni znatan broj dužnika neće biti pogođen tom merom, niti će ona predstavljati bilo kakav stimulans za plaćanje izdržavanja, jer niti nameravaju da putuju u inostranstvo niti sebi mogu priuštiti vozilo za sopstvene potrebe, ali u načelu smatramo da bi to moglo biti uneto u Zakonik je se nadamo da će vreme ekonomskih teškoća pre ili kasnije proći, pa to može biti relevantno za efikasnije ostvarivanje prava na izdržavanje od roditelja dužnika izdržavanja.

Iako je bilo predloga da se dužniku koji izbegava izvršenje obaveze izdržavanja prema detetu oduzmu sredstva za rad (taksi vozilo, poljoprivredne mašine, zanatska radionica ili druga sredstva za obavljanje zanimanja) smatramo da to ne može biti uneto u Zakonik, jer bi predstavljalo direktnu diskriminaciju u odnosu na lica koja se ne bave poljoprivredom ili drugom samostalnom (privatnom) delatnošću, pošto pomenuta sredstva za rad predstavljaju osnov obezbeđivanja egzistencije, ne samo za samog roditelja dužnika nego i deteta kome treba da daje izdržavanje. Naime, takva mera bi bila isto što i otkaz radnog odnosa ostalih dužnika koji se ne bave poljoprivredom niti drugom samostalnom (privatnom) delatnošću, usled toga što izbegavaju obavezu izdržavanja deteta, što mislimo da nije prihvatljivo.

5) Ukoliko se prethodna mera usvoji, predlažemo da organ starateljstva nakon prijema sudske presude o izdržavanju deteta bez odlaganja obavesti dužnika izdržavanja da će mu biti oduzet pasoš ili ako ga nema, da mu neće biti izdat nov, niti omogućena registracija ili produženje registracije vozila koje ne služi za obavljanje profesionalne delatnosti, ukoliko ne izvršava redovno svoju obavezu izdržavanja prema detetu. Na taj način bi roditelj dužnik dodatno bio upozoren da svoju obavezu mora vrlo ozbiljno shvatiti i redovno je ispunjavati.

6) Sve je veći broj obnovljenih porodica, koje nastaju sklapanjem novog braka ili vanbračne zajednice nakon razvoda prethodnog iz koga bivši supružnici imaju zajedničku decu. U slučajevima obnovljenih porodica "pravi roditelj" je onaj koji vrši roditeljsku ulogu, najčešće tazbinski srodnik, očuh ili maćeha. Ovo nameće potrebu za svestranom raspravom oko potrebe da se uloga očuh i maćehe i pravno preuredi, pre svega u smislu regulisanja njihove uloge u vaspitanju i podizanju deteta, koju faktički najčešće i imaju i svakodnevno je vrše, ali pravno nisu priznati kao lica koja brinu o detetu tj. o pastorku ili pastorci.

7) Iako se u poslednje vreme javljaju mišljenja o potrebi zabrane prekida trudnoće, pozivanjem na zaštitu nerođenog deteta i njegovog prava na život, smatramo da bi to bio krupan i nepoželjan korak unazad, nakon velike istorijske borbe žena za legalizaciju prekida trudnoće. Naime, poznato je da nijedna žena ne donosi odluku o prekidu trudnoće olako i iz zadovoljstva, iz hedonizma, nego je najčešće primorana na taj korak zbog sticaja raznih nesrećnih životnih okolnosti, bilo da se radi o teškoj i nezavidnoj ličnoj, porodičnoj, zdravstvenoj, ekonomskoj situaciji i sl., usled čega je bolje omogućiti joj bezbedan i stručan prekid trudnoće, u ovlašćenim zdravstvenim ustanovama, pod zakonom predviđenim uslovima, nego da usluge ove vrste traži u inostranstvu ili kod nestručnih lica koja će radi ostvarivanja zarade prihvatiti da izvrše prekid trudnoće, i u rizičnim okolnostima i bez brige o posledicama. Naš Zakon o postupku prekida trudnoće u zdravstvenoj ustanovi je i inače prilično restriktivan, ako se radi o trudnoći starijoj od deset nedelja starosti ploda i ne treba ga pooštravati. Međutim, na smanjenje broja prekida trudnoće i uopšte na sprečavanje neželjenog začeća treba uticati drugim merama, pre svega edukativnim, podizanjem nivoa zdravstvene kulture i svesti o mogućnostima korišćenja drugih metoda planiranja porodice.

3. Poruke sa 24. susreta pravnika

Udruženja pravnika u privredi od maja 2015.

1. Danas, kao i početkom devetnaestog veka, u strukovnoj pravničkoj javnosti postoji velika podeljenost između prista lica "pokreta kodifikacije", koji iznedruje akte kodifikacije – zakonike, i protivnika ovog pokreta – antikodifikatora. Najpre, u prilog kodifikacije svakako ide: pravljenje pravnih spomenika trajnije vrednosti, koji obeležavaju jedno duže vreme, dižući nivo pravne svesti i kulture, a time i nivo pravne sigurnosti i vršeći snažan uticaj na pravne kulture bližeg ili daljeg okruženja. S druge strane, protiv kodifikacije, posebno u trgovinsko pravnoj materiji, mogla bi se istaći dinamika poslovnog života, koja ne trpi zakonske fiksacije čvršćih zakonskih pravila, koja se kao takva teže menjaju i time mogu da budu kočnica poslovnih potreba i, umesto da služe logici razvoja, upravo su suprotna logici života i njegova kočnica. Pravnici u privredi dominantnog su uverenja da kodifikaciju građanskog prava Srbije treba nastaviti donošenjem Građanskog zakonika na osnovama postojećeg Nacrta Radne grupe imenovane Odlukom Vlade Republike Srbije. Ovim se u uslovima ''desuverenizacije'' pojačane globalizacijom tržišta jača ''resuverenizacija'', što je nesumnjiv prilaz mnogih država iz okruženja (Rusija, Češka, Rumunija, Mađarska i dr.), koje su poslednjih godina donele svoje građanske zakonike.

2. Donošenje novog Građanskog zakonika Srbije je i potreba i nužnost, uverenje je pravnika u privredi Srbije. Potreba, prvenstveno stoga što parcijalno, ne potpuno i ne usklađeno važeće zakonodavstvo u oblasti građansko pravnih odnosa u Republici Srbiji zahteva da se izvrši moderna kodifikacija stvarno pravnih, obligacionih, porodičnih i nasledno pravnih odnosa, na osnovu dosadašnjih saznanja pravne nauke, poslovne i sudske prakse. Nužnost, prvenstveno stoga što, u tako značajnoj oblasti za što kvalitetniji život građana i još uspešnije funkcionisanje njihovih svih formi udruživanja, treba zakonska rešenja usaglasiti sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama (koje ratifikacijom postaju integrativni stub domaćeg prava), međunarodnim standardima, a naročito sa razvojem savremenog ugovornog prava i sa osnovnim intencijama razvoja ugovornog prava Evropske unije.

3. Treće, ovo uverenje postoji i pored činjenice, da je oblast prava koja je predmet njegove regulative podložna promenama, koje odlikuju ne samo zemlje sa brzom amortizacijom propisa, već u određenoj meri i zemlje sa stabilnim pravnim sistemima, što se može neutralisati posvećivanjem posebne pažnje trima "stubovima nosačima": prvo, ugradnji postojeće sudske prakse i sudskih stavova, kao najboljeg verifikatora usklađenosti zakonskih rešenja sa logikom i potrebama života; drugo, ugradnji relevantnih teorijskih prilaza povodom brojnih otvorenih pitanja stvaranja i primene prava u svakodnevnom pravnom životu, i treće, postavci brojnih pravnih načela i standarda koji su izdržali stoletne vremenske probe i predstavljaju svojevrsno pravno blago univerzalne vrednosti i, po pravilu, postavljanju što fleksibilnijih pravila do voljnog nivoa opštosti podložnih ugovornom oblikovanju, tamo gde razlozi zaštite javnog poretka, opšteg dobra ili neravnopravnosti ugovornih strana ne zahtevaju čvrsta imperativna pravila.

4. Pravnici u privredi podržavaju opredeljenje izraženo u Nacrtu za usvajanjem tzv. pandektnog sistema građanskog zakonika koji uključuje opšti deo, stvarno pravo, obligaciono pravo, porodično i nasledno pravo. U principu smatra se da ne uključivanje prava industrijske svojine (osim izdavačkog ugovora i ugovora o licenci) treba biti korigovano bar nekim opštim principima zaštite prava industrijske svojine, a da bi slično trebalo postupiti i sa potrošačkim pravom, posebno zbog snažnije garancije zaštite prava potrošača.

5. Pravnici u privredi smatraju da je koncepcija jedinstvenog regulisanja trgovinsko pravnih i građansko pravnih odnosa kao moderna koncepcija građanskih zakonika, i pored drugačijeg prilaza klasičnih zakonika francusko-germanske škole prava, prihvatljivija, s tim što naglašavaju da se u Nacrtu ipak nije dovoljno vodilo računa o nemogućnosti izjednačavanja ovih pravila po svaku cenu i o potre bi dodatnih specifičnosti kad je reč o građansko pravnim odnosima (odgovornost prevozioca kod prevoza bez naknade, odgovornost skladištara koji nije javni, blaži standard pažnje –pažnja dobrog domaćina a ne pažnja dobrog stručnjaka jer nije reč o profesionalcima i slično).

6. Pravnici u privredi Srbije se zalažu za izjednačenje uređenja domaće kupoprodaje sa međunarodnom kupoprodajom, što nije u Nacrtu GZ do sledno sprovedeno, čime bi se olakšao posao pravnika praktičara i digao nivo pravne sigurnosti, a ujedno afirmisala primena tzv. Bečke konvencije, kao skoro univerzalno prihvaćenog međunarodnog izvora.

7. Pravnici u privredi Srbije zalažu se i za uklanjanje nepotrebnih razlika rešenja u domaćem zakonodavstvu sa rešenjima prihvaćenim u ratifikovanim međunarodnim konvencijama (npr. izjednačenje trogodišnjeg opšteg roka zastarelosti kod ugovora u privredi u domaćem pravu sa četvorogodišnjim rokom zastarelosti iz odgovarajuće međunarodne konvencije i slično).

8. Pravnici u privredi ukazuju na dalju potrebu sagledavanja opravdanosti uređenja nekih ugovora autonomnog prava, kako se ne bi ukočio razvoj ovih poslova u poslovnoj praksi, posebno ako bi bila prihvaćena brojna operativna rešenja koja se brzo prevazilaze tehničkim razvojem. To je posebno slučaj sa ugovorom o franšizingu ili ugovorom o forfetingu ili ugovorom o isporuci investicione opreme. Ako se i prihvati uređenje ovih poslova ono bi moralo da se opredeli samo za standarde i pravila koja su u poslovnoj i sudskoj praksi afirmisana kao prepoznatljiva i opstajuća u vremenu.

9. Pravnici u privredi, s druge strane, podržavaju opredeljenje Nacrta GZ da se urede neki poslovi koji su već stekli pravo građanstva uređenjem u nizu posebnih zakona, kako bi se eliminisao pokušaj promovisanja sistema "jedan ugovor jedan zakon" (npr. ugovor o faktoringu ili ugovor o finansijskom lizingu). Prihvatljivim se smatra i uređenje nekih ugovora koji do sada nisu bili regulisani (ugovor o ortakluku – jer je to pravna priroda svakog ugovora o osnivanju privrednog društva, s tim što bi neka imperativna pravila kod njega trebalo da budu zamenjena sa dispozitivnim, poput uređenja naknade za poslovođenje i slično; ugovor o distribuciji – jer je dovoljno osamostaljen i prepoznatljiv kao poseban oblik ugovora o prodaji; izdavački ugovor jer afirmiše zaštitu autora i autorskih prava i slično).

10. Pravnici u privredi posebno ističu potrebu uređenja nekih ugovora čije je uređenje u Nacrtu izostalo. Ovo posebno važi za ugovor o radu (individualni i kolektivni), čime bi se afirmisala privatno pravna priroda ovog posla i njegova odvojenost od javno pravne sfere (posebno sfere socijalnog prava).

11. Pravnici u privredi saglasni su sa regulativom bankarskih poslova u Nacrtu GZS u sažetoj formi (opšta načela pojedinih instituta i principi), vodeći računa o tome da brz razvoj tehnike uslovljava fleksibilnost ove regulative i nalaže ostavljanje prostora razvoju autonomne regulative (internet poslovi, elektronsko bankarstvo i slično). Ovo praktično znači da je regulativa pojedinih poslova bankarskog prava u ovakvom zakoniku nepotrebna, s obzirom na to da je i u ZOO ishitrena, bez kriterijuma i nekonzistentna. Opravdanje za ovakav stav nalazi se u uverenju da su neki od ovih poslova nepotrebno izvučeni iz svoje građansko pravne osnove (npr. svi depozitni poslovi iz ugovora o ostavi ili ugovor o kreditu iz ugovora o zajmu ili tekući račun iz ugovora o nalogu), a nekima je bolje da ostanu u vodama autonomne regulative, bankarske prakse i opštih principa (dokumentarni akreditiv, bankarska garancija, na primer).

12. Pravnici u privredi takođe smatraju da i hartije od vrednosti, kao i bankarski poslovi, treba da budu obuhvaćene Građanskim zakonikom na nivou opštih principa i načela, posebno serijske, dok bi se individualne mogle regulisati i detaljni je, pri čemu se mora voditi računa da razvoj tehnike omogućuje tzv. dematerijalizaciju hartija i elektronski potpis, što menja bitna pravila vezana za ove isprave. Nacrt GZS u osnovi tako i postupa kod ove regulative, za razliku od bankarskih poslova, gde i pored restriktivnog prilaza ima mesta daljim restrikcijama. Takođe, postoje ozbiljni razlozi za omogućavanje pravne valjanosti tzv. neimenovanih (pored postojećih imenovanih) serijskih hartija od vrednosti (odlukom Komisije za hartije od vrednosti), kao i pojedinačnih hartija od vrednosti (aktom Privredne komore Srbije).

13. Pravnici u privredi, i ovom prilikom, ukazuju na potrebu daljeg ozbiljnog rada na poboljšanju rešenja Nacrta GZS, kako bi se dobio uzoran pravni dokument, svetionik prava, stoletni spomenik prava, koji ne bi doživeo sudbinu Zakonika o krivičnom postupku, koji je u dobroj meri iskompromitovao misiju zakonika, s obzirom na to da je u celosti zamenjen novim za nekoliko godina, kome opet preti izgleda ista sudbina svog prethodnika. Pravnici u privredi posebno ukazuju na potrebu uvođenja pojma "trgovac" i "trgovinski poslovi" u budući GZS i jasnije definisanje prirode ugovorne odgovornosti, kao i na potrebu preispitivanja nekih loših ili nedovoljno dobrih ponuđenih rešenja kod teksta ugovora o prodaji (posebno u smislu prihvatanja koncepta Bečke konvencije o međunarodnoj prodaji robe), ugovora o osiguranju (posebno u smislu jače zaštite korisnika usluga osiguranja u svojstvu potrošača usluga osiguranja), ugovora o uskladištenju (otklanjanje spornosti prirode odgovornosti), ugovora o trgovinskom zastupanju (posebno pojašnjenja pretpostavljenog pravila o vremenskom momentu sticanja prava zastupnika na proviziju i vrstama provizije), ugovora o prevozu (pojašnjenje prirode odgovornosti prevozioca stvari i prevozioca lica, konzistentnost regulative individualnih robnih hartija od vrednosti, preciziranje odgovornosti prevozioca lica kod besplatnih prevoza, razgraničenje obima regulative sa međunarodnim konvencijama o prevozu prevozilaca svih grana prevoza i domaćim posebnim zakonima, načelno uređenje kombinovanog prevoza), turističkih ugovora (usklađivanje sa rešenjima međunarodnih konvencija, jača zaštita putnika kao potrošača turističkih usluga, održivi je razgraničenje ugovora o organizovanju turističkih putovanja i posredničkog ugovora o putovanju, određenje prema pitanju ko je turističke poslove i do kog obima uključiti u regulativu zakonika), ugovora o ostavi (posebno posebnih formi ostave i eventualno bankarskih poslova koji imaju prirodu ostave: ugovor o štednji, ugovor o sefu, novčani depozit, nenovčani depozit i depozit hartija od vrednosti), ugovora o igri i opkladi, opcionog ugovora, ugovora o depozitu (proširenje režima sudskog depozita i na javno beležnički depozit), ugovora o finansijskom lizingu (proširenje režima indirektnog lizinga – trostrani odnos i na dvostrani finansijski lizing, uvođenje osnove za diferencirani poreski režim za razne vrste lizinga i eventualno uređenje i operativnog lizinga – priroda ugovora o zakupu) itd.

14. Pravnici u privredi Srbije jedinstvenog su uverenja da je donošenje Građanskog zakonika Srbije važan iskorak iz dugogodišnjeg zakonodavnog haosa i konfuzije i da će doprineti snaženju pravne svesti i autoriteta prava i pravne kulture na putu ka stvarnoj vladavini prava i institucija.

15. Pravnici u privredi Srbije snagom svoje profesionalne vokacije svrstavaju Građanski zakonik Srbije u pravne akte koji imaju svoje mesto u hijerarhiji prava odmah iza Ustava i veruju da će kao takav biti prepoznat u celokupnoj javnosti, čuvan i odgajan.

4. Poruke sa 25. susreta pravnika

Udruženja pravnika u privredi od maja 2016.

  • Pravnici u privredi Srbije nepokolebljivog su uverenja da okruženje koje iznedruje tzv. „zakone o ozakonjenju“ ili tzv. „zakone o sprečavanju nelegalnog poslovanja“, okruženje u kome država arbitrira u kreditnim ugovornim odnosima privatnih subjekata, okruženje olakog zaključivanja bilateralnih ugovora sa drugim državama o zaštiti stranih investicija, okruženje postojanja i drugih brojnih prepreka-zabluda odnosa prava i privrednog poslovanja nije preporučljiv ambijent za potrebnu poziciju prava u privrednopravnom poslovanju.
  • Pravnici u privredi Srbije insistiraju na potrebi otklanjanja prisutnih prepreka-zabluda koje obeležavaju privrednopravni prostor, poput: nedovoljne zaštite pozicije poverioca u odnosu na poziciju dužnika, partijske feudalizacije javnog sektora, arbitrarne primene zakonodavnog okvira, neautoritativnog i nedovoljno čvrstog zakonodavnog okvira, nepotrebnog „pravnog transplantiranja“ propisa drugih pravnih kultura u naš zakonodavni okvir, slabosti institucija koje primenjuju pravo („institucionalna promaja“), uključenosti države u privredne tokove umesto ograničavanja na pravljenje rama za te tokove, donošenja „propisa na kilo“, nedovoljne zaštita svojine i ugovora kao dva osnovna tržišna instrumenta, brze amortizacije propisa i slično.
  • Pravnici u privredi Srbije ukazuju na potrebu promocije prakse analiza pozitivnih i negativnih efekata uticaja regulative, posebno potrebu suštinskog praćenja primene regulative, kako bi se umanjivale evidentne negativne posledice široko rasprostranjene neprimene regulative, koja i pored prisutnih slabosti kvalitetom postojanjaipak ubedljivo vodi u odnosu na praksu njene neprimene.
  • Pravnici u privredi Srbije upozoravaju da prihvatanje anglosaksonske prakse promene karaktera privrednopravne regulative afirmacijom pre svega dobre korporativne prakse ne odgovara kulturi kontinentalne škole prava, te se prema ovom treba odrediti kritičkije.
  • Pravnici u privredi Srbije zalažu se i ovog puta za unapređenje regulative privrednih društava, poput uvođenja novih formi privrednih društava ili unapređenja postojećih formi u skladu s potrebom jačanja pravne sigurnosti poslovanja sa tim društvima (npr. potreba postojanja društva s ograničenom odgovornošću sa „ozbiljnijim osnovnim kapitalom“ odvraćajućim za poslovne špekulacije i malverzacije „prekonoćnih“ investitora), uvođenja instituta kolektivnih tužbi radi efikasnije zaštite malih investitora i potrošača, jačanja zaštite poverilaca u stečaju naglašenijom saradnjom kompanijskog i stečajnog prava i jačanjem odgovornosti stečajnih upravnika, podsticanja alternativnog rešavanja privrednih sporova putem arbitraža i medijacija i slično.
  • Pravnici u privredi Srbije upozoravaju na potrebu izvlačenja pouka iz prakse loše privatizacije društvenih preduzeća, kako neizbežna direktna ili „meka“ privatizacija javnih preduzeća kroz javno-privatno partnerstvo ne bi ponovila iste greške.
  • Pravnici u privredi Srbije zalažući se za jačanje posustalog tržišta kapitala istovremeno skreću pažnju na brojne zloupotrebe koje ovo tržište generiše, čime potrebu zaštite prava malih investitora sukobljava sa potrebom efikasnog i konkurentnog privrednog poslovanja („četvorougao“ korisnih manipulacija brokera, advokata, procenitelja vrednosti kapitala i pravosuđa).
  • Pravnici u privredi Srbije su uverenja da država zaključuje bilateralne sporazume o zaštiti stranih investicija sa drugim državama sa nedovoljno preciziranim određenjem pojma „strane investicije“ i „investitora“, čime izlaže samu sebe potencijalnoj odgovornosti i po osnovu ugovornih odnosa stranog investitora sa domaćim subjektom u kome ona nije ugovorna strana. U tom kontekstu posebno se skreće pažnja na potrebu jasnijeg definisanja tzv. legitimnih očekivanja stranog investitora u odnosu na potrebu garantovanja nepromenljivosti postojećeg pravnog okvira ulaganja (tzv. klauzula „zamrzavanja prava – stabilizaciona klauzula“), čime se opravdana potreba suverene državne regulacije u opštem interesu na nediskriminatornoj osnovi ne bi dovodila u pitanje. Konačno, s tim u vezi, investicioni spor sa potencijalnom odgovornošću države ne može imati isti pravni tretman sa sporovima o zaštiti ljudskih prava, bez obzira na to što su i prava poverilaca imovinska prava.
  • Pravnici u privredi Srbije ponovo ukazuju na brojne nedostatke procesa stvaranja privrednog prava: donošenje zakona po hitnom postupku kao pravilo a ne izuzetak, simulovane javne rasprave, nekritičko prihvatanje pokreta „pravne transplantacije“, „silovanje prava“ jedne pravne tradicije institutima druge pravne tradicije, donošenje zakona po svaku cenu bez ekonomskih pretpostavki za njihov pravni život, pravni nered (kako na planu subjekta stvaranja prava tako i na planu pravne hijerarhije), nestabilnost propisa i brza amortizacija (što im oduzima autoritet i sugeriše relativnost primene).
  • Pravnici u privredi Srbije i ovog puta ističu značaj društvene odgovornosti kompanije i socijalne tržišne privrede (kao opšteg principa, i posebnog, poput aspekta društvene ekološke odgovornosti kompanija i slično), kao veliku filozofsku ideju koja mora da dobije praktično utemeljenje i da odnese prevagu, u odnosu na centre finansijske moći koji čak i u uslovima evidentnog sloma „slobodne ekonomije“, van profita ne vide „nikog i ništa“, kako bi se tzv. održivi razvoj učinio realno mogućim.
  • Regulativa iz oblasti finansijskih tržišta, po oceni pravnika u privredi Srbije, mora biti znatno unapređena. Ovo posebno u kontekstu povezivanja i centralizacije nadzora finansijskih i bankarskih tržišta EU. Ekonomska kriza, posebno kriza finansijskog tržišta, zahteva snažniju regulaciju i „više koordiniranog imperativnog prava“ u ovoj sferi (jačanje nadzornih funkcija, efikasnije sprečavanje manipulacija na finansijskom tržištu sa pooštravanjem sankcija, afirmacija i zaštita uzbunjivača na finansijskom tržištu i slično).
  • Pravnici u privredi Srbije ističu potrebu unapređenja uređenja i zaštite prava intelektualne svojine, u uslovima napretka tehnike i savremenih sredstava komunikacije (zaštita računarskih programa, unapređenje određenja i zaštite autorskog dela i prava autora, carinska zaštita prava intelektualne svojine, zaštita čuvenih oznaka od razvodnjavanja, zaštita baze podataka, zaštita prava na muzičkim delima za korišćenje na internetu, unapređenje zaštite žiga i slično).
  • Oblast prava konkurencije u Srbiji, po uverenju pravnika u privredi, i dalje odlikuje pravna nesigurnost i evidentan raskorak normativnog i faktičkog. Posebno su apostrofirana pitanja uloge Evropske komisije, razmene informacija između konkurenata kao dozvoljenog ponašanja ili narušavanja konkurencija.
  • Pravnici u privredi Srbije naglašavaju potrebu boljeg uređenja brojnih pitanja u vezi trgovinskih poslova, što bi trebalo očekivati od novog Građanskog zakonika Srbije čije donošenje treba svakako ubrzati. Posebno su apostrofirana sledeća pitanja: ograničenje slobode uređivanja sadržine ugovora, pojam paket aranžmana i povezanog putnog aranžmana u svetlu novih propisa EU, odgovornost železnice u prevozu robe, regulativa operativnog lizinga, status proizvođačkih organizacija u poljoprivredi EU, značaj uvođenja u domaće pravo instituta „bitne povrede ugovora“, sloboda prekograničnog pružanja usluga, razgraničenje mesta poslovanja i sedišta i slično.
  • Pravnici u privredi Srbije ponovo podsećaju na ranija ukazivanja na brojne nedostatke i protivrečnosti radnopravnih propisa, kad se radi naročito o individualnim ljudskim pravima, posebno kod otkaza od strane poslodavca, participacije zaposlenih u odlučivanju o restrukturiranju kompanije, odnosa participacije zaposlenih i instituta nezavisnih direktora, radnom odnosu na određeno vreme, primeni radnopravnih propisa na preduzetnike, suđenju u razumnom roku kod parnica u radnim odnosima, penzionisanju starijih zaposlenih u kontekstu aktuelnih demografskih kretanja i slično.
  • Pravnici u privredi Srbije zalažu se za dalje institucionalno jačanje poreskih uprava i unapređenje sistema poreza u cilju podsticanja zapošljavanja i investiranja, kao i razvoja sistema fiskalnih stimulansa za oporavak privrede. Konstatuje se da je u osnovi poreska politika bez strategije (otuda je tako nisko rangirana u ocenama Svetske banke i Međunarodne banke za obnovu i razvoj) i da se i dalje umnožava tzv. regulativa koja to ustavnopravno ne može biti (mišljenja poreske administracije i slično), a koja je uz to često i neobjavljena ili je objavljena u tajnim glasilima. Upozorava se da je i sistem javnih finansija nedovoljno javan, previše selektivan u primeni, kao i da promene poreskih propisa po pravilu osiromašuju lokalnu samoupravu, vrše centralizaciju i ugrožavaju ravnomerni regionalni razvoj. Mudrija poreska politika nije moguća bez više poreskog reda, suzbijanja sive ekonomije kao trajne potrebe a ne marketinške kampanje, javnosti i tzv. „crnih lista“ poreskih neplatiša, kako pravnih tako i fizičkih lica, ravnopravnosti građana, sveobuhvatnosti i izgradnje svojevrsne poreske kulture redovnog plaćanja poreza kao građanske obaveze prema svojoj državi (posebno aktuelno pitanje izbegavanja poreskih obaveza korišćenjem tzv. „poreskih rajeva“ na egzotičnim ostrvima). Ovom svakako ne može doprineti sve češća praksa delimičnih poreskih oslobađanja poreskih neplatiša (ili drugih neplatiša obaveza korisnika infrastrukturnih javnih usluga), čime se demotivišu redovne i uredne platiše i nagrađuju (umesto da se kažnjavaju) poreski dužnici.
  • I pored čestih celovitih promena zakona koji uređuju stečaj, pravnici u privredi Srbije ukazuju na postojanje i dalje brojnih otvorenih pitanja u ovoj oblasti: diskreciona ovlašćenja stečajnog sudije u postupku reorganizacije, problem standarda „pravično suđenje“ i „suđenje u razumnom roku“ u stečajnom postupku, dejstvo stečaja na arbitražne sporove, položaj založnih poverilaca u stečajnom postupku, zloupotrebe u usvajanju plana reorganizacije i slabost sankcija neizvršenja plana reorganizacije, posebno kod unapred pripremljenog plana reorganizacije (korupcija i dr.), nedovoljna uloga poverilaca u ubrzanju stečajnog postupka, komotnost pozicije stečajnih upravnika i predugo trajanje stečajnih postupaka kao direktan interes stečajnih upravnika ali ne i interes stečajnih poverilaca i slično.
  • Pravnici u privredi Srbije pozdravljaju uspešan razvoj delatnosti javnih izvršitelja, čemu će svakako doprineti i novi zakon koji uređuje izvršenja i obezbeđenja.
  • Pravnici u privredi Srbije, takođe, pozdravljaju i početak delatnosti profesije notara (javnog beležnika) u srpskom pravu, uz upozorenje na potrebu jačanja uloge notara u sferi kompanijskopravne regulative, uverenjem da će doprineti jačanju standarda pravne sigurnosti i vladavine prava, što je svakako važnije i jače od troškovnog načela. Istovremeno, ukazuju i na brojne protivrečnosti i međusobne neusklađenosti regulative u sferi nadležnosti javnih beležnika, što može prouzrokovati brojne probleme u obavljanju delatnosti, efikasnosti i sigurnosti korisnika ovih usluga.
  • Pravnici u privredi Srbije ukazuju na potrebu čvršćeg regulatornog okvira u oblasti bankarskog poslovanja, kako bi se unapredila pravna sigurnost, ravnopravnost ugovornih strana, ekvivalencija uzajamnih davanja, pravom priznato pravno dejstvo promenjenih okolnosti, potreba zaštite slabije ugovorne strane, osigurala nepromenljivost ugovornih odnosa jednostranom voljom jedne ugovorne strane, uz uvažavanje potrebe da odgovarajuće ekonomske analize treba da budu osnova odgovarajućih pravnih rešenja. Izraženo je i očekivanje da će ovom doprineti i ujednačenija sudska praksa, što je i zaloga autoriteta sudova.
  • Pravnici u privredi Srbije i ovog puta naglašavaju značaj potrebe istinske i efikasne zaštite potrošača, kako kroz efikasniju primenu postojeće regulative, tako i kroz njeno unapređenje i posebno kroz jačanje institucionalnog okvira ove zaštite.
  • U kontekstu potrebe opšte zaštite potrošača, pravnici u privredi Srbije posebno ističu potrebu zaštite potrošača na tržištu usluga osiguranja, posebno kroz razvoj prakse predugovorne odgovornosti u povodu obaveznosti predugovornog informisanja i insistiranja na svojevrsnoj informacionoj paradigmi, kao i u kontekstu reorganizacije osiguravajućih društava.
  • Donošenje novog Građanskog zakonika Srbije je i potreba i nužnost uverenje je pravnika u privredi Srbije. Potreba, prvenstveno stoga što parcijalno, nepotpuno i neusklađeno važeće zakonodavstvo u oblasti građanskopravnih odnosa u Republici Srbiji zahteva da se izvrši moderna kodifikacija stvarnopravnih, obligacionih, porodičnih i naslednopravnih odnosa, na osnovu dosadašnjih saznanja pravne nauke, poslovne i sudske prakse. Nužnost, prvenstveno stoga što, u tako značajnoj oblasti za što kvalitetniji život građana i još uspešnije funkcionisanje njihovih svih formi udruživanja, treba zakonska rešenja usaglasiti sa ratifikovanim međunarodnim konvencijama (koje ratifikacijom postaju integrativni stub domaćeg prava), međunarodnim standardima, a naročito sa razvojem savremenog ugovornog prava i sa osnovnim intencijama razvoja ugovornog prava Evropske unije.
  • Pravnici u privredi Srbije jedinstvenog su uverenja da će donošenje Građanskog zakonika Srbije biti snažan iskorak iz dugogodišnjeg zakonodavnog haosa i konfuzije i da će doprineti snaženju pravne svesti i autoriteta prava i pravne kulture na putu ka stvarnoj vladavini prava i institucija.
  • Pravnici u privredi Srbije snagom svoje profesionalne vokacije svrstavaju Građanski zakonik Srbije u pravne akte koji imaju svoje mesto u hijerarhiji prava odmah iza Ustava i veruju da će kao takav biti prepoznat u celokupnoj javnosti, čuvan i odgajan.

PREDSEDNIK

UDRUŽENjA PRAVNIKA U PRIVREDI SRBIJE

Prof. dr Mirko Vasiljević

V SISTEMATIZACIJA DOSTAVLjENIH PISANIH PRILOGA

1. Opšti deo (čl. 1-158)

Naslov Dela prvog Opšteg dela glasi: ''Uvodne odredbe''. Mišljenja sam da bi taj naslov mogao da glasi: ''Uvodne odredbe i osnovna načela''.

Razlozi: ovo predlažem zbog odredbe člana 17. stav 2. Nacrta GZ kojom je utvrđeno da poseban zakon ne može biti u suprotnosti sa ''načelima''... kao i zbog odredbe člana 21. Nacrta GZ koja predviđa univerzalnu primenu ''uvodnih odredaba''./2

Predmet regulisanja

Član 1

1. Reč „zakonik“ u članovima u kojima se koristi pisati velikim slovom /1

2. U članu 1. se kaže ''ovaj zakonik'', a u članu 2. se kaže ''zakonik''. To bi trebalo ujednačiti u celom tekstu Nacrta GZ./2

3. Nacrt direktno ne dotiče odgovornost za štete koje potiču od atomskih postrojenja i zračenja, niti odgovornost za davanje profesionalnih saveta i za nesavesno lečenje. Time ove važne oblasti posebnih slučajeva građanskopravne odgovornosti prepuštaju posebnim zakonima, kao što je Zakon o zaštiti zdravlja, Zakon o advokaturi. Potrebno je napomenuti da smernice EU naročito naglašavaju tzv. apsolutnu odgovornost za atomske štete, tj. štete koje potiču iz atomskih postrojenja, što znači da imalac postrojenja odgovara i u slučaju sadejstva više sile.

Zatim sporno je i pitanje da li se može presumirati da je umrlo lice, ako nije za života dalo pristanak, htelo da donira organe, budući da u pravu postoji pijetet prema telesnim ostacima umrlog. Većina zakonodavstava prihvata stanovište da je uzimanje organa i tkiva mrtvog lica, radi spašavanja života drugog lica, dopušteno samo onda ako je neko za života izričito izjavio da posle smrti pristaje na donaciju. Po većini uporednih rešenja, ne može se pretpostaviti pristanak ako nema izričite donacione izjave za života. Takvo rešenje može da dovede do zloupotrebe. Takođe je sporno, da li je dopuštena eutanazija. Nacrt, doduše uz strogu kontrolu, daje dopuštanje uz izričiti zahtev smrtno bolesnog lica. Tome se protivi medicinska etika, koja nalaže lečenje, a ne odustanak od lečenja čak i u situacijama kada je lečenje sa nikakvim ili malim izgledima.

Da bračno imovinski ugovor treba da bude fakultativna alternativa zakonskom režimu zajedničke imovine.

Da bi u daljem radu Kodifikacione komisije trebalo da se u kodeks inkorporiše i ugovor o radu i da se on izuzme iz Zakona o radu, budući da je ugovor o radu građanskopravni, privatnopravni, a ne javnopravni odnos. Pre svega, zbog zaštite interesa kako poslodavca, tako i radnika. Ono što je imperativno vezano za radni odnos, bi trebalo da bude samostalna javnopravna disciplina, kao radno ili bolje, socijalno pravo.

Nacrt ne sadrži osnove odredaba o koalizionom pravu, to prepušta posebnom Zakonu.

Veoma je značajno da povećanu zaštitu potrošača, formulisanu i u odnosima evropskim smernicama, da se definicije presele u Kodeks. Kodeks naglasi zaštitu potrošača, kao slabije strane kod potrošačkih ugovora, što je intencija evropskog prava.

Potrošački ugovor nam nedostaje u Novom Nacrtu GZ. Istina da postoji Zakon o zaštiti potrošača u kome postoje definicije, ali bi bilo valjano, da zbog potrebe za /22

4. Imajući u vidu dobre osobine Prednacrta verujemo da će uticati na rast nivoa pravnog sistema RS, te da će doprineti pravnoj sigurnosti u pravnom prometu. Takođe, GZ će imati uticaj na modernizovanje samog pravnog stanja u RS, jer su predložena rešenja savremena, sveobuhvatna i dobra./23

5. GZ je društveni imperativ i njegovim donošenjem dobiće se model/zakon koji može poslužiti kao podesan materijal za recepciju u zemljama Regiona./24

6. Prednacrt izgleda opravdano ne reguliše zemljišni dug i fiducijarni prenos svojine./29

7. Smatram da treba nakon održane javne rasprave usvojiti Građanski zakonik. Ako bi se čekalo vreme kada neće postojati ni jedan razlog za nedonošenje, Građanski zakonik nikada ne bi bio donet. Pravna javnost očekuje da dobije zakonodavni akt o pravnom uređenju svih oblasti građansko-pravnih odnosa na jednom mestu. Na taj način bi se stvorio celovit sistem građanskog prava koji ne poznaje protivrečne zakonske odredbe koje nužno postoje u rascepkanom zakonodavstvu po pojedinim oblastima.

Po mom mišljenju Prednacrt koji je pred nama pisan je razumljivo, jasnim i sažetim jezikom. U mnogome podseća na jezik i stil prihvaćen u tekstu Zakona o obligacionim odnosima na koji možemo da budemo ponosni. Ipak, zahteva i izvesne ispravke i fino doterivanje, "umivanje" pojedinih odredbi. Zbog toga i postoji javna rasprava.

Prednacrt ne obuhvata "ugovorne i druge obligacione odnose" i "porodične odnose", već te odnose uređuje. Stoga bi bilo smislenije da odredba člana 1. glasi:

"Ovim zakonikom uređuju se opšti građansko-pravni odnosi, ugovorni i drugi obligacioni odnosi, svojina i druga stvarna prava, porodični odnosi, nasleđivanje."/40

8. Sadržinu opšteg dela treba da čine sledeći pravni instituti: pravni subjekti, izjava volje i pravni posao, nevažnost pravnih poslova, zastupništvo, pravni objekti, načela u vršenju i zaštiti građanskih subjektivnih prava./62

9. Trebalo bi razdvojiti osnovna načela Zakonika od univerzalnih zakonskih pravila./56

Cilj zakonika

Član 2

1. Građanski zakonik ne bi trebalo da sadrži odredbu stava 1. člana 2. koja glasi: "Sva ljudska bića rađaju se jednaka u dostojanstvu i pravima". Mesto te odredbe je u Ustavu. Odredba stava 1. ima u vidu sva prava koja pripadaju ljudskom biću, a Građanski zakonik se odnosi samo na prava povodom građanskopravnih odnosa.

Kada se u stavu 2. tog člana kaže: "I po tome: Zakonik svim svojim odredbama teži ostvarenju vrline pravde", zaključuje se da je vrlina pravde posledica, odnosno da se izvodi iz jednakosti u dostojanstvu i pravima, a taj zaključak nije logičan. Navedena dva stava ne treba dovoditi u vezu međusobne uslovljenosti. Možda bi bilo prihvatljivo rešenje da član 2. sadrži ovu odredbu:

"Zakonik svojim odredbama teži ostvarenju vrline pravde". /40

2. Pravičnost bi trebalo da bude dominantno načelo u Građanskom pravu, jer iz principa pravičnosti, nastali su u građanskom pravu brojni instituti kao što su: exceptio doli, actiones utiles, kompenzacija, zloupotreba prava, laesio enormis, klauzula rebus sic stantibus, neosnovano obogaćenje, nezvano vršenje tuđih poslova itd. Oni su iz sveta pravde, kao ''emorfnog i složenog pojma'' prešli u svet prava. I to je zasluga, pored ostalih, i građanskopravne nauke. Njoj pripada zasluga za uopštavanja i mogućnosti pravde na celom polju prava. Na tom putu, ona je polazila od novih shvatanja društvenih vrednosti i novih odnosa u zajednici./62

Jednakost ljudskih prava

Član 3

1. Ovim članom propisuje se načelo iste zakonske zaštite celovitosti ljudskih prava u svim oblastima koje su uređene GZ (stav 1.). Jasno je da se radi o primeni GZ kao celine. Zato predlažem da se u stavu 2. reči ''ovu zakonsku odredbu'' zamene sa rečima ''ovaj zakonik''./2

2. Naslov ispred člana 3: "Jednakost ljudskih prava" ne odgovara tekstu tog člana. Osim toga, teško je otkriti šta znače reči tog naslova. Ispada da su u naslovu "ljudska prava" subjekt i da između njih postoji jednakost. Jezički, naslov treba tako tumačiti. Naslov upućuje da se jednakost uspostavlja u korist ljudskih prava kao nekih imaginarnih subjekata, a ne radi pravnih subjekata.

U stavu 1. člana 3. Nacrta sadržane su mnoge nejasnoće i upotrebljeni su neodgovarajući izrazi, tako da se ne može otkriti pravi smisao te odredbe. Kada se navodi: "Zakonik proklamuje i na odgovarajući način predviđa istu zakonsku zaštitu celovitosti ljudskih prava u svim oblastima koje čine predmet njegovog regulisanja" otvaraju se brojne dileme o tome šta ta odredba znači. Prvo, upotreba izraza "na odgovarajući način" u kontekstu u kome je upotrebljen, nije prihvatljiv u zakonodavnom aktu, a pogotovo nije prihvatljiv u Građanskom zakoniku. Drugo, celovitost ljudskih prava ne može se predvideti Građanskim zakonikom, jer postoje i druga ljudska prava izvan prava uređenih tim aktom (ljudska prava proklamovana odredbama čl. 23. do 81. Ustava). Pogotovu, ne može biti reči o celovitosti ljudskih prava u svakoj pojedinoj oblasti koju uređuje taj akt. Treće, Zakonik ne predviđa "istu zakonsku zaštitu celovitosti ljudskih prava" u svakoj oblasti koju on reguliše.

Stav 2. člana 3. predstavlja sprovedbenu odredbu u odnosu na ono što se uređuje stavom 1. Tom odredbom nalaže se sudovima i drugim nadležnim organima da zakonsku odredbu iz stava 1. istog člana primenjuju "na sve subjekte bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, veroispovesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porekla, imovine, rođenja ili drugih srodnih ili sličnih okolnosti".

Teško je sprovesti odredbu kojoj se ne zna smisao. Kada se odredba stava 2. dovodi u vezu s nejasnom odredbom stava 1. samim tim svrsishodnost i odredbe stava 2. je dovedena u pitanje. Postavlja se i pitanje kako će sud primeniti celovitost ljudskih prava u nekoj oblasti koju uređuje Građanski zakonik, na primer, u obligacionim odnosima. Postoji znatan broj ljudskih prava koje se ne mogu štititi odredbama Građanskog zakonika, odnosno primenom njegovih odredaba.

Iako se to izričito ne kaže, odredbom stava 2. želi se sprečiti diskriminacija subjekata po osnovu rase, pola, jezika, veroispovesti i sl. U Građanskom zakoniku takva je odredba nedelotvorna i nepotrebna. Zabrana diskriminacije po navedenim osnovama proklamovana je Ustavom (član 21.). Ljudska prava zajemčena Ustavom neposredno se primenjuju (član 18. Ustava).

Odredbe člana 3. su nejasne i nesprovodljive pa ih treba izostaviti iz teksta. Ljudska prava proklamuju se Ustavom i neposredno se primenjuju na osnovu Ustava. Jednakost subjekata u građansko pravnim odnosima proklamovana je u članu 7./40

Savesnost i poštenje

Član 4

1. Smatram da bi trebalo pokušati da se pronađe bolje rešenje za stav 1. Potrebno je naglasiti da su pravni subjekti dužni da se pridržavaju savesnosti i poštenja pri preduzimanju pravnih radnji i ispunjavanju prava i obaveza povodom građanskopravnih odnosa.

Stav 2. člana 4. treba izostaviti. Odredba tog stava je nepotrebna. Ako se proklamuje jedno načelo podrazumeva se dužnost njegovog pridržavanja. Ne vidi se delotvornost odredbe o zabrani isključenja i ograničenja nekog načela. Posebno je diskutabilno pitanje ograničavanja savesnosti i poštenja sadržano u stavu 2. Ne može se naći mera ograničavanja tog načela. U mnogim oblastima materijalnog i procesnog prava propisuju se načela tog prava, odnosno postupka, ali mi nije poznato da se propisuje zabrana njihovog isključivanja ili ograničavanja./40

2. Trebalo bi razmisliti da se u okviru načela Zakonika formuliše i tzv. etičko načelo, koje bi moglo da glasi:

Građanskopravni subjekti se ne mogu pozivati na neku odredbu ovog Zakonika ako bi to bilo očigledno suprotno moralnim shvatanjima društva u konkretnim okolnostima.

Sud neće pružiti zaštitu očigledno nemoralnom zahtevu, i ako je on formalnopravno zakonit./56

Pretpostavka savesnosti

Član 5

Odredbama člana 5. Prednacrta nije mesto u Zakoniku.

U stavu 1. člana 5. Prednacrta se navodi: "Savesnost i poštenje se pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno dužan je da to dokaže". Na mestu gde se o savesnosti i poštenju govori uopšteno, a sa važnošću za ceo Zakonik, ne bi trebalo izričito isticati da se savesnost i poštenje pretpostavljaju. Ako treba usvojiti stav da se savesnost i poštenje pretpostavljaju, to će se učiniti uz odredbu u pojedinoj oblasti građanskog prava u kojoj se od subjekta zahteva da postupaju savesno i pošteno. Propisivanje u opštoj odredbi da se savesnost i poštenje pretpostavljaju sa sobom nosi rizik neprimenjivosti odredbe o pretpostavljanju, čak i rizik očigledne greške. Na primer, kada prodavac istu stvar ponovo proda drugom licu, pretpostavljanje da je prodavac kod druge prodaje postupao savesno, protivilo bi se zdravom razumu.

U stavu 2. se propisuje: "Smatraće se da je savestan onaj koji nije znao ili u konkretnoj situaciji nije mogao da zna za činjenice ili okolnosti od bitnog značaja za ostvarivanje ili zaštitu određenog građanskog prava". I ovde ponavljam, ono što je rečeno za stav 1. istog člana, a naime, da u odredbi koja treba kao uopštena da se odnosi na ceo Zakonik, nije uputno da se određuje ko se smatra savesnim. To određenje neće se moći primeniti na sve slučajeve u pojedinim oblastima građanskog prava, a za neke slučajeve neće ni odgovarati smisleno. Stoga, to određenje treba ostaviti za odredbe koje će se odnositi na pojedine građanskopravne odnose i subjekte u tim odnosima.

Na drugoj strani, odredba stava 2. o savesnosti je nejasna i nepotpuna. Za savesnost, po toj odredbi se zahteva da subjekt "nije znao ili u konkretnoj situaciji nije mogao da zna za činjenice ili okolnosti od bitnog značaja za ostvarivanje ili zaštitu određenog građanskog prava". Da bi subjekt bio savestan, po navedenoj odredbi, dovoljno je da on nije poznavao neke činjenice ili okolnosti ili ih nije mogao poznavati.

Međutim, ocena savesnosti ne može se izvesti samo na nepoznavanju činjenica, potrebno je ceniti i preduzete radnje subjekta, odnosno nepoznavanje činjenica dovesti u vezu sa preduzetim radnjama, odnosno ponašanjem subjekta. Da je potrebno ceniti i radnje pri oceni savesnosti, slikovito govori odredba stava 4. člana 74. ZOO u kojoj se propisuje: "Smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savesnosti i poštenja, spreči strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju je korist određen". U navedenoj odredbi savesnost i poštenje se određuje prema ponašanju, odnosno preduzetim radnjama strane na čiji je teret ili u čiju je korist određen uslov./40

Autonomija volje

Član 6

1. Da li nam je potreban moral, kao četvrti, novi opšti okvir u kojem se ostvaruje načelo autonomije volje? U ovom smislu predlažem da se ova odredba izmeni u skladu sa postojećom odredbom čl. 10 ZOO i da granice autonomije volje ostanu prinudni propisi, javni poredak i dobri običaji. Ili eventualno da se javni poredak ili dobri običaje zamene moralom, pa da granice autonomije volje budu prinudni propisi i moral. Međutim, imajući u vidu da su već skoro 40 godina javni poredak i dobri običaji, zakonom izričito predviđeni kao opšti okviri autonomije, pored prinudnih propisa, ne bismo ih trebali napustiti, ali nam je onda moral suvišan. Ukoliko bi se prihvatila ova izmena u čl. 6, shodnu izmenu bi trebalo sprovesti i u ostalim odredbama Nacrta u kojima je ovo pitanje relevantno, a to su: načelo slobode ugovaranja, predmet i kauza ugovora, ništavost, itd. /4

2. Članom 21. Prednacrta propisana je univerzalnost u primeni uvodnih odredaba Zakonika na sve njegove posebne delove. To bi značilo da se odredba člana 10. Prednacrta o slobodi uređivanja odnosi kako na obligaciono, tako i na stvarno, bračno, porodično i nasledno pravo, odnosno i na grane građanskog prava gde se sloboda ugovaranja ne može prihvatiti kao princip uređivanja odnosa.

Smatram da primenu načela autonomije volje treba prihvatiti samo za obligacione odnose./40

3. Pojam dobri običaji uneo je novinu, jer se u praksi sudova ovo ograničenje ne shvata u smislu apstraktnog morala, kao dotadašnje. Dobri običaji su norma o moralnosti, o običajima savesnih ljudi.

Postavljanje pojma javni poredak u istu ravan sa pojmovima prinudni propisi i dobri običaji dovelo je do potrebe da su utvrdi njegova sadržina, koja mora biti različita od sadržine prinudnih propisa i dobrih običaja. Po mišljenju autora, javni poredak, koji je u radu nazvan javni poredak u užem smislu, ne podudara se u potpunosti sa pojmom ustavom utvrđena načela društvenog uređenja. Javni poredak čine opšta načela prava koja se izražavaju u ustavnim stavovima, ali pored njih u sastav javnog poretka ulaze i opšta načela koja se izvode iz celovitosti normi Zakona o obligacionim odnosima, poput načela zaštite slabije strane u ugovoru. /84 (Pravo i privreda 7-9/2016)

Ravnopravnost

Član 7

Mišljenja sam da se odredba člana 7. o ravnopravnosti subjekata, može prihvatiti samo za strane u obligacionim odnosima, a ne za subjekte u odnosima koji nastaju u ostalim delovima građanskog prava./40

Zabrana stvaranja i iskorišćavanja dominantnog položaja

Član 8

1. Ne treba da se briše ovaj član. Uprkos tome što imamo poseban zakon u ovoj oblasti, nije na odmet imati jednu ovakvu načelnu odredbu u građanskom zakoniku./4

2. Predložena odredba ne može se odnositi na pretežan deo građanskog prava i ne može se uvrstiti među opšta načela koja bi važila za građansko pravo posmatrano u celini.

Odredba stava 2. odudara od odredbe stava 1. jer nije sastavni deo predloženog načela iskazanog u stavu 1. Njome se i ne kazuje kako će se ostvariti načelo – zabrane stvaranja i iskorišćavanja dominantnog položaj, već se navodi da će se to načelo obezbediti donošenjem posebnih propisa, što nije svojstveno odredbama kojima se proklamuju načela za tumačenje i sprovođenje određene oblasti prava.

Smatram da u ovom članu treba prihvatiti alternativu kojom se predlaže brisanje člana./40

Dužna pažnja

Član 9

1. Neposredni izvor ovog člana je čl. 18. ZOO, s razlikom da se umesto standarda dobrog domaćina, dobrog privrednika i dobrog stručnjaka uvodi jedinstveni standard „razumnog i pažljivog lica“. Ovim se standardi dobrog domaćina, dobrog privrednika i dobrog stručnjaka iz čl. 18. ZOO, koji su dobili poprilično jasno značenje u doktrini i praksi, penzionišu.

Ukoliko se umesto standarda dobrog domaćina, dobrog privrednika i dobrog stručnjaka, zameni standardom pažljivog i razumnog čoveka u datim okolnostima, treba obratiti pažnju da se i u drugim odredbama Nacrta sprovede ova izmena. Primera radi, u čl. 388 u st. 2 u određivanju dužne pažnje poslovođe bez naloga još se uvek pominju standardi dobrog domaćina i dobrog privrednika.

Značajnija je jedna druga sugestija u vezi sa ovom odredbom, a to je doslovno preuzimanje sintagme „u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava“ iz čl. 18 ZOO. Postoje i druge oblasti u kojima nastanak pravnog odnosa, a ne samo vršenje prava i ispunjavanje obaveza, treba usloviti postupanjem koje zadovoljava određene standarda ponašanje. Iz ovog razloga bi ovu sintagmu trebalo ukloniti i odredbu preformulisati u sledećem smislu: „Subjekti u građanskopravnim odnosima dužni su da postupaju onako kako se osnovano moglo očekivati od razumnog i pažljivog čoveka u datim okolnostima.“ U istom smislu je standard dužne pažnje uređen u novom mađarskom građanskom zakoniku./4

2. Predlog nije usaglašen sa važećim članom 18 ZOO./31

3. Ponašanje sa dužnom pažnjom zahteva se od strana u obligacionim odnosima. Načelo izvršavanja obaveza sa dužnom pažnjom u obligacionom pravu je delotvorno i ima veliki značaj. U ZOO, u članu 18. propisano je da je strana u obligacionom odnosu dužna da svoje obaveze izvršava sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno pažnjom dobrog domaćina, a obaveze iz svoje profesije sa povećanom pažnjom (pažnjom dobrog stručnjaka).

Za izvršavanje drugih prava i obaveza koje proističu iz građanskog prava, ne može se zahtevati od izvršilaca da su dužni da "postupaju onako kako se osnovano moglo očekivati od razumnog i pažljivog čoveka u datim okolnostima", jer se pravna priroda tih prava i obaveza ne može dovesti u vezu sa načelom dužne pažnje.

Predlažem da redaktori Zakonika razmotre i ove primedbe i da odluče da li će načelo postupanja sa dužnom pažnjom zadržati u Zakoniku kao univerzalno načelo primenljivo u građanskom pravu kao celini./40

Dužnost obaveštavanja

Član 10

Dužnost obaveštavanja o činjenicama i okolnostima od značaja za ostvarivanje građanskih prava ima mesta i zastupljena je u obligacionom pravu. U ZOO u više od 60 odredaba propisuje se dužnost obaveštavanja o određenim činjenicama i okolnostima. Propuštanje ove obaveze ima štetne posledice za stranu u obligacionom odnosu (gubitak ili umanjenje nekog prava, otežan položaj u obligacionom odnosu, stvaranje osnova za naknadu štete i sl.). I pored toga, u ZOO nije predviđena dužnost obaveštavanja kao načelo obligacionog prava.

U drugim granama građanskog prava dužnost obaveštavanja, praktično, nema značaja. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje da li Zakonik treba da sadrži odredbu člana 10./40

Tumačenje Zakonika

Član 12

Radi utvrđivanja pravog značenja odredaba Zakonika pri njihovom tumačenju uzimaju se u obzir njihov smisao (možda svrha)./96

Rešavanje sporova na miran način

Član 13

1. Smatram da ovaj član treba brisati, jer rešavanje sporova nije predmet materijalnog već procesnog prava, pa mu nije mesto u Zakoniku./40

2. Brisati alternativu. /90

Zakonska analogija

Član 14

1. Predlažemo brisanje ovog člana. Ovo dovodi do pravne nesigurnosti.

Predlažemo zadržavanje odredbe iz ZOO da se primenjuju opšta pravna pravila./1

2. Smatram da su odredbe navedena dva člana u tesnoj vezi i da bi odredba člana 15. trebalo da bude stav 2. člana 14./40

Prednost kasnijeg zakona

Član 16

Postavlja se pitanje da li je ovakva odredba predmet ovog zakona. A i sadržina u pravno-tehničkom smislu je sporna (''osim ako u prelaznim odredbama nije drukčije propisano'')./2

Posebni zakoni

Član 17

Tekst bi mogao da bude dopunjen sa sledećim stavovima:

U sukobu pravila opšteg i posebnog zakona ili kasnijeg i prethodnog, sud može u konkretnim okolnostima da primeni zakonsko rešenje koje je pravičnije.

Na pitanja koja nisu uređena posebnim zakonom, shodno se primenjuju odredbe ovog zakonika./56

Izigravanje zakona

Član 18

Na odredbe ovog člana može se staviti više primedbi. Prvo, Zakonikom se neko pravo, ne samo priznaje, već i ustanovljava. Drugo, pravom se ne postiže svrha, već cilj zbog koga je pravo ustanovljeno. Samo ako je postignut cilj, može se reći da je pravom postignuta svrha. Treće, izraz: "radi postizanja određene svrhe" je neodređen. Četvrto, izraz: "protivno je osnovnom pravilu ponašanja" je krajnje neodređen. Naime, u različitim okolnostima različita su i pravila ponašanja. Ne može se iz datog teksta otkriti šta se smatra pod "osnovnim pravilom ponašanja" Peto, neuobičajena je u zakonskom tekstu upotreba reči: "slovo Zakonika". Osim toga, kada se analiziraju navedene odredbe kao celina, njihov tekst odudara od pravne norme./40

Univerzalna primena

Član 21

1. Ova odredba bi mogla da glasi: ''Osnovna načela utvrđena ovim zakonikom osnov su za njegovo tumačenje i primenu.''/2

2. Analizom uvodnih odredaba može se izvući zaključak da pojedine od njih karakteriše univerzalnost. One nalaze primenu u ukupnosti materije zakonika. Ipak, ne može se univerzalnost odnositi na sve uvodne odredbe. Na primer, savesnost i poštenje koje je proglašeno za vrhovno načelo zakonika ne može imati primenu na odnose u kojima subjekti prava ne uređuju te odnose po svojoj volji, već se razrešavaju neposrednom primenom zakona (na primer, nasleđivanje). Isto se može reći i za pretpostavku savesnosti, autonomiju volje, zabranu stvaranja i iskorišćavanja dominantnog položaja, dužnu pažnju u sl. I ova načela ne važe za prinudna pravila zakonika.

S obzirom na navedene izuzetke postavlja se pitanje da li odredba o univerzalnosti primene uvodnih odredaba treba da ostane u dikciji kakva je data u članu 21. Ta odredba mogla bi i da se zadrži, ako bi se iz uvodnih odredaba izostavila načela koja smo napred naveli (savesnost i poštenje i sl.), jer ta načela pretežno važe samo na obligacione odnose, ali i tada ne bi trebalo da ona bude rezolutna, već bi je trebalo omekšati dodavanjem izraza: "po pravilu". Ali takva relativizacija opštosti posmatrane odredbe oduzima joj svojstvo univerzalnosti i postavlja dilemu o tome da li joj je mesto u uvodnim odredbama./40

3. Na kraju uvodnih odredaba mogao bi se dodati i član o dispozitivnom karakteru zakona, koji bi mogao da glasi:

Odredbe ovog zakonika su, po pravilu, dispozitivnog karaktera osim ako zakonom nije izričito drugačije propisano ili nesumnjivo proizlazi iz njihovog smisla./56

Prenatalna pravna sposobnost

Član 24

1. Alternativa predstavlja doslovno pravnu fikciju koja se pominje još u Justinijanovim Digestama - nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur. Prva verzija člana ostavlja drugim zakonima da utvrđuju prava i obaveze začetog, a nerođenog deteta, dok je u slučaju alternative to pravo samim Zakonikom zagarantovano. Potrebno je i da se jezički bolje formuliše.

Predlog izmene: Prihvatiti ponuđenu alternativu./1

2. Smatram da treba prihvatiti alternativu kao osnovno rešenje uz odgovarajuće izmene. Na posredan način alternativom osnovnog rešenja, začetom detetu utvrđuju se i sadržina i obim prava, pošto se u pogledu prava izjednačava sa živo rođenim detetom. Alternativa ne treba da se bavi pravima nerođenog deteta. Treba je svesti samo na propisivanje pravne sposobnosti. Pošto je to moguće bez bilo kakvog rizika od ulaženja u nepreciznosti, treba iskoristiti datu odredbu i propisati da začeto dete ima pravnu sposobnost kao da je živo rođeno, ako se živo rodi. Nije posebno značajno, ali smatram da bi u alternativnom rešenju reči: "pod pretpostavkom da će se živo roditi" trebalo zameniti rečima: "pod uslovom da se živo rodi". U zakonskom tekstu korišćenje pretpostavki nije uputno. Sa učinjenim izmenama alternativno rešenje člana 24. bi glasilo:

"Začeto dete, pod uslovom da se živo rodi, u pogledu pravne sposobnosti smatra se kao da je rođeno"./40

3. Glasam za alternativu./29

4. U uporednom pravu ne postoji jedinstveni stav u pogledu pravnog položaja nasciturusa. Američkom konvencijom o ljudskim pravima, koju su 1969. godine potpisale 24 latinoameričke države, utvrđeno je da plod u majčinoj utrobi ima pravni subjektivitet od trenutka začeća. Međutim, u većini drugih zemalja je prihvaćen stav da začetak ne može imati prava i obaveze i da se takva mogućnost može priznati samo već rođenim ljudskim bićima. Drugim rečima, u uporednom pravu preovlađuje mišljenje da nasciturus nema i da ne treba da ima pravni subjektivitet./96

Sadržina

Član 25

Smatram da bi u ovoj odredbi trebalo brisati reči: " koja su mu svojstvena kao biću prirode". Tačno je da je čovek biće prirode, ali on ima posebnosti koje ga u velikoj meri razlikuju od ostalih bića prirode. Upravo zbog tih posebnosti čovek u pravnom poretku ima prava i obaveze. Ostala bića ih nemaju. Naglašavanje da su prava i obaveze svojstvena čoveku kao biću prirode, predstavlja neadekvatno uopštavanje. Ono vodi zaključku da su sva bića prirode subjekti građanskih prava i obaveza, iako ona to nisu.

U navedenoj odredbi možda bi umesto reči: "predviđena pravnim poretkom" bilo ispravnije navesti: "utvrđena pravnim poretkom".

S obzirom na iznete primedbe, ako bi se one uvažile, član 25. Prednacrta mogao da glasi:

"Fizičko lice je subjekt građanskih prava i obaveza koja su utvrđena pravnim poretkom Republike Srbije"./40

Prestanak pravne sposobnosti

Član 26

1. U članu 26. stav 1. Prednacrta se navodi da se smrt lica utvrđuje po pravilima medicinske struke i nauke. U toj odredbi reč: "struke" je suvišna. Šta više, neprikladno je u zakonski tekst uneti reči: "struke i nauke".

U stavu 3. istog člana navodi se:

"Smatra se da odluka o proglašenju nestalog lica za umrlo proizvodi ista pravna dejstva kao u slučaju smrti".

Postavlja se pitanje šta u ovoj odredbi znače reči: "smatra se". I bez tih reči "odluka o proglašenju nestalog lica za umrlo proizvodi ista pravna dejstva kao i smrt. Stoga bi reči: "smatra se" trebalo izostaviti iz testa odredbe.

Na drugoj strani, odredba stava 3. gramatički nije korektno izvedena. Treba pažljivo pročitati rečenicu te odredbe, pa će se videti da su reči: " ista pravna dejstva kao u slučaju smrti" izvan konteksta, odnosno nepovezana sa prvim delom rečenice. Ako bi se uvažile iznete primedbe na stav 3. onda bi on glasio:

"Odluka o proglašenju nestalog lica za umrlo proizvodi ista pravna dejstva kao i smrt tog lica"./40

2. Pravna sposobnost prestaje i odlukom o proglašenju nestalog lica za umrlo.

Da li prestaje ili možda: proizvodi iste pravne posledice kao i smrt.

Treba naglasiti da odluku o proglašenju donosi nadležni državni organ u skladu sa zakonom./96

Potpuna poslovna sposobnost

Član 29

Smatram da je u Prednacrtu pravilno postupljeno što potpuna poslovna sposobnost nije uslovljena punoletstvom, jer se granica punoletstva u toku primene zakonika može izmeniti. Smisao stava 2. je da od navršenih 18 godina života fizičko lice može izjavama volje da stiče i štiti građanska prava. Ne treba navoditi od kada (od kog životnog doba) fizičko lice ima navedene mogućnosti. Treba te mogućnosti vezati sa poslovnom sposobnošću nezavisno od toga kada je ona stečena. Već u narednom stavu propisuje se i da maloletnik sa navršenih šesnaest godina koji zaključi brak uz dozvolu nadležnog organa, stiče potpunu poslovnu sposobnost. Mogućnosti koje pruža stav 2. fizičkom licu ne nastaju samo od trenutka kada fizičko lice navrši 18 godina, već one nastaju sticanjem potpune poslovne sposobnosti bez obzira da li je ona stečena sa šesnaest ili osamnaest godina. Smisao iznete primedbe je u tome da je u stavu 1. potrebno navesti da se potpuna poslovna sposobnost stiče sa navršenih 18 godina života, ali da stav 2. treba da se odnosi kako za lica koja su navršila 18 tako i na lica iz st. 3. i 4. i da stoga u stavu 2. ovlašćenja koja daje poslovna sposobnost ne treba vezivati za 18 godina ("od tog trenutka"), već treba navesti da ta ovlašćenja pripadaju licu koje je steklo potpunu poslovnu sposobnost. /40

Poslovna sposobnost deteta

Član 30, 31 i 32

1. Smatram da treba razmotriti pitanje - da li detetu do 14 godina treba priznati poslovnu sposobnost i za sklapanje pravnih poslova malog značaja. Lica do 14 godina objektivno posmatrano su poslovno nesposobna. Da bi se zaključio pravni posao potrebno je da su lica koja ga zaključuju sposobna da izraze volju. Dete do 14 godina života nije u stanju da izrazi pravno relevantnu volju prilikom zaključivanja pravnog posla. U razmatranom članu 30. Prednacrta kao primer pravnog posla mlađeg maloletnika koji on može preduzeti, navodi se: "kupovina školskog pribora i sl". Međutim, pri tome se ispušta iz vida da je dete otišlo u kupovinu školskog pribora po nalogu roditelja i sa njihovim novcem, odnosno njihovom voljom. slična ovom je i situacija kada roditelji šalju dete u prodavnicu ili na pijacu radi kupovine namirnica, novina, knjiga i sl. I u toj prilici dete ispunjava ono što je voljom drugog odlučeno. Pre tih kupovina dete ne iskazuje svoju volju. A zbog tih kupovina koje se preduzimaju po nalogu starijih, priznati detetu poslovnu sposobnost je protivno logici stvari i odlučujućoj ulozi volje u zaključivanju pravnih poslova. /40

2. Možda precizirati šta znači izraz da je dopušteno zaključivanje pravnih poslova u korist mlađeg maloletnika, naime, korist može biti pravna i ekonomska – možda precizirati da je reč o pravnoj koristi, odnosno da maloletnik pravnim poslom ne preuzima nikakve obaveze. Primer u zagradi u okviru ovog člana se čini suvišnim./29

Delimična poslovna sposobnost

Član 31

Možda razmotriti ideju da se u prvom stavu ovog člana upotrebi izraz ''sposobnost za rasuđivanje'', koji bi trebalo i definisati. Zakoni koji uređuju medicinsko pravo, npr. transplantaciju, ga relativno često koriste za ovakve maloletnike, ali ga ne definišu. Ovde je možda pravo mesto za to, umesto izraza intelektualna sposobnost i emocionalna zrelost koji su predloženi kao alternativa. U član 33 Prednacrta se, već koristi izraz sposobnost za rasuđivanje kod deliktne sposobnosti./29

Lišenje poslovne sposobnosti

Član 33

1. Prvi predlog člana više štiti maloletnika od mogućih zloupotreba.

Ne prihvatati alternativu. /1

2. Posle čl. 32 dodati nove čl. 32a i 32b i izmeniti čl. 33, 34, 35.

Član. 32a

SVAKO LICE KOJEM JE, USLED ZDRAVSTVENIH, SOCIJALNIH ILI PORODIČNIH POTEŠKOĆA POTREBNA PODRŠKA U DONOŠENjU ODLUKA, SAMOSTALNOM ŽIVOTU I BRIZI O SEBI I SVOJIM PRAVIMA I INTERESIMA, IMA PRAVO NA PODRŠKU, AKO JE ZATRAŽI ILI MU JE EVIDENTNO TAKVA PODRŠKA POTREBNA (OSTVARIVANjE POSLOVNE SPOSOBNOSTI)“.

LICU IZ PRETHODNOG STAVA TREBA U SVAKOM TRENUTKU OMOGUĆITI DA TAKVU PODRŠKU ZATRAŽI I DOBIJE, KAO I DA IMENUJE PUNOMOĆNIKA KOJI ĆE DELOVATI U NjEGOVO IME U STVARIMA KOJE LICE ODREDI.

OBAVEŠTENjE O PRAVU NA PODRŠKU TREBA DA BUDE DOSTUPNO LICU KOJE PODRŠKU TRAŽI.

NADZOR NAD POŠTOVANjEM I OSTVARIVANjEM OVOG PRAVA VRŠI CENTAR ZA SOCIJALNI RAD /SUD/.“

PODRŠKA ZA OSTVARIVANjE POSLOVNE SPOSOBNOSTI PODRAZUMEVA DOBIJANjE RAZUMLjIVIH I JEDNOSTAVNIH OBAVEŠTENjA I OBJAŠNjENjA POTREBNIH ZA SAMOSTALNO ODLUČIVANjE KAO I DRUGE OBLIKE PODRŠKE I POMOĆI KOJI LICU MOGU BITI POTREBNI RADI SAMOSTALNOG DONOŠENjA ODLUKA I OSTVARIVANjA PRAVA“.

MINISTARSTVO NADLEŽNO ZA PORODIČNU ZAŠTITU / MINISTARSTVO ZA SOCIJANU ZAŠTITU DONOSI PROPISE O USLOVIMA, POSTUKU I NAČINU PRUŽANjA PODRŠKELICIMA SA INTELEKTUALNIM I PSIHOSOCIJALNIM TEŠKOĆAMA.(U CILjU OMOGUĆAVANjA SAMOSTALNOG OSTVARIVANjA POSLOVNE SPOSOBNOSTI.)

ALTERNATIVA st. 1:

LICE SA INTELEKTUALNIM I PSIHOSOCIJALNIM TEŠKOĆAMA IMA PRAVO NA PODRŠKU ZA STARANjE O SEBI I SVOJIM PRAVIMA I INTERESIMA I ZA SAMOSTALNO DONOŠENjE ODLUKA, KADA TAKVU PODRŠKU ZATRAŽI ILI JOJ JE EVIDENTNO TAKVA PODRŠKA POTREBNA“ (OSTVARIVANjE POSLOVNE SPOSOBNOSTI).

ALTERNATIVA ST. 2:

PODRŠKA ZA OSTVARIVANjE POSLOVNE SPOSOBNOSTI PODRAZUMEVA DOBIJANjE RAZUMLjIVIH I JEDNOSTAVNIH OBAVEŠTENjA I OBJAŠNjENjA POTREBNIH ZA SAMOSTALNO ODLUČIVANjE KAO I POMOĆ U DONOŠENjU ODLUKA.

Član 32b

UKOLIKO LICE IZ ST. 1 PRETHODNOG ČLANA (SA INTELEKTUALNIM I PSIHOSOCIJALNIM TEŠKOĆAMA) NI UZ POMOĆ I PODRŠKU NIJE U STANjU DA SAMOSTALNO DONOSI ODLUKE A UNAPRED JE IMENOVALO PUNOMOĆNIKA ZA STARANjE O NjEGOVOM LIČNOM I/ILI IMOVINSKOM STANjU (PITANjIMA) SA UNAPRED DATIM DIREKTIVAMA ZA SLUČAJ NASTUPANjA NESPOSOBNOSTI, A IMENOVANI PUNOMOĆNIKPRIHVATI TU OBAVEZU, NEĆE SE POKRETATI POSTUPAK ZA OGRANIČENjE POSLOVNE SPOSOBNOSTI.

U OSTVARIVANjU SVOJE ULOGE, PUNOMOĆNIK ĆE POŠTOVATI VOLjU LICA U ČIJE IME DELUJE./39

PREDLOG NOVOG TEKSTA Član 33:

LICU IZ ČL. 32-A KOJE NI UZ POMOĆ I PODRŠKU NIJE U STANjU DA SAMOSTALNO DONOSI ODLUKE NITI DA IZRAZI SVOJU VOLjU A NIJE IMENOVALO PUNOMOĆNIKA IZ Č. 32-B IZUZETNO MOŽE BITI OGRANIČENA POSLOVNE SPOSOBNOSTI POD USLOVIMA I POSTUPKU UTVRĐENIM ZAKONOM.

LICU LIŠENOM POSLOVNE SPOSOBNOSTI POSTAVLjA SE STARALAC.

O LIŠENjU POSLOVNE SPOSOBNOSTI ODLUČUJE SUD.

PRE DONOŠENjA ODLUKE O LIŠENjU POSLOVNE SPOSOBNOSTI SUD MOŽE (UMESTO ĆE) PRIBAVITI STRUČNO MIŠLjENjE VEŠTAKA MEDICINSKE STRUKE O ZDRAVSTVENOM STANjU LICA ZA KOJE JE POKRENUT POSTUPAK ZA OGRANIČENjE POSLOVNE SPOSOBNOSTI I O UTICAJU TOG STANjA NA NjEGOVU SPOSOBNOST DA SE STARA O ZAŠTITI SVOJIH PRAVA I INTERESA DRUGIH LICA.

STRUČNO MIŠLjENjE VEŠTAKA MEDICINSKE STRUKE NE SME BITI STARIJE OD MESEC DANA.

U POSTUPKU ZA OGRANIČENjE POSLOVNE SPOSOBNOSTI SUDIJA MORA LIČNO VIDETI LICE O KOME SE RADI, SASLUŠATI GA I UZETI U OBZIR NjEGOVO MIŠLjENjE I STAVOVE. /39

3. Smatram da se alternativa treba prihvatiti samo za poslednji stav navedenog člana, a naime da se briše odredba tog stava koja glasi: "Stručno mišljenje veštaka medicinske struke ne sme biti starije od tri meseca". Ova odredba može biti predmet posebnog zakona kojim će se izvršiti razrada načelnih odredaba Građanskog zakonika o lišenju poslovne sposobnosti. U tom posebnom zakonu je mesto i odredbi o starosti mišljenja veštaka.

Ostale stavove navedene odredbe koje su alternativom predložene za brisanje, ne treba brisati. Njihov značaj je takav da treba da ih sadrži Građanski zakonik. U građanskom zakoniku treba da se nađu odredbe o tome da se licu lišenom poslovne sposobnosti postavlja staralac, da o lišenju poslovne sposobnosti odlučuje sud i da se pre donošenja odluke o lišenju poslovne sposobnosti pribavlja mišljenje o zdravstvenom stanju lica kome se oduzima poslovna sposobnost./40

4. Oduzimanje i ograničenje poslovne sposobnosti vrši se ne samo radi zaštite interesa punoletnog lica, koje se ne može starati o zaštiti svoje ličnosti i svojim pravima i interesima, već i radi zaštite porodice mentalno bolesnog lica i prava i interesa trećih lica. Naime, poslovno nesposobna lica nemaju sposobnost ugovaranja, mada se ona mogu javiti kao stranke u ugovoru pod uslovom da u njihovo ime i za njihov račun ugovor zaključi zakonski zastupnik. U protivnom bi ovaj ugovor bio nepostojeći jer nedostaje sposobnost ugovaranja. Punoletno lice može potpuno i delimično biti lišeno poslovne sposobnosti. U sudskoj odluci kojom se lice delimično lišava poslovne sposobnosti moraju biti navedeni poslovi koje lice može da obavlja. U okviru poslova koji su mu dozvoljeni ono može preduzimati poslove uz saglasnost zakonskog zastupnika. Ako zakonski zastupnik nije dao saglasnost pravni posao će biti rušljiv, dok naknadna saglasnost zakonskog zastupnika ima retroaktivno dejstvo,te će se pravni posao smatra punovažnim. Postupak za lišenje poslovne sposobnosti je oficijelan, pokreće ga sam sud po službenoj dužnosti čim dođe do saznanja da postoji potreba da se jednom licu pruži zaštitnička pomoć i izrekne mera lišenja poslovne sposobnosti. Postupanje suda po pokretanju postupka za lišenje poslovne sposobnosti i radnje koje on preduzima predstavlja vid društvene zaštite lica prema kome se postupak vodi. U rešenju kojim je odlučio o lišenju poslovne sposobnosti sud je dužan da izrekne meru potpunog ograničenja poslovne sposobnosti u određenom vremenskom trajanju i da odredi rok u kome će se proveriti da li postoje razlozi za dalje trajanje izrečene mere, a koji ne može biti duži od tri godine. Uvođenje periodičnog preispitivanja sudske odluke je u saglasnosti sa Preporukom Komiteta ministra Saveta Evrope br. R (99) 4 Princip 14. Postupak je jer se radi o licima koja su pod posebnom zaštitom države, pa je predviđeno da drugostepeni sud po žalbi na rešenje, odluči u roku od osam dana od dana kada mu je žalba dostavljena. /89 (Budvanski pravnički dani 2016)

5. Predlažemo brisanje članova 33-37. Nacrta zakona jer su u suprotnosti sa međunarodnim i domaćim propisima i standardima u vezi sa zabranom diskriminacije i prava osoba sa invaliditetom.

Koncept lišenja poslovne sposobnosti je u modernim društvima prevaziđen i predstavlja ostatke iz prošlosti kada su osobe sa invaliditetom, u skladu sa medicinskim modelom invaliditeta, posmatrane kao objekti, a ne kao subjekti prava.

Poslovna sposobnost je vekovima uskraćivana mnogim grupama, uključujući žene, posebno nakon sklapanja braka, kao i etničke manjine. U modernom društvu je nezamislivo lišenje poslovne sposobnosti bilo kojoj društvenoj grupi, osim osobama sa invaliditetom koji i dalje predstavljaju grupu kojoj se uskraćuje poslovna sposobnost, što dovodi do nesagledivih posledica koje se ogledaju u uskraćivanju osnovnih ljudskih prava i sloboda.

Imajući u vidu da su odredbe Nacrta zakona koje se odnose na poslovnu sposobnost potpuno neprihvatljive, zastarele i diskriminatorne, predlažemo brisanje svih članova. Kao alternativu predlažemo da se propiše da će se pitanja u vezi sa poslovnom sposobnošću odraslih regulisati posebnim zakonom.

Naime, odredbama člana 33. stav 1. Nacrta zakona propisano je da lice može biti potpuno ili delimično lišeno poslovne sposobnosti. Potpuno lišenje poslovne sposobnosti je u suprotnosti sa Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom jer dovodi osobu u situaciju građanske smrti. Pored toga, u suprotnosti je i sa Ustavom Republike Srbije jer se potpunim lišenjem poslovne sposobnosti osoba lišava prava i sloboda, a za to lišavanje nema potpore u Ustavu. Slično je i sa delimičnim lišenjem, jer razvoj međunarodnog zakonodavstva u ovoj oblasti ide ka potpunom ukidanju bilo kakvog lišenja, odnosno, u pravcu pojedinih ograničenja i obezbeđivanja neophodne podrške osobi u donošenju odluka.

Nadalje, prema rešenju iz člana 33. stava 4. odluka o lišenju poslovne sposobnosti u potpunosti je zasnovana na tzv. „medicinskom modelu“, odnosno, obavezna je procena veštaka medicinske struke (psihijatra). Ovo rešenje je takođe u suprotnosti sa odredbama Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Treba imati u vidu da su poslovna i mentalna sposobnost dve različite kategorije i da se ne smeju izjednačavati. Ova odredba je diskriminatorna prema osobama sa invaliditetom jer se na osnovu mišljenja veštaka i na osnovu medicinske dijagnoze odlučuje o nečijim pravima, odnosno, osoba se lišava osnovnih prava i sloboda, što je u suprotnosti i sa Ustavom i sa antidiskriminacionim zakonodavstvom Republike Srbije.

Odredbama člana 34. propisano je da punoletno lice koje usled duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga, nije sposobno za rasuđivanje, te zbog toga nije u stanju da se samo stara o sebi i o zaštiti svojih prava i interesa, može biti potpuno lišeno poslovne sposobnosti. Uz dužno uvažavanje članova i članica radne grupe koji su izradili ovaj tekst, sa žaljenjem moramo da konstatujemo da ova odredba zvuči kao odredba Srpskog građanskog zakonika iz 1844. godine, koja je „zalutala“ u ovaj zakonski tekst. Arhaična, uvredljiva i diskriminatorna terminologija za označavanje osoba sa invaliditetom gotovo da je u potpunosti iskorenjena i u zakonima Republike Srbije, te je apsolutno neprihvatljivo da se ovakva terminologija nađe u novom zakoniku.

Pored diskriminatorne terminologije, ove odredbe su i suštinski diskriminatorne jer direktno dovode u vezu invaliditet sa lišenjem poslovne sposobnosti. Neophodno je u celosti izostaviti invaliditet, zdravstveno stanje, probleme mentalnog zdravlja, intelektualne i psihosocijalne teškoće, kao i bilo koje drugo lično svojstvo iz razloga za lišenje poslovne sposobnosti, jer se time krše odredbe Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, drugih konvencija kojima je diskriminacija zabranjena, odredbe Ustava i antidiskriminacioni zakona.

Odredbama člana 35. propisano je da punoletno lice koje usled duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga, svojim postupcima neposredno ugrožava sopstvena prava i interese ili prava i interese drugih lica, može biti delimično lišeno poslovne sposobnosti. Pored komentara u vezi sa terminologijom, koji je isti kao i za prethodni član, iz ove odredbe je neophodno izostaviti ugrožavanje prava i interesa drugih lica, imajući u vidu mogućnosti zloupotrebe koje su se potvrdile i u praksi, te ostaviti eventualnu mogućnost ograničenja poslovne sposobnosti (ako se ne izbrišu odredbe čl. 33-37) ukoliko osoba neposredno ugrožava sopstvena prava i interese.

Na kraju, u članu 36. Nacrta zakona uvodi se „lice koje ima pravni interes“. Iako je nejasno šta ovo tačno znači u situacijama lišavanja poslovne sposobnosti, jer lice koje ima pravni interes može biti i lice koje želi da osobu liši poslovne sposobnosti, smesti je u instituciju i onda koristi npr. imovinu te osobe, neophodno je isključiti bilo kakvu mogućnost da „lice koje ima pravni interes“ može uticati na produženje ograničenja poslovne sposobnosti osobe sa invaliditetom.

Republika Srbija ratifikovala je 2009. godine Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom i učinila je delom nacionalnog pravnog sistema.

Jednakost i ravnopravnost pred zakonom i u pristupu pravdi veoma su važni za osobe sa invaliditetom, posebno ako se ima u vidu da su im ova prava dugo bila uskraćivana i ograničavana, kao i na činjenicu da se još uvek susreću sa preprekama u uživanju garantovanih prava. Prema Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom, poslovna sposobnost ne može se ograničiti ili oduzeti samo na osnovu nečijeg invaliditeta.

Odredbama člana 12. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom propisano je da države ugovornice:

- ponovo potvrđuju da osobe sa invaliditetom imaju pravo da budu priznate pred zakonom

- priznaju da osobe sa invaliditetom uživaju poslovnu sposobnost ravnopravno sa drugima u svim aspektima života

- preduzimaju odgovarajuće mere kako bi obezbedile da osobama sa invaliditetom bude dostupna podrška koja im može biti potrebna u ostvarivanju poslovne sposobnosti

- obezbede da su u svim merama koje se odnose na uživanje poslovne sposobnosti propisane odgovarajuće i efikasne garancije u cilju sprečavanja zloupotreba. Ove garancije će obezbediti da se merama koje se odnose na uživanje poslovne sposobnosti poštuju prava, volja i prioriteti osobe, da ne dođe do sukoba interesa i neprimerenog uticaja, da budu proporcionalne i individualizovane, da se izriču u najkraćem mogućem trajanju, kao i da podležu redovnom preispitivanju nadležnog nepristrasnog i nezavisnog organa ili suda

- preduzimaju odgovarajuće i efikasne mere da osobe sa invaliditetom, ravnopravno sa drugima, poseduju i nasleđuju imovinu, da kontrolišu svoje finansije i imaju pristup bankarskim uslugama, kao i da ne budu lišene imovine nečijom samovoljom.

Imajući u vidu da odredbe člana 12. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom traže od država da prepoznaju „jednakost pred zakonom“ i uživanje poslovne sposobnosti za osobe sa invaliditetom , na jednakim osnovama sa drugima, to znači da je poslovna sposobnost proklamovana kao univerzalno pravo svih osoba sa invaliditetom, a ne kao izuzetak od pravila.

Dodatno pojašnjenje člana 12. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom dao je Komitet za prava osoba sa invaliditetom u Opštem komentaru br. 1. Ovim komentarom državama su data dodatna pojašnjenja i jasne instrukcije da bez odlaganja uklone sve prepreke koje na bilo koji način omogućavaju lišenje ili ograničavanje poslovne sposobnosti na osnovu invaliditeta, te da na svaki mogući način spreče takvu diskriminatornu praksu sudova, državnih organa, privatnih subjekata, kao i svih drugih lica koja mogu imati ulogu u tom procesu.

Pored toga, treba ukazati i na Zaključna zapažanja Komiteta za prava osoba sa invaliditetom u vezi sa izveštajem Republike Srbije o primeni Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom iz maja 2016. godine. Komitet je izrazio veliku zabrinutost zbog postojećeg sistema starateljstva nad odraslim osobama i režima lišenja poslovne sposobnosti osobe sa invaliditetom u Srbiji. Od države je zatraženo da bez odlaganja uskladi propise o poslovnoj sposobnosti sa odredbama člana 12. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Od Srbije se traži da obezbedi podršku u donošenju odluka, ukoliko je potrebna i tražena, radi poštovanja autonomije, integriteta i volje svih osoba sa invaliditetom. Ukazujemo da je na zasedanju Komiteta za prava osoba sa invaliditetom, delegacija Republike Srbije zvanično najavila ukidanje potpunog lišenja poslovne sposobnosti u Srbiji./95

6. Bolje zvuči prva opcija od alternative./29

7. PREDLOG NOVOG TEKSTA ČL. 34 i 35:

ČLAN 34

PUNOLETNOM LICU KOJE NIJE U STANjU DA SE SAMO STARA O SEBI I O ZAŠTITI SVOJIH PRAVA I INTERESA NI UZ POMOĆ I PODRŠKU ODNOSNO KOJE SVOJIM POSTUPCIMA NEPOSREDNO UGROŽAVA SOPSTVENA PRAVA I INTERESE ILI PRAVA I INTERESE DRUGIH LICA, MOŽE BITI OGRANIČENA POSLOVNE SPOSOBNOSTI.

SUDSKOM ODLUKOM O OGRANIČENjU POSLOVNE SPOSOBNOSTI ODREĐUJU SE PRAVNI POSLOVI ILI GRUPA POSLOVA LIČNE I IMOVINSKE PRIRODE KOJE TO LICE MOŽE ODNOSNO NE MOŽE SAMOSTALNO DA PREDUZIMA./39

Delimično lišenje poslovne sposobnosti

Član 35

Saglasan sam sa predloženom alternativom da navedeni stav 3. treba brisati./40

Vraćanje poslovne sposobnosti

Član 36

1. PUNOLETNOM LICU SE MOŽE UKINUTI OGRANIČENjE POSLOVNE SPOSOBNOST KADA PRESTANU RAZLOZI ZBOG KOJIH JE ONA BILA OGRANIČENA.

Sud po službenoj dužnosti, najmanje jednom godišnje ili na zahtev lica koje ima pravni interes preispituje da li su prestali razlozi za OGRANIČENjE poslovne sposobnosti.

Lice koje ima pravni interes, (DODATI:) UKLjUČUJUĆI I LICE ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOSTI OGRANIČENA), može da zahteva utvrđivanje razloga za UKIDANjE OGRANIČENjA poslovne sposobnosti.

Alternativa: U stavu 2 reči: ''jednom godišnje'', zamenjuju se rečima: ''jednom u dve godine'' i dodaje se sledeći stav:

OGRANIČENjE poslovne sposobnosti ne može trajati duže od tri godina, ali se na zahtev lica koje ima pravni interes može produžiti./39

2. Nije realno očekivati da će sud pokretati postupak za preispitivanje prestanaka razloga za lišenje poslovne sposobnosti u jednom godišnje. Stoga je prvi predlog bolje rešenje.

Prihvatiti prvi predlog. /1

3. U stavu 2 trebalo bi izostaviti reči: "ili na zahtev lica koje ima pravni interes". Naime, u stavu 3. navodi se: "Lice koje ima pravni interes može da zahteva utvrđivanje razloga za vraćanje poslovne sposobnosti". U navedenom stavu 2. lice koje ima pravni interes može tražiti najmanje jednom u dve godine preispitivanje odluke o lišenju poslovne sposobnosti. To isto lice prema stavu 3. bez vremenskog ograničenja, može zahtevati isto ono što je ovlašćeno po stavu 2. U zakoniku ne treba ponavljati istu odredbu (navoditi je u dva susedna stava).

Osim toga, smatram da deo rečenice stava 2. nije gramatički ispravan. Kaže se: " sud preispituje da li su prestali razlozi za delimično ili potpuno lišenje poslovne sposobnosti". Bilo bi gramatički korektnije da stoji: "sud preispituje odluku o lišenju poslovne sposobnosti i ceni da li su prestali razlozi za delimično ili potpuno lišenje poslovne sposobnosti".

U stavu 3. upotrebljava se izraz: "utvrđivanje razloga". Diskutabilno je da li se razlozi mogu utvrđivati u kontekstu odredbe stava 3. Razlozi se cene, a ne utvrđuju se. Stav 3. mogao bi da glasi:

"Lice koje ima pravni interes može zahtevati vraćanje poslovne sposobnosti".

Uz član 36. daju se dve alternative. Po prvoj alternativi u stavu 2. reči: "jedanput u dve godine" zamenile bi se rečima: "jednom godišnje". Mišljenja sam da ne treba prihvatiti da sud jednom godišnje, umesto najmanje u dve godine, preispituje odluku o lišenju poslovne sposobnosti. Ovo zbog toga što se u stavu 3. propisuje da zainteresovano lice može uvek zahtevati da se odluka o lišenju poslovne sposobnosti preispita.

Po drugoj alternativi: "Lišenje poslovne sposobnosti ne može trajati duže od pet godina, ali se na zahtev lica koje ima pravni interes može produžiti". Ovu alternativu treba prihvatiti bez obzira što prema stavu 2. sud najmanje jedanput u dve godine po službenoj dužnosti, a po stavu 3. uvek po zahtevu zainteresovanog lica, preispituje odluku o lišenju poslovne sposobnosti. Lišenjem poslovne sposobnosti oduzima se čoveku jedno od najvažnijih njegovih prava. Lišenje poslovne sposobnosti može biti osnova za mnoge zloupotrebe. S druge strane, napretkom medicine leče se mnoge bolesti i stanja koja dovode do gubitka sposobnosti za svesno iskazivanje volje i za zaštitu prava i interesa. To su razlozi koji opravdavaju vremensko ograničenje lišenja poslovne sposobnosti na pet godina./40

4. Možda član odraditi sažetije, zakon o vanparničnom postupku uređuje istu materiju detaljno./29

Dostavljanje odluke organu starateljstva

Član 37

Sporan je deo odredbe u kome se navodi: "a ako lice ima određena prava koja se registruju, ta prava se upisuju u odgovarajući javni registar".

U tom delu odredbe pojavljuje se pojam: "lice", ali se iz konteksta odredbe ne može izvući zaključak o kome se licu radi. Verovatno se misli na lice na koje se odnosi odluka o lišenju ili vraćanju poslovne sposobnosti. U tom smislu treba pojasniti odredbu, odnosno učiniti je stilski prihvatljivom.

Smatram da bi odredbu člana 37. trebalo razdvojiti u tri stava. U prvom stavu bi se propisalo:

"Pravosnažna sudska odluka o lišenju ili vraćanju poslovne sposobnosti dostavlja se organu starateljstva".

Dugi stav bi glasio: "Odluka iz stava 1. ovog člana upisuje se u matičnu knjigu rođenih".

"Treći stav bi sadržavao: "Ako lice lišeno poslovne sposobnosti ima određena prava koja se registruju, odluka iz stava 1. ovog člana se upisuje u odgovarajući javni registar".

Iza člana 37. data je alternativa: Prethodna dva člana se brišu (imaju se u vidu čl. 36. i 37). Smatram da ne treba prihvatiti alternativu.

Odredbe člana 37. o registraciji poslovne sposobnosti u javnim registrima ukazuju se neophodnim u našem pravnom sistemu./40

Deliktna sposobnost maloletnika

Član 38

U tekstu se govori o odgovornosti, a ne o deliktnoj sposobnosti. Deliktna sposobnost ne može biti potpuna i delimična. Tri kategorije fizičkih lica i tri pretpostavke./96

Lično ime

Član 39

U navedenoj odredbi treba izostaviti reči: "pravo na", tako da bi ta odredba glasila:

"Svako fizičko lice ima lično ime"./40

Državljanstvo

Član 41

Uz član 41. Nacrta data je alternativa kojom bi se brisao taj član. Smatram da alternativu treba prihvatiti imajući u vidu sadržaj odredbe navedenog člana u kome se u vezi sa državljanstvom propisuje samo to da državljanstvo Republike Srbije stiče pod povoljnijim uslovima lice srpske nacionalnosti rođeno na teritoriji druge države. Pošto Prednacrt ne sadrži druge značajnije odredbe o državljanstvu od navedene, onda i toj manje značajnoj odredbi nije mesto u Građanskom zakoniku.

Međutim, državljanstvo ima veliki značaj za sticanje nekih prava utvrđenih Građanskim zakonikom. Stoga zakonik treba da sadrži odredbu o državljanstvu fizičkih lica, odnosno njihovoj pripadnosti državi Republici Srbiji./40

Pojam

Član 43

1. Prvobitna definicija pravnog lica nije najbolje rešenje, tako da je alternativa bolji predlog koji upućuje na relevantne zakone.

Prihvatiti alternativu. /1

2. U ovom stavu reči ''društvene (ili zajedničke)'' mogle bi se zameniti sa rečima ''privredne ili neprivredne''./2

3. Ako se zadrži ova odredba kao stav 1, a ne prihvati se predloženo alternativno rešenje, u njoj treba izostaviti reči: "i koja je organizovana radi određene društvene (ili zajedničke) svrhe". Svrha pravnog lica je određena u članu 45. Prednacrta, pa nije potrebno njeno unošenje kao obeležje i u definiciju pravnog lica u stavu 1. Osim toga, stilski nije prihvatljivo reći: "organizovan radi svrhe". Taj izraz da bi stilski zadovo--ljavao treba iskazati: "organizovan radi ostvarenja svrhe".

Alternativom se daje bolje rešenje definicije pravnog lica. Ipak, i u alternativnom rešenju treba navesti da organizacija ima imovinu, jer je posedovanje imovine neophodan uslov za postojanje pravnog lica. Sa ovom dopunom definicija pravnog lica mogla bi da glasi:

"Pravno lice je organizacija koja ima imovinu i kojoj pravni poredak priznaje pravni subjektivitet".

Navodim i neke pravno-tehničke primedbe na tekst člana 43.

U stavu 1. trebalo bi brisati reč: "posebnu".

U stavu 2. trebalo bi brisati reči: "i status". Nije uputno da se za jedna pravna lica kaže da imaju pravni položaj, a za druga da imaju status. Termine treba ujednačiti.

U istom stavu reči: "posebnim zakonima" treba zameniti rečima: "posebnim zakonom", odnosno upotrebiti jedninu umesto množine./40

4. Čini se najboljim da se povežu prvi stav prve varijante i drugi stav druge varijante u jedan član./29

Imovina

Član 44

Ispred reči: "članova" treba da stoji reč: "njegovih".

Odredba ovog člana odnosi se na odvojenost imovina. Da ne bi stajalo da se imovina pravnog lica odvaja "od lica koja njime upravljaju", treba u ovom drugom delu odredbe navesti: "od imovine lica koja njime upravljaju".

Ne vidi se svrha da u odredbi stoji i da postoji odvojenost imovine pravnog lica i imovine lica koja su njegovi korisnici. Nije jasno šta se smatra pod korisnicima pravnog lica. U odredbi o definiciji pravnog lica i njegovim obeležjima nije mesto korisnicima pravnog lica.

Ako se uvaže ove primedbe član 44. bi glasio:

"Imovina pravnog lica odvojena je od imovine njegovih članova, kao i od imovine lica koja njime upravljaju"./40

Dozvoljena svrha

Član 45

Drugi stav se ne uklapa najbolje uz prvi. Možda je najbolje brisati ga./29

Nastanak pravnog lica

Član 46

U stavu 2. člana 46. propisuje se: "Pravno lice se osniva za neodređeno vreme, izuzev ako je posebno utvrđeno da se osniva za određeno vreme". Smatram da na oba mesta u ovoj odredbi reč: "za" treba zameniti rečju: "na". Reči: "posebno utvrđeno" treba zameniti rečju: "određeno". Prihvatanjem ovih primedbi stav 2. bi glasio:

"Pravno lice se osniva na neodređeno vreme, osim ako je određeno da se osniva na određeno vreme". /40

Pravna sposobnost

Član 47

1. Možda bi navedena prava i obaveze bila određenija ako bi se ona vezala za prava i obaveze pravnog subjekta. Reči: "može imati" mogle bi se zameniti rečju: "ima". U tom slučaju odredba člana 47. bi glasila:

"Pravno lice ima sva prava i obaveze pravnog subjekta, izuzev onih koja proizilaze iz prirodnih svojstava čoveka kao fizičkog lica".

Uz član 47. dato je i alternativno rešenje. Ono što je rečeno za neodređenost prava i obaveza u osnovnom rešenju važi i za alternativu. Smatram da je prihvatljiviji deo teksta osnovnog rešenja: "prirodnih svojstava čoveka kao fizičkog lica", od analognog teksta u alternativi: "neodvojiva od čovekove fizičke prirode". Ali, ako bi se prihvatila alternativa i tada bi prava i obaveze trebalo odrediti tako što bi se navelo da pravno lice ima prava i obaveze pravnog subjekta./40

2. Glasam za 1. varijantu./29

Poslovna sposobnost

Član 48

Smatram da ova odredba ne treba da sadrži deo o tome kojim aktima se obrazuju organi pravnog lica pominjući da će se to uraditi u skladu sa zakonom. Ako se organi obrazuju u skladu sa zakonom, onda treba prepustiti zakonu da odredi kojim će se to aktima učiniti. U odredbi se primerice navodi da se organi mogu osnovati: osnivačkim aktom, statutom ili posebnom odlukom. Pitanje je šta će se zakonom propisati u pogledu akta kojim se obrazuju organi pravnog lica. Pod pretpostavkom da se usvoje primedbe koje dajemo, stav 1. bi imao sledeći tekst:

"Pravno lice stiče poslovnu sposobnost u trenutku obrazovanja njegovih organa".

Kao alternativa u članu 48. predlaže se da se pored postojećih doda i novi stav: "Ugovori, koje je u ime pravnog lica zaključio ovlašćeni organ sa trećim licem stvaraju prava i obaveze samo između trećeg i pravnog lica kao celine". Odredba ove alternativne nije dovoljno jasna. Ima pravnotehničkih nedostataka. Nepotrebno se unosi pojam: "pravnog lica kao celine". Odredba sadrži nešto što se podrazumeva imajući u vidu pravnu prirodu ugovornih odnosa. I bez unošenja predložene alternative zna se da se ugovorom između pravnog lica i trećeg stvaraju samo prava i obaveze između trećeg i tog pravnog lica. Stoga ne bi trebalo prihvatiti alternativu./40

Zastupanje i zastupnik pravnog lica

Član 49

Smatram da bi stav 1. trebalo da glasi:

"Zastupnik pravnog lica može biti fizičko i pravno lice".

Posle stava 3. trebalo bi dodati novi stav 4. kojim bi se propisalo:

"Ovlašćenja zastupnika pravnog lica, odnosno ograničenja njegovih ovlašćenja i prestanak prava zastupanja upisuju se u javni registar".

Novom odredbom stava 4. na podesan način propisalo bi se i da se u javni registar upiše zastupnik pravnog lica, ali i da se upišu ovlašćenja i ograničenja zastupnika, kao i prestanak njegovog prava zastupanja.

Dosadašnji stav 4. postao bi stav 5./40

Deliktna odgovornost

Član 50

1. Da li je deliktna odgovornost pravi termin? Zar nije bolja formulacija: Odgovornost pravnog lica za štetu. /4

2. Odredbe ovog člana sadržajno odgovaraju odredbama čl. 71, 72. i 73. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), s tim što je u članu 50. izvršeno značajno sažimanje teksta datog u navedenim odredbama ZOO. U tom sažimanju član 50. Prednacrta izgubio je preciznost koja se zahteva od pravne norme, posebno u stavu 1, dok je stav 3. sa pravnog stanovišta teško prihvatljiv.

Nedostatak ove odredbe sastoji se u tome što se u njoj ne navodi kome zaposleni pravnog lica ili njegovi organi prouzrokuju štetu. U napred navedenim odredbama ZOO je navedeno da se odgovara za štetu koja se pričini trećem licu. I u članu 50. stav 1. treba navesti da se radi o šteti koja se pričini trećem licu.

U stavu 1. se navodi da za štetu odgovara pravno lice koju prouzrokuju njegovi zaposleni ili njegovi organi. Pravnotehnički je ispravnije da se reči zaposleni i organi upotrebljavaju u jednini, a ne u množini. Pored toga, u tom stavu, opet zbog sažimanja teksta, neprecizno je određeno na koji način zaposleni i organi pravnog lica prouzrokuju štetu (navedeno je: "prouzrokuju u vršenju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija ili u ostvarivanju svojih nadležnosti". U odnosu na zaposlenog treba preuzeti odgovarajuće delove iz odredbe stava 1. člana 170. ZOO, pa bi se u stavu 1. navelo da "pravno lice odgovara za štetu koju zaposleni prouzrokuju u radu ili u vezi sa radom", a za organ pravnog lica treba preuzeti tekst iz člana 172. stav 1. ZOO: "Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija".

Stav 3 se može protumačiti tako da ona ima u vidu slučaj kada više organa pravnog lica prouzrokuju štetu trećem licu i da ti organi tada odgovaraju solidarno tom trećem licu. Moglo bi se pretpostaviti da se odredbom htelo da za štetu odgovaraju organi pravnog lica solidarno sa pravnim licem čiji su oni organi, ali se to iz teksta odredbe ne vidi. Očigledno je da bilo jedan bilo drugi smisao odredbe nije prihvatljiv.

Ali, u vezi sa ovom odredbom, postavlja se jedno ozbiljnije pitanje: da li može biti odgovoran za štetu organ pravnog lica? Organ nema svojstvo pravnog lica. Nema svoju individualnost. Nije pravni subjekt. Sva imovina u pravnom licu u kome postoji njegov organ je imovina pravnog lica. Organ ne može biti stranka ni u parničnom ni u izvršnom postupku.

S obzirom na iznete primedbe odredbu stava 3. trebalo bi brisati.

Pošto se u stavu 1. propisuje da pravno lice odgovara i za štetu koje trećem licu prouzrokuje i zaposleni i organ pravnog lica, odredba stava 4. shvata se tako da pravno lice koje je isplatilo naknadu oštećeniku može regresirati isplaćeno i od svog zaposlenog i od svog organa. Neophodno je u tom stavu izvršiti korekciju tako da bi se u tom stavu izričito navelo da pravno lice ima pravo regresa samo od fizičkog lica koje je štetu pričinilo. /40

Poslovno ime i sedište

Član 51

Dodati matični broj i poreski identifikacioni broj./96

Prestanak

Član 52

Kada je prestanak pravnog lica zbog ostvarenja cilja radi koga je osnovano vrlo redak, postavlja se pitanje da li taj slučaj prestanka treba navesti kao osnovno pravilo prestanka.

Deo odredbe stav 3: "ako ništa nije predviđeno zakonom..." je nepotpun. Ne može se desiti da zakonom nije ništa predviđeno. Navedeni deo odredbe treba da glasi: "ako ništa drugo nije predviđeno zakonom....".

Odredba stava 3. u pogledu pripadnosti imovine nakon prestanka pravnog lica nije u skladu sa našim zakonodavstvom i ustavnim načelom o nepovredivosti prava na imovinu.

Moguće je da se mislilo da imovina pravnog lica koje prestaje da postoji pripadne drugom pravnom licu koje se osniva radi postizanja iste svrhe, ako je pravno lice i osnovano i prestalo odlukom istog nadležnog organa koji vodi računa o tome da se ostvaruje zadata svrha. Ako je bila ta namera onda je trebalo povezati stav 3. sa stavom 2. i navesti da se pravilo iz stava 3. primenjuje za slučaj prestanka pravnog lica odlukom državnog organa radi ostvarenja određene svrhe. Međutim, i tada bi se mogla osporavati odredba stava 3, jer je bolje rešenje da imovina ugašenog pravnog lica pripadne državi, a da država sa tom imovinom raspolaže finansirajući prioritetne projekte, što se u praksi i čini.

Odredba stava 3. data je tako da u slučaju prestanka pravnog lica imovina tog lica po odluci državnog organa, uvek pripada "domaćem pravnom licu osnovanom radi postizanja iste ili slične svrhe". Ovom odredbom pogođena su pravna i fizička lica ako su osnivači i vlasnici pravnog lica koje prestaje. Osnivači i vlasnici pravnog lica prema toj odredbi ostali bi bez imovine koju su uložili u to pravno lice. Stoga se odredba stava 3. ne može prihvatiti kao pravilo po kome se odlučuje o imovini pravnog lica koje prestaje. /40

Pojam

Član 53

1. Odredbe ovog zakonika shodno se primenjuju u pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom o pravnom statusu opštih udruženja ili (pravni status) posebnih oblika udruživanja (političke organizacije, sindikati, crkve i verske zajednice, poslovna udruženja, itd) može se urediti posebnim zakonom./5

2. Glasam za 1. varijantu./29

Osnivanje i registracija udruženja

Član 54

Za osnivanje udruženja potrebna je saglasnost izjavljenih volja najmanje tri lica, od kojih najmanje jedno lice ima prebivalište ili sedište u Republici Srbiji./5

Odnos statuta i zakonika

Član 56

Odredbe ovog zakonika o unutrašnjoj organizaciji udruženja i o pravima i obavezama članova dispozitivne su prirode i primenjuju se ako poseban zakon ili statut udruženja ne sadrži drukčija pravila./5

Skupština udruženja

Član 57

1. Stav 1. mogao bi da glasi: ''Skupština je najviši organ udruženja koju čine svi članovi udruženja''./2

2. Skupština je najviši organ udruženja čiji se sastav utvrđuje u skladu sa njegovim Statutom ili osnivačkim aktom.

Skupštinu čine svi članovi sa pravom glasa./5

Nadležnost skupštine

Član 58

1. Mišljenja sam da odredba stava 3 nije jasno formulisana./2

2. Član se briše./5

Pravo glasa

Član 59

1. Alternativa je u redu i stav 3 treba brisati jer to nije zakonska odredba./2

2. Članovi udruženja imaju jednako pravo glasa u skupštini.

Skupština odluke donosi prostom većinom glasova prisutnih članova koji ispunjavaju kvorum za odlučivanje, izuzev ako zakonom i statutom nije drugačije uređeno.

Skupština može odlučivati samo o tačkama predloženog dnevnog reda, izuzev ako zakonom ili statutom nije drugačije određeno./5

Oduzimanje prava glasa

Član 60

Član organa udruženja nema pravo glasa kada se odlučuje o zaključenju pravnog posla, vođenju spora udruženja ili o imovinskim pitanjima, a jedna od strana u pravnom odnosu je on, njegov supružnik, srodnik u pravoj liniji ili pravno lice u kome on ima privredni (ekonomski) interes ili kontrolu./5

Jednoglasna odluka svih članova

Član 61

Predlog koji u pisanoj formi potpišu svi članovi udruženja izjednačava se sa odlukom skupštine, izuzev ako za određene situacije zakonom i statutom nije drugačije uređeno./5

Izvršni (upravni) odbor

Član 62

1. Naslov ovog člana je ''izvršni (upravni) odbor''. Onda se kaže ''izvršni odbor'' a stav 3. člana 57. kaže ''upravni (izvršni) odbor. I to bi trebalo terminološki ujednačiti./2

2. Briše se./5

Član 63

Briše se stav 4./5

Isključenje

Član 65

1. Stav 2. - Trebalo bi razmotriti da li je potreban institut odricanja od članstva kada već imamo istupanje iz članstva. Pored toga, član 66. kojim se uređuju dejstva prestanka svojstva članstva ne pominje odricanje od članstva.

Stav 4. je sporan ustavno-pravno (pravo na pravno sredstvo – član 36. Ustava RS).

Stav 5. je očigledno suvišan zato što se statutom utvrđuju razlozi za isključenje (stav 1.)./2

2. Razlozi za isključenje člana iz udruženja utvrđuju se statutom.

Član udruženja može se isključiti samo odlukom skupštine./5

Dejstva

Član 66

Briše se./5

Pojam

Član 67

1. Zadužbina je pravno lice kome je osnivač namenio određenu imovinu radi dobročinog ostvarivanja opštekorisnog cilja ili privatnog interesa koji nisu zabranjeni ustavom ili zakonom./5

2. Zakon o zadužbinama Kraljevine Srbije iz 1912. godine sadrži definiciju ovih ustanova koja bi, po svojoj strukturi, mogla poslužiti kao primer redaktorima mnogih savremenih zakona. Kao što nalažu pravila logike, najpre je rečeno šta zadužbine jesu, a potom i šta nisu. Tako po mišljenju zakonopisca: ''one dobrotvorne ustanove, koje su ograničene samo na jednu ili više određenih porodica, ne dolaze u red zadužbina''.

Porodični fideikomis ukinut Vidovdanskim ustavom 28. juna 1921. godine. U praksi su, međutim, i dalje ostali nerešeni mnogi problemi u vezi sa ovim institutom građanskog prava. Zato je 1934. godine donet Zakon o razrešenju porodičnih fideikomisa./96

Ciljevi osnivanja

Član 70

Briše se./5

Osporavanje izjave o osnivanju

Član 72

Briše se./5

Registar zadužbina

Član 73

1. Mišljenja sam da je potrebno precizirati koji organ uprave je nadležan da vodi registar zadužbina./2

2. Osnivač ili drugi ovlašćeni zastupnik zadužbine dužan je da podnese prijavu za upis u registar./5

Osporavanje izjave o osnivanju

Član 74

Briše se./5

Organi zadužbine

Član 76

1. Početak stava 3. bi mogao da se promeni da glasi: ''U slučaju da osnivač nije odredio organe i način upravljanja, ministarstvo nadležno za poslove kulture...''./2

2. ‘’Organi zadužbine su upravni odbor i upravitelj.’’/5

Upravni odbor

Član 77

Zadužbinom upravlja upravni odbor.

Upravni odbor ima najmanje tri člana./5

Statut zadužbine

Član 78

Statut je najviši opšti akt zadužbine i fondacije.

Ako osnivačkim aktom nije drugačije uređeno, statut zadužbine donosi upravni odbor./5

Shodna primena

Član 80

Odredbe ovog zakonika o zadužbinama shodno se primenjuju na fondacije, ako zakon ili statut fondacije ne sadrže drukčija pravila./5

Pojam

Član 81

1. Glasam za 2. varijantu. Ostvarivanje subjektivnog prava prinudnim putem je mogućnost./29

2. Član 81. Prednacrta mogao bi da glasi:

"Subjektivno pravo je ovlašćenje ili skup ovlašćenja koja odredba objektivnog prava priznaje (daje) određenom licu da od drugih lica u pravnom odnosu zahteva određeno ponašanje, uz mogućnost prinudnog ostvarenja"./40

Apsolutna prava

Član 82

Smatram da bi u navedenoj odredbi reči: "određenom objektu" trebalo zameniti rečima: "određenoj stvari". Reč: stvar ima šire značenje od reči: objekat. Pod objektom se ne podrazumevaju sve stvari. Stoga reč: objekat u navedenoj zakonskoj odredbi nije odgovarajuća smislu odredbe. Apsolutna prava odnose se na stvari a ne na objekte.

Problematičan je i deo odredbe u kome se navodi da se pravna vlast na određenom objektu može "suprotstaviti svima bez obzira na njihovu savesnost". Prvo, kada se kaže da se pravna vlast može suprotstaviti svima, ne navodi se u kojim slučajevima će se to desiti. Kako je napisano u odredbi, ispada da se može suprotstaviti i bez povoda. Drugo, navodi se da se pravna vlast može suprotstaviti svima "bez obzira na njihovu savesnost". Iz odredbe se ne može zaključiti u kom smislu se na ovom mestu unosi pojam savesnosti. Iz teksta odredbe se ne vidi kakav značaj može da ima savesnost nekog lica koje se suprotstavlja pravnoj vlasti na stvari. Jednostavno rečeno data odredba je nerazumljiva.

Dobra je okolnost što osnovni tekst ima alternativno rešenje koje je prihvatljivo. Stoga, treba prihvatiti alternativu osnovne odredbe. Ipak, u toj alternativi reči: "određenom predmetu" treba zameniti rečima: "određenoj stvari" tako da bi ona ispravljena imala sledeći tekst:

"Pravnu vlast koju pravni poredak priznaje nekom licu na određenoj stvari svako je dužan da poštuje". /40

Relativna prava

Član 83

U stavu 1 dodati ''trpljenje''.

Vrlo je teško dati prihvatljivu odredbu koja bi iskazivala pojam relativnog prava. Ipak ću dati sledeći tekst odredbe koji može poslužiti kao osnova za razmišljanje:

"Pod relativnim subjektivnim pravom se podrazumeva pravo poverioca da od određenog dužnika zahteva određeno davanje, činjenje ili nečinjenje i obavezu dužnika da to ispuni".

Navedena odredba može iskazati relativno subjektivno pravo kroz pravni odnos, pa bi ona glasila: "Relativno subjektivno pravo je pravni odnos u kome određeni poverilac ima pravo da od određenog dužnika zahteva određeno davanje, činjenje ili nečinjenje, a dužnik ima obavezu da to ispuni".

Za definiciju relativnog subjektivnog prava može se iskoristiti i odredba stava 1. člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) u kojoj se propisuje na šta je u obligacionom odnosu ovlašćen poverilac, a u čemu se sastoji obaveza dužnika. Tada bi ova definicija mogla da glasi: "Relativno subjektivno pravo je obligacioni odnos u kome je poverilac ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi".

U stavu 2. se navodi: "Poveriočevo pravo potraživanja ima pravno dejstvo prema dužniku i poverilac može zahtevati ispunjenje obaveze jedino od dužnika".

U ovoj odredbi se ne vidi na šta se odnosi "pravo potraživanja" i obaveza dužnika. Očigledno je da se mislilo na potraživanje i obavezu koje su bliže određene u stavu 1. Stoga je potrebno izvršiti povezivanje stava 2. sa stavom 1. Tada bi stav 2. imao tekst:

"Poveriočevo pravo navedeno u stavu 1. ima pravno dejstvo prema dužniku i poverilac može ispunjenje tog prava zahtevati jedino od dužnika". Smatram da bi u ovom članu trebalo navesti u kojim odnosima se pojavljuju relativna subjektivna prava, a za to može poslužiti odredba člana 1. ZOO u kojoj se navodi u kojim pravnim institutima se pojavljuju obligacioni odnosi. Koristeći tu odredbu u stavu 2. koji bi se dodao članu 83. moglo bi se navesti: "Relativno subjektivno pravo ima ishodište u obligacionom odnosu koji nastaje iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih pravnih činjenica".

U stavu 3. se propisuje: "Ali, poverilac može suprotstaviti svoje pravo nesavesnom trećem licu koje je zaključenjem ugovora sa dužnikom onemogućilo dužnika da izvrši svoju obavezu prema poveriocu".

U delu ove odredbe: "suprotstaviti svoje pravo nesavesnom trećem licu", možda se može naći bolji izraz kojim bi se zamenile reči: "suprotstaviti svoje pravo" rečima, kao na primer: "istaći svoje pravo" ili nekim drugim rečima. Postoje razlozi i da navedeni izraz u odredbi stava 3. ostane u tekstu kakav je dat. Kada je u pitanju ova odredba treba voditi računa o tome da poverilac u većini slučajeva neće moći od nesavesnog trećeg lica zahtevati da ispuni onu obavezu koju je imao dužnik, već će od tog lica zahtevati naknadu štete koju je pretrpeo zbog toga što je to treće lice onemogućilo dužnika da prema poveriocu ispuni svoju obavezu. Stoga je formulacija odredbe stava 3. vrlo delikatna.

U odredbi se navodi slučaj kada poverilac može suprotstaviti svoje pravo nesavesnom trećem licu. Prema odredbi suprotstaviti svoje pravo nesavesnom trećem licu poverilac može samo u slučaju kada to lice zaključenjem ugovora sa dužnikom ovoga onemogući da izvrši svoju obavezu prema poveriocu. Međutim, zaključenje ugovora nije jedini način da se dužnik onemogući da izvrši svoju obavezu prema poveriocu. Dužnik može biti onemogućen u izvršenju svoje obaveze i štetnom radnjom trećeg lica. Mnogo češće se događa u praksi da se dužnik onemogući u izvršenju obaveze prema poveriocu štetnom radnjom trećeg lica, nego što se to dešava zaključenjem ugovora trećeg lica sa dužnikom. Moguće je da su tvorci ove odredbe imali u vidu i onemogućavanje dužnika da ispuni obavezu i štetnom radnjom trećeg lica, ali da su odredbu ograničili na onemogućavanje ispunjenja obaveze samo zaključenjem ugovora i da imaju za to posebne razloge. Ako je to u pitanju onda će im ove primedbe poslužiti da još jednom provere svoj stav i da na jasniji način izraze datu odredbu.

U ovom stavu posle reči: "svoje pravo" treba dodati reč: "i" da bi odredba glasila da se podrazumeva da poverilac svoje pravo može suprotstaviti prema dužniku, ali i prema trećem licu. Ako dužnik zaključi ugovor sa nesavesnim trećim licem kojim se dužnik onemogućava da izvrši svoju obavezu prema poveriocu, očigledno je da je sklapajući takav ugovor i dužnik bio nesavestan, jer je njemu poznato da će tim ugovorom biti onemogućen poverilac da dobije ono što je ugovorio sa dužnikom. Tada će u prvom redu pred poveriocem biti odgovoran dužnik, a pored njega i nesavesno treće lice.

Data je i alternativa stava 3. koja glasi: "Ali, poverilac može suprotstaviti svoje pravo nesavesnom trećem licu koje je zaključenjem ugovora sa dužnikom onemogućilo dužnika da izvrši svoju obavezu prema poveriocu".

Na alternativno rešenje mogu se dati iste primedbe koje su date na osnovno rešenje stava 3. U alternativi je sporan deo odredbe u kome se navodi da treće nesavesno lice zaključujući ugovor sa dužnikom onemogućava poverioca da zahteva ispunjenje obaveze od dužnika. Ova misao je iskazana adekvatnije smislu odredbe u osnovnom rešenju. Smisao odredbe je u tome da nesavesno treće lice svojom radnjom onemogućava dužnika da ispuni svoju obavezu, a ne u tome da zbog te radnje poverilac bude onemogućen da zahteva ispunjenje.

Pre nego što se u članu 83. unese odredba o odgovornosti trećeg nesavesnog lica za neispunjenje dužnikove obaveze trebalo bi da nađe mesto odredba o odgovornosti dužnika za neispunjenje obaveze. Stoga bi u navedenom članu posle stava 2. trebalo dodati novi stav 3. koji bi imao tekst:

"Ako dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je zbog toga pretrpeo".

U stavu 4. se propisuje: "Treće lice je nesavesno ako je znalo ili prema okolnostima moglo znati za postojanje poveriočevog prava prema dužniku".

Ovim stavom su data pravila za utvrđivanje nesavesnosti trećeg lica pri preduzimanju pravnog posla sa dužnikom kojim se onemogućava dužnik da ispuni svoju obavezu prema poveriocu. Kao što je napred navedeno, u tom slučaju nesavesno postupa i dužnik, jer je svestan da zaključivanjem ugovora sa trećim licem onemogućava ispunjenje preuzete obaveze.

Odredbama st. 3. i 4. može se davati različiti smisao. Zajedničko im je da svaki dati smisao nosi i izvesne zamke u vidu dvosmislenosti, nedorečenosti. Teško je zamisliti slučaj u praksi na koji bi se ove odredbe neposredno primenile.

Ako se desi da dužnik zaključi ugovor sa trećim licem kojim se onemogućava izvršenje preuzete obaveze dužnika prema poveriocu, dužnik i dalje ostaje u obligacionom odnosu prema poveriocu, pošto se pojavljuje njegova obaveza da poveriocu naknadi nastalu štetu zbog nemogućnosti ispunjenja prethodne obaveze njegovom krivicom. Po stavu 3. zasniva se novi pravni odnos između poverioca i trećeg lica u kome treće lice postaje dužnik naknade štete prema ranijem poveriocu.

Prema odredbi stava 3. poverilac može "suprotstaviti svoje pravo nesavesnom trećem licu". Postavlja se pitanje da li je smisao te odredbe da poverilac od trećeg lica može zahtevati ono pravo koje je imao prema svom dužniku ili samo naknadu štete koja je nastala zbog toga što je treće lice onemogućilo dužnika da ispuni obavezu koju je ovaj imao prema poveriocu. Ako se misli na pravo poverioca da zahteva naknadu štete zbog nemogućnosti ispunjenja obaveze dužnika, onda poverilac ima pravo da zahteva naknadu štete i od svog dužnika, jer je i on nesavestan kada zaključuje ugovor sa trećim licem, a tim ugovorom on kao dužnik onemogućava sebe da ispuni obavezu prema poveriocu.

Odredba stava 3. može imati u vidu slučaj kada je poverilac u ugovornom odnosu sa dužnikom koji je po tom ugovoru bio u obavezi da poveriocu prenese neko pravo (na pr. pravo svojine na stvari). Nesavestan dužnik (nesavesnost dužnika se pretpostavlja) zaključuje ugovor kojim pravo svojine na istoj stvari prenosi na nesavesno treće lice. U tim okolnostima odredba stava 3. ovlašćuje poverioca da svoje pravo suprostavi nesavesnom trećem licu, odnosno da od njega traži da mu preda stvar koja je bila predmet ugovora i da zahteva da mu prizna pravo svojine na toj stvari što bi on, inače, postigao iz obligacionog odnosa sa dužnikom da to nije onemogućilo treće lice zaključivanjem ugovora sa dužnikom.

Navedena odredba stava 3, ako bi joj se dao smisao po kome se poverilac ovlašćuje da od trećeg lica zahteva isto ono pravo koje bi pribavio od dužnika da nije onemogućen nesavesnim radnjama dužnika i trećeg lica, bila bi u skladu sa principom pravičnosti i principima savesnosti i poštenja. Smatram da odredba sa takvim sadržajem (značenjem) nedostaje u našem pravnom sistemu. Odredbi stava 3. sa takvim sadržajem je mesto u građanskom zakoniku, ali bi datu odredbu u Prednacrtu trebalo učiniti preciznijom i jasnijom. /40

Pravo na dostojanstvo

Član 84

U ovoj odredbi sporna je rečenica: "Iz prava na dostojanstvo proizilaze sva druga prava ličnosti". Nesporno je da je sa dostojanstvom ličnosti u neposrednoj vezi pravo na slobodu, pravo na čast i ugled, pravo na ime, pravo na lični integritet, pravo na tajnost pisama, pravo na glas, pravo na privatni život i sl. Ali, pravo na život ne ishodi iz prava na dostojanstvo ličnosti. Osim toga, iz činjenice da su napred pobrojana prava u vezi sa dostojanstvom, ne može se izvući zaključak da ona proizilaze iz dostojanstva ličnosti. Pre bi se izveo suprotan zaključak, a naime da je u osnovi ljudskih prava, pravo na život, zatim pravo na zdravlje i telesni integritet, a ostala nabrojana prava predstavljala nadgradnju tim osnovnim pravima. Na samom vrhu te nadgradnje bilo bi pravo na čast i ugled i pravo na dostojanstvo ličnosti./40

Pojedina prava ličnosti

Član 85

1. U članu 85. st. 1. Radnog teksta građanskog zakonika navedeno je da su prava ličnosti: pravo na život, zdravlje i telesni integritet; pravo na slobodu; pravo na čast i ugled; pravo na ime; pravo na lični identitet; pravo na sopstvenu sliku; pravo na tajnost pisma; pravo na glas; pravo na lični (privatni) život; pravo na psihički integritet, „kao i na druga prava ličnosti utvrđena ustavom, međunarodnim konvencijama i posebnim zakonima“. Poverenik smatra da bi bilo celishodno ovu odredbu dopuniti tako da tu izričito stoji i pravo na zaštitu podataka o ličnosti, radi podizanja svesti o značaju ovog prava, kao elementa prava na privatnost. /59

2. U stavu 1. reči: "kao i na druga prava ličnosti" stilski se ne uklapaju u početak odredbe koja počinje rečima: "Prava ličnosti su". Stoga reč: "na " koja se nalazi posle reči: "kao i", treba brisati.

U stavu 2. se propisuje: "Sadržina, uslovi i postupak ostvarivanja prava ličnosti regulišu se posebnim zakonima". U ovoj odredbi nedostaje zaštita prava ličnosti koja bi se uređivala posebnim zakonom. Upravo zaštiti ovih prava treba posvetiti posebnu pažnju i u posebnim zakonima. Pravo na zaštitu prava ličnosti sadržano je u narednim članovima 87. i 88. Prednacrta. Te odredbe nisu dovoljne, jer se njima ne obuhvataju svi aspekti zaštite. Neophodno je da se da ovlašćenje i posebnim zakonima da se u njima nađu odredbe o zaštiti prava ličnosti. Ovo posebno zbog toga što se i odredbama građanskog prava propisuje zaštita ovih prava. Jedan od vidova zaštite je materijalno zadovoljenje povređenog dosuđivanjem nematerijalne štete./40

Neotuđivost prava ličnosti

Član 86

Postavlja se pitanje da li je ova odredba potrebna u zakoniku i da li ona nečem služi. Prava ličnosti su po svojoj prirodi neprenosiva na drugog, a ne mogu biti ni predmet nasleđivanja. Svako od prava ličnosti vezano je za ličnost kojoj pripada. Na primer, samo po sebi se razume da se pravo na život, pravo na zdravlje, na čast i ugled i sl. ne može ustupiti drugom licu, niti naslediti. Pošto odredba o neprenosivosti prava ličnosti ne doprinosi pravnom uređenju tog prava, njegovom vršenju, sadržaju i zaštiti, ona se pokazuje kao nepotrebna i suvišna u građanskom zakoniku.

Predložena je i alternativa stava 1. sa sledećim tekstom: "Prava ličnosti su urođena i neotuđiva". Predloženu alternativu treba prihvatiti kao zamenu za odredbu stava 1. Za podršku alternativi može se navesti upravo ono što je napred rečeno kao zamerka na stav 1.

U stavu 2. se navodi: "Niko se ne može odreći uživanja i vršenja prava ličnosti, protivno zakonu, javnom poretku i moralu". Ova odredba nije dovoljno jasna. Iz njenog teksta se ne vidi šta se njome htelo.

Doslovnim tumačenjem odredbe ispada da se niko ne može odreći uživanja i vršenja prava ličnosti samo ako je to "protivno zakonu, javnom poretku ili moralu". Suprotno tome, može se odreći tih prava, ako je to u skladu sa zakonom, javnim poretkom ili moralom. U vezi sa ovim, postavlja se pitanje da li može biti u skladu sa zakonom, javnim poretkom ili moralom odricanje od uživanja i vršenja prava ličnosti. Ili, zašto bi zakon nekom dozvoljavao da se sam odrekne uživanja i vršenja prava ličnosti.

U stavu 3. se propisuje: "Niko ne može otuđiti svoju slobodu niti ograničiti njeno vršenje, ako je to protivno zakonu, javnom poretku ili moralu".

Za razliku od odredbe stava 2. ova odredba je jasna. Iz nje se može zaključiti šta se njom htelo postići. Međutim, ona je u neskladu sa ustavom proklamovanim slobodama, a osim toga, ona je i u sukobu sa javnim poretkom i moralom. Za ovo se može navesti više razloga. Kao prvo, ovom odredbom se propisuje da pod izvesnim uslovima sam čovek može otuđiti svoju slobodu (ako to nije protivno zakonu......), a u prethodnom članu je proklamovano da su prava ličnosti, pa i pravo na slobodu, urođena i neotuđiva. Drugo, u odredbi se izričito navodi da niko ne može otuđiti ili ograničiti svoju slobodu, "ako je to protivno zakonu, javnom poretku ili moralu". To znači da je sam može otuđiti i ograničiti, ako je to u skladu sa zakonom, javnim poretkom ili moralom. Da se odredbom ne dozvoljava otuđenje ili ograničenje slobode, ne bi stajalo u njoj da se to ne može ako je u suprotnosti sa zakonom, javnim poretkom ili moralom. Odredba bi eventualno, mogla da glasi da niko ne može otuđiti ili ograničiti svoju slobodu, ali bez navođenja "ako je to protivno zakonu, javnom poretku ili moralu". I pri razmatranju odredbe stava 3, kao i kad se razmatra odredba stava 2. u kojoj se radi o ograničavanju prava ličnosti u celini, treba postaviti pitanje da li zakonom treba dozvoliti da neko sam otuđi ili ograniči svoju slobodu.

Imajući u vidu napred navedene primedbe treba ponovno razmotriti odredbu st. 2. i 3. člana 86. Prednacrta i zauzeti stav o tome da li je tim odredbama, pogotovo sa datim tekstom, mesto u Građanskom zakoniku. /40

Pravo na zaštitu

Član 87

1. Alternativa na jasniji i potpuniji način štiti sva prava koja proizlaze iz ličnosti čoveka.

Prihvatiti alternativu. /1

2. Smatram da je i rešenje iz osnovnog stava i iz alternative podjednako dobro, uz neznatne primedbe. U osnovnom rešenju trebalo bi izostaviti reč: "potpunu", jer ona u datoj odredbi nema značaja. Dovoljno je navesti da fizičko lice uživa zaštitu svoje ličnosti. Iskazana zaštita u odredbi bez navođenja reči: "potpunu" ne može se tumačiti kao delimična zaštita. Ne treba pravne norme začinjavati atributima i rečnik dnevne politike prenositi u pravo.

U alternativi, kao što je predloženo i u osnovnom stavu, bilo bi poželjno da se izostavi reč: "potpunu" i reči u zagradi: "(ljudskog bića)".

U stavu 2. propisuje se zaštita prava ličnosti pravnih lica pa se navodi da ona uživaju zaštitu svih prava ličnosti, "izuzev onih koja proizilaze iz prirodnih svojstava čoveka kao fizičkog lica", a zatim se primerice u zagradi nabrajaju neka prirodna svojstva čoveka koja ne bi spadala u domen zaštite prava pravnog lica. Smatram da bi navedena nabrajanja u zagradi trebalo izostaviti, jer je svima poznato koja prava ličnosti proizilaze iz prirodnih svojstava čoveka i bez njihovog nabrajanja./40

Zaštita od protivpravnog zapažanja

Član 88

1. Alternativni član je precizniji i pregledniji.

Prihvatiti alternativu. /1

2. S obzirom da postoje različiti vidovi prava ličnosti, smatram da reči: "prouzrokovana povreda" u kontekstu odredbe nisu odgovarajuće svim vidovima tih prava. Smislu odredbe više odgovaraju reči: "učinjena povreda". Pored toga, trebalo bi izostaviti i reč: "protivpravno". Neku vrstu zaštite prava ličnosti treba pružiti i kada povreda tog prava nije učinjena protivpravno. Protivpravnost radnje ima veći značaj za onoga koji je učinio povredu. Odsustvo protivpravnosti ima uticaj na stepen odgovornosti učinioca. U nekim slučajevima licu se daje zaštita ili neki vid satisfakcije, što je istovremeno i zaštita, i kada je povređeno njegovo pravo ličnosti a radnja učinioca nije protivpravna. Iz teksta stava 1. zaključuje se da protivpravnost radnje kojom se čini povreda prava ličnosti, predstavlja uslov od koga zavisi da li će se pružiti zaštita prava ličnosti.

Data je i alternativa stava 1. u kojoj protivpravnost nije uslov za pružanje zaštite licu kome je učinjena povreda prava ličnosti. Stoga, alternativu treba prihvatiti. Ipak, po mom mišljenju, trebalo bi u tekstu alternative izvršiti izvesno pravnotehničko doterivanje, pa bi ona glasila:

"Lice čije je lično dobro povređeno ima pravo na zaštitu svog prava prema svakom ko je učinio povredu".

Stav 2. člana 88. glasi: "Povreda je protivpravna ako nije zasnovana na zakonu, pristanku povređenog ili na privatnom ili javnom interesu veće vrednosti".

Ova odredba je prilagođena odredbi iz osnovnog stava 1. prema kojoj se može tražiti zaštita prava ličnosti samo ako je to pravo povređeno protivpravnom radnjom nekog lica. Prilikom komentarisanja stava 1. istakao sam da se zaštita prava ličnosti može zahtevati i kada je ono povređeno radnjom koja ne mora biti protivpravna. Zaštita prava ličnosti ne može se uslovljavati. Ovim primedbama na stav 1. dovodi se u pitanje i prihvatljivost napred citiranog stava 2. Ali, nisu samo u tome manjkavosti stava 2. Mogu se na odredbu tog stava navesti i druge primedbe.

Početak odredbe stava 2. počinje rečima: "Povreda je protivpravna". Povreda sama po sebi ne može biti protivpravna. Protivpravna može da bude samo radnja kojom je učinjena povreda.

Nadalje, može se dovesti u pitanje smisao celog teksta odredbe. Kaže se: "Povreda je protivpravna ako nije zasnovana na zakonu, pristanku povređenog ili na privatnom ili javnom interesu veće vrednosti". Povreda ne može biti zasnovana na zakonu isto tako kao što ne može biti ni protivpravna. Ne može biti zasnovana ni na pristanku povređenog, a niti može biti zasnovana "na privatnom ili javnom interesu veće vrednosti". Smatram da je stavom 2. učinjen običan previd. Verovatno se imala u vidu protivpravna radnja kojom se čini povreda prava ličnosti, pa je reč: "radnja" zamenjena rečju: "povreda".

Videli smo da je data alternativa stava 1. za koju sam predložio da se prihvati sa neznatnim doterivanjem teksta. Pošto dati stav 2. kao osnovni tekst odgovara osnovnom tekstu stava 1. za koji se nisam izjasnio, predlažem da se ne usvoji ni osnovni stav 2.

Data je alternativa stava 2. i dve njegove varijante.

Alternativa stava 2. glasi: "Odgovornost povredioca je isključena ako dokaže da je povredu prouzrokovao u nužnoj odbrani, otklanjajući veću opasnost od sebe ili drugog ili u slučaju dozvoljene samopomoći".

U ovoj odredbi se ne razmatra protivpravnost povrede kako je to učinjeno u osnovnom tekstu stava 2, već odgovornost povredioca. Za alternativu nema značaja da li je radnja kojom se učini povreda u skladu sa pravom, odnosno da li je protivpravna. To je pravilno polazište, jer i u jednom i u drugom slučaju lice čije je lično dobro povređeno ima pravo na neki vid zaštite. Ostaje da se alternativom stava 2. propiše da li će učinilac povrede biti odgovoran za nanetu povredu ili će biti oslobođen odgovornosti.

Kada se u alternativi stava 2. navede da je odgovornost povredioca isključena "ako dokaže da je povredu prouzrokovao u nužnoj odbrani, otklanjajući veću opasnost od sebe ili drugog ili u slučaju dozvoljene samopomoći" odmah se može zaključiti da se to isključenje odgovornosti odnosi samo na povrede određenih prava ličnosti. Ono se ne može odnositi na sva postojeća prava ličnosti. Nužna odbrana se ne praktikuje, na primer kod pokušaja povređivanja prava na čast i ugled. Ona se obično preduzima kada je dovedeno u opasnost pravo na život ili pravo na zdravlje i telesni integritet ličnosti. To isto se može reći i za isključenje odgovornosti pri otklanjanju veće opasnosti od sebe ili drugog. Korišćenjem "dozvoljene samopomoći" može se isključiti odgovornost kod zaštite prava nepovredivosti stana i sl. Dakle, alternativa stava 2. nema opšte značenje i neprimenjiva je za sve vidove povređivanja prava ličnosti.

U tekstu alternative stava 2. se navodi da će odgovornost povredioca biti isključena ako on dokaže postojanje nužne odbrane i sl. Odredba materijalnog prava ne treba da uključuje postupak dokazivanja neke činjenice. Dokazivanje je predmet procesnog prava. Stoga reči: "dokaže da" u tekstu alternative treba izostaviti, pa će u odredbi ostati: da će odgovornost biti "isključena ako je povredu učinio" (prikladniji je izraz: "učinio" nego izraz: "prouzrokovao") u okolnostima koje su navedene u daljem tekstu odredbe.

U varijanti I stava 2. se navodi: "Povredilac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da je do povrede došlo u nužnoj odbrani, u otklanjanju veće opasnosti za sebe ili drugog ili u slučaju dozvoljene samopomoći".

Odredba ove varijante ima isto značenje kao i alternativa stava 2, samo joj je, donekle, promenjen tekst. I po ovoj odredbi učinilac povrede će se osloboditi odgovornosti za učinjenu povredu prava ličnosti, ako dokaže da je do povrede došlo u samoodbrani, otklanjanju veće opasnosti i dozvoljene samopomoći. I isključenje odgovornosti u ovoj varijanti ne može se odnositi na sve vidove povrede prava ličnosti, tako da se i na ovu varijantu stava 2. mogu staviti isti oni prigovori koje su dati na alternativu istog stava.

U odredbi ove varijante reči: "do povrede došlo" trebalo bi zameniti rečima: "povredu učinio".

Dokazivanje kao element procesnog prava u navedenoj odredbi treba izostaviti tako što bi se brisale reči: "dokaže da", pa bi prvi deo odredbe glasio: "Poverilac se oslobađa odgovornosti ako je povredu učinio.......".

Data je i varijanta II stava 2: "Nema odgovornosti ako je povredilac vršio svoje pravo, izuzev slučaja zloupotrebe ili prekoračenja prava".

Ova varijanta o isključenju odgovornosti može imati vezu i primeniti se samo na neznatan broj povreda prava ličnosti. Ograničen je broj povreda prava ličnosti koje mogu nastati vršenjem nekog prava, zloupotrebom ili prekoračenjem prava. Dakle, isključenje odgovornosti u slučaju povrede prava ličnosti dato u ovoj varijanti ne može biti prihvatljivo, jer se ne može odnositi na većinu povreda tog prava.

Na drugoj strani, može se postaviti i pitanje zašto bi učinilac povrede bio uvek oslobođen odgovornosti i ako je tu povredu učinio vršeći neko svoje pravo, a pri tome da ga ne prekorači ili zloupotrebi. Oslobađa se odgovornosti učinilac povrede nekog imovinskog prava ako tu povredu učini vršeći neko svoje pravo. Međutim, veliki je dijapazon prava ličnosti. Za povredu većine od tih prava učinilac se ne može osloboditi odgovornosti sve da povredu učini vršeći neko pravo.

Kao što se vidi iz napred izloženog dao sam primedbe na sve varijante u kojima se propisuje isključenje odgovornosti učinioca za povredu prava ličnosti (na osnovni stav 2, na njegovu alternativu i na obe varijante alternative tog stava). U čemu je rešenje? Kako bi glasila odredba o isključenju odgovornosti učinioca, a da ona zadovolji i da se može odnositi na sve vidove prava ličnosti?

Smatram da se ne može naći odredba koja bi zadovoljila isključenje odgovornosti za sve povrede prava ličnosti. Ta prava su toliko raznorodna da im se ne može naći zajednički imenitelj sa aspekta zaštite ličnog dobra i oslobođenja učinioca od odgovornosti. Na jedan način se ugrožava život čoveka i njegovo zdravlje i telesni integritet, a na sasvim drugi način njegova sloboda. Različito od ovih ljudskih vrednosti povređuje se čast i ugled, a različito se povređuje pravo na ime, pravo na privatnost, i sl.

Povreda prava ličnosti se pojavljuje u različitim granama prava. U jednom slučaju, zavisno od vrste povrede, učinilac povređujući ovo pravo čini prekršaj, u drugom čini krivično delo, u trećem prouzrokuje štetu. Ali, i onaj učinilac koji čini prekršaj ili krivično delo može da imaocu prava ličnosti, prouzrokuje štetu. Pravo ličnosti je predmet zaštite prekršajnih, krivičnopravnih i građanskopravnih normi. U svakoj od ovih grana predviđene su sankcije za učinioca kao vid zaštite ovog prava. Utvrđena su i pravila o isključenju odgovornosti učinioca.

U obligacionom pravu pravo ličnosti je predmet uređivanja i zaštite sa stanovišta prava na imovinu (naknada materijalne i nematerijalne štete). Predmet zaštite je pravo na život, pravo na telesni integritet, duševni mir, čast i ugled i sl. U obligacionom pravu uređena su pitanja odgovornosti učinioca i isključenja odgovornosti.

Imajući napred navedeno u vidu smatram da u članu 88. ne treba propisivati pravila o isključenju odgovornosti učinioca za povredu prava ličnosti, jer je nemoguće naći pravno rešenje koje bi važilo za sve slučajeve povrede prava ličnosti. U daljim odredbama Prednacrta postoje odredbe o isključenju odgovornosti učinioca povrede sa stanovišta prouzrokovanja štete. /40

Posebne mere u slučaju prinude ili zlostavljanja

Član 89

U ovoj odredbi u jednom delu njenog teksta se navodi: "povređeni može, pod pretnjom novčane kazne, zahtevati od suda....". Ova dikcija jezički se tumači tako da povređenom preti novčana kazna ako zahteva od suda mere zaštite. Iz smisla odredbe očigledno je da se nije želelo izricanje novčane kazne povređenom ako zahteva od suda izricanje mere kojom se štiti povređeni. Naprotiv, htelo se da se povrediocu zabrani određeno ponašanje pod pretnjom novčane kazne. Odredbu treba jezički i stilski ispraviti tako da bi se njom jasno iskazala misao da se povrediocu zabranjuje određeno ponašanje pod pretnjom novčane kazne.

I u osnovnom tekstu i u alternativi predviđaju se mere, odnosno zabrane koje predstavljaju ozbiljno ograničenje imovinskih i drugih prava jedne ličnosti da bi se zaštitila druga ličnost. Na primer, povrediocu se zabranjuje određeno ponašanje (da uđe u određeni prostor, da se iseli iz određene prostorije) ili mu se zabranjuje da se približi ili da uđe u prostor na određenoj udaljenosti od njegovog stana ili mesta stanovanja ili da se kreće određenim ulicama ili delovima grada. Te mere ne liče na sankcije građanskopravnih normi, pa im nije mesto u normama građanskog prava, sem ako ne želimo da reafirmišemo građanskopravne sankcije iz feudalnog ili rimskog prava.

Smatram da se povredama prava ličnosti koje nastanu prinudom, nasiljem ili zlostavljanjem za koje su predviđene sankcije sa teškim posledicama za učinioca, ne treba da se bavi građansko već krivično ili prekršajno pravo. U krivičnom pravu je predviđen poseban postupak kojim se osumnjičenom omogućava kvalitetna odbrana pre nego što se izrekne osuda za neko delo. Neke od mera (sankcija) koje predviđa član 89. Prednacrta u nečem su teže od mera izrečenih za krivične radnje. Stoga izricanje tih mera bez sprovedenog odgovarajućeg postupka predviđenog za krivična dela, predstavljalo bi kršenje ustavnih prava građana. U krivičnom zakoniku predviđen je veliki broj kažnjivih dela kojima su predmet zaštite, upravo prava ličnosti. Učiniocima tih dela u domenu krivičnog prava zagarantovano je pravo na odbranu predviđeno u postupku propisanom procesnim krivičnim pravom.

Građansko pravo treba da se bavi imovinskim efektima ljudskih radnji, pa i sankcija građanskopravne norme treba da bude imovinska. Zabrana kretanja određenim ulicama ili delovima grada ili iseljenje iz sopstvenog stana ne liči na imovinsku sankciju. Stoga odredbe člana 89. predstavljaju strano telo u tkivu građanskopravne materije. Zaljubljenici građanskog prava koji su ceo radni vek proživeli sa tim pravom, u koje i sam spadam, sa tugom bi u građanskom zakoniku čitali odredbu člana 89./40

Pravna sredstva zaštite

Član 90

U odredbi se upotrebljava na više mesta izraz: "protivpravna povreda". Već sam više puta isticao da povreda ne može biti protivpravna. Protivpravna je radnja kojom se nanosi povreda prava ličnosti.

Zaštita prava ličnosti ne ostvaruje se zahtevima, već sprovođenjem odluka i mera nadležnih organa. Stoga bi početak stava 1. trebalo da glasi: "Građansko pravna zaštita prava ličnosti može se ostvariti (ili ostvaruje se) zabranom radnji kojim se prouzrokuju povrede tih prava", s tim da sledi ostali deo odredbe u odgovarajućem padežu i bez izraza: "protivpravna povreda". Prilikom preuređenja stava 1. mogle bi se koristiti odredbe člana 156. Zakona o obligacionim odnosima./40

Privremene mere

Član 91

U ovoj odredbi nije srećno dat izraz: "privremene (preventivne, represivne, garancijske) mere ponašanja". Osim toga, umesto reči: "mogu se zahtevati" treba da stoje reči: "mogu se izricati". Na taj način odredba bi izmenila smisao, pa bi iz nje izmenjene proisticalo da se privremene mere mogu ne samo zahtevati, već da se one mogu izricati. Izmenjeni stav 1. mogao bi da glasi: "U slučaju prinude, pretnje ili bilo kog oblika zlostavljanja ili uznemiravanja mogu se izreći odgovarajuće privremene mere radi sprečavanja povreda prava ličnosti".

I na području povređivanja prava ličnosti građansko pravo pruža zaštitu povređenom, najčešće naknadom imovinske i neimovinske štete. U odnosu na zaštitu u slučaju povrede prava ličnosti treba da postoji opšta odredba:

"Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava ličnosti drugog. Lice kome je povređeno pravo ličnosti ima pravo na zaštitu svog prava prema svakom ko je učinio povredu".

Posle ove opšte odredbe moglo bi da se navedu odredbe o pravnim sredstvima zaštite i privremenim merama (čl. 90. i 91.) s tim što bi se te odredbe preuredile uzimajući u obzir i napred date primedbe.

Za slučaj povrede prava ličnosti konkretizacija zaštite tog dobra naknadom imovinske i neimovinske štete učinjena je u odredbi člana 298. Prednacrta i u daljim odgovarajućim odredbama o naknadi štete.

Sem navedenih druge odredbe o zaštiti prava ličnosti ne bi trebalo unositi u građanski zakonik.

Zabranama sa teškim posledicama koje bi se izricale zbog povreda prava ličnosti prinudom, nasiljem i zlostavljanjem, ili zbog nekih od njih, ne treba da se bavi građansko pravo. Za povrede tog prava zbog kojih učiniocu prete teške sankcije, povređenom treba da se pruži zaštita izricanjem krivičnih sankcija učiniocu povrede u krivičnom postupku u kome bi se obezbedilo pravo na odbranu učiniocu. Na primer, ne bi trebalo dozvoliti da se nekom naredi iseljenje iz sopstvenog stana ili da se kreće samo određenim delovima grada, a da mu se prethodno ne obezbedi odbrana i postupak koji je predviđen za učinioce krivičnih dela. U tom smislu trebalo bi dopuniti krivični zakonik novim delima i novim merama ako je to potrebno./40

Pravo na dostojanstvenu smrt (eutanaziju)

Član 92

1. Ukoliko se pravo na dostojanstvo postavi kao vrhovno lično pravo iz kojeg proizilaze ostala lična prava, svakako treba otvoriti put pravu na dostojanstvenu smrt. U skladu sa uslovima koji bi bili utvrđeni posebnim zakonom, svakome treba omogućiti da slobodno odlučuje da li će dalje živeti u zdravstvenom stanju u kojem svoj život ne doživljava dostojanstvenim ili će se opredeliti za dostojanstvenu smrt./4

2. Član 92. se briše./8

3. Liberalnijim pristupom o okončanju života ne uvodi se nekakvo „opšte pravo na samoubistvo“, već se osigurava i uobličava pravo na humano i dostojanstveno umiranje ljudi čije je zdravstveno stanje takvo, da kraj života predstavlja olakšanje na dotadašnju situaciju.

Nakon ponovnog uvođenja lišenja života iz samilosti kao samostalnog i lakšeg krivičnog dela 2006. Godine, ovo bi bila druga velika promena u pravnom regulisanju eutanazije kod nas. To znači da bi odredbe Krivičnog zakona morale tome da se prilagode. Smatramo da je „put civilnog prava“, kojem se krenulo u novootvorenoj diskusiji ispravan, jer mnoga prethodna pitanja (filozofskog, medicinskog itd. karaktera) moraju da dobiju svoje aktuelnim shvatanjima prilagođene obrise, ako ne i sadržaj, posebno ako granice po pitanju eutanazije do sada nisu bile sasvim jasne.

Stari, paternalistički stavovi u kojima kolektivitet (zapravo pojedinci na vrhu tog kolektiviteta, čime postaje jasna relativnost njegove suštine) odlučuje šta se sme, a šta ne sme u jednom društvu, ne bi trebalo da to čine i u sadašnjem društvu, koje se trudi da zavredi epitet modernog. Ojačano pravo raspolaganja sopstvenim životom je odlika liberalnog pristupa društvenim, a time i pravnim procesima, uz, naravno, nužno minimalizovanje mogućnosti zloupotrebe ovog prava. Za početak, dobro je što je uvođenjem u javnu raspravu i uopšte tako eksplicitnim artikulisanjem prava na eutanaziju tema pomoći u umiranju detabuizirana./18

4. Smatramo da ostvarenje prava na život zahteva i preciziranje prava na dostojanstveno okončanje života. Pravo na eutanaziju, kao pravo na dostojanstvenu smrt, treba da bude regulisano u našem pravnom sistemu, na način kako je to i predloženo u nacrtu Građanskog zakonika Srbije.

Donošenje posebnog zakona, koji bi regulisao mogućnost eutanazije i koji treba da predvidi sve bitne elemente neophodne za odlučivanje u slučajevima zahteva za namerno okončanje života je neophodno. Bitni elementi u tom zakonu svakako treba da budu: preciziranje podnosioca zahteva, preciziranje uslova u pogledu poslovne sposobnosti, da li će se prihvatiti tzv. „pacijentov testament“, sastav i kompetencije tela koja odlučuju o zahtevu, učešće etičkih odbora u donošenju odluke, ispunjenost prethodnih objektivnih medicinskih uslova za ostvarenje prava na dostojanstvenu smrt, mesto gde može da se izvede eutanazija, način na koji može da se izvede eutanazija, mogućnost prisustva članova porodice.

Pravo na život i pravo na dostojanstvenu smrt su osnovna ljudska prava, jer pored kvaliteta života i umeća življenja, za ljudska bića je jednako važna smrt na dostojanstven način i umeće umiranja.

Prema načelu: „Abusus non tolit usum“ (Zloupotreba ne ukida upotrebu), potrebno je regulisati eutanaziju na etički i pravno prihvatljiv način i odvojiti je od mogućih zloupotreba./19

5. Predlog je neadekvatan za naše prostore, bez obzira na pravo EU./31

6. Odavno se zalažem za pravo na eutanaziju u medicinskom kontekstu i stoga je inicijativa zakonopisca Prednacrta građanskog zakonika za svaku pohvalu. Time je, konačno, pokušao da „skine” stigmu sa te teme.

Kada se kaže „eutanazija” obično se misli na aktivnu, direktnu i dobrovoljnu eutanaziju. Ona je aktivna pomoć neizlečivo bolesnom pacijentu, obuzetom neprolaznim fizičkim ili psihičkim bolom i patnjom, i podrazumeva pozitivan postupak lekara koji uzrokuje pacijentovu smrt unošenjem spoljnih sredstava – otrova. Drugi naziv za aktivnu eutanaziju je ubistvo iz milosrđa.

Iako nema, prema stanovištu mnogih pravnih teoretičara, kojima se pridružujem, suštinske razlike između aktivne i pasivne eutanazije – prva (aktivna) se zabranjuje skoro svuda u svetu, osim prema holandskom, belgijskom, luksemburškom, francuskom, japanskom, kineskom i kolumbijskom pravu. Načelno sam za dekriminalizaciju aktivne direktne i dobrovoljne eutanazije, ali naš zdravstveni sistem, a ni lekarska profesija, očigledno nisu u celini spremni ni sazreli za takav korak. To bi, u ovom trenutku, bilo ishitreno rešenje.

Za razliku od aktivne, pasivna eutanazija je dopuštena u većini savremenih pravnih sistema i ulazi unutar opsega tzv. normalne medicinske prakse, „medicinskog izuzetka” i „prirodne smrti”. Pasivna pomoć neizlečivo bolesnom pacijentu znači odustajanje od lečenja pacijenta koji je na samrti ili prestanak s medicinskim merama kojima se produžava pacijentovo umiranje. Kod pasivne eutanazije lekar se uzdržava od ponovnog oživljavanja pacijenta, od davanja lekova i drugih terapija za produžavanje života, te tako dopušta pacijentu da umre od bolesti od koje je oboleo.

Naši lekari su u strahu od samog izgovaranja reči „eutanazija”, iako se u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, u članu 33, stav 1, kaže: „Pacijent ima pravo da predloženu medicinsku meru odbije, čak i u slučaju kada se njome spasava ili održava njegov život”. Ta odredba ne izražava ništa drugo do ono što se u drugim pravnim sistemima definiše kao pasivna eutanazija. Za procenu o tome da li je lekar odgovoran za smrt neizlečivo bolesnog pacijenta i da li je lekareva intervencija bila etički i pravno prikladna unutar datog kauzalnog toka događaja, uvek su relevantne okolnosti konkretnog slučaja.

Prema tome, pasivnu eutanaziju treba dopustiti u budućem građanskom zakoniku Srbije pod materijalnim i proceduralnim ograničenjima koje će utvrditi zakon i protokoli medicinske zajednice. Zalažem se i za to da se stav 3 člana 93, koji sada glasi: „Zloupotreba prava na eutanaziju radi pribavljanja neosnovane materijalne i druge koristi predstavlja osnov za krivičnu odgovornost”, zameni sledećom odredbom: „Kršenje materijalnih i proceduralnih uslova propisanih zakonom za izvršenje pasivne eutanazije predstavlja osnov za krivičnu odgovornost”.

Važno je naglasiti da se pasivna eutanazija uvek izvršava u kontekstu lečenja, i na zahtev pacijenta (ili njegovog zakonskog zastupnika). Dakle, eutanazija nije dopuštena laicima!

Aktivna indirektna eutanazija je jedini slučaj u kome većina današnjih pravnih sistema dopušta da se smrt prouzrokuje pozitivnim medicinskim činom. Budući da su timovi za palijativno lečenje najpre dužni da se usredsrede na ublažavanje patnje neizlečivo bolesnih pacijenata, njima je dopušteno da primene metode lečenja koje skraćuju pacijentov život sve dok one služe ublažavanju njegovih bolova ili drugih mučnih simptoma. Skraćenje života može da bude samo sporedna posledica. Budući građanski zakonik trebalo bi da i nju dopusti kao deo tzv. normalne medicinske prakse, „medicinskog izuzetka” i „prirodne smrti”.

Ozakonjenje pasivne i aktivne indirektne eutanazije mnogo će značiti lekarskoj profesiji u celini, jer će im dati pravnu sigurnost u pogledu pravnog osnova i opsega prava za postupanje s beznadežno bolesnim i/ili umirućim pacijentima. Istovremeno, ozakonjenje će biti od značaja i za pacijente koji su neizlečivo bolesni ili trpe velike bolove i druge mučne simptome, tj. saznanje da će im lekari pružiti pomoć i da im neće nametati produžavanje života, bolje reći, da im neće prolongirati i usporavati proces umiranja./52

7. Lekari u Srbiji izjasnili su se protiv eutanazije, ubistva iz milosrđa, kako se kod nas najčešće naziva mogućnost da se nekoj osobi skrati dugo umiranje u bolesti, za koju izlečenja nema. Uključujući se u javnu raspravu o novom nacrtu Građanskog zakonika (GZ), kojim je prvi put predviđeno pravo na eutanaziju, članovi Etičkog odbora Lekarske komore Srbije (LKS) i Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva (SLD) – odlučili su da glasaju protiv eutanazije.

Predlog novog Građanskog zakonika predviđa eutanaziju kaopravo fizičkog lica na saglasni, dobrovoljni i dostojanstveni prekid života, koji se može izuzetno ostvariti, ako se ispune propisani humani, psihosocijalni i medicinski uslovi. Uslovi i postupak za ostvarivanje prava na eutanaziju propisuju se posebnim zakonom”.Zloupotreba prava na eutanaziju, radi pribavljanja neosnovane materijalne ili druge koristi, predstavljaće osnov za krivičnu odgovornost, a kao alternativa ovom predlogu predviđeno je potpuno brisanje tog člana iz GZ.

Rasprava o pravu na asistirano samoubistvo, podelila je čak i članove ova dva esnafska tela: petočlana radna grupa Etičkog komiteta SLD bila je za prihvatanje prava na eutanaziju, ali su se priklonili mišljenju članova Lekarske komore Srbije da u ubistvu iz milosrđa treba da učestvuju doktori.

Svoju reč o uvođenju eutanazije u srpsko zakonodavstvo očekuje se da u javnoj raspravi daju i verujući ljudi, etičari, filozofi, pravnici, a zatim i sami poslanici, kada se ovaj Građanski zakonik nađe u Skupštini Srbije.

Profesor novosadskog Medicinskog fakulteta dr Mladen Prvulović, predsednik Etičkog odbora LKS, onkolog internista i specijalista nuklearne medicine, kaže da savremena medicina danas ima načina i znanja da olakša muke i bolove i najtežim bolesnicima.

Lekari ne žele da postanu sprovodioci smrti nad teškim bolesnikom i da uz našu profesiju ide epitet „doktor smrt”. Mi to ne želimo čak ni ako bi bila primenjena procedura kao u zemljama koje su ozakonile eutanaziju i gde trojica lekara daju injekciju a da ni sami oni ne znaju ko je dao sredstvo koje zaustavlja rad srca – kaže dr Prvulović.

Na našu primedbu da zagovornici eutanazije taj čin smatraju lišavanjem neizlečivog bolesnika patnje i bola, dr Prvulović podseća da je i u Holandiji svega šest odsto ispitanika navelo bolove kao razlog eutanazije, dok su se ostali odlučili na smrt zbog nedostojnog života, tereta koji predstavljaju svojoj porodici, osećanju odbačenosti. Dr Prvulović skreće pažnju i na još jednu činjenicu: eutanaziju su uvele isključivo protestantske zemlje, dok su katoličke, a naročito pravoslavne – izričito protivne.

Profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu dr Mirjana Jašović Gašić, iako kaže da se priklonila većinskom mišljenju kolega, smatra da je Srbija zrelo društvo da prihvati eutanaziju. Ova doktorka je na čelu radne grupe Etičkog komiteta SLD za razmatranje eutanazije. Kako tvrdi, u Srbiji se godinama primenjuje pasivna eutanazija, odnosno da se sa aparata isključuju bolesnici, kod kojih produžavanje života nema smisla.

Eutanazijom poštujemo želju pacijenta i ne smemo da se sakrivamo iza floskule da „lekari ne ubijaju”. Onaj ko trpi veliku fizičku i psihičku patnju i nalazi se u poslednjem stadijumu neizlečive bolesti ima pravo da traži da mu lekari ne produžavaju patnju – kaže dr Jašović Gašić, napominjući da bi odluku o eutanaziji uvek trebalo da donosi konzilijum lekara, za svaki slučaj ponaosob.

Prema važećem zakonu, onaj ko iz samilosti zbog teškog zdravstvenog stanja, čak i uz izričit zahtev, liši života punoletnu osobu, može biti osuđen na kaznu zatvora od šest meseci do pet godina./53

8. Predlaže se brisanje odredbe iz člana 92. Prednacrta (Peta knjiga – Opšti deo) Građanskog zakonika Republike Srbije, sa podnaslovom „Pravo na eutanaziju“.

Razlozi za predlog pod tačkom 1. ovog saopštenja su odredbe Hipokratove zakletve i Kodeksa profesionalne etike Lekarske komore Srbije. koje glase:

Ublažavanje bolova i patnji

Član 61.

Kod neizlečivog bolesnika jedan od osnovnih zadataka lekara je da efikasno preduzima sve mere lečenja koje će pacijentu ublažiti bolove i psihičku patnju. Istovremeno, lekar upoznaje i bolesnikove bližnje sa njegovim stanjem i nastoji da obezbedi njihovo razumevanje bolesnikovih tegoba i pružanje adekvatne podrške.

Kod umirućeg pacijenta, tj. u terminalnom stadijumu bolesti, lekar treba da obezbedi čoveku dostojne uslove umiranja, jer bi nastavljanje intenzivnog lečenja bolesnika u ovom stanju isključilo pravo umirućeg na dostojanstvenu smrt.

Zabrana eutanazije

Član 62.

Lekar odbacuje i osuđuje eutanaziju i smatra je lažnim humanizmom.

Namerno skraćivanje života u suprotnosti je s medicinskom etikom. Želju dobro informisanog bolesnika od neizlečive bolesti, jasno izraženu pri punoj svesti u pogledu veštačkog produžavanja njegovog života, lekar će uvažiti.

Ako bolesnik nije pri svesti, lekar će postupiti po svom najboljem znanju i savesti, a u skladu sa stavom 1. ovog člana.

Humanost prema umirućem

Član 63.

Prema bolesniku koji je bolestan na smrt, lekar mora preduzeti sve mere koje su potrebne za smisleno lečenje i olakšanje u trpljenju.

Umiranje bolesnika i smrt je deo lekarskog lečenja.

Odnos prema umirućem i njegovoj porodici

Član 64.

Umirući ima pravo na pomoć, negu i ljudski odnos, kao i na prisustvo članova porodice ili drugih bližnjih u trenucima završnog perioda njegove bolesti, odnosno smrti koja se približava.

Lekar porodici bolesnika pažljivo obrazlaže svoja nastojanja i postupke pri olakšavanju trpljenja bolesnika i dokle može da dosegne njegova pomoć.

Lekar je dužan da u okviru mogućnosti umirućem obezbedi uslove da se psihički i duhovno pripremi za očekivanu smrt.

Umirući ima pravo da primi ili odbije duhovnu ili moralnu pomoć, uključujući i pomoć sveštenika.

Informisanje pacijenta i porodice u slučajevima teške i neizlečive bolesti je isključivo dužnost lekara. Lekar to mora da obavi sa maksimumom takta i pažnje, imajući pre svega u vidu fizičko i psihičko stanje pacijenta i njegove porodice.

Odnos prema izraženoj volji umirućeg

Član 65.

Prilikom lečenja umirućeg u poslednjem periodu bolesti potrebno je da se uzme u obzir njegova poslednja želja, ukoliko je umirući pri svesti, uračunljiv je i o svojoj bolesti je bio adekvatno informisan, izuzev ukoliko njegova želja nije u skladu sa etičkim merilima lekara.

Kod nesvesnih ili neuračunljivih bolesnika potrebno je odlučiti se prema medicinskim merilima, ali pri tome treba uzeti u obzir i eventualnu volju bolesnika i mišljenje bližnjih koji bolesnika dobro poznaju. Konačno odlučuje lekar.“;

  • Podržana su i načela (koja su u suprotnosti sa idejom legalizacije eutanazije) koja su sadržana u Međunarodnom kodeksu etike i Deklaraciji o pravima pacijenata na negu na kraju života Svetske Medicinske Asocijacije (WMA) u kojoj stoji: Eutanazija tj. čin namernog okončanja života pacijenta, čak i na lični zahtev pacijenta ili na zahtev bliskih srodnika, je neetično. Ovo ne sprečava lekara da poštuje želju pacijenta da dozvoli prirodnom procesu smrti da prati svoj tok u terminalnoj fazi bolesti. kao i u Deklaraciji Saveta Evrope iz 2012. godine u kojoj stoji: Eutanazija mora uvek biti zabranjena;
  • Podržani su stavovi izneti u Vodiču za donošenje odluke o lečenju u ovakvim situacijama (“end of life situation”) koji je usvojio Savet Evrope u maju 2014. godine.
  • Pravo na život često se označava kao osnovno pravo čoveka, bez koga bi promocija svih ostalih prava imala malo smisla. Garantovanje i zaštita prava na život počiva na etičkom principu svetosti života, po kome je svaki život vrednost po sebi i mora se poštovati, bez obzira na njegovo trajanje ili kvalitet./55

9. Da bi se bolje shvatila intencija predloženog člana 92 u prilogu se navode teze za radni tekst eventualnog posebnog zakona o pravu na dostojanstvenu smrt.

Na osnovu čl. 23. i 97. stav 1. tač. 2. i 10. Ustava Republike Srbije, Narodna Skupština, na sednici održanoj ____ 201_. godine donosi

ZAKON O PRAVU NA DOSTOJANSTVENU SMRT

Autonomija volje

Član 1.

U izuzetno teškoj i dugotrajnoj medicinskoj, psihološkoj i socijalnoj situaciji umirujućeg može se, na osnovu jasno, nesumnjivo i slobodno izraženoj volji uvažiti zahtev o prevremenom prekidu života u vidu dostojanstvenog umiranja (tzv. eutanazija de iure).

U slučaju da umiruće lice nije u objektivnoj mogućnosti da jasno, nesumnjivo i slobodno izrazi svoju želju da mu se prekine život u vidu dostojanstvenog umiranja, takvu volju, izuzetno, može izraziti zakonski zastupnik ili drugi ovlašćeni punomoćnik.

Neophodni uslovi

Član 2

Pravo na dostojanstvenu smrt može se zahtevati samo u slučaju ako su kumulativno ispunjeni medicinski, humani i socijalni uslovi.

Medicinski uslovi

Član 3.

Medicinski uslovi postoji kad nadležni konzilijum lekara odgovarajuće specijalnosti, na osnovu medicinske dokumentacije i neposrednog uvida, utvrdi da u konkretnom slučaju u bliskoj budućnosti ne postoje nade da se, i pored korišćenja naučnog, stručnog i praktičnog iskustva i saznanja savremene medicinske nauke, može postići izlečenje pacijenta ili poboljšanje njegovog zdravstvenog stanja.

Humani uslovi

Član 4.

Humani uslovi su ispunjeni ako je umirujući u takvom psihofizičkom stanju koje je zbog fizičkih bolova i psihičkih patnji postalo neizdrživo u dužem periodu.

Obrazloženu ocenu o postojanju humanih uslova utvrđuje psiholog - veštak koga odredi nadležan vanparnični sud.

Socijalni uslovi

Član 5.

Socijalni uslovi su ispunjeni ako su zbog dugotrajnijeg zdravstvenog i psihofizičkog stanja umirujućeg nastupile za užu porodicu ili lice koje se stara o njemu tako teške materijalno-socijalne posledice koje znatno ugrožavaju njihovu materijalnu egzistenciju ili budući socijalni položaj.

Obrazloženu ocenu o postojanju socijalnog uslova utvrđuje socijalni radnik - veštak koga imenuje vanparnični sud.

Pokretanje postupka

Član 6.

Postupak za ostvarivanje prava na dostojanstveni prekid života pokreće se pismenim i obrazloženim zahtevom nadležnom vanparničnom sudu.

Ako sud oceni da je pokretanje postupka opravdano, obratiće se u što kraćem roku stručnim licima - veštacima na izjašnjavanje koji su dužni da se izjasne o predlogu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahteva.

Vanparnični postupak je hitan i predstavlja poslovnu (profesionalnu) tajnu i mora se završiti u što kraćem roku.

Vanparnični sud odlučuje u veću sastavljenom od jednog sudije i dvoje sudija porotnika.

Rešavanje vanparničnog suda o usvojenom zahtevu je konačno i izvršno.

Odlučivanje o zahtevu

Član 7.

Kada se dostave stavovi i mišljenja određenih veštaka o ispunjenosti zakonskih uslova, sud donosi ili rešenje o usvajanju zahteva rokom i načinom ostvarivanja usvojenog prava ili rešenje o odbijanju zahteva.

Ako se naknadno bitno promene okolnosti od značaja za ostvarivanje prava na dostojanstvenu smrt, zahtev za priznavanje tog prava može se ponoviti, u slučaju ako je prethodno odbijen.

Sprovođenje prekida života

Član 8.

Rešenje o usvojenom zahtevu sprovodi određeni tim licenciranih javnih izvršitelja medicinsko-tehničke struke od kojih jedan neposredno realizuje prekid života kao profesionalnu tajnu.

O izvršenoj radnji sastavlja se zapisnik koji se dostavlja Ministarstvu zdravlja.

Medicinski protokol

Član 9.

Bliža pravila o sprovođenju ovog zakona u roku od 6 meseci od njegovog stupanja na snagu utvrdiće se odgovarajućim medicinskim protokolom.

Krivična odgovornost

Član 10.

Zloupotreba prava na dostojanstveno umiranje privremenim prekidom života izvršena radi ostvarivanja materijalne i druge neosnovane koristi povlači krivičnu odgovornost prema Krivičnom zakoniku Republike Srbije./56

10. Ilustracije radi u prilogu se navodi najnoviji odgovarajući francuski zakon iz februara 2016. godine.

Lekar koji leči neizlečivog bolesnika pisano obaveštava nadležnu komisiju zdravstvene ustanove u kojoj se leči bolesnik i nesporno izjavljuje da su u lečenju preduzimane sve medicinske mere i metodi, i mišljenja je da nema nikakvih znakova poboljšanja lečenog i da je bolest neizlečiva. Predlaže da nadležna komisija odluči o prekidu lečenja odnosno prekidu života bolesnog.

Na osnovu mišljenja nadležnog lekara i datog predloga, komisija, imajući u vidu našu i stranu praksu lečenja,kao i razvoj medicinske nauke i metoda lečenja, komisija donosi odluku da se lečenje nastavi, ili odluku o prekidu lečenja odnosno prekida života lečenog i način tog prekida.

Doneta odluka komisije je konačna i izvršna.

O odluci se obaveštava porodica odnosno najbliži srodnici.

Donošenje posebnog zakona o prekidu života samo komplikuje ovo pitanje i zato ga u celini treba regulisati u Građanskom zakonu. /57

Prvobitno prihvatajući predlog o uvođenju prava na eutanaziju, radna grupa Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva priklonila se mišljenju članova Lekarske komore Srbije protiv eutanazije.

M. Prvulović, profesor novosadskog Medicinskog fakulteta i predsednik Etičkog odbora Lekarske komore Srbije, objasnio je tu odluku sledećim rečima: “Lekari ne žele da postanu sprovodioci smrti nad teškim bolesnikom i da uz našu profesiju ide epitet “doktor smrt”. Mi to ne želimo čak ni ako bi bila primenjena procedura kao u zemljama koje su ozakonile eutanaziju i gde trojica lekara daju injekciju, a da ni sami oni ne znaju ko je dao sredstvo koje zaustavlja rad srca.” M. Jašović Gašić, profesorka Medicinskog fakulteta u Beogradu i predsednica radne grupe Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva smatra da je srpsko društvo zrelo za prihvatanje eutanazije: “Eutanazijom poštujemo želju pacijenta i ne smemo da se sakrivamo iza floskule da “lekari ne ubijaju”. Onaj ko trpi veliku fizičku i psihičku patnju i nalazi se u poslednjem stadijumu neizlečive bolesti ima pravo da traži da mu lekari ne produžavaju patnju”, napominjući da bi odluku o eutanaziji uvek trebalo da donosi konzilijum lekara, za svaki slučaj ponaosob.

Ojačano pravo raspolaganja sopstvenim životom je odlika liberalnog pristupa društvenim, a time i pravnim procesima, uz, naravno, nužno minimalizovanje mogućnosti zloupotreba ovog prava. Za početak, dobro je što je uvođenjem u javnu raspravu i uopšte tako eksplicitnim artikulisanjem prava na eutanaziju tema pomoći u umiranju detabuizirana./68 (Pravni život 9/16)

11. Navedeni predlog za uvođenje eutanazije, ukoliko bude prihvaćen, bi predstavljao veliku i značajnu promenu u pozitivnom pravu u Republici Srbiji. Promena u Krivičnom zakoniku bi, verovatno, dovela do dekriminalizacije čl. 117. KZ-a koji predviđa lišenje života iz samilosti ili, eventualno, do drugačije formulacije koja bi se uskladila sa pravom na eutanaziju iz Građanskog zakonika. Predlog je izazvao veoma burne reakcije javnosti, posebno u medicinskim krugovima. Naime, Etički komitet Srpskog lekarskog društva i Etički komitet Lekarske komore Srbije su se uključili u javnu raspravu povodom ovog predloga i došli do različitih stanovišta. Prema stavu Etičkog komiteta Srpskog lekarskog društva, stekli su se uslovi da se prihvati predlog za formulaciju prava na dostojanstvenu smrt, kako je to u Nacrtu Građanskog zakonika i predviđeno. Postoji svest o tome da se pasivna eutanazija događa u praksi gotovo svakodnevno , jer se sa aparata isključuju bolesnici kod kojih produžavanje života nema smisla. Pacijent koji trpi veliku fizičku i psihičku patnju i nalazi se u poslednjem stadijumu neizlečive bolesti, ima pravo da traži da mu lekari ne produžavaju patnju, naravno prema odluci konzilijuma lekara, u svakom slučaju ponaosob. Međutim, Etički komitet Srpskog lekarskog društva je zauzeo stav da savremena medicina ima načina i znanja da olakša muke i bolove i najtežim bolesnicima. Lekari ne žele da postanu “sprovodioci smrti” nad teškim bolesnicima i da uz njihovu profesiju dodaju epitet “doktor smrt”. Postoji opasnost da se neizlečivi bolesnici odlučuju na eutanaziju i zbog drugih razloga, a ne samo bolesti, kao što su nedostojan život, teret koji predstavljaju za porodicu, osećaj odbačenosti, što bi razlog za izvršenje eutanazije pomerilo na druge uzroke a ne samu bolest.

Posle rasprave i sučeljavanja mišljenja izdato je i zajedničko saopštenje Lekarske komore Srbije i Srpskog lekarskog društva od 24.5.2016. godine u kome je predloženo brisanje odredbe iz čl. 92. Prednacrta (Peta knjiga- Opšti deo) Građanskog zakonika Republike Srbije, sa podnaslovom “Pravo na eutanaziju”. Razlozi za ovakav predlog su odredbe Hipokratove zakletve i Kodeksa profesionalne etike Lekarske komore Srbije. Takođe, u Saopštenju se poziva na načela sadržana u Međunarodnom kodeksu etike i Deklaraciji o pravima pacijenata na negu do kraja života Svetske Medicinske Asocijacije. Prema ovim dokumentima, eutanazija kao čin namernog okončanja života pacijenta, čak i na njegov lični zahtev ili na zahtev bliskih srodnika, je neetična. Saopštenje se zasniva i na Deklaraciji Saveta Evrope iz 2012. godine u kojoj je navedeno da eutanazija mora uvek da bude zabranjena, kao i na Vodiču za donošenje odluke o lečenju u terminalnim fazama života, koju je usvojio Savet Evrope u maju 2014. godine. Saopštenje se zasniva na tvrdnji da se pravo na život mora poštovati bez obzira na njegovo trajanje ili kvalitet.

Smatramo da ostvarenje prava na život zahteva i preciziranje prava na dostojanstveno okončanje života. Pravo na eutanaziju, kao pravo na dostojanstvenu smrt, treba da bude regulisano u našem pravnom sistemu, na način kako je to i predloženo u nacrtu Građanskog zakonika Srbije. Donošenje posebnog zakona, koji bi regulisao mogućnost eutanazije i koji treba da predvidi sve bitne elemente neophodne za odlučivanje u slučajevima zahteva za namerno okončanje života je neophodno. Bitni elementi u tom zakonu svakako treba da budu: preciziranje podnosioca zahteva; preciziranje uslova u pogledu poslovne sposobnosti; da li će se prihvatiti tzv.”pacijentov testament”; sastav i kompetencije tela koja odlučuju o zahtevu; učešće etičkih odbora u donošenju odluke; ispunjenost prethodnih objektivnih medicinskih uslova za ostvarenje prava na dostojanstvenu smrt; mesto gde može da se izvede eutanazija; način na koji može da se izvede eutanazija; mogućnost prisustva članova porodice. Pravo na život i pravo na dostojanstvenu smrt su osnovna ljudska prava, jer pored kvaliteta života i umeća življenja, za ljudska bića je jednako važna smrt na dostojanstven način i umeće umiranja. Prema načelu: “Abusus non tolit usum” (Zloupotreba ne ukida upotrebu), potrebno je regulisati eutanaziju na etički i pravno prihvatljiv način i odvojiti je od mogućih zloupotreba./69 (Pravni život 9/16)

12. Glasam za./29

Načini izjave volje

Član 98

Alternativna odredba je preciznija i podrazumeva veći stepen pravne sigurnosti.

Prihvatiti alternativu, uz brisanje „sa sigurnošću’’. /1

Obezbeđenje uslovnog prava

Član 104

Iza ovog člana sugerisano je da se doda odeljak 3 o tumačenju ugovora čija su pravila sadržana u čl. 229 do 234./56 (Budvanski pravnički dani 2016)

Vraćanje isprave o punomoćju

Član 120

Protivim se alternativi da se doda novi član ''Vraćanje isprave o punomoćju''. Zato što ni advokati ne vraćaju punomoćje posle završenih ili prekinutih zastupanja stranaka, čak šta više, uredna punomoćja mogu služiti kao jasan dokaz da je advokat zastupao stranku./94

Poslovno punomoćje preduzetnika

Član 123

Predlažem izmenu stava 2 koja glasi:

''Poslovno punomoćje prestaje smrću preduzetnika, kao i kada on bude lišen poslovne sposobnosti''./94

Pojam

Član 123

Mora se urediti odnos ovog dela Zakonika i članova ZPD-a. Ne sme se desiti da ostane i jedno i drugo na snazi. Ili brisati ove odredbe iz Zakonika ili stupanjem na snagu Zakonika treba da prestane važenje odredbi ZPD koje se tiču prokure. Varijanta I je najpreciznija i jezički nabolje formulisana. Varijanta II je varijanta preuzeta iz člana 35 važećeg Zakona o privredim društvima.

Prihvatiti Varijantu I. /1

Pojam

Član 136

1. Član 136 stav 2 je formulisan izuzetno široko. Ekstezivnim tumačenjem pod različitim oblicima energije podrazumeva se sunčeva energija, energija vetra. Svrstati Prirodne snage u pokretne stvari zanemaruje određene posebnosti koje prirodne snage imaju a koje klasični pojavni oblici pokretnih stvari nemaju. Dodatno, ovi članovi nisu u saglasnosti se međunarodnim konvencijama koje uređuju oblast energetike, a samim tim polje prometa energenata bi bilo neophodno razraditi posebnim članovima (da li se npr električna energija može smatrati robom i sl.)

Brisanje stava 2 iz člana 136 i stava 2 iz člana 141 i bliže regulisanje materije posebnim članom koji bi bio upodobljen sa međunarodnim konvencijama koje uređuju oblast energetike. Dodatno treba uvesti član kojim se bliže definiše oblast prometa energenata (uzeti u obzir Bečku konvenciju o međunarodnoj prodaji robe u pogledu pitanja da li se npr. električna energija može smatrati robom i sl.). /1

2. Glasam za brisanje 2. stava./29

Pripadak stvari

Član 139

Iz stava 3 bi možda trebalo brisati primer iz zagrade. I bez primera je jasno o čemu se radi./29

Nepokretne stvari

Član 140

1. Definicija nepokretnosti nije upodobljena sa onom datom u Zakonu o prometu nepokretnosti. U domaćem zakonodavstvu već postoji problem definisanja istih pojmova na različite načine u različitim zakonima (npr. pojam povezanih lica). Tu praksu treba prekinuti na taj način što bi se uniformno definisali pojmovi kroz sve zakone, ne samo one koje čine materiju ovoga Zakonika.

Prilikom formulacije ovoga člana uzeti obzir već postojeće definicije nepokretnosti, preciznije onu propisanu članom 1 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti. /1

2. Stavove 2 i 3 izmeniti tako da glase:

„(2) Nepokretnosti su zemljište (katastarske parcele poljoprivrednog, šumskog, građevinskog, vodnog i drugog zemljišta), nadzemni i podzemni objekti kao i posebni delovi objekata koji čine građevinsku celinu (stan, poslovni prostor, garaža i dr.)

(3) Objekat je građevina spojena sa tlom koja predstavlja fizičku, funkcionalnu tehničko-tehnološku ili biotehničku celinu koja može biti podzemna ili nadzemna.“/13

Stvari u prometu i stvari van prometa

Član 142

Formulacija stava 4 iz člana 142 je u suprotnosti sa članom 10 Zakona o javnoj svojini, kojim se propisuju koncesije i zakupi kao neki od vidova raspolaganja stvarima u opštoj upotrebi. Prilikom formulacije ovoga člana uzeti u obzir članove Zakona o javnoj svojini. /1

Potrošne i nepotrošne stvari

Član 145

Alternativa pokriva veći broj mogućih situacija u praksi. Prilikom formiranja ove odredbe u obzir bi trebalo uzeti praksu u pogledu generične robe u skladu sa Bečkom konvencijom o međunarodnoj prodaji robe.

Primeniti alternativu. Na ovom mestu ubaciti članove na osnovu kojih se može videti koje su faktičke posledice distinkcije na potrošne i nepotrošne stvari. /1

2. Obligacioni odnosi (čl. 159-1693)

Opasna stvar

Član 150

Čini mi se kao da ovom pojmu ovde nije mesto. Možda brisati./29

Dispozitivni karakter odredaba Zakonika

Član 163

Ovo je i do sada bio najveći problem sa ZOO, a ni ovaj Nacrt nije stvar popravio. Naime, postoji ova generalna odredba o dispozitivnosti odredaba o obligacionim odnosima, ali je problem to što na više mesta u Nacrtu (isto i ZOO) postoji odredba „ako drugačije nije određeno ugovorom“. Postavlja se pitanje šta je sa ostalim odredbama, kod kojih ne piše „ako drugačije nije određeno ugovorom“, da li su one imperativne ili dispozitivne? Ako su (neke od njih) dispozitivne, zašto kod drugih dispozitivnih odredbi piše odrednica „ako drugačije nije određeno ugovorom“? To je do sad dovodilo do pravne nesigurnosti, a jasno je da ni Nacrtom nema poboljšanja. Dobri primeri za to su novi članovi 681 i 687. U nastavku su dati prema izmenama u odnosu na postojeće tekstove u ZOO: /1

Postupanje u skladu sa opštim aktima

Član 165

1. Stvari su se promenile od donošenja ZOO. Sada su opšti akti većine pravnih lica javno dostupni jednim klikom na internetu tj. na sajtu APR-a. Imajući to u vidu, zaključuje se da sva treća lica „moraju znati“ za ograničenja koja važe u osnivačkom aktu određenog društva. Naime, teško je braniti stav da neko ograničenje iz osnivačkog akta „nije moralo biti poznato“ trećoj strani koja je zaključila ugovor sa privrednim društvom, ako je to ograničenje lako mogla videti na sajtu APR-a? To međutim dovodi pravni promet u haotično stanje, jer onda treća lica moraju pregledati i osnivački akt svakog pravnog lica pre nego što zaključe ugovor sa njim, što je nedopustivo.

Brisati stav 2 u potpunosti. Eventualno, brisati „morala znati“ iz stava 2.

Alternativan predlog izmene: Ukoliko se ne usvoji predlog izmene u pogledu brisanja stava 2, predlažemo da ostane stav 3. /1

2. Slažem se sa alternativom, tj. da se ukloni st. 3. On je nepotreban, jer se po čl. 5 u svim građanskopravnim odnosima pretpostavlja savesnost./4

Sloboda ugovaranja

Član 167

1. Da li nam je potreban „moral“? Interesantno je da se u stavu 1 ne pominju dobri običaji. Da li su oni namerno izostavljeni ili slučajno?

U st. 1. upotrebljava se sintagma „strane ugovornice“, dok u ostalim članovima u delu zakonika koji se odnosi na opšti deo ugovornog prava „ugovorne strane“ ili samo „strana“, odnosno „strana“. Upotrebu termina bi trebalo ujednačiti. Predlažem da se svuda umesto „strane ugovornice“ upotrebi termin „ugovorne strane“. /4

2. Deluje da je u pitanju ponavljanje u odnosu na član 171 stav 2.

Brisati jedan od ova dva stava. /1

Odricanje unapred od prigovora

Član 169

1. Nije jasno šta znači ovaj član (da li se odnosi samo na prigovore u pogledu punovažnosti ili na sve prigovore) i zašto je unet. Naime, nije jasno zašto opšta izjava o odricanju od prigovora ne bi proizvodila dejstvo u odnosu na prigovore koji mogu biti predmet odricanja.

Ako član ostaje, predlažemo brisanje dela „ni u pogledu onih prigovora kojih bi se inače mogao pojedinačno unapred odreći.“ /1

Kad je ugovor zaključen

Član 170

Ova odredba sadrži alternativu da se reč ''elementima'' zameni sa rečju ''sastojcima''.

Mišljenja sam da treba prihvatiti alternativu zato što je reč ''sastojak'' tipična srpska reč (sastavni deo nečega, sastavni deo neke celine, sastavni deo u sklopu sistema). Imenica sastojak upotrebljena je u daljem tekstu Nacrta GZ (čl. 176, 177)./2

Pregovori

Član 174

1. Stavovi koji su dati kao alternativa su dobro rešenje, s obzirom na to da je poverljivost informacija od velikog značaja u današnjim poslovnim odnosima. Uvrstiti u zakonik i dva stava koji su dati kao alternativa. /1

2. Sa aspekta prava na slobodan pristup informacijama od javnog značaja Poverenik ukazuje na to da je alternativni predlog zakonskog rešenja iz čl. 174. Radnog teksta Građanskog zakonika potrebno dopuniti tako da bude jasno da ukoliko je neka od strana u pregovorima organ javne vlasti da poverljiva obaveštenja mogu biti učinjena dostupnim javnosti u skladu sa zakonom koji reguliše slobodan pristup informacijama od javnog značaja.

Naime, članom 51. Ustava Republike Srbije zajemčeno je pravo na obaveštenost. Stavom 2. tog člana određeno je da svako ima pravo na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, u skladu sa zakonom. Pristup informacijama od javnog značaja u posedu organa javne vlasti uređen je Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Prema odredbi člana 4. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, postoji oboriva zakonska pretpostavka o opravdanom interesu javnosti da zna, sve dok organ vlasti ne dokaže suprotno, u konkretnom slučaju, postupajući po konkretnom zahtevu za pristup informacijama, pri čemu u pogledu informacija o ugrožavanju, odnosno zaštiti zdravlja stanovništva i životne sredine postoji neoboriva zakonska pretpostavka o postojanju opravdanog interesa javnosti da zna. Pravo na slobodan pristup informacijama od javnog značaja, prema članu 8. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, može se izuzetno podvrći ograničenjima i to samo onim koja su propisana tim zakonom, pod uslovom da je to neophodno u demokratskom društvu radi zaštite od ozbiljne povrede pretežnijeg interesa zasnovanog na ustavu ili zakonu. Iz navedenog proističe da je slobodan pristup informacijama od javnog značaja pravilo, a da je ograničenje tog prava izuzetak. Razlozi mogućeg ograničenja prava na slobodan pristup informacijama su propisani odredbama čl. 9., 13. i 14. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Ti izuzeci nisu apsolutnog karaktera, što znači da njihovo postojanje ne povlači automatsko isključenje prava na pristup informacijama, već se zahteva da se u svakom konkretnom slučaju primeni tzv. test javnog interesa propisan članom 8. tog zakona, a radi procene koji interes je pretežniji u nekom konkretnom slučaju. Stoga predlažemo da se odredba člana 174. Radnog teksta građanskog zakonika dopuni tako da bude jasno da se informacije iz pregovora mogu učiniti dostupnim javnosti u skladu sa zakonom koji reguliše slobodan pristup informacijama od javnog značaja, u situaciji kada su jedna ili sve ugovorne strane organi javne vlasti. Postojeća formulacija upućuje na pogrešan zaključak da su te informacije (poverljiva obaveštenja) potpuno izuzete od prava na slobodan pristup informacijama od javnog značaja, što nije u skladu sa članom 8. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja./59

Opšta ponuda

Član 177

Alternativom se predlaže da se doda stav 2. čija suština je upućivanje predloga za zaključenje ugovora većem broju određenih lica. Mišljenja sam da ako se ponuda upućuje većem broju određenih lica da se u tom slučaju ne radi o opštoj ponudi već o ponudi iz člana 176. (ponuda učinjena određenom licu, kojih može biti više).

Drugi stav iz alternative nije jasno sastavljen a nejasnim ga čini drugi deo stava ''izuzev ako lice koje čini takav predlog jasno ne ukaže na suprotno''./2

Ponuda neovlašćenog lica

Član 178

Ukoliko bismo u prvi stav uneli sintagmu „U privrednim ugovorima“ treći stav bi se mogao učiniti suvišnim, te bi se mogao ukloniti./4

Dejstvo ponude

Član 181

Prvo, u osnovnoj odredbi se upotrebljava glagol ''opozvati'' a u alternativi se upotrebljavaju i glagol ''opozvati'' i ''povući''. Postavlja se pitanje da li se radi o suštinskoj ili o terminološkoj neujednačenosti.

U alternativi, stav 2. u kome se precizira da se i neopoziva ponuda može povući je po svojoj sadržini protivrečan (nešto što je neopozivo može da se povuče). Pored toga, ta odredba je u suprotnosti sa poslednjim stavom u kome se govori o ''ponudi koja ne može da se opozove''. Moguće je možda da se propiše izuzetak sa formulacijom: ''Izuzetno, ...''./2

Do kada ponuda obavezuje

Član 182

Razmotriti da li da se stav 3. izbriše zato što datiranje pisma nije relevantno za pitanje roka za prihvatanje ponude. To pitanje je sasvim jasno regulisano stavom 2.

Alternativno rešenje nije potrebno. Ako ponudilac primi izjavu kojom se ponuda odbija pre isteka roka za prihvatanje ponude onda svakako nema ugovora (član 176. stav 1)./2

Ukrštanje ponuda

Član 185

1. Sadržina ovoga člana nije jasna./2

2. Ovakvo rešenje je nepotpuno, jer se ne zna koliko „nudi“ druga strana, pa ako je to velika nesrazmera između ponuđene naknade i naknade koja je predložena od druge strane došlo bi do spora koji ne bi pravilno rešio to pitanje, ako bi se primenilo pravilo o „srednjem iznosu“..

U ranijoj sudskoj praksi beleženi su takvi slučajevi, ali tada se, ako ne postoji saglasnost o visini ponude, smatralo da je ponuda odbijena i da je učinjena nova ponuda od ponuđenog. U ostalom, i član 187 stav 1. propisuje da ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemu izmeni ili dopuni, da će se smatrati da je ponuda odbijena, te da je ponuđeni učinio drugu ponudu svome ranijem ponudiocu.

Odredbe člana 185. i člana 187. stav 1. su protivrečne, jer se kod čl. 185. ugovor smatra zaključenim iako postoje neke razlike između ponude i „protivponude“, a u čl. 187. st. 1da se ponuda odbija ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno da se ona u nečemu izmeni./73

Prihvatanje neposredne ponude

Član 186

1. Nije celishodno da se ponuda učinjena elektronskim putem uvek smatra ponudom učinjenom prisutnom licu, jer ponudu učinjenu e-mailom ne možemo uvek smatrati ponudom koja je učinjena prisutnom licu. U ovom smislu bi trebalo dopuniti alternativni stav 3 i tako ga usvojiti. Radi jasnoće stav dva bi trebalo preformulisati: „elektronskim putem ili radio ili vizuelnom vezom koja omogućava neposrednu komunikaciju“/4

2. Alternativom, pak, to svojstvo nije dato telefaksu, što znači da ako je tim putem data ponuda onda se smatra da je data odsutnom licu. Zašto je telefaks dobio posebno mesto u sistemu davanja i prihvata ponuda - nije objašnjeno navedenom normom, mada je i telefaks jedna vrsta telefona, pa i teleprintera, koji slanjem poruka, ponuda i prihvata ponuda ostavlja pismene tragove i ima veću sigurnost u vezi obezbeđenja sadržine poruke, uz potvrdu telefaksa kome je poruka učinjena, što kod telefona nije slučaj./73

Predugovor

Član 191

1. U alternativi, u poslednjem stavu, reč ''osuditi'' zameniti sa rečju ''obavezati''./2

2. Preuzeta je uža koncepcija predugovora iz ZOO, po kojoj predugovor obavezuje, ako su u njemu određeni bitni elementi. To znači da za glavni ugovor ostaju samo sporedni elementi. Alternativa umesto za st. 4 i 5 je prihvatljiva, jer je neophodno precizirati koje pravne posledice nastupaju, ukoliko jedna strana po pozivu druge ne pristupi zaključenju glavnog ugovora. Imajući u vidu da su predugovorom već uređeni bitni elementi, te za glavni ugovor ostaju samo sporedni elementi, može se prihvatiti da osnovna sankcija bude zamena nedostajuće saglasnosti volja strana sudskom presudom. Poslednji stav u alternativi počinje rečima „Ali, ako su u predugovoru određeni bitni uslovi za zaključenje glavnog ugovora…“ S jedne strane, trebalo bi koristiti reč sastojak, jer se ona koristi i st. 3. S duge strane, čini se da eventualnost na koju se poziva ovaj stav zapravo ne postoji. Predugovorom moraju biti uređeni bitni sastojci, inače nije predugovor. Stoga bi bilo možda logičnije da poslednji stav u alternativnom tekstu bude pretposlednji, a sada pretposlednji, poslednji, i to u sledećem tekstu:

„Sud će na zahtev zainteresovane strane osuditi drugu stranu koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti, posle čijeg isteka će se presuda smatrati kao zaključenje glavnog ugovora.

Neizvršavanje obaveze da se zaključi glavni ugovor daje pravo saugovorniku da zahteva naknadu štete koju zbog tog neizvršenja trpi.“/4

3. Nedvosmisleno, potpuno i adekvatno uređenje predugovora uopšte, a posebno njegvog dejstva, može se ostvariti ako se usvoje tri osnovna opredeljenja:

Jedinstveni pojam predugovora, koji bi obuhvatao one (ne sve) bitne elemente glavnog ugovora koji bi takav ugovor činili bar odredivim;

Blaža odgovornost neverne strane, tako da ona može da se oslobodi odgovornosti ako dokaže da je iz opravdanog razloga odbila da zaključi glavni ugovor;

Sankcija za nevernu stranu koja bi se ispoljavala samo u vidu obaveze da drugoj strani nadoknadi prouzrokovanu štetu.

Takvo uređenje predugovora bilo bi racionalno i funkcionalno, a uz to bi u većoj meri odgovaralo potrebama savremenog prometa./21

Nesporazum

Član 193

1. Da li je celishodno izdvojiti nesporazum iz konteksta mana volje? Može se zastupati i takav stav, ali bi onda i ništavost (nepostojanje) ugovora zbog fizičke prinude takođe trebalo izdvojiti iz korpusa različitih slučajeva mana volje. Ako je ideja ta, da se u kontekstu mana volje urede samo oni oblici koje dovode do rušljivosti ugovora, onda nesporazumu zaista nema tamo mesta, ali onda nema ni prinudi (apsolutnoj).

Definicija nesporazuma iz čl. 63 ZOO čini se boljom, te bi tom odredbom trebalo zameniti st. 1 čl. 193 Nacrta. Ukoliko bi se izvršila ova izmena bili bi suvišni čl. 196 Nacrta, koji predviđa da nema saglasnosti između strana i ugovor je bez dejstva ako je jedan ugovornik bio u zabludi o predmetu, i čl. 201 st. 4, koji predviđa da nema saglasnosti i ugovor je bez dejstva, ako je jedan ugovornik bio u zabludi o osnovu, te bi se mogli ukloniti iz teksta Nacrta. Očigledno je namera komisije bila da odvojeno normira nesporazum, u vidu jednog opštijeg i izdvojenog instituta, s jedne, i zabludu o predmetu i zabludu o kauzi, s druge strane. Mislim da za tim nema potrebe, već bi se isti ishod postigao inkorporacijom čl. 63 ZOO u celini umesto st. 1 čl. 193 i uklanjanjem čl. 196 i čl. 201 st. 3. Ukoliko ostane ova odvojena regulativa zablude o predmetu i zablude o kauzi, s jedne strane, i nesporazuma s druge strane, stvoriće se poligon za veoma različita tumačenja ovih odredaba u sudskoj praksi. Iz formulacije čl. 196 i čl. 201 st. 3. nejasno je da li je pravna posledica ništavost ili nepostojanje ugovora, pri čemu se osnovano može postaviti pitanje da li je uopšte opravdano posebno normirati ništavost i nepostojanje ugovora, ili se zadovoljiti samo dvodelnom podelom nevažnosti ugovora, na ništavost i rušljivost. Smatram da nema potrebe ovako implicitno uvoditi nepostojeće ugovore u zakonik, kao treću kategoriju nevažećih ugovora, što bi mogla da znači formulacija u čl. 196 i čl. 201 st. 3. (nema saglasnosti i ugovor je bez dejstva)./4

2. Smatramo da mogu nastati problemi u praksi. Brisati ceo član. /1

Pravne posledice ništavosti ugovora zbog predmeta

Član 195 stav 2 i 197

Pitanje je da li se u suštini radi o ponavljanju iste odredbe./2

Dozvoljen i istinit osnov

Član 201

1. U stavu 1. preispitati formulaciju ''dozvoljen pravni osnov'', a stav 3. je nejasno sastavljen (neistinit osnov)./2

2. Mislim da nema potrebe za atributom „pravni“ ispred reči osnov, jer iz pravnog osnova proizilazi da on mora biti dozvoljen, a ako je nedozvoljen, ne može da bude pravni. Osim toga, ukoliko se ostavi atribut pravni, to treba dosledno sprovesti u svim stavovima u ovom članu i u nazivu odseka 1. Ovako se stvara utisak da postoje dva osnova: jedan, da ga nazovemo običan „osnov“, i jedan drugi, tzv. „pravni osnov“. Ovaj problem bi se u potpunosti rešio uklanjanjem reči pravni ispred reči osnov.

Ne vidim smisao st. 5 ovog člana. /4

Ugovor poslovno nesposobnog lica

Član 205

St. 2. i 3. povezati sa alternativom uz član 31./2

Prinuda i pretnja

Član 209

1. Pojmovi kao što su nedozvoljena pretnja i nedozvoljena prinuda nisu definisani. Dodatno, stav 4 je suvišan jer stav 1 propisuje da je ugovor zaključen upotrebom sile ili nedozvoljene pretnje ništav što samo po sebi znači da ugovor neće proizvoditi pravno dejstvo. Strah je definisan isključivo objektivnim kriterijumima što je za sam koncept straha, kao subjektivne kategorije, nespojivo.

Na ovom mestu definisati pojmove kao nedozvoljena pretnja i nedozvoljena prinuda, uvesti elemente subjektivnosti u pojam straha. /1

2. Ukoliko se izdvoji nesporazum, onda bi toj logici trebalo izdvojiti ništavosti/nepostojanje ugovora zbog apsolutne prinude.

Nema potrebe za stavom 4. Već smo konstatovali u st. 1 da je takav ugovor ništav (nepostojeći), a ako je ništav razume se da ne proizvodi pravna dejstva prema drugoj strani./4

Prevara

Član 213

1. Smatramo da stav 4 i njegova alternativa nisu neophodni. Brisati stav 4. /1

2. Ne bi trebalo usvojiti alternativu poslednjeg stava, jer se ona protivi smislu prećutne konvalidacije. /4

Neformalnost ugovora

Član 214 st. 3 i 4 i 219 st. 2 i 3

Postavlja se pitanje da li istovremene i docnije usmene dopune urediti u jednoj a ne u dve odredbe./2

Ugovorena forma

Član 216 st. 3

Umesto „ugovor bude obavljen“ možda „ugovor bude zaključen“./4

Forma ugovora o prenosu nepokretnosti

Član 217

Uskladiti sa Zakonom o javnom beležništvu i Zakonom o prometu nepokretnosti i predvideti da se ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnostima ili se ustanovljava neko drugo stvarno pravo na nepokretnostima mora biti zaključen u pismenoj formi u obliku javnobeležničkog zapisa ili u obliku javnobeležnički potvrđene (solemnizovane) isprave./35

Sankcija nedostatka potrebne forme

Član 218

1. Alternativni tekst smatram ispravnijim, jer nema smisla da opstane ova veštačka razlika između zakonske forme i ugovorne forme, kod koje su strane punovažnost ugovora uslovile posebnom formom. Međutim, u prvom stavu bi jasno trebalo da se kaže da je ugovor koji nije zaključen u zakonom propisanoj ili ugovorenoj formi, ništav, posebno imajući u vidu drugi stav, koji govori o tome da kada manji nedostatak ne dovodi do ništavosti. Prema tome, prvi stav bi trebalo da počinje rečima: Ugovor je ništav ako nije …“ itd. U drugom stavu bi trebalo ukloniti atribut „delimičan“. Dovoljno je reći „manji nedostatak u formi“. Ili bi bilo još bolje da to bude „neznatni nedostatak u formi“./4

2. U Nacrtu zakonika data su dva predloga, jedan je postojeći član 70 Zakona o obligacionim odnosima, a drugi alternativa za isti. Svakako bi trebalo izabrati alternativu, jer je u pitanju preciznija formulacija, samim tim je i član jasniji, čime se povećava broj ugovora koji mogu proizvoditi pravno dejstvo.

Prihvatiti ponuđenu alternativu kao član 218. /1

Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma

Član 222

Predloženi tekst smatram boljim, koji predstavlja odredbu preuzetu iz ZOO, te predlažem da se alternativni tekst člana odbaci. Ne treba insistirati na tome da strane ispune sve svoje obaveze u celini da bi došlo do osnaženja ugovora. Predložena odredba dozvoljava konvalidaciju i onda ako su strane u „pretežnom delu“ ispunile svoje obaveze. Drugi stav samo nepotrebno komplikuje konvalidaciju ugovora, po mojoj proceni. /4

Vraćanje i uračunavanje kapare

Član 224

Predloženi stav 1 člana 224 preuzet je iz Zakona o obligacionim odnosima (član 79). Sam stav nije dovoljno precizan zato što se trenutak zaključenja ugovora prvo koristi u cilju objašnjenja kapare, a kasnije se sam pojam određuje davanjem kapare, pri čemu je izostala precizna definicija: „Ako je u trenutku zaključenja ugovora jedna strana dala drugoj izvestan iznos novca ili izvesnu količinu drugih zamenljivih stvari kao znak da je ugovor zaključen (kapara), ugovor se smatra zaključenim kad je kapara data, ako nije što drugo ugovoreno.“

Prihvatiti ponuđenu alternativu za stav 1. /1

Primena i tumačenje ugovornih odredaba

Član 229

Predlažemo član bez alternative jer smatramo da je potpuniji.

Ne prihvatati alternativu. /1

Utvrđivanje namere ugovornih strana

Član 230

Ni predlog člana ni ponuđena alternativa nisu dovoljno jasni.

Preciznije formulisati pojam zajedničke namere ugovornih strana./1

Zabranjeni ugovori

Član 235 i 236

Navedeni članovi nalaze se u odeljku 5 – Zabranjeni i ništavi ugovori. Sam naslov nije dobar, jer potencijalno upućuje na to da se radi o dve različite vrste ugovora. U članu 235 data je definicija zabranjenih ugovora, dok u sledećem članu 236 stoji, između ostalog, da su zabranjeni ugovori ništavi. Takođe, predložena alternativa nije bolje rešenje, a svakako naslov Sankcije nije adekvatan.

Potrebno je precizno odrediti termin ništavosti u zakoniku. Naime, rešenje iz Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa podelom na ništave i rušljive ugovore je svakako bolje i jasnije u odnosu na predloženo rešenje. /1

Ništavi ugovori

Član 236

1. Ovom odredbom u Odeljku ''Zabranjeni i ništavi ugovori'' uređuju se zabranjeni ugovori kao ništavi ugovori. Postavlja se pitanje da li na neki način ovaj odeljak (čl. 236., 245. do 248) treba povezati sa odredbom člana 209. stav 1. /2

2. Alternativni član 237 smatram boljim, te bi ga trebalo usvojiti. Međutim, u prvom stavu se govori o zakonu, javnom poretku ili moralu. Ovakvo određenje nije u skladu sa opštim ograničenjima autonomije volje i slobode ugovaranja, prema čl. 6 i čl. 167. Vidi napomene u vezi sa ovim članovima./4

Dejstva među ugovornicima

Član 242

1. Smatram dobrim rešenjem da se pravne posledice simulacije posebno urede u kontekstu ništavosti. Jedino u st. 1 bi reč „naprave“ trebalo zameniti rečju „zaključe“. U stavu 2 bi trebalo ukloniti reč „prvi“. Sasvim slobodno se može naznačiti da je prividni ugovor ništav.

Ukoliko se usvoji alternativni tekst, st. 1. čl. 244 trebalo bi da glasi: Prividan ugovor je ništav./4

2. Alternativom za ove dve odredbe (član 244) uređuju se pravne posledice zaključenja prividnog ugovora. U alternativi nedostaje definicija prividnog ugovora (stav 1. člana 242)./2

Dejstva prema trećim licima

Član 243

Stav 2. nije jasno sastavljen./2

Povraćaj primljenog i odgovornost za štetu

Član 245

1. U stavu dva poslednji deo treba da stoji „ukoliko zakon ne određuje što drugo.“ /1

2. Razmotriti da li je u stavu 2. potrebno reči: ''ukoliko zakon što drugo određuje'' zameniti sa rečima: ''ukoliko zakonom nije drukčije određeno''./2

Kad je ugovor rušljiv

Član 249

1. Ovom odredbom je utvrđeno da je ugovor rušljiv i kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana (pretnja, prinuda). U vezi sa ovim trebalo bi razmotriti ovu odredbu zato što je odredbom člana 209. stav 1. utvrđeno da je ništav ugovor zaključen upotrebom sile ili nedozvoljene prinude./2

2. Reč „prinuda“ trebalo bi ukloniti iz teksta. U čl. 209 st. 1 već je konstatovano da je pravna posledica zaključenja ugovora pod prinudom ništavost./4

Pravo saugovornika u rušljivom ugovoru

da zahteva od ovlašćenog lica da se izjasni

Član 252

Ova odredba je identična sa odredbama st. 2. i 3. člana 250./2

Odgovornost za poništenje ugovora

Član 254

1. Umesto rušljivosti trebalo bi da stoji ništavosti.

Ispraviti navedenu grešku. /1

2. Možda je ovo samo tehnička greška, ali odredba na dva mesta govori o ništavosti. Verovatno bi trebalo da bude „rušljivost“./4

Odgovornost poslovno nesposobnog lica

Član 255

1. Ista primedba kao u vezi sa prethodnim članom./4

2. Odredba stava 1 nije na jasan način formulisana u prvom delu (''lice koje prosto izjavilo'')./2

Prestanak prava

Član 256

1. Umesto prinude, trebalo bi da stoji „pretnja“. Mislim da nije celishodno objektivni rok za poništaj rušljivog ugovora produžiti na pet, odnosno deset godina./4

2. I ovde u stavu 1 se postavlja pitanje da li je prinuda uzrok rušljivosti ili ništavosti./2

Pogoršanje imovinskih prilika

Član 260

Alternativa je dobro rešenje, jer je njenim uvođenjem član precizniji, a strana koja je po ugovoru dužna da prva ispuni svoju obavezu zaštićenija.

Prihvatiti ponuđenu alternativu i dodati je u stav 1 na predloženi način./1

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu

Članovi 262 do 272

1. Uprkos tome da je pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze u Skici i u Bečkoj konvenciji vezano za koncept bitne povrede ugovora, smatram da ne bi bilo celishodno uvesti u naše pravo taj koncept. Dovoljnu zaštitu od neopravdanog raskida ugovora predstavlja čl. 271, koja zabranjuje raskid zbog neispunjenja neznatnog dela obaveze./4

2. Predvideti mogućnost delimičnog raskida ugovora zbog neispunjenja.

Član bi mogao da glasi: „U dvostrano obaveznim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveze u potpunosti ili pod uslovima predviđenim idućim članovima, raskinuti ugovor u celini ili delimično, prostom izjavom volje, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete zbog povrede govorne obaveze“. /11

Kad je ispunjenje o roku bitni element ugovora

Član 263

Trebalo bi ukloniti sintagmu „automatski raskid“ u zagradi./4

Bitna povreda ugovora

Član 264

Iako je uvođenje pojma bitne povrede ugovora predviđeno kao alternativa u članu 264, 265 i 269, koji je inače prihvaćen u nekim uporednim i gotovo svim međunarodnim izvorima bilo bi dobro rešenje ne prihvatiti ga u GZ, odnosno opredeliti se za rešenja postavljena u osnovnoj verziji čl. 264 i 265./11

Raskid ugovora sa uzastopnim obavezama

Član 269

1. Alternativa je jasnija i bolje formulisana u odnosu na predloženi član.

Prihvatiti alternativu. /1

2. Iako alternativa predviđa mogućnost raskida ugovora sa uzastopnim obavezama u pogledu samo jedne od uzastopnih obaveza, čini se da je rešenje ponuđeno u alternativi nepotrebno vezano za pojam bitne povrede ugovora, i čini se da bi mogućnost raskida u pogledu samo jedan od uzastopnih obaveza trebalo priznati kao takvu bez uslova da je reč o bitnoj povredi ugovora.

Tekst bi mogao da glasi: „Kod ugovora sa uzastopnim obavezama, u slučaju neispunjenja bilo koje obaveze, poverilac može izjaviti da raskida ugovor, samo u odnosu na tu obavezu i to bez obaveze ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje.

Kada zbog neispunjenja bilo koje uzastopne obaveze poverilac može osnovano da zaključi da dužnik neće ispuniti ni buduće obaveze, poverilac može izjaviti da raskida ugovor i u pogledu budućih obaveza i to bez obaveze ostavljanja naknadnog roka, pod uslovom da to učini u razumnom roku.

Poverilac može izjaviti da raskida ugovor i to bez obaveze ostavljanja naknadnog roka, ne samo u pogledu budućih obaveza, nego i u pogledu već ispunjenih obaveza, ako njihovo ispunjenje bez ostalih ispunjenja nema interesa za njega, pod uslovom da to učini u razumnom roku.

U svim slučajevima raskida ugovora iz prethodnih stavova, dužnik može održati ugovor na snazi ukoliko da odgovarajuće obezbeđenje da će ispuniti obavezu koju nije ispunio.“/11

3. Odredbe ovog člana imaju neke nesaglasnosti, odnosno nelogičnosti ili nepotpunosti normi koje regulišu pitanje poništenja ugovora, jer, po prvom stavu može se tražiti poništaj, po drugom onaj koji je kriv za poništaj dobija obaveštenje da se u roku od 30 dana izjasni da li ostaje pri takvom ugovoru ili ne, zatim se smatra da će se taj drugi koji je dobio obaveštenje, ako se u ostavljenom roku od 30 dana ne izjasni, smatrati kao da je ugovor poništen, a po trećem stavu ako se strana od koje se tražilo izjašnjenje ne izjasni u ostavljenom roku da će se smatrati da je ugovor poništen (iako je to u prethodnom stavu već regulisano) i ako se u ostavljenom roku (30 dana) izjasni da ostaje pri ugovoru da će se smatrati da je ugovor poništen. Do ovog razmatranja stvar može biti jasna. Međutim, ako se u četvrtom stavu drugoj strani koja je odgovorna za ništavost ugovora ostavlja „razumni rok“ da odgovori na zahtev strane u čijem je interesu rušljivost ustanovljena i td., odnosno da se taj razumni rok računa od dana kada je strana koja zahteva poništaj „saznala ili je morala da sazna relevantne činjenice ili je stekla mogućnost da slobodno deluje“, sve to čini protivrečno i nejasno u odnosu na prva tri stava.

Nejasan je i stav 2 u alternativi ovog člana, jer iz norme tog stava proizilazi da strana koja ima interes da se poništi ugovor, može se izjasniti (kada – u kom roku ?) da je saznala za osnov poništaja ili stekne mogućnost da slobodno deluje, da tada poništaja ugovora neće biti!/73

Izjava o raskidu

Član 270

Predvideti prekluzivni rok za vršenje prava na jednostrani raskid ugovora.

Tekst bi mogao da glasi: „Poverilac koji raskida ugovor dužan je to saopštiti dužniku na nesumnjiv način.

Izjava o raskidu ugovora proizvodi dejstvo sako ako je dužnik o njoj obavešten.

Poverilac gubi pravo na raskid ugovora, ukoliko ne pošalje obaveštenje o raskidu ugovora u razumnom roku, od dana kada je saznao ili morao saznati za postojanje razloga za raskid ugovora.“/11

Dejstvo raskida

Član 272

Alternativu nikako ne bi trebalo prihvatiti - ne bi moglo da stoji samo zakonska kamata; dakle, ili navesti u članu zakonsku zateznu kamatu ili samo zateznu kamatu.

Ne prihvatati alternativu. /1

Nesrazmera uzajamnih davanja

Član 280

Trebalo bi usvojiti alternativni tekst, koja se zasniva na očiglednoj nesrazmeri i u tom smislu izmeniti naziv odseka „Prekomerno oštećenje“. /4

Očigledna nesrazmera uzajamnih davanja

Član 281

Alternativni tekst člana smatram boljim. Ne vidim opravdanim da se sa elastičnog standarda u proceni postojanja pravno relevantnog oštećenja vratimo na matematički standard. /4

Zelenaški ugovor

Član 282

Alternativni tekst smatram boljim. S jedne strane, primerena je sankcija ništavosti, koju alternativni tekst jasno ističe. S tim u skladu, pravo na poništaj se ne može vezati za rok, ali je celishodno da i dalje ostane rok u kojem se može tražiti smanjenje obaveze na pravičan iznos. Drugo je pitanje, da li je ovaj rok primeren. Možda bi ga trebalo skratiti./4

Obaveznost

Član 283

1. Alternativni tekst st. 1 smatram boljim, sa varijantom I. Koncizniji je i jasniji./4

2. U predlogu člana nije data jasna definicija formularnih ugovora.

Prihvatiti alternativu u pogledu stava 1 kao bolje rešenje. Posle stava 3 dodati novi stav koji glasi:

Strana koja je odredila opšte uslove dužna je da dokaže da su bili dostavljeni ili dostupni drugoj strani./1

Odnos opštih uslova i individualnih ugovora

Član 285

Alternativa ne unosi bitnu novinu u pravno uređenje opštih uslova poslovanja, te ga ne bi trebalo usvojiti./4

Opozivanje koristi za trećeg

Član 291

Stav 1 bi trebalo preformulisati „Ugovorna strana može opozvati ili izmeniti korist sve dok treći ne izjavi da je prihvata“./4

Odbijanje trećeg

Član 293

Trebalo bi preformulisati: „Ako treći odbije korist koja je ugovorena za njega ili je ugovorna strana opozove, ona pripada ugovornoj strani, ako što drugo nije ugovoreno ili ne proizilazi iz prirode posla“. /4

Osnovi odgovornosti

Član 295

1. Prvi stav alternative ne bi trebalo usvojiti, jer bi njime pluralitet osnova odgovornosti, koji je jedna od glavnih osobina našeg prava o odgovornosti za štetu, bio ukinut. Postojao bi samo jedan osnov odgovornosti, krivica štetnika, što nikako ne odgovara savremenoj koncepciji odgovornosti za štetu. Međutim, drugi stav ima smisla, te bi ga trebalo usvojiti. Do ovog zaključka je došla i naša sudska praksa, ali nikako nije odmet to izričito urediti i u zakoniku./4

2. Nijedna od ponuđenih alternativa nije potpuna.

Potrebno je zadržati postojeća rešenja iz člana 154 ZOO, s tim što bi trebalo dodati odredbu iz Alternative „Pretpostavlja se obična nepažnja“. /1

3. Alternativa: Postavlja se pitanje da li sadržina alternative pokriva i odgovornost za štetu od opasne stvari (bez krivice)./2

4. Odredbu člana 154 ZOO, koja uređuje pretpostavku krivice ne treba ukidati. Ona treba da ostane neizmenjena i uključena u novi Građanski zakonik, kada su u pitanju parnice u oblasti medicinskog prava, odnosno slučajevi odgovornosti za greške u medicini. Takođe, treba razmisliti o zadržavanju pretpostavke krivice kao generalnog principa, u svakoj drugoj oblasti u kojoj odštetnu parnicu laik vodi protiv profesionalaca, a ne samo u oblasti medicinskog prava./38

5. Što se više sumnja u lekarsku grešku i pretpostavlja da postoji odgovornost lekara za nju i što se daje veći publicitet u žutoj štampi senzacionalističkim napisima o postupcima lekara i navodnim greškama u lečenju, to će veći broj lekara u praksi primenjivati defanzivnu medicinu i izbegavati teške operacije, komplikovane zahvate, rizične anestezije, praktikovati različite i često nepotrebne dijagnostičke postupke koji nisu indikovani ili će propisivati nepotrebne lekove u strahu od odgovornosti i sudskih postupaka. Predstojeće donošenje srpskog Građanskog zakonika pruža priliku da se pažljivo normiraju pravila o odgovornosti lekara za stručnu lekarsku grešku i u određenoj meri zaštite i lekari, a da prava pacijenata na lečenje ne budu ugrožena, i suzi prostor za primenu tzv. defanzivne medicine./70 (Pravni život 9/16)

Imovinska i neimovinska šteta

Član 296

Umesto predloženih termina „pretrpljeni gubitak ili prosta šteta“, smatramo da je bolje zadržati postojeći termin „obična šteta“ koji je dovoljno jasan i uobičajen. Takođe, smatramo da je redosled reči u oba stava ovog člana (naročito u stavu 1) takav da može izazvati nedoumice. Sadržina ovih odredbi ne bi trebalo da se menja. Član bi trebalo da glasi:

Imovinska šteta je svako umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i povrede svakog zakonitog interesa.

Pod neimovinskom ili moralnom štetom se podrazumeva i povreda prava ličnosti, kao što su pravo na život, zdravlje i telesni integritet, pravo na ljudsko dostojanstvo, slobodu, čast i ugled, stid, lični i porodični mir i druga prava ličnosti predviđena ovim zakonikom, kao i nanošenje drugome fizičkog ili duševnog bola. /1

Zahtev da se ukloni opasnost od štete

Član 297

U stavu 1 je pogrešno dodato u delu „… kao i da se uzdrži od delatnosti iz koje za njega proizlazi…“. Nije opravdano na navedeni način sužavati postojeću odredbu.

Potrebno je u potpunosti zadržati rešenja iz člana 156 ZOO. /1

Zahtev da se prestane sa povredom prava ličnosti

Član 298

Prva ponuđena opcija je bolja od Alternative, s tim što je u odredbi stava 2 pogrešno navedeno „…da tuženi prestane sa povredama…“ naročito imajući u vidu početak te odredbe „Sud ili drugi nadležni organ…“. Dakle, to ne mora biti „tuženi“.

Iz odredbe stava 2 brisati reč „tuženi“, i umesto toga bi trebalo da stoji „… može narediti prestanak štetnih radnji…“. /1

Kada postoji krivica

Član 299

1. Prema našem stavu, ponuđene opcije su komplementarne a ne alternativne. Prve dve odredbe su novina koja je uvedena imajući u vidu do sada ustaljenu sudsku praksu po ovim pitanjima.

Alternativa postaje stav 1, nakon kojeg se nastavljaju stavovi 2 i 3. U stavu 3 treba dodati reči „i profesionalnom“, odnosno da sada glasi „…sud vodi računa i o naučnim saznanjima kao i o pravilima struke, o životnom i profesionalnom iskustvu…“. /1

2. Mogla bi da se razmotri varijanta da se predlog iz alternative (definicija krivice) unese kao stav 3. ovoga člana./2

3. Smatram da bi trebalo prihvatiti član 299, i odbaciti alternativu. Predložena odredba je više u skladu sa rešenjem Skice i predstavlja primenu objektivnog merila krivice. Alternativni tekst je odredba iz čl. 158 ZOO, koja po sebi predstavlja (neopravdano) odstupanje od rešenja Skice. Nije nepoznato uporednom pravu da se krivici u savremenom normativnim tekstovima uredi, kao što to predlaže alternativa, odnosno kako je uređeno u ZOO, da se smatra da krivica postoji ako je šteta prouzrokovana namerno ili nepažnjom (vidi, na primer, relevantne odredbe DCFR-a). Međutim, onda treba definisati i nameru i nepažnju, a nepažnja bi svakako bila definisana s obzirom na očekivano ponašanje razumnog i pažljivog čoveka u datoj situaciji. Stoga se čini celishodnijim da se krivica uredi kako je predloženo i da se odbaci alternativa, što bi bilo u skladu sa određenjem standarda dužne pažnje u čl. 9 Nacrta./4

4. Predlažemo da ovaj član glasi:

PRI PROSUĐIVANjU DA LI JE LICE KOJE JE ŠTETU PROUZROKOVALO KRIVO ILI NE, TO JEST DA LI JE SVOJIM PONAŠANjEM PROUZROKOVALO ŠTETU, SUD VODI RAČUNA O POSTOJANjU POVREDE SVAKOG ZAKONITOG INTERESA I O TOME ŠTA SE OD RAZUMNOG I PAŽLjIVOG ČOVEKA MOGLO OSNOVANO OČEKIVATI U DATIM OKOLNOSTIMA.

Predlažemo da se eventualna odredba o odgovornosti lekara formuliše tako da glasi:

LEKARI I DRUGA LICA MEDICINSKE STRUKE ODGOVORNA SU ZA ŠTETU KOJU SVOJIM PONAŠANjEM U PRUŽANjU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE, SUPROTNO USVOJENIM PROTOKOLIMA LEČENjA, MEDICINSKOM DOKTRINOM, PRAVILIMA STRUKE I MEDICINSKE ETIKE, A USLED POVREDE DUŽNE PAŽNjE, PROUZROKUJU SMRT, TELESNU POVREDU ILI POGORŠANjE ZDRAVSTVENOG STANjA PACIJENTA.

TERET DOKAZIVANjA ODGOVORNOSTI LEKARA I DRUGIH LICA MEDICINSKE STRUKE PADA NA TERET PACIJENTA KOJI SE MORA POZIVATI NA TO DA JE LEKAR PREKRŠIO ODGOVARAJUĆI STANDARD RAZUMNE STRUČNE ZDRAVSTVENE ZAŠTITE I MORA DOKAZATI DA ŠTETA KOJU JE PRETRPEO NE BI NASTALA BEZ KRŠENjA ODGOVARAJUĆIH PRAVILA O PAŽLjIVOM POSTUPANjU I DUŽNOJ PAŽNjI.

ZA ŠTETU KOJU ZAPOSLENI U RADU ILI U VEZI SA RADOM PROUZROKUJE TREĆEM LICU ODGOVORNA JE ZDRAVSTVENA USTANOVA U KOJOJ JE ZAPOSLENI RADIO U TRENUTKU PROUZROKOVANjA ŠTETE, OSIM AKO SE DOKAŽE DA JE ZAPOSLENI U DATIM OKOLNOSTIMA POSTUPAO ONAKO KAKO JE TREBALO.

LEKARI I DRUGA LICA MEDICINSKE STRUKE MOGU SE OSLOBODITI ODGOVORNOSTI AKO SE DOKAŽE DA SU SE U PRUŽANjU ZDRAVSTVENE ZAŠTITE PRIDRŽAVALI PRAVILA O PAŽLjIVOM POSTUPANjU I DUŽNOJ PAŽNjI ILI DA JE ŠTETA NASTALA ISKLjUČIVO KRIVICOM PACIJENTA ILI TREĆEG LICA.

PROFESIONALNA ODGOVORNOST SE NE MOŽE UNAPRED UGOVOROM ILI NA DRUGI NAČIN ISKLjUČITI ILI OGRANIČITI.

NA OVU VRSTU ODGOVORNOSTI SHODNO SE PRIMENjUJU OPŠTA PRAVILA OVOG ZAKONIKA O ODGOVORNOSTI ZA PROUZROKOVANU ŠTETU, KAO I ODREDBE POSEBNIH PROPISA./58

Odgovornost maloletnika

Član 301

Deliktna sposobnost maloletnika uređena je i u opštem delu Nacrta, u čl. 38, u potpuno identičnoj sadržini. Dovoljno je ovo pitanje urediti samo na jednom mestu, možda je primerenije urediti materije odgovornosti za prouzrokovanu štetu. /4

Nužna odbrana, stanje nužde, otklanjanje štete od drugog

Član 303

Mišljenja smo da je u stavu 2 potrebno precizirati da otklanjanje opasnosti mora biti „razumno“. Takođe, smatramo da je potrebno dodati da se šteta otklanja i „od svog dobra ili dobra drugog“ a ne samo „od sebe ili od drugoga“. Slično rešenje je prihvaćeno i u krivičnom pravu.

Odredba stava 2 treba da glasi: „Kad neko prouzrokuje štetu razumno otklanjajući od sebe ili od drugoga, ili od svog dobra ili dobra drugog, opasnost štete koja se drukčije nije mogla izbeći, oštećenik može zahtevati naknadu od lica koje je krivo za nastanak opasnosti štete, ili od lica od kojih je šteta otklonjena, ali od ovih poslednjih ne više od koristi koje su imala od toga.“ /1

Pristanak oštećenika

Član 305

Neopravdano je u stavu 1 izostavljeno „na svoju štetu“, naročito u imajući u vidu odredbe koje regulišu odgovornost za drugog.

U stavu 1 potrebno je zadržati postojeće rešenje iz člana 163 ZOO, koje sadrži reči „na svoju štetu“, dok je u preostalom delu identično gore predloženom. U stavu 2 brisati na početku odredbe reči „Ali je“./1

Odgovornost zaposlenog i poslodavca

Član 312

1. Potrebno je u stavu 1 brisati reči „svojim krivicom“ i „pored štetnika“. Naime, ovako postavljena odredba pogrešna i kontradiktorna sa odredbom stava 3. Dakle, treba zadržati dosadašnje rešenje da u slučajevima obične nepažnje zaposlenog odgovara poslodavac (ne i zaposleni – štetnik). Ovakvo rešenje je i u skladu sa Zakonom o radu. S druge strane, dobro rešenje je uvođenje odgovornosti zaposlenog za krajnju nepažnju.

U stavu 1 brisati reči „svojim krivicom“ i „pored štetnika“. Takođe u stavu 3 izbaciti reč „neposredno“./1

2. Za isto lice, zaposlenog, koriste se dva termina. U st. 1 on je štetnik, a u st. 2 i 3 zaposleni. Ovo može da izazove zabunu, stoga bi u okviru ovog člana trebalo za lice koje prouzrokovalo štetu koristiti samo termin zaposleni. S druge strane, zabunu može da izazove i tumačenje st. 3 u vezi sa stavom jedan, jer se u oba stava pominje odgovornost zaposlenog. U st. 1 se kaže da pored zaposlenog (štetnika) odgovara i poslodavac, dok se o st. 3. govori o neposrednoj odgovornosti zaposlenog. Stvara se utisak da postoje dva oblika odgovornosti zaposlenog. Iz svih ovih razloga, čine se adekvatnijim odredbe čl. 170 ZOO, te predlažem da se umesto predloženog teksta preuzme čl. 170 ZOO, s tim što bi neposrednu odgovornost zaposlenog trebalo proširiti i na slučaj kada je zaposleni štetu prouzrokovao krajnjom nepažnjom kako se predlaže u Nacrtu. Inače se u svim ostalim relevantnim slučajevima krajnja nepažnja izjednačava sa namerom (culpa lata dolo equiparatur), od kog pravilo nema potrebe praviti odstupanja, kao što to čini čl. 170 ZOO. /4

Odgovornost pravnih lica za njihove organe

Član 314

1. Ne vidim suštinsku razliku između predloženog st. 1 i alternative. Možda je alternativa preciznije formulisana, te bi je trebalo usvojiti iz ovog razloga./4

2. Predloženo rešenje je odgovarajuće, odnosno ne treba prihvatiti Alternativu.

Prihvatiti inicijalni predlog. /1

Odgovornost države

Član 315

Tekst bi mogao da glasi:

DRŽAVA SOLIDARNO ODGOVARA ZA ŠTETU KOJU TREĆEM LICU SVOJIM NEZAKONITIM ILI NEPRAVILNIM RADOM PROUZROKUJE ZAPOSLENI U OBAVLjANjU POSLOVA U DRŽAVNOM ORGANU.

DRŽAVA IMA PRAVO DA ZAHTEVA NADOKNADU ISPLAĆENOG IZNOSA UTVRĐENE ŠTETE OD LICA KOJE JE ŠTETU PROUZROKOVALO.

DRŽAVA JE OBAVEZNA DA ZAHTEVA NADOKNADU ISPLAĆENOG IZNOSA OD LICA AKO JE ŠTETU PROUZROKOVALO NAMERNO ILI KRAJNjOM NEPAŽNjOM.

PRAVO DRŽAVE NA NADOKNADU ISPLAĆENOG IZNOSA UTVRĐENE ŠTETE ZASTAREVA U ROKU OD TRI GODINE OD DANA ISPLAĆENE NAKNADE.

PRAVILA O ODGOVORNOSTI DRŽAVE, SHODNO SE PRIMENjUJU NA AUTONOMNE POKRAJINE, JEDINICE LOKALNE SAMOUPRAVE I JAVNOG PREDUZEĆA./56

Odgovornost sopstvenika stvari i vršioca delatnosti

Član 316

1. Potrebno je zadržati važeće rešenje da za štetu od opasne stvari i opasne delatnosti treba da odgovara njen imalac, a ne da se koristi termin „sopstvenik“.

Intencija je svakako bila da se novo rešenje približi ideji da bi trebalo da odgovara lice koje ima korist od stvari. Međutim, smatramo da na ovaj način to nije dovoljno dobro učinjeno.

U stavu 1 reč „sopstvenik“ zameniti rečju „Imalac“.

Naslov treba i dalje da glasi: “Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne delatnosti”. /1

2. Da li uz član 316. dodati alternativu da se u stavu 1., posle reči ''Sopstvenik'' dodaju reči ''ili držalac''./2

3. Slažem se da se definiše opasna stvar i opasna delatnost. Međutim, na kraju oba stava sintagmu „bez obzira na krivicu“ trebalo izmeniti u „bez obzira na svoju krivica“. Tuđa krivica ima značaja i domenu objektivne odgovornosti, ali ne i krivica odgovornog lica./4

4. Sugestija je da se razmotri proširenje objektivne odgovornosti i na nasilno ponašanje. U tom smislu mogao bi stav 2 da glasi:

Vršilac delatnosti koja predstavlja povećanu opasnost štete za okolinu (opasna delatnost), kao i lice koje se nasilno ponaša, odgovara za štetu koja potiče od te delatnosti, odnosno od takvog ponašanja, bez obzira na svoju krivicu./56

Pretpostavka uzročnosti

Član 317

Predloženom odredbom je predviđena pretpostavka uzročnosti samo u pogledu opasne stvari, dok je takva pretpostavka zanemarena u pogledu opasne delatnosti, te u tom smislu treba upotpuniti odredbu.

Odredba treba da glasi:

Šteta nastala u vezi sa funkcionisanjem opasne stvari, ili prilikom njene upotrebe, i uopšte šteta u čijem je nastajanju stvar materijalno učestvovala, odnosno šteta koja potiče od opasne delatnosti, smatra se da potiče od te stvari odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaze da ta stvar odnosno delatnost nije uzrok štete.” /1

Oslobođenje od odgovornosti

Član 318

1. Stava smo da je adekvatno prihvatiti alternativu koja zadržava postojeća rešenja i koristi termin „doprinos trećeg lica nastanku štete“, a ne „krivicu trećeg lica za štetu“ kako to predviđa inicijalni predlog.

Prihvatiti Alternativu. /1

2. Alternativni tekst ovog člana govori o vlasniku ili držaocu kao mogućim odgovornim licima, dok ostali članovi samo o sopstveniku. To po sebi nije neispravan pristup, jer se u čl. 321. uređuje objektivna odgovornost neposrednog držaoca, koji nije istovremeno i sopstvenik, čime smo obuhvatili sva ona lica koja se po ZOO smatraju imaocem. Međutim, ukoliko se usvoji alternativni tekst čl. 318 koji govori o sopstveniku i držaocu stvari narušićemo ovu logiku odnosa između 318 i 321 Nacrta. Stoga ne bi trebalo usvojiti alternativni tekst. Dovoljna je odredba čl. 321 o odgovornosti neposrednog (zakonitog i savesnog) držaoca./4

Poveravanje stvari licu u službi sopstvenika

Član 319

Dodaje se stav 3 koji glasi:

Oštećenik ima pravo zahtevati naknadu štetu i neposredno od lica u sopstvenikovoj službi ako je štetu prouzrokovao namerno, ili krajnjom nepažnjom.

Mišljenja smo da je dobro rešenje koje predviđa i dodatnu odredbu u stavu 3.

Prihvatiti Alternativu uz brisanje reči „neposredno.“ /1

Protivpravno oduzimanje stvari od sopstvenika

Član 320

Smatramo da je potrebno zadržati postojeće rešenje iz člana 175 ZOO, gde se ne koristi termin „sopstvenik“ nego termin „imalac“. Ovo iz razloga što opasna stvar može biti oduzeta na protivpravan način i imaocu opasne stvari (savesnom i zakonitom držaocu) a ne samo sopstveniku. U tom smislu treba izmeniti i naslov.

Prihvatiti Alternativu. Naslov se menja tako da glasi: „Protivpravno oduzimanje opasne stvari od imaoca“.

U odredbi ovog člana reči „sopstvenik“ zameniti rečju „imalac“. /1

Predaja stvari trećem licu

Član 321

1. Potrebno je dodati i odredbu koju je sadržao član 176 stav 4 ZOO koja se odnosi na situaciju u kojoj imalac stvari poverio stvar licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašćeno da njome rukuje. Takođe, smatramo da je adekvatnije koristiti termin „imalac“ umesto termina „sopstvenik“.

Prihvatiti inicijalni predlog (bez odredbe koju nudi Alternativa), s tim što treba dodati stav 4 koji glasi: „Imalac opasne stvari koji ju je poverio licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašćeno da njome rukuje, odgovara za štetu koja potekne od te stvari“.

Takođe, u ostalim odredbama ovog člana zameniti reči „sopstvenik“ sa rečima „imalac“. /1

2. Alternativa ima smisla. Treba je usvojiti, tj. dodati taj st. 4./4

Odgovornost proizvođača stvari sa nedostatkom

Član 322

Pri tumačenju odredaba člana 322. treba imati u vidu da se stavovi 1. i 2. razlikuju, u tome što stav prvi ima u vidu neko lice koje stavi u promet neku stvar koju je proizveo, i td., dok je u stavu drugom navedeno da „proizvođač“ odgovara „i za opasna svojstva stvari...“, što znači da po prvom stavu nije u pitanju proizvođač, već samo neko ko je proizveo stvar koja zbog nekog nedostatka i.t.d., dok se u drugom stavu govori o pravom proizvođaču, dakle onom koji u okviru svoje registrovane delatnosti proizvodi predmete za promet.

Kod ovakvog stanja stvari, postavlja se pitanje da li se stav prvi odnosi na proizvođače koji su registrovali svoju delatnost, ili se radi o neregistrovanim proizvođačima, što bi bio pravni nonsens u pogledu terminologije i dozvoljenosti proizvodnje stvari ako neko bez registrovane delatnosti proizvodi stvari sa nedostatkom. Postavlja se i pitanje po kom osnovu će odgovarati prvi, a za drugog je već jasno. Pri tom treba imati u vidu da je Zakon o odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom već dao definiciju proizvođača, tj. da je „proizvođač lice koje proizvodi gotove stvari, sirovine i sastavne delove“, i td. , što upućuje na zaključak, imajući u vidu i naredne odredbe tog člana, da je u pitanju proizvođač koji je registrovan da obavlja te poslove.

Na kraju kakvu svrhu ima poslednji stav pomenutog člana, ako se kaže da se odgovornost proizvođača stvari sa nedostatkom uređuje posebnim propisima. Možda se mislilo, da ono što nije regulisano odredbama člana 322, da se uređuje drugim propisom./73

Odgovornost sopstvenika

Član 323

1. Ne bi trebalo usvojiti alternativni predlog. U st. 1 bi možda trebalo uneti sintagmu „bez obzira na svoju krivicu“. U stavu dva posle reči „odgovara“ trebalo bi uneti veznik „i“ (što znači da bi sintagma trebalo da glasi „odgovara i za štetu“), čime bi se naglasilo da se ovaj stav odnosi na drugi činjenični skup, a ne onaj na koji se odnosi st. 1./4

2. U članovima od 323-325 postoji potreba za pojašnjavanje nekih pojmova. Tako se na jednom mestu upotrebljava reč „vlasnik“ a na drugom sopstvenik. U članu 325. navedena je reč „držalac“, a zašto to ne bi mogao biti i vlasnik i držalac. Pored toga u članu 324, upotrebljena je reč „ustanova“, a ona, čini se, više se i ne koristi u našem pravnom sistemu, osim u nekim slučajevima, pa bi bilo potrebno tu reč prevesti na značenje agencije ili organizacije koja se bavi privrednom delatnošću, i koja je registrovana za vršenje delatnosti čuvanja i staranja o životinjama.

U članu 325. propisano je da držalac zemljišta ima pravo da uhvati tuđu životinju, koja mu čini štetu, ali se postavlja pitanje da li čuvar polja, angažovan i od držaoca zemljišta, ima pravo da zadrži takvu životinju i kome da je preda, da li držaocu zemljišta ili lokalnoj zajednici, ako posao čuvara obavlja u skladu sa odlukom lokalne zajednice./73

Odgovornost za štetu od građevina

Član 327

Proširiti krug odgovornih lica, dati kratke rokove i prednost interesu stambene zgrade i savesnim vlasnicima da se objekat zaštiti od daljeg propadanja i nanošenja štete za lica i okolinu.

Obezbediti veću zaštitu savesnim titularima prava svojine i raspolaganja, obaveznost izlaska organa uprave na lice mesta radi utvrđivanja činjeničnog stanja i nalaganja mera, davanje mogućnosti i prednosti onim vlasnicima koji ulažu svoja sredstva za izvođenje hitnih radova za opštu korist i u interesu svih drugih vlasnika (uz mogućnost koju već imaju svi po zakonu da u parnici ostvare svoja prava).

Popraviti položaj vlasnika na nepokretnostima u privatnoj svojini, omogućiti im liberalniji položaj, jednostavniju proceduru pred organom uprave, šira prava i mogućnosti u izvođenju radova na zaštiti objekta od propadanja.

Dati mogućnost svim vlasnicima/suvlasnicima nad stanovima u privatnoj svojini koji pokazuju brigu i želju da zaštite objekat od propadanja, da lakše ostvare ta prava, da mogu samostalno da iniciraju „korisne“ postupke; sankcionisati nesavesne korisnike; dati mogućnost vlasnicima/korisnicima zajedničkih delova u zgradi u privatnoj svojini, a koji su zbog položaja stana u zgradi direktno ugroženi, da brzo i efikasno ostvare mogućnost zaštite svoje sigurnosti i sigurnosti ugroženog objekta od obrušavanja i daljeg propadanja./37

Motorno vozilo

Član 330 i 331

1. Celishodno je urediti pojam motornog vozila, što je i predloženo u čl- 330. U čl. 331 st. 2 izostala je reč držalac. Odgovornost za štetu koju trpe treća lica uređena dva puta i u st. 4 čl. 331 i u st. 1. čl. 332. Trebalo bi ukloniti st. 4 čl. 331, jer se odgovornost prema trećim licima, koja nisu sopstvenici ili držaoci motornih vozila, ostvaruje drugačije. Nejasnoća u vezi sa oblikom odgovornosti prema trećim licima, koja je postojala u ZOO, ostala je i u Nacrtu. I Nacrt govori samo o tome da sopstvenici odgovaraju solidarno prema trećim licima, ali ništa ne govori o osnovu i vrsti njihove odgovornosti. Marija Karanikić Mirić je u svojoj monografiji o Objektivnoj odgovornosti zauzela stav da bi odgovornost prema trećim licima trebalo da bude objektivna. Ovaj stav je potvrđen i sudskoj praksi. Taj stav bi trebalo smatrati ispravnim i u skladu sa tim jasno konstatovati da je odgovornost prema trećim licima objektivna. Stoga bi u čl. 331 st. 4 i 332 st. 1 trebalo uneti sintagmu „bez obzira na svoju krivicu“, tj. jasno istaći da je odgovornost objektivna, i odbaciti alternativni tekst iz čl. 334./4

2. Stav 1 ovog člana mogao bi da glasi: „Motornim vozilom smatra se svako vozilo koje se pokreće sopstvenim motorom i koje je namenjeno za upotrebu na kopnu, osim šinskog vozila, i koje je po svojim tehničkim osobinama osposobljeno za prevoz.“

Stav 2 bi mogao da glasi: „Motornim vozilom smatra se i priključno vozilo bez obzira da li je spojeno sa vučnim vozilom.“

Predlažem da se u Glavu II odsek 5 ugradi sledeća formulacija pravnog pojma saobraćajne nezgode: „Pod izrazom saobraćajne nezgode podrazumeva se svaka nezgoda u kojoj su učestvovala jedno ili više motornih ili nemotornih vozila, koja se dogodila u saobraćaju na javnom putu, na terenu otvorenom za svakog ili na privatnom terenu, ili otvorenom za određeni broj lica koja imaju pravo da se njime koriste.“

Smatram da su osnovna rešenja bolja od alternative. /16

3. Nije rešen položaj „renta kar“ organizacija kao vlasnika vozila koja izdaju na korišćenje trećim licima. Po odredbama navedenih članova vlasnici za štetu koju pretrpe treća lica kao sopstvenici ili držaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Treba predvideti, odnosno isključiti mesta gde može doći do saobraćajnog udesa (dvorišta, seoski nekategorisani putevi, parking prostori i sl.). Ta pitanja bi se raspravljala po principima „obične“ štete, odnosno bi bilo lice koje je štetu u tim uslovima pričinio./73

Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu

Član 334

Prihvatiti Alternativu postojeće rešenje iz člana 178 ZOO. Zameniti reč „sopstvenik“ sa rečju „imalac“. /1

Odgovornost za opasne delatnosti

Član 335

1. Pored toga što se ova odredba našla na neadekvatnom mestu, odnosno ne nalazi se u okviru odredbi koje se bave štetom od opasne stvari i opasne delatnosti, smatramo da ista nije ni neophodna imajući u vidu da je na odgovarajućim članovima već napomenuto da se odnose i na opasnu delatnost (a ne samo na opasnu stvar). Na mestima gde to nije pomenuto, shodna primena nije ni moguća po prirodi stvari.

Brisati član 335 (ili eventualno ovu odredbu premestiti u deo GZ koji se bavi opasnom stvari i opasnom delatnošću. /1

2. Dodati na kraju reči: ''i opasno ponašanje''. /56

Odgovornost za štetu usled terorističkih akata,

javnih demonstracija ili manifestacija

Član 336

1. Najadekvatnija je Varijanta 2 koja predviđa naknadu štete i pravnim licima (što je novina), kao i da pored države mogu biti odgovorni i pokrajna i jedinica lokalne samouprave u zavisnosti od toga čiji su organi u konkretnom slučaju bili dužni da spreče nastanak štete.

Prihvatiti Varijantu 2. /1

2. Alternativa sa varijantom II se čini ispravnijom od predloženog rešenja. Trebalo bi je usvojiti./4

3. Kao poseban slučaj odgovornosti Prednacrt ne sadrži odredbe o odgovornosti za štetu koje potiču od atomskih postrojenja i zračenja, niti odgovornost za davanje profesionalnih saveta i za nesavesno lečenje. Time se ove važne oblasti posebnih slučajeva građanske odgovornosti prepuštaju posebnim zakonima kao što je Zakon o zaštiti zdravlja, Zakon o advokaturi. Potrebno je napomenuti da smernice EU naročito naglašavaju tzv. apsolutnu odgovornost za atomske štete, tj. štete koje potiču iz atomskih postrojenja, što znači da imalac postrojenja odgovara i u slučaju sadejstva više sile./22

4. Vreme u kojem živimo, a naročito učestalost terorističkih aktivnosti čiji smo savremenici, zahtevaju potpuniju i sigurniju građansko-pravnu zaštitu imovinskih i neimovinskih dobara građana, od one predviđene u odredbi čl. 180 ZOO. Akti nasilja i terora, štete nastale prilikom demonstracija i manifestacija koji su učinjeni prema građanima namerno ili nenamerno, kao i štete koje su oni pretrpeli u demonstracijama i manifestacijama ili iz drugih pobuda, a njihovi počinioci nisu pronađeni, ili pak nisu krivično odgovorni, ili su insolventni, još uvijek nisu građansko-pravno sankcionisani, jer se odredba čl. 180 na njih ne odnosi. Pravo na naknadu štete zbog akata nasilja ili terora ne mogu da ostvare ni pravna lica, mada je i njihova imovina jednako izložena riziku nastupanja štete usled akata nasilja ili terora ili pak usled demonstracija i manifestacija. Stoga podržavamo stav onih pravnih pisaca koji se zalažu da zakonodavac, de lege ferenda, učini značajne intervencije kako bi se pružila mogućnost obeštećenja svima onima koji stradaju kao nedužne žrtve i pojedinačnog akta nasilja kojim je ugrožen osjećaj lične sigurnosti građana, te u tom cilju osnivati i odgovarajuće fondove za naknadu ovakvih šteta./87 (Budvanski pravnički dani 2016)

5. Odredbe o odgovornosti za štetu usled terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija uskladiti sa Evropskom konvencijom o obeštećenju žrtava nasilja. /21

Odgovornost organizatora priredbi

Član 337

Predlažem usvajanje alternativnog teksta. Celishodno je opseg mogućih razloga štete proširiti i na oštećenje stvari./4

Vaspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu

Član 341

1. Zadržati termin „uspostaviti“ umesto termina „vaspostaviti“, s obzirom da ne vidimo objektivnu potrebu da se termin koji je već uobičajen u praksi menja. Zameniti termin “vaspostaviti“ sa terminom „uspostaviti“. /1

2. Za postojanje odgovornosti po osnovu krivice potrebno je da se ispune uslovi: postojanje štete, da je šteta nastala protivpravnom radnjom ili propuštanjem štetnika, da se ta radnja i nastala šteta mogu pripisati u krivicu štetnika i da postoji uzročna veza između protivpravne radnje i štete. Materijalna šteta se deli na običnu štetu i izmaklu korist. Kod obične štete dolazi do umanjenja postojeće imovine oštećenog. Novčana naknada nematerijalne štete može se dosuditi ako sud nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina duševnih bolova i straha, kao i njihovo trajanje to opravdavaju. Propisan poseban režim obaveznog osiguranja od autoodgovornosti vlasnika motornih vozila za štetu pričinjenu trećim licima. Poslodavac odgovara za štetu koju odgovorno lice ili zaposleni vršeći zlostavljanje prouzrokuje drugom zaposlenom kod istog poslodavca. Uzbunjivač i lice koje uživa zaštitu kao uzbunjivač imaju pravo na potpunu naknadu štete (materijalne i nematerijalne) koja im je naneta zbog uzbunjivanja. Pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete pripadaju svakom licu na koga se odnosi informacija čije je objavljivanje zabranjeno, nezavisno od drugih sredstava pravne za- štite koja tom licu stoje na raspolaganju. U sudskoj praksi preovladava stav o nepriznavanju nematerijalne štete zbog narušavanja poslovnog ugleda preduzeća usled povrede prava na žig, uz obrazloženje da novčana naknada nematerijalne (moralne) štete koju potražuje pravno lice (privredni subjekat) ne uživa sudsku zaštitu, jer se vidovi nematerijalne štete (pretrpljeni bol, strah i dr.) mogu dosuđivati samo fizičkim licima./75 (Pravni život 10/16)

Dospelost potraživanja naknade

Član 342

Potrebno je zadržati termin „nastanak štete“ umesto predloženog „nastajanje štete“ s obzirom da se radi o trenutku. Reč „nastajanja“ zameniti rečju „nastanka“. /1

Naknada u obliku novčane rente

Član 344

1. Smatramo da nije opravdano u stavu 4 ograničavati maksimalnu visinu ukupnog iznosa renti na 15 godina. Treba prihvatiti Alternativu. U stavu 4 brisati reči: „a koja ne može biti veća od ukupnog iznosa renti za petnaest godina“. Prihvatiti Alternativu. /1

2. Alternativu ne be trebalo usvojiti. Treba omogućiti sudu da utvrdi da li je zahteva poverioca za obezbeđenje potraživanja opravdano. U suprotnom, redovno će svaki poverilac tražiti obezbeđenje, što s jedne strane nije opravdano u svakom slučaju./4

3. U stavu 4 posle reči „čija se visina određuje“ dodati reči „primenom aktuarskih principa obračuna“, a na kraju stava brisati reči „a koja ne može biti veća od ukupnog iznosa renti za 15 godina“./10

Prosta šteta i izmakla dobit

Član 345

1. U stavu 2 kombinacija predloženog i alternativnog teksta bi možda bila najbolja./4

2. Smatramo da ne treba menjati pojmove „obična šteta i izmakla korist“ kako u naslovu tako ni u samoj sadržini člana. Naročito što je u predlogu u naslovu korišćen pojam „izmakla dobit“ a u nastavku člana je korišćen pojam „izmakla korist“.

Promeniti naslov u „Obična šteta i izmakla korist“. Ne prihvatiti Alternativu. Promeniti stav 1 člana tako da glasi:

Oštećenik ima pravo po pravilu kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi“. /1

Kad je šteta prouzrokovana namerno ili krajnjom nepažnjom, ili umišljajnim krivičnim delom

Član 347

1. Treba brisati stav 1 ovog člana i u tom smislu menjati i naslov člana. Naime, postoje situacije kada je štetnik namerno ili krajnjom nepažnjom prouzrokovao štetu oštećenom, s tim da postoji i doprinos oštećenog nastanku te štete. Npr. provokacija oštećenog pre napada štetnika, ili situacija kada je štetnik namerno učinio štetu oštećenom ali u prekoračenju nužne odbrane. To su svakako okolnosti koje sud mora uzimati u obzir prilikom ocene doprinosa oštećenog nastanku štete.

Brisati stav 1 ovog člana. Izmeniti naslov člana tako da glasi: „Šteta prouzrokovana krivičnim delom“. Ne prihvatiti Alternativu. /1

2. Možda je ova odredba stav 1 nepotrebna, jer je u čl. 348 za oba slučaja sniženja naknade propisano da šteta ne sme biti prouzrokovana namerno ili krajnjom nepažnjom. Alternativu ne bi trebalo usvojiti. Treba omogućiti sudu da slobodno odlučuje o tome da li će odstupiti od načela integralne naknade štete i dosuditi veću naknadu od naknade koja bi se ostvarila primenom pravila o naknadi imovinske štete./4

Krivica oštećenika

Član 349

1. Predložena odredba je bolja od alternativnog teksta čl. 350, te bi alternativu trebalo odbaciti. „Okolnosti slučaja“ je standard na koji se zakonski tekstovi često pozivaju, ali ga je u praktičnoj primeni prava teško popuniti konkretnom sadržinom./4

2. Treba zadržati važeće rešenje sadržano u Alternativi (koja je omaškom upisana pod brojem člana 350)

Prihvatiti Alternativu. /1

Novčana renta u slučaju trajne nesposobnosti za rad

Član 353

Stava smo da je inicijalni predlog dobar, imajući u vidu da za razliku od postojećeg rešenja (predviđenog Alternativom) predviđa sveobuhvatniju naknadu za oštećenog. S druge strane, naslov člana bi trebao korigovati (proširiti), imajući u vidu da član propisuje novčanu rentu i u slučaju trajno smanjene radne sposobnosti (a ne samo trajne nesposobnosti za rad).

Prihvatiti inicijalni predlog. Korigovati naslov člana tako da glasi: „Novčana renta u slučaju trajne nesposobnosti za rad ili trajnog smanjenja radne sposobnosti“. /1

Neprenosivost prava

Član 355

1. Treba prihvatiti i Varijantu I i Varijantu II. Naime, Varijanta I koja menja stav 1 je preciznija nego inicijalni predlog ovog stava. S druge strane, smatramo da je novina koju uvodi Varijanta II (dodaje stav 3) u skladu sa načelom pravičnosti. Prihvatiti i Varijantu I i Varijantu II. /1

2. Predlažem usvajanje i varijante I i varijante II. Nije u prirodi novčane rente da bude prenosivo za života, ali ne bi trebalo da bude smetnje da bude nasledivo, ukoliko je poverilac za života pokrenuto sudski postupak./4

Rasprostiranja neistinitih činjenica

Član 356

U stavu 1 ovog člana je pogrešno dodato na početku rečenice „Ko drugome nanese imovinsku štetu povredom…“, te je pri kraju rečenice ponovljeno isto „..i tome mu prouzrokuje imovinsku štetu…“. Smatramo da je početak rečenice suvišan, odnosno da je dosadašnje rešenje iz člana 198 ZOO bilo odgovarajuće.

Zadržati dosadašnje rešenje u stavu 1: „Ko drugome povredi čast kao i ko iznosi …“ /1

Objavljivanje presude ili ispravke i satisfakcija

Član 357

1. Treba prihvatiti Alternativu koja zapravo sadrži postojeća rešenja iz člana 199 ZOO. Treba prihvatiti i novi stav 2 koji predviđa Alternativa. /1

2. Predlažem usvajanje predloženog teksta i uklanjanje alternativnog teksta iz čl. 358./4

Satisfakcija u slučaju nanošenja bola

Član 359

1. Treba prihvatiti Alternativu koja sadrži dosadašnje rešenje iz člana 200 ZOO. /1

2. Predlažem usvajanje predloženog teksta, a da se alternativa odbaci. Razlozi koji su izneti na javnoj raspravi u Novom Sadu ubedili su me da je možda bolje određenje duševnih bolova ostaviti otvorenim, kako se predlaže u Nacrtu, ali u tom slučaju moramo biti svesni da će presudnu ulogu u kvalifikaciji relevantnih oblika duševnih bolova imati sudovi, čega naše sudstvo mora biti svesno./4

3. Mogućnost uređenja kriterijuma za određivanje visine naknade nematerijalne štete postoji. Na to ukazuje i nemačko zakonodavstvo koje je donelo Zakon o naknadi za suđenje, koji je i danas na snazi u SR Nemačkoj. Ovim zakonom predviđeno je paragrafom 7 tačkom 3 da je za gubitak koji nije materijalna šteta naknada 25 eura, za svaki dan boravka u pritvoru, a u tački 4 istog paragrafa da je za štetu koja bi se desila bez optužbe naknada neće biti isplaćena.

Zato smatram da je celishodno da se dopuni član 359 odnosno 360 GZ novim stavom koji glasi: ''Kriterijumi za određivanje visine naknade nematerijalne (moralne) štete regulisaće se posebnim zakonom''. Ovi posebni zakoni (iz svih oblasti u kojima postoji mogućnost prouzrokovanja nematerijalne štete i obaveza njene naknade – osiguranje, krivična materija, informisanje, zdravstvo...), trebalo bi da se donesu paralelno sa Građanskim zakonikom, kako bi po stupanju na snagu GZ, moglo pravilno primeniti odredbe člana 359 odnosno 360. Smatram da jedan od kriterijuma za određivanje visine naknade nematerijalne štete, posebno one koja se isplaćuje iz budžeta R. Srbije, treba da je i prosečna zarada u R. Srbiji.

Na ovaj način olakšalo bi se postupanje sudova prilikom određivanja naknade nematerijalne (moralne) štete, postiglo ujednačavanje sudske prakse i time bi se u potpunosti ispoštovao princip pravičnosti kod odmeravanja visine ove štete (posebno kod isplate naknade ove štete iz budžetskih sredstava R. Srbije, jer bi bilo pravedno i u odnosu na oštećenog, ali i u odnosu na sve građane koji ostvaruju primanja iz budžeta, kao i na sve poreske obveznike)./46

Pravična novčana naknada neimovinske štete pravnom licu

Član 361

1. Pri uvođenju prava na naknadu neimovinske štete pravnom licu, smatramo da je to najbolje učinjeno Varijantom II. Nije neophodno ni navoditi da to pravo pripada nezavisno od naknade imovinske štete (kako je to predviđeno preostalim varijantama). /1

2. Predlažem usvajanje predloženog teksta, a da se odbaci kako Varijanta I, tako i Varijanta II. Predložena alternativa je jasnija./4

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu

u slučaju smrti ili teškog invaliditeta

Član 362

1. Predlažem usvajanje predloženog teksta i odbacivanje alternative. Predloženi tekst rešava brojne probleme u vezi sa primenom relevantne odredbe ZOO, koja je preuzeta u alternativi, a pre svega pravo deda i baba, odnosno unučadi, na naknadu neimovinske štete./4

2. Proširiti krug lica koji imaju pravo na naknadu nematerijalne štete zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica./60

Naknada buduće štete

Član 364

Predlažem da se ova odredba izmeni na sledeći način: „Sud će na zahtev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću neimovinsku štetu ako je po redovnom toku stvari izvesno da će ona nastati ili trajati i u budućnosti.“ /4

Ustupanje i nasleđivanje prava na naknadu

Član 365

1. Varijantu I i Varijantu II bi trebalo odbaciti iz različitih razloga. /4

2. Inicijalni predlog dobra novina. S druge strane, Varijanta II ne predviđa uslov da je o pravu na naknadu neimovinske štete pokrenut spor, što previše odvaja regulativu od svrhe ovog instituta. /1

3. Odredba člana 365 Zakonika bi trebalo da bude prihvaćena u formi da je dovoljno da se povede spor za naknadu neimovinske štete kako bi se mogao prenositi na naslednike, s obzirom da je vrlo diskutabilno da li bi Evropski sud za ljudska prava prihvatio neprenosivost neimovinske štete (okončanje postupka od strane naslednika tužioca), posebno u situaciji kada parnice u Srbiji veoma dugo traju./32

4. Predloženo pravilo o nasledivosti prava na naknadu moralne štete posmatrati u svetlu objektivizovanja pojma moralne štete, što se u Prednacrtu takođe razmatra. Naime, u srpskom pozitivnom pravu prihvaćen je najčistiji oblik subjektivne koncepcije moralne štete. Moralnu štetu ne čini sama povreda ličnog dobra ili objekta nekog neimovinskog prava, već bol ili strah, povreda intimne sfere koja sa sobom nosi poremećaj u psihičkoj ravnoteži oštećenika. Pod objektivizacijom moralne štete misli se na promenu ovog shvatanja, tj. na razumevanje nematerijalne štete kao povrede ličnog dobra ili objekta neimovinskog prava ili samog neimovinskog prava ili pravom zaštićenog interesa, a u svakom slučaju, bez obzira na to da li je ta povreda imala za rezultat bol ili strah odnosno trpljenje u intimnoj sferi oštećenika. Osnovni argument koji se u našoj pravnoj teoriji navodi u prilog nenasledivosti prava na naknadu moralne štete jeste nemogućnost da se satisfakcija, kao svrha naknade, ostvari nakon smrti oštećenika. Međutim, već je rečeno da satisfakcija nije jedina svrha naknade moralne štete – kao što ni reparacija nije jedina svrha naknade imovinske štete. Uz to, samu satisfakciju kao svrhu naknade moralne štete treba shvatiti apstraktno: satisfakciju ili zadovoljštinu predstavlja već to što pravni poredak oštećeniku priznaje pravo na pravičnu novčanu naknadu za moralnu štetu. Satisfakcija nije potrošnja primljene naknade, nego samo njeno priznavanje, dosuđivanje i isplata. Pošto je primio naknadu, oštećenik više ne može da povredi svrhu zbog koje mu je ona dosuđena: bez značaja je kako on dalje postupa s primljenim novcem.

Osnovni argument koji se u francuskoj pravnoj doktrini navodi protiv višedecenijske prakse Kasacionog suda koji smatra da je pravo na naknadu moralne štete nasledivo jeste preterana komercijalizacija emocija, moralnih vrednosti i ličnih odnosa: Neke moralne, neimovinske vrednosti su već komercijalizovane i to se ne dovodi u pitanje, ali se procenjuje da nasledivost prava na naknadu moralne štete predstavlja korak predaleko u tom smeru. Međutim, jasno je da je ova tvrdnja arbitrarna – ona je stvar ukusa i mere u društvu koje ne spori: da se naknada za intimno, emocionalno trpljenje isplaćuje u novcu; da naslednici mogu da nastave sudski postupak koji je za života započeo oštećenik i da na koncu prinudno naplate naknadu za bol i strah koje je trpeo do smrti; da sudovi koriste unapred određene tarifnike ili skale da bi utvrdili visinu pravične naknade za moralnu štetu itd. Moderno pravo o odgovornosti za prouzrokovanu štetu svedoči o promeni u vrednostima i shvatanjima zbog kojih su pravila o nasledivosti prava na naknadu moralne štete nekada bila restriktivna. /82 (Budvanski pravnički dani 2015)

Regres isplatioca

Član 368

1. Treba zadržati nastavak rečenice 3. stava koji Alternativa predviđa (pri čemu isto predviđa i član 208 ZOO). Prihvatiti Alternativu. Smatramo da je potrebno zakonikom regulisati i odgovornost države za lica koja pričine štetu u svom radu a država im je poverila javna ovlašćenja. /1

2. Predlažem usvajanje alternative. To što se ne može utvrditi deo svakog pojedinog dužnika, ne znači da je pravično da dug uvek dele na „ravne časti“. To treba da bude osnovno pravilo, ali sudu treba omogućiti da od njega odstupi, ukoliko bi se to protivilo načelu pravičnosti./4

Kad se osnov nije ostvario ili docnije otpao

Član 375

Alternativnu smatram preciznijom u odnosu na predloženi tekst, te bi je trebalo usvojiti./4

Kad se može zadržati primljeno

Član 380

1. Alternativu smatram razumnom. Trebalo bi je usvojiti./4

2. Alternativni predlog stave 2 odredbe člana 380 Zakonika bi mogao da bude upitan iz ugla npr. presude Solomun protiv Hrvatske (ali i niza drugih odluka Evropskog suda za ljudska prava) koji daju prednost “presuđenoj stvari” u odnosu na ovlašćenja Vrhovnih sudova da ukinu pravnosnažne presude. Da li postoji opravdan razlog da se savesnost pribavioca ceni od trenutka dostave odluke o prihvatanju vanrednog pravnog leka ukoliko je sticalac bio savestan u ranijim fazama postupka. Da li se I u ovom slučaju može primeniti mutatis mutandis presuda Evropskog suda za ljudska prava Gladysheva v. Russia (broj predstavke 7097/10, presuda od 6. decembra 2011. godine). Koliko bi Načelo pravičnosti moglo da prevagne u odnosu na ovlašćenje sticaoca da zahteva povraćaj primljenog?/32

Isplata pre roka ili pre ispunjenja uslova

Član 381

Trebalo bi usvojiti alternativu, tj. da se briše čl. 381. Pre svega zbog drugog stava. /4

Opšta pravila

Član 385

Možda bi trebalo usvojiti alternativu, uprkos tome što je odredba ZOO, odnosno predložena odredba u Nacrtu jasna i dobila relativno nedvosmislenu primenu u praksi. Alternativni tekst smatram boljim iz razloga što precizira da šteta koja preti treba da bude neminovna, a korist čije je propuštanje u izgledu da bude znatna. „Znatna korist“ je jasniji pravni standard od „očigledne koristi“./4

Kad nezvani vršilac veruje da vrši svoj posao

Član 386 i 387

Ova glava (glava IV sadrži odredbe o nezvanom vršenju tuđih poslova. Naslov iznad člana 386. govori o ''nezvanom vršiocu'', naslov odeljka 2. je ''obaveze i prava nezvanog vršioca'' a naslov iznad člana 387. glasi: '''Obaveze poslovođe bez naloga'' dok sam član 387. govori o ''nezvanom vršiocu''. Ovo sve bi terminološki trebalo ujednačiti./2

Spašavanje tuđe stvari

Član 391

Ukoliko se ovaj član usvoji, imaćemo preklapanje sa čl. 303 st. 2, u okviru pravila o otklanjanju štete od drugog, kao razlogu isključenja subjektivne odgovornosti. Taj stav, naime, propisuje da pravo na naknadu štete ima lice koje ju je pretrpelo u otklanjanju opasnosti štete koja je drugom licu pretila./4

Nastanak obaveze

Član 396 i 397

Mišljenja sam da bi trebalo uskladiti sadržinu stava 2. člana 396. sa sadržinom člana 397. (savesnost pribavioca).

Posebno, u stavu 2. člana 397. posle reči ''njenog ranijeg imaoca'' dodati reč ''protiv''./2

Sjedinjenje

Član 402

Treba da stoji da potraživanje iz obveznice prestaje kada obveznica pripadne onome ko se obavezao jer je to sjedinjenje.

Brisati „ne“ ispred reči „prestaje“. /1

Prigovori izdavaoca

Član 403

Postavlja se pitanje da li u stavu 3, posle reči ''prema'' dodati reč ''potonjem''./2

Legitimacioni papiri

Član 440

1. Uporediti sa članom 404./2

2. Legitimacioni papiri i legitimacioni znaci – Trebalo bi usvojiti alternativu da se ove odredbe brišu, jer su one uređene u okviru obveznica na donosioca, što je više u skladu sa njihovom prirodom./4

Legitimacioni znaci

Član 441

Uporediti sa članom 405./2

Obaveza dovođenja stvari u određeno stanje

Član 445

Našim kratkim istraživanjima u potpunosti smo dokazali postavljenu hipotezu da je katastar nepokretnosti, kao nova i jedinstvena evidencija tehničkih podataka o nepokretnostima i stvarnim pravima na istim, tačna, sigurna i izvan svega moderna evidencija, za razliku od nesigurne, netačne i zapuštene zemljišne knjige.

Očigledno je da zemljišna knjiga nema mesta ni u Prednacrtu, te u tom smislu treba menjati članove 1703, 1709, kao i komentar u fusnoti na strani 445 koji je u potpunosti netačan i nepotreban./80 (Pravni život 10/2015)

Opšta pravila

Član 448

Stav 1 i 2 uporediti sa st. 2. i 3. člana 446./2

Isključenje i ograničenje odgovornosti

Član 452

1. Nije mi jasna suština odredbe stava 4. u alternativi./2

2. Potrebno je omogućiti isključenje ugovorne odgovornosti za običnu nepažnju.

Ne prihvatiti alternativu. /1

Vreme ocenjivanja štete

Članovi 456 do 457

Imajući u vidu da je čl. 458 predviđena supsidijarna primena odredaba o vanugovornoj odgovornosti za štetu, što je u redu, onda nam ne treba čl. 456 i 457, jer je i okviru materije vanugovorne odgovornosti za štete imamo doslovno ista pravila. To su čl. 345 st. 2. i 346. Stoga se čl. 456 i 457 mogu ukloniti /4

Opšta pravila

Član 459

1. Trebalo bi usvojiti alternativu, jer je preciznija od predložene odredbe./4

2. Prvo rešenje je adekvatnije postavljeno i bolje oslikava pojam ugovorne kazne.

Ne prihvatiti alternativu. /1

Smanjenje iznosa ugovorne kazne

Član 463

1. Smanjenje visine ugovorne kazne treba vezati za štetu koju je pretrpeo poverilac a ne za visinu i značaj obaveze dužnika.

Ne prihvatiti alternativu. /1

2. Trebalo bi usvojiti alternativu, jer je preciznija od predložene odredbe./4

Neprava ugovorna kazna

Član 464

Trebalo bi usvojiti alternativu. Celishodno je urediti i nepravu ugovornu kaznu./4

Ugovorna kazna i naknada štete

Član 465

1. Trebalo bi odbaciti i Varijantu I i Varijantu II. – Primedba u vezi sa Varijantom I je da se podrazumeva da poverilac treba da dokaže da je pretrpeo štetu u iznosu većem od iznosa ugovorne kazne te je to nepotrebno posebno isticati. U vezi sa Varijantom II, ne bi bilo celishodno promeniti teret dokazivanja krivice dužnika, ukoliko poverilac zahteva naknadu u iznosu većem od ugovorne kazne, jer sa tim pitanjem krivica nema velike veze. /4

2. Postojeće pravilo ZOO dobro reguliše ovu situaciju i ne bi ga trebalo menjati.

Ne prihvatiti varijante 1 i 2. /1

Kad se duguje

Član 467

Celishodno je ove dve vrste kamata razmotriti zajedno, uprkos njihovim različitim funkcijama.

U nazivu odseka (467) predlaže se zakonska (zatezna) kamata, ali se u članovima koji se odnose na nju pominje samo zatezna kamata. Zatezna kamata je termin koji je već ustaljen i ima jasno značenje, dok termin zakonska kamata može da ima šire značenje: on pojmovno obuhvata i ugovornu kamatu, budući da je i ona uređena zakonom, i to kogentnim normama, jer ako se ugovori ugovorna kamata suprotna odredbama Zakona, primenjuju se posledice delimične ništavosti, tj. kamata se smanjuje na najviši dopušteni iznos. U tom smislu bi i u odredbama o ugovornoj kamati (čl. 602) reči „zakonska kamata“, trebalo izmeniti u „zateznu kamatu“./4

Pravo na potpunu naknadu

Član 468

1. U stavu 2 alternativni tekst je primereniji./4

2. Ali ako poverilac dokaže da je šteta koju je pretrpeo zbog dužnikovog zadocnjenja veća od naknade predviđene u prethodnom članu, ono ima pravo zahtevati potpunu naknadu štete.

Alternativa: Stav 2 se menja tako da glasi:

Ako je šteta koju je poverilac pretrpeo zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtevati razliku do potpune naknade štete.

Prihvatiti alternativu, brisati prvi predlog, nije jasan pojam naknade u prvom predlogu. /1

Vršenje dužnikovih prava

Član 470

1. Ovo poverilačko pravo do sada nije bilo regulisano ZOO, ima smisla i potrebe da bude regulisano GZ. Nedostatak actio oblique u našem pravu na posredan način upućuje poverioca da propuštanja dužnikova kojim se nanosi šteta poveriocima ostvaruje putem paulijanske tužbe i zato je potrebno omogućiti dodatno pravo.

Smatramo da je ideja odlična, samo joj nedostaje opredeljenje instrumenta sprovođenja koji nije izvršenje bilo zaloge bilo radnje izvršenja u postupku pred sudom. Dakle potrebna je zakonska legitimacija poverioca prema dužnikovim dužnicima, rešavanje pitanja prvenstva u vršenju, način vršenja u smislu da li se plodovi tog vršenja isplaćuju na račun dužnika od strane dužnikovog dužnika ili na račun poverioca, zatim javnost toga iskorišćenog prava kroz npr. Registar pri APR-u i na kraju je potreban način zaštite ovog prava od strane samih poverilaca prema dužnikovom dužniku.

Ne brisati ovaj član i dodatno ga razraditi. /1

2. Ideja nije loša, ali može da dovede do brojnih nejasnoća u praktičnoj primeni. Prvo se postavlja pitanje kako će poverilac vršiti prava dužnika, sudski ili vansudski. U st. 2 stoji da će sud obavestiti dužnika o poveriočevom zahtevu. Da li to znači da sud zaista samo obaveštava dužnika? Mislim da to nije dovoljno, već se podrazumeva da sud donosi odluku kojom nalaže dužniku da trpi da poverilac vrši njegovo pravo? Ako je takva sudska odluka, pretpostavljam da bi to trebalo da bude rešenje, postavlja se pitanje kakav bi odnos imalo ovo pravilo sa pravilo izvršenja na potraživanju prema ZIO i pravilima namirenja u stečaju./4

Opšte pravilo

Član 471

Predlažemo da ostane naziv pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

Ne prihvatiti predloženu promenu (opozivanje dužnikovih pravnih radnji). /1

Rok za podizanje tužbe

Član 476

1. Prihvatiti predloženu alternativu o mogućnosti obaveštenja u kom slučaju se rok za podnošenje tužbe prekida, dodatno izmeniti pravilo o dužini roka za pobijanje u slučaju porodične i kvazipaulijanske tužbe.

Rok za podnošenje tužbe u slučaju porodične i kvazipaulijanske tužbe povećati na 5 godina a za pobijanje teretnog raspolaganja da ostane 3 godine. Zadržati stav 3. Alternative uz preciziranje da to poverilac može učiniti samo jedanput zbog mogućnosti zloupotrebe. /1

2. Ne bi trebalo usvojiti alternativni naziv odeljka: opozvati se mogu samo svoje radnje i svoje izjave volje, a ne i tuđe. Tuđe radnje i izjave volje se eventualno, u zakonom određenim slučajevima i uslovima, mogu pobijati.

Ne bi trebalo usvojiti alternativni tekst. Smatram opravdanim da se teretna raspolaganje teže pobijaju (u kraćem roku) od besteretnih raspolaganja./4

Ispunjenje od strane dužnika ili trećeg lica

Član 487

1. Zadržati pravilo iz ZOO jer u praksi nije pravilo probleme.

Ne prihvatiti alternativu. /1

2. Celishodno je na ovom mestu ukazati na adekvatnost regulative o tome da li je punovažno ispunjenje od strane poslovno nesposobnog dužnika, odnosno ispunjenjem poslovno nesposobnom poveriocu. Ova pitanja bi u Nacrtu bila uređena u čl. 487 u alternativnom tekstu ili u čl. 488 st. 1, odnosno u čl. 499. Obe odredbe su preuzete iz ZOO. Ako sam ZOO (Nacrt) omogućava ispunjenje obaveze poslovno nesposobnom poveriocu tako što će dužnik stvar položiti u sudski depozit, postoji drugi zakonom određeni put kojim se dužnik oslobađa obaveze, ako je poverilac poslovno nesposoban. Stoga ništa ne bismo izgubili ukoliko bismo jednostavno zabranili kako ispunjenje od strane poslovno nesposobnog dužnika, tako i ispunjenje poslovno nesposobnom poveriocu. /4

Ispunjenje poslovno nesposobnog

Član 488

Stav prvi ovog člana propisuje da obavezu može ispuniti i poslovno nesposoban dužnik, ako je postojanje obaveze nesumnjivo i ako je dospeo rok za ispunjenje. Kod ove norme treba imati u vidu odredbe člana 53. ZOO, po kojima poslovno nesposobno lice može zaključiti ugovor, ako ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje takvog ugovora, dakle ugovora koji on može kao takav da zaključi, bez saglasnosti svog zakonskog staraoca. Pored toga, ako bi poslovno nesposobno lice i zaključilo kakav ugovor, za koji inače nije sposoban da ga zaključi (na primer, ugovor o prodaji ili kupovini nepokretnosti i drugo), mora se tražiti izjašnjenje njegovog zakonskog zastupnika, pa ukoliko bi došlo do ispunjenje neke takve obaveze od poslovno nesposobnog lica, bez saglasnosti njegovog zakonskog zastupnika, takav pravni posao bi bio ništav.(čl. 115. do čl. 130. ZOO)./73

Ugovorna subrogacija

Član 490

Trebalo bi usvojiti alternativni tekst st. 1, koji je zapravo odredba iz važećeg ZOO. Predloženi tekst ne donosi neku značajnu novinu, a u uvodi i jedan termin koji je inače stran u ZOO, odnosno u ovoj knjizi Nacrta („garantija“)./4

Zakonska subrogacija

Član 491

1. Na mesto ove odredbe trebalo bi preuzeti odredbu čl. 300 ZOO. Inače, i u ovom članu Nacrta se koristi termin garancija, u smislu obezbeđenja. Ukoliko se uopšte pokaže opravdanim da se uvede ovaj novi termin u tekst Nacrta, jer smatram da to ne bi bilo opravdano, onda bi ga u svakom slučaju trebalo dosledno upotrebljavati. U ovom članu se govori o „garancijama“, dok u čl. 490 st. 1 o „garantijama“./4

2. Predlažemo dodavanje odrednice „celokupne obaveze“ vezano za prenos svih sporednih prava.

Posle reči „kad“ dodati „celokupnu“. /1

Subrogacija u slučaju delimičnog ispunjenja

Član 492

Radi preciziranja i izbegavanja pogrešnog tumačenja, predlažemo da se u drugom stavu doda da se navedeno može ugovoriti pre ispunjenja ili prilikom ispunjenja.

U prvom redu stava dva posle reči „mogu“ dodaju se reči „pre ili prilikom ispunjenja“. /1

Koliko se može zahtevati od dužnika

Član 494

Predlažemo dodavanje na kraju teksta određenja da navedeno ograničenje ne utiče na pravo zahtevati zateznu kamatu određenu zakonom.

Posle stava 1 dodati stav 2 koji glasi: “Ograničenje iz prethodnog stave ne utiče na pravo ispunioca da zahteva od dužnika zateznu kamatu određenu zakonom“. /1

Prividni poverilac

Član 497

Definicija „prividnog poverioca“ nije data, niti se iz tih reči može razumeti o kom se to licu radu i da li je član 504. dobro formulisan i da li mu je sadržina adekvatna drugim normama ovog zakona koje se odnose na obaveze dužnika.

Definicija prividnog poverioca mogla bi se formulisati na sledeći način:

„Prividni poverilac u smislu odredaba ovog člana je lice koje ima neke obaveze prema pravom poveriocu dužnika (po osnovu sticanja bez osnova), a dužnik ima obavezu i prema pravom i prema prividnom poveriocu, pa u dobroj veri da čini najbolje, da bi taj lanac dugovanja zatvorio, svoj dug izmiruje prividnom poveriocu, smatrajući da će prividni poverilac sa pravim dužnikom rešiti svoj odnos u vezi stvari po osnovu sticanja bez osnovu, pa smatra da je time izvršio obavezu prema svom poveriocu (koji je namiren, ili će biti namiren izvršenjem obaveze od prividnog poverioca – po osnovu sticanja bez osnova.)“. Naravno, ovaj tekst bi trebalo malo bolje urediti.

Pre svega, dužnik mora biti u „dobroj veri“ da se ispunjenjem svoje obaveze prividnom poveriocu oslobodio obaveze prema pravom poveriocu.. Dobra vera je sinonim za izraz „brižljiv i uredan čovek“, koji u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa. Dužnik „u dobroj veri“ ubeđen je da je ispunjenjem svoja obaveze prividnom poveriocu, izvršio pravom poveriocu, oslobađa se obaveze prema pravom poveriocu. On je ubeđen i da je prividni poverilac obavezan prema pravom poveriocu po pravilima o sticanju bez osnova, zbog čega „u dobroj veri“ i ispunjava svoju obavezu – licu za koje smatra da se izvršenje obaveze njemu oslobađa obaveze prema pravom poveriocu.

Ovo je dosta nesigurno pravilo, jer prividnost upućuje i na postojanje simulovanog pravnog posla, a naime na to da stranke prividno zaključuju kakav ugovor da bi prikrile postojanje nekog drugog pravnog odnosa. Utvrđivanje postojanja „dobre vere“ kod dužnika - da pošteno izvršava svoju obavezu prema svom pravom poveriocu, ako ispunjenje učini prividnom poveriocu, za koga on, navodno, zna da je dužnik pravom poveriocu po osnovu stizanja bez osnova, teško se dokazuje, pa ako se bira kraći put do izvršenja dospele obaveze, onda se to vrši po pravilu o izvršenju prema pravom poveriocu. ili po njegovom nalogu.

U ovom slučaju, pojavljuje se više dilema. Prva se odnosi na činjenicu da potraživanja pravog poverioca i prividnog poverioca nisu jednaka, tj. da mogu biti veća ili manja, a dužnik o tome zna ali i ne mora da zna, misleći da će pravi poverilac i prividni poverilac regulisati međusobnim dogovorom, pa uplatom svog duga prividom poveriocu, u smislu odredaba ovog člana on se oslobađa obaveze prema pravom poveriocu. Druga dilema odnosi se na to da li je sporno ili nesporno potraživanje pravog poverioca prema prividnom poveriocu po osnovu sticanja bez osnova, posebno ako vode neki spor vraćanja po osnovu sticanja bez osnova, a dužnik o tome ništa ne zna.. Treća dilema bi mogla biti da se pravi poverilac nije saglasan da se isplata njemu izvrši preko prividnog poverioca, jer ovaj može biti nesavestan i činiti mu razne smetnje - da pravom poveriocu onemogući vraćanje onoga što je dužan da mu vrati po osnovu sticanja bez osnova. Četvrta dilema se odnosi na obaveštenje. Naime, ako je dužnik odlučio da svoju obavezu izvrši prividnom poveriocu, on bi morao prethodno da zatraži saglasnost pravog poverioca, pa ako mu je ovaj ne da ne bi trebalo ostaviti slobodu dužniku da, u skladu sa normom ovog člana, dakle po svom nahođenju, izvrši svoju obavezu prema prividom poveriocu, te da se na taj način smatra da je oslobođen prema pravom poveriocu./73

Zamena ispunjenja

Član 501

Predlažemo da se u prvom stavu doda odrednica „pismeni sporazum“ kako bi se dala obavezna forma navedenom poslu jer je često veoma bitan za dokazivanje.

Stavu 1 ispred reci „sporazumu“ dodati „pismenom“. /1

Delimično ispunjenje

Član 503

Predlažem usvajanje varijante I. Ona predstavlja preuzimanje iste odredbe iz ZOO uz prihvatljivu korekciju (nije priznanje ispunjenja, već prijem ispunjena)./4

Obaveza davanja stvari određenih po rodu

Član 504

„Kakvoća“ jedna prelepa reč iz ZOO, ali je ipak celishodno da se umesto nje koristi izraz „kvalitet“. Međutim, ovu izmenu treba onda izvršiti i u prvom stavu, a ne samo u drugom. /4

Red uračunavanja

Član 505

1. Postoji redakcijska greška. St. 2 alternativnog teksta ne odgovara st. 2 predloženog teksta, već st. 3. S druge strane, doslovno preuzimanje odredaba čl. 312 ZOO čini se primerenijim rešenjem./4

2. Dužnik ne može sam odrediti šta će se iz uplate namiriti.

Ne prihvatiti alternativu. /1

Uračunavanje kamata i troškova

Član 506

Uporediti sa stavom 2. člana 505./2

Kad rok nije određen

Član 508

Predlažem kombinaciju alternativnog i predloženog teksta, čime bismo dobili na jasnoći odredaba.

„Dužnik treba da ispuni obavezu u roku određenom ugovorom ili zakonom.

Ako rok nije određen ni ugovorom, ni zakonom, a svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti nezahtevaju izvestan rok za ispunjenje, poverilac može zahtevati odmah ispunjenje obaveze, a dužnik sa svoje strane može zahtevati od poverioca da odmah primi ispunjenje.“/4

Vraćanje obveznice

Član 519

Kombinacija predloženog člana 519 i alternative u čl. 520 čini se najcelishodnijom. Novi član 519 bi mogao da glasi na sledeći način:

„Kad potpuno ispuni svoju obavezu, dužnik može da zahteva od poverioca da mu vrati obaveznicu ili drugu ispravu o dugu.

Kad poverilac ne može da vrati obaveznicu li drugu ispravu o dugu, dužnik ima pravo zahtevati da mu poverilac izda javno overenu ispravu da je obaveza prestala.

Ako je dužniku vraćena obeznica ili druga isprava o dugu pretpostavlja se da je obaveza potpuno ispunjena.

Dužnik koji je ispunio obavezu samo delimično, ima pravo zahtevati da se to

ispunjenje zabeleži na obaveznici ili drugoj ispravi o dugu.“/4

Kad dužnik dolazi u docnju

Član 521

1. Predlažem usvajanje alternativnog teksta. Čini se celishodnijim da se usvoji subjektivni pojam docnje, s pretpostavkom krivice dužnika, koju dužnik može da obara./4

2. Alternativa: Dodaje se novi stav 3 koji glasi:

Dužnik ne dolazi u docnju ako dokaže da je zadocnio sa ispunjenjem usled više sile ili nekih drugih okolnosti za koje on ne odgovara. Reč je o dobrom pravilu koje je u skladu sa duhom zakonika.

Prihvatiti alternativu. /1

Dejstva poveriočeve docnje

Član 524

1. Alternativom je predviđeno dodavanje stava 4. koje govori da poverilac do traje njegova docnja ne može vršiti mere izvršenja.

Nije jasna odredba, ne prihvatiti alternativu. /1

2. Predlažem usvajanje alternative (novi stav 4)./4

Polaganje kod suda ili javnog beležnika

Član 525 i 526

Slažem se sa predloženim tekstom da treba proširiti mogućnost polaganja kod suda i na javnog beležnika, ali onda u čl. 526-528, 531,532,533, treba izvršiti shodne izmene. U ovim odredbama se ne pominje javni beležnik./4

Predlažem usvajanje alternative./4

Dejstvo polaganja

Član 529

Predlažem usvajanje alternative./4

Opšti uslovi i dejstva

Član 534

1. U prvoj varijanti nije definisano šta znači likvidno.

Obezbediti da, koja god alternativa bude usvojena, bude jasno i definisano šta likvidno znači, pošto to nije opšte rasprostranjen pravni pojam. U protivnom brisati pojam „likvidno.“ /1

2. Predlažem kombinaciju predloženog i alternativnog teksta, s tim da se umesto reči kakvoća koristi izraz kvalitet i da se izbaci uslov da potraživanja budu likvidna. Ni Nacrt, ni ZOO na drugom mestu ne koristi ovaj termin. Ukoliko postoji potreba da se likvidnost potraživanja, kao uslov kompenzacije, izričito uredi, to se može uraditi drugačijom formulacijom. Budući da je uslov zakonske kompenzacije da se da izjava o prebijanju, uslov likvidnosti potraživanja je suvišan, jer potraživanje mora da bude izvesno kako u pogledu postojanja, tako i u pogledu iznosa, da bi moglo biti predmet prebijanja. Stoga bi čl. 534 mogao da glasi na sledeći način:

„Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema poveriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i istog kvaliteta.

Prebijanjem prestaju oba potraživanja ako su jednaka, a ako nisu jednaka manje prestaje, a veće se smanjuje za iznos manjeg.

Ovim se ne dira u pravila koja važe za tekući račun.“/4

Odredbama ovog člana uređuje se način prebijanja, a naime da ako potraživanje jedne strane nije likvidno, ali se može lako utvrditi da li ono postoji i koliko je, da sud može izvršiti prebijanje za onaj deo tog potraživanja čije postojanje bude utvrdio i odložiti donošenje odluke o zahtevu druge strane dok se ne utvrdi postojanje i količina ostatka. A ako je potraživanje druge strane veće od potraživanja koje mu ističe radi prebijanja, sud će dosuditi razliku poveriocu istom presudom.

Tužba i protivtužba koje se podnose parničnom sudu moraju biti zasnovani na dokazima, koji se predlažu sudu, podnošenjem pismenih isprava ili pozivanjem na svedoke koji bi potvrdili činjenične navode iz tužbe, odnosno protivtužbe. Ako potraživanje koje se zahteva tužbom, odnosno protivtužbom nije dospelo, sud će odbiti tužbeni zahtev kao preuranjen. U Zakonu o parničnom postupku nema odredaba o postupanju suda da utvrđuje da li je neko potraživanje likvidno ili nije. Potraživanje koje nije likvidno ne može se ispitivati u tom smislu – u tom smislu da ga sud utvrdi prvo kao nelikvidno, a zatim da utvrđuje da li je koji deo tog potraživanja podoban za prebijanje. Ako sud utvrđuje osnovanost tužbenog zahteva, ono mora biti dokazano od tužioca, odnosno protivtužioca. Ne može sam sud da utvrđuje da li postoji nelikvidni deo potraživanja jedne stranke, a ni tužilac i tuženi ne mogu zahtevati od suda da utvrđuje da potraživanje jedne stranke nije likvidno, ali da ga „lako“ može da utvrdi, odnosno da li ono postoji i koliko je. Ako bi sud postupio na taj način on bi prekoračio svoja ovlašćenja, jer može odlučivati samo po onome što je u tužbi, odnosno protivtužbi navedeno, dokazano i traženo da se usvoji./73

Odsustvo uzajamnosti

Član 536

Predlažem usvajanje alternative, jer se ovim stavovima bliže određuje činjenični skup u kojem nema uzajamnosti./4

Prebijanje sa ustupljenim potraživanjem

Član 540

Predlažemo da se u treći stav doda mogućnost da dužnik takvu saglasnost da i ustupiocu a ne samo prijemniku, jer kod Faktoringa po ZOF-u imamo obavezu Ustupioca odnosno prodavca da dostavi Faktoru odnosno kupcu potraživanja obaveštenje koje je uputio dužniku da je potraživanje prodato.

Stav 3 izmeniti tako da glasi „Dužnik koji je bez rezerve izjavio prijemniku ili ustupiocu da pristaje na ustupanje ne može više prebiti nikakvo svoje potraživanje od ustupioca.“ /1

Sudska kompenzacija

Član 545

I iz ovog člana bi trebalo ukloniti kvalifikaciju da potraživanje nije likvidno, jer je ovaj izraz stran logici ZOO/Nacrta. Ukoliko to uopšte ima smisla posebno naglasiti, može se ostvariti drugačijom formulacijom, koja je više u duhu ZOO/Nacrta. /4

Ugovorna kompenzacija

Član 546

Predlažemo da se precizira šta znači sintagma „drugi uslovi“ da se ne bi tumačilo u praksi da kod ugovorne kompenzacije nema pravila i da se sve može ugovoriti za kompenzaciju. /1

Sporazum

Član 547

1. Alternativom je predviđeno: Ako dužnik ne odbije bez odlaganja ponudu poverioca da mu dug oprosti,smatra se da je ponudu prihvatio. Ovo pravilo može dovesti do zloupotreba i zato ga ne bi trebalo prihvatiti, dejstvo ovog ugovora se svakako može ostvariti saglasnošću volja ugovornih strana

Ne prihvatiti alternativu u vidu stava 3. /1

2. U naslovu odeljka možda nema potreba za terminom „oproštaj“. Otpuštanje duga je termin koji je ustaljen u literaturi i praksi, te je ovaj institut dovoljno označiti samo kao Otpuštanje duga.

Alternativni st. 3 ima smisla, te ga treba usvojiti./4

Potreba naročitog ovlašćenja zastupniku

Član 553

U naslovu odeljka možda nema potreba za terminom „novacija“. Termin „prenov“ je dovoljan.

Umesto reči novacija treba da stoji reč prenov./4

Sjedinjenje ili konfuzija

Član 557

1. U naslovu odeljka možda nema potreba za terminom „KONFUZIJA“. Termin „sjedinjenje“ je dovoljan./4

2. Predlažemo radi preciziranja, da se u drugi stav doda da se sjedinjenjem Jemca i Poverioca ne smanjuje obaveza ostalih jemaca za ono što bi otpalo na sjedinjenog Jemca. /1

Protek roka u trajnom dugovinskom odnosu

Član 561 i 562

Prvi put se spominje sintagma „dugovinski odnos“. Bilo bi više u skladu sa terminologijom nacrta, ukoliko bismo umesto sintagme „dugovinski odnos“ upotrebili „obligacioni odnos“./4

Opšte pravilo

Član 565

Određenje zastarelosti u Nacrtu, nasleđeno još iz ZOO, nije sasvim precizno. Prema predloženom tekstu: „Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.“ Nije tačno da zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze. Poverilac i po nastupanju zastarelosti može da zahteva ispunjenje obaveze, a obligacija će se u krajnjoj liniji ostvariti i prinudno, ukoliko dužnik ne podnese prigovor. Stoga bi trebalo razmisliti kako da se preformuliše prvi stav ovog člana. Neki predlog bi bio sledeći: „Nastupanjem zastarelosti poverilac gubi pravo da zahteva ispunjenje obaveze protiv volje dužnika.“ Ili „Zastarelo potraživanje se ne može prinudno ostvariti u sudskom postupku, ukoliko dužnik istakne prigovor zastarelosti.“ Ni sledeći stav nije najprecizniji, koji kaže da „Zastarelost nastupa kada protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao da zahteva ispunjenje obaveze.“, jer poverilac može da zahteva ispunjenje obaveze i po proteku roka zastarelosti. Da li će u tom zahtevu biti uspešan, opet zavisi od toga da li će dužnik istaći prigovor zastarelosti, ali svakako može da zahteva ispunjenje obaveze po proteku roka, a ne samo u roku zastarelosti. Stoga bi možda drugi stav mogao da glasi: „Ona nastupa kada protekne zakonom određeno vreme za zastarelost“./4

Zabrana promene roka zastarelosti

Član 569

U skladu je sa našom civilističkom tradicijom da se na rokove zastarelosti gleda kao na stroge rokove, tj. da ih strane svojom voljom ne mogu odrediti ni duži, niti kraći rok zastarelosti od zakonom predviđenog. U uporednom pravu postoji tendencija napuštanja tog stava ili njegovog relativizovanja. Uglavnom dominira rešenje da rokove zastarelosti strane sporazumno mogu skratiti, ali ih ne mogu produžiti preko opšteg roka zastarelosti. U novom mađarskom građanskom zakoniku je usvojen još liberalniji stav. Propisuje da strane svoj sporazum o promeni roka zastarelosti moraju da sačine u pisanom obliku. To znači da ga mogu da predvide i duži i kraći rok zastarelosti. Možda bi trebalo omogućiti sporazumno skraćivanje rokova zastarelosti. Kraći rok zastarelosti uvek jača pravnu sigurnost, jer ranije prestaje neizvesnost da li će poverilac tražiti prinudno ostvarenje svog relativnog prava./4

Opšti rok zastarelosti

Član 576

Da li je celishodno da opšti rok zastarelosti bude 10 godina? Stoga bi trebalo razmisliti o tome da se opšti rok zastarelosti skrati na pet godina. Treba da imamo u vidu da je ZOO u izvornoj redakciji predviđao opšti rok zastarelosti od pet godina./4

Međusobna potraživanja iz privrednih ugovora

Član 579

Apsolutno se slažem sa predloženim tekstom da se izvrši izmena u odnosu na tekst ZOO, te da se umesto potraživanja pravnih lica u ovom članu govori o potraživanju iz privrednih ugovora. /4

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim delom

Član 582

U stavu 1. posle reči ''štetniku'' dodati reč ''zastareva''./2

Zaista je sporno da li je celishodnije u ovom kontekstu upotrebljavati termin štetnik ili odgovorno lice. Mislim da bi bilo najbolje, ukoliko bismo umesto oba, koristili termin „dužnik“. Upotreba ovog termina bila bi u skladu i sa ostalim odredbama o zastarelosti./4

Jednogodišnji rok zastarelosti

Član 583

1. Prihvatiti alternativu. /1

2. Slažem se sa dopunom t. 2. (potraživanja izdavaoca parking prostora), i sa usvajanjem alternativnog teksta s tačkom 6. (da potraživanje tzv. etažne naknade zastareva u roku od godinu dana)./4

Potraživanja između određenih lica

Član 585

Knjiga o porodičnom pravu govori o supružnicima. Stoga bi i t. 1. st. 1. trebalo izmeniti, u kojem se govori o „bračnim drugovima“. /4

Priznanje duga

Član 591

Ne predlažem usvajanje alternative. Sintagma „osnov duga“ bi samo stvorila konfuzije u praktičnoj primeni ove odredbe./4

Načelo monetarnog nominalizma

Član 598

Postavlja se pitanje šta bi to zakon mogao drugo da odredi./2

Valuta obaveze

Član 599

Posle reči ''kursu'' mogao bi da se doda zarez i reči ''odnosno tržišnoj vrednosti'' i to bi se odnosilo na zlato mada bi se umesto reči zlato mogla uneti reč ''plemeniti metal'' a po našem zakonu to su platina, zlato, srebro i paladijum. Tržišna vrednost plemenitih metala je lako odrediva (Berza plemenitih metala)./2

Plaćanje pre roka

Član 601

Trebalo bi usvojiti alternativu. Ugovorna kamata predstavlja cenu korišćenja tuđeg novca. Ukoliko se obaveza ispunjava pre roka, trebalo bi omogućiti da se kamata odbije za vreme od isplate do dospelosti obaveze./4

Stopa ugovorne kamate

Član 602

1. Mišljenja sam da bi se usvajanjem alternative na jasan zakonski način rešila mnoga sporna pitanja u praksi. Posebno sporna pitanja o zelenaškim ugovorima i zato bi možda bilo korisno da se alternativa dopuni sa odredbom da je zabranjeno ugovarati kamatu iznad dvostrukog iznosa zakonske kamate./2

2. Ne prihvatiti alternativu./1

3. Trebalo bi na neki način kombinovati ono što je dobro u predloženom tekst, sa onim što je dobro u alternativi, i da se tome doda ono što je bilo dobro u odredbama ZOO, čime bismo, s druge strane, umesto tri stava i jednog alternativnog dobili dva stava. Prema tome, ovaj član bi mogao da glasi na sledeći način: Ugovorne strane saglasno određuju visinu ugovorne kamate, ali ona ne može da bude veća od dvostrukog iznosa zatezne kamate. Ako je ugovorena veća kamata od dozvoljene, sud će je smanjiti na stopu dozvoljene./4

4. Trebalo bi limitirati visinu ugovorne kamate koja bi mogla da bude različita za privredne ugovore i poseban limit za ugovore između fizičkih i pravnih lica. Takođe, rok zastarelosti za isplatu ugovorene kamate izjednačiti sa rokom zastarelosti glavne ugovorne obaveze. /21

Kamata na kamatu

Član 603

1. Treba usvojiti alternativni tekst i brisati stav 3. Nema načelnih razloga da banke budu izuzete od zabrane anatocizma./4

2. Komentar Saveta: Ne prihvatiti alternativu. /1

3. Zatezna kamata se još uvek obračunava na način koji je nastao i bio primeren periodu hiperinflacije. Uz to, ono nije usklađeno ni sa evropskom Direktivom o borbi protiv docnje u plaćanju u trgovinskim poslovima. U kontekstu tog usklađivanja, koje će veoma brzo morati da dođe na dnevni red, biće neophodno da se: 1. stopa zatezne kamate odredi posredno, tj. na osnovu odgovarajuće stope, koja bi bila uvećana za određeni broj procentnih poena; 2. stopa zatezne kamate odredi na godišnjem nivou; 3. pored opšte, predvidi i posebna stopa zatezne kamate za ugovore u privredi; 4. predvidi obračun zatezne kamate prostim kamatnim računom; i 5. predvidi izvesna dispozicija u pogledu visine zatezne kamate./21

Gašenje kamate

Član 604

Jednom smo već imali jednu ovakvu odredbu u ZOO (nekadašnji čl. 401), koja je uklonjena 1993. godine. Koji je razlog zbog kojeg se predlaže njeno vraćanje u Zakonik?/4

Pravo izbora

Član 607

Trebalo bu usvojiti alternativu. Ona bi pomogla pravilnom tumačenju i primeni ove odredbe./4

Izbor poveren trećem licu

Član 610

Trebalo bi usvojiti alternativni tekst/4

Ograničenje u slučaju odgovornosti jedne strane

Član 613

Predlažem usvajanje alternativnog teksta, koji je predstavlja odredbu iz ZOO. Suština ove odredbe je identična sadržini čl. 612, ali je mnogo konciznija./4

Pretpostavka solidarnosti

Član 618

Slažem se sa proširenjem pretpostavke pasivne solidarnosti na sve ugovore./4

Pravo ispunioca na naknadu

Član 630

Predloženi tekst čini se konciznijim od alternative, te bi alternativu trebalo odbaciti./4

Sadržina solidarnosti

Član 633

Nema potrebe za odredbom koja se predlaže u alternativi. Ispunjenje u ovom kontekstu podrazumeva i ostale načine ispunjenja, kao što je polaganje kod suda ili zamena ispunjenja. /4

Prebijanje

Član 634

Slažem se sa alternativom. /4

Nedeljive obaveze

Član 643

Prihvatiti alternativu. /1

Koja se potraživanja mogu preneti ugovorom

Član 644

1. Pravilo GZ: ako su poverilac i dužnik ugovorili da poverilac neće moći preneti potraživanje na drugoga, ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka, onda ugovor o prenošenju nema dejstva prema dužniku ako je treći znao za to.

Pravilo ZOO: Ugovor o ustupanju nema dejstvo prema dužniku, ako su on i poverilac ugovorili da ovaj neće moći preneti potraživanje na drugoga ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka.

Izmeniti reč treći u prijemnik da bi bilo jasno o kome se radi.

Stav 2. bi trebalo da glasi: Ako su poverilac i dužnik ugovorili da poverilac neće moći preneti potraživanje na drugoga, ili da ga neće moći preneti bez dužnikovog pristanka, onda ugovor o prenošenju nema dejstva prema dužniku ako je prijemnik znao za to.

Smatramo da bi trebalo da se konkretizuje šta je sve vezano za ličnost poverioca odnosno da se po nekom dodatnom karakteru izdvoje potraživanja nemoguća za prenos (primer alimentacija, naknada štete za telesno oštećenje i sl.). /1

2. Ne treba u nazivu glave naznačiti da je u pitanju cesija./4

Sporedna prava

Član 645

1. Ne bi trebalo usvojiti alternativu. St. 3 ima smisla./4

2. Stav 3. je očigledno suvišan zato što je stavom 1. izričito propisano da sa potraživanjem na prijemnika prelazi i pravo na kamatu. /2

Obaveštavanje dužnika

Član 646

1. Stav 3. ovog člana nije jasan. Nije jasno u kom smislu se "drugi pravni poslovi obavljeni između njih u to vreme" odnose na punovažnost ispunjenja ustupljene obaveze prema ustupiocu. Član 646 stavovi 1 i 2 su istovetni članu 438 Zakona o obligacionim odnosima, dok stav 3 iz člana 646 nije postojao.

Smatramo da je potrebno izbrisati stav 3 člana 646.

Predvideti mogućnost da i prijemnik obavesti dužnika o cesiji.

Izmeniti pravilo u tom pogledu. /1

2. St. 3 je suvišan. Trebalo bi ga ukloniti./4

Odgovornost za naplativost

Član 651

Trebalo bi preformulisati st. 1, 2 i 4:

„Ustupilac ne odgovara prijemniku za naplativost ustupljenog potrživanja.“

„On odgovara za naplativost ustupljenog potraživanja samo ako je to bilo ugovoreno, do visine onoga što je primio od prijemnika, kao i za kamatu i troškove oko ustupanja i u postupku protiv dužnika.

Ustupilac odgovara prijemniku za naplativost ustupljenog potraživanja u času njegovog ustupanja, ako mu ustupa dospelo potraživanje, odnosno u času dospelosti, ako mu ustupa potraživanje koje u vreme ustupanja još nije dospelo.“/4

Ustupanje umesto ispunjenja ili radi naplaćivanja

Član 652

S obzirom da se ne traži posebna forma obaveštenja dužnika koja sadrži opis i vrstu ustupanja, nije realno da dužnik može da bira kome će izvršiti plaćanje kod ustupanja radi naplaćivanja a s obzirom da takođe duguje ponovno plaćanje prijemniku u slučaju da je obavešten a da je platio ustupiocu, predlažemo ili da nema tog prava izbora na strani dužnika ili da se uvede obaveza uz obaveštenje da se naznači koja je vrsta ustupanja izvršena. /1

Ugovor o pristupanju dugu

Član 659

Stav 2 se odnosi na preuzimanje duga, a ne na pristupanje dugu. Ova odredba je nepotrebna, imajući u vidu odredbu o preuzimanju duga koja zahteva pristanak, inače će se smatrati pristupanjem dugu. Konačno, nejasno je šta to znači " samo ako je to izraženo na nesumnjiv način", s obzirom da ugovorna volja strana uvek mora da bude izražena na nesumnjiv način a da li je tako izražena je stvar tumačenja.

Izbrisati stav 2.

Stav 2 - Samo ako je to izraženo na nesumnjiv način, može se ugovorom između poverioca i trećeg lica izvršiti preuzimanje duga i dužnika sasvim osloboditi obaveze.

Ukloniti ovu odredbu obzirom da je suvišna a i menja koncepciju pristupanja i preuzimanja duga.

Nije logično da se u delu o pristupu dugu daje nova mogućnost za preuzimanje duga ugovorom koji nije trojni. Zar to nije onda ispunjenje umesto dužnika sa pravom subrogacije tj. promena poverioca za isplaćeni iznos? Brisati stav 2. /1

Pristupanje dugu u slučaju primanja neke imovinske celine

Član 660

1. Bilo bi vrlo korisno imati nekakvo određenje imovinske celine kao pojma, kada u praksi ona nije toliko jasna, te predlažemo neko bliže određenje ili upućivanje.

Ova odredba sadrži isti problem kao i postojeći ZOO. Šta znači aktiva, tj. do vrednosti aktive? Ovo je jedan od većih problema u dosadašnjoj primeni ZOO-a.

Promeniti ovaj član tako da je jasno šta znači aktiva, tj do kog iznosa kupac odgovara. /1

2. Imenica ''imaonik'' ne postoji u rečniku srpskoga jezika. Pored toga, meni, možda iz neznanja, nije jasna konstrukcija ''imovinska celina''. Da li se tu misli na odgovornost naslednika za dugove (član 2822) ili odgovornost kupca za dugove kupljenog preduzeća i sl./2

3. U nastavku dostavljam cenjenoj Komisiji za izradu Nacrta GZ predloge za izmene ili dopune Nacrta GZ u delu od čl. 662. do 1040., i to:

Reč poklon zameniti sa reč dar./36

Pojam

Član 662

Prednacrtom građanskog zakonika nisu obuhvaćene usluge već samo trgovina i spominju se samo trgovac, prodavac i kupac i njihovi odnosi. Ni Zakon o potrošačima ne reguliše na pravi način ovo pitanje./65

Shodna primena

Član 663

Promeniti naslov iznad člana da glasi: ''Primena Konvencije''. Ovo iz razloga što su potvrđeni međunarodni ugovori sastavni deo našeg pravnog poretka i primenjuju se neposredno (član 16. stav 2. Ustava RS).

Ova upućujuća odredba bi mogla da glasi:

''Na međunarodnu prodaju robe primenjuje se i Konvencija Ujedinjenih nacija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe.''/2

Forma prodaje nepokretnosti

Član 664

Postavlja se pitanje da li postoji potreba za ovom odredbom kada je ovo pitanje uređeno odredbom člana 217. Nacrta./2

NASLOV Odeljka 2. (čl. 668. do 679.)

Predlažem da se preispita sadržina ovoga naslova. Postavlja se pitanje da li se radi o predmetu ili sastojcima ugovora o prodaji. Najpre, alternativom za član 170. Nacrta je predloženo da se ugovor smatra zaključenim kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Predlažem da naslov ovoga odeljka glasi: ''SASTOJCI UGOVORA O PRODAJI''./2

Šta je predmet ugovora o prodaji

Član 667

Naslov iznad ovoga člana da glasi: ''Koji su sastojci ugovora o prodaji''.

Ova odredba bi trebalo da glasi:

''Sastojci ugovora o prodaji su stvar i drugo pravo o kome je ugovor i cena.''

Nedostaje ''drugo pravo'' kao sastojak ugovora o prodaji (član 662. stav 2. Nacrta)./2

Odsek 1. STVARI

U vezi sa ovim odsekom nedostaje odredba o ''drugom pravu'' kao sastojku ugovora o prodaji./2

Opšte pravilo

Član 668

Stav 3 - Nije jasno zašto je obrisano da se prodaja može odnositi na buduću stvar?

Vratiti stav da se prodaja može odnositi na buduću stvar. /1

Prodaja tuđe stvari

Član 670

Predlažemo da se ovde doda stav da takav ugovor obavezuje ako se složi vlasnik stvari naknadno, ili alternativno da ukoliko prodavac zna da je stvar tuđa duguje vrednost stvari i naknadu štete vlasniku./1

Prodaja spornog prava

Član 671

Stav 1 - Na početku ovoga stava, pre reči ''sporno pravo'' dodati reč ''I''. Na taj način bi ovim odeljkom implicitno bilo obuhvaćeno i ''drugo pravo''. Ovako je ono izostavljeno i ako o njemu na jasan način govore odredbe čl. 662. stav 2. i 723. stav 2. Nacrta./2

Predmet predaje

Član 681

Prodavac je dužan predati stvar kupcu u ispravnom stanju, zajedno sa njenim pripacima.

Ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz prirode posla, plodovi i druge koristi od stvari pripadaju kupcu od dana kada je prodavac bio dužan da mu ih preda.

Zašto je iz prvog stava izbrisano „ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz prirode posla“? Da li to znači da se strane ne mogu dogovoriti da se stvar proda u neispravnom stanju?! To je gotovo nemoguće, jer su prodaje neispravnih stvari veoma česta stvar. Mora biti da brisanje ima svoj ratio u oslanjanju na član 163 koji se reguliše princip dispozitivnosti. Ali zašto se onda u stavu 2 dodaje ova odrednica „ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz prirode posla“? Sa kojim razlogom?

Ove nedoslednosti dovode do potpune pravne nesigurnosti jer nije jasno koje su odredbe dispozitivne a koje imperativne. /1

Član 681 i 687

Videti komentar za član 163.

Videti predlog izmene za član 163./1

Troškovi

Član 687

Troškove predaje, kao i one koji joj prethode, kao što su troškovi merenja, vaganja, odvajanja, pakovanja i troškovi prevoza stvari do mesta određenog za predaju, snosi prodavac, a troškove odnošenja stvari i sve ostale troškove posle predaje snosi kupac, ako nije što drugo ugovoreno.

Troškove odašiljanja stvari na zahtev kupca u neko mesto koje nije mesto ispunjenja snosi kupac.

Zašto u prvom stavu piše „ako nije što drugo ugovoreno“? Zar se to ne podrazumeva? Dodatno, da li to što tu odrednicu ne sadrži stav 2, to znači da je stav 2 imperativne prirode?! Čini se da iz prirode odredbe ne proizilazi da je imperativna. Slične situacije su brojne kroz ovaj Nacrt.

Po ovom pitanju postoji potpuna konfuzija kako u ZOO tako i u Nacrtu. Nacrt ne da nije popravio stvar, nego se čini da je još pogoršao. Predlaže se sistematsko regulisanje ovog pitanja tako što će se npr. svuda izbaciti odrednice „ako nije što drugo ugovoreno“, jer već postoji posebna odredba o tome - član 163. Ili svuda gde je odredba dispozitivna navesti „ako nije što drugo ugovoreno“, u kom slučaju se čak može i brisati član 163. /1

Nedostaci za koje prodavac ne odgovara

Član 692

1. Stav 3 - Bitno je zbog koncepta tvrdnji i garancija prodavca (representations&warranties) ostaviti odredbu (koja postoji sada u ZOO) da prodavac odgovara i za nedostatke koje je kupac mogao lako opaziti ako je prodavac izjavio da stvar ima određena svojstva i odlike.

Vratiti odredbu „ili da stvar ima određena svojstva i odlike“. /1

2. Dodate reči „kao i ako je prodavac priznao postojanje nedostatka“, idu na štetu kupca, jer ima nesavesnih prodavaca koji neće priznati postojanje nedostatka, iako on postoji, odnosno iako mu je taj nedostatak bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat. Inače, nesavesnost se u ovom slučaju ne dokazuje, jer je odredba o kojoj je reč odlučna kod utvrđivanja postojanja nedostatka na stvari./73

Skriveni nedostaci

Član 694

Stav - Bilo bi dobro omogućiti fleksibilnost ugovornih strana po pitanju dužine trajanja odgovornosti za nedostatke. Dati mogućnost da rok može biti i kraći ako strane dogovore. /1

Obaveštenje o nedostatku

Član 695

Alternativa je bolja zbog postojanja novih tehnologija komunikacije.

Usvojiti alternativni predlog. /1

Ispunjenje, raskid ugovora, sniženje cene, naknada štete

Član 699

Razmisliti da se ostave obe odredbe i stav 2 i stav 3, kako je sada u ZOO.

Zadržati i stav 2 i stav 3. Ako ne, stav 2 je kompletniji. /1

Kad nedostatak ne predstavlja bitnu povredu ugovora

Član 704

Alternativa koja je data nije jasna, posebno stav 2 alternative.

Ili pojasniti stav 2 alternativnog predloga, ili zadržati osnovni tekst. /1

Kad je prodavac dao kupcu veću količinu

Član 706

Nije jasno u čemu se sastoji šteta za kupca ako odbije da primi višak. Ova odredba stava 2. bi mogla da glasi:

''Ako kupac primi ceo višak ili jedan njegov deo, dužan je isplatiti ga po ugovorenoj ceni''./2

Gubljenje prava da se raskine ugovor zbog nedostatka

Član 708

Dodati na kraju stava 1: „ne uzimajući u obzir promene koje nastanu u redovnom toku korišćenja stvari“. Ovo je posebno bitno za na primer, raskid prodaje udela u društvu.

Dodati na kraju stava 1: „ne uzimajući u obzir promene koje nastanu u redovnom toku korišćenja stvari“. /1

Očuvanje ostalih prava

Član 709

Ovaj član bi tehnički mogao da se promeni tako da glasi:

''Kupac koji je zbog nemogućnosti da vrati stvar ili da je vrati u stanju u kome je primio izgubio pravo da raskine ugovor, zadržava ostala prava zbog postojanja nekog nedostatka, u skladu sa zakonom''./2

Pojam

Član 755

Kod “Prodaje sa pravom otkupa” (član 590. i dr.) nije predviđeno i pravo kupca da može “pri kupovini pravo zadržati, da može prodavcu stvar opet natrag vratiti, gde se ta ista pravila razumevaju kao i pri prodaji na otkup”, kako je bilo regulisano u paragrafu 664. Srpskog građanskog zakonika./73

Mogućnost nasleđivanja i otuđenja

Član 758

Odredbama ovog člana nije propisano šta biva ako se naslednici ne prime nasleđa na stvari koja je pod pravom otkupa, s obzirom da je tim članom decidno propisano da pravo otkupa prelazi na naslednike./73

Pojam

Član 787

Ovde treba pored iste količine novca navesti i istu vrednost novca za slučaj primene valutne ili druge klauzule.

U trećem redu posle reci „količinu“ dodati „i istu vrednost“. /1

Forma

Član 799

Izmeniti stav 1 tako da glasi:

''Ugovor o poklonu nepokretne stvari punovažan je ako je zaključen u pismenoj formi i overen od strane nadležnog organa''.

Izmeniti stav 2 tako da glasi:

''Ugovor o poklonu pokretne stvari punovažan je ako je stvar predata poklonoprimcu. Ukoliko pokretna stvar podleže obaveznoj registraciji, ugovor o poklonu je punovažan ako je zaključen u pismenoj formi''.

Stav 3 – ostaje predloženi tekst iz Prednacrta.

Izmeniti stav 4 tako da glasi:

''Kada se poklon čini u korist trećeg prihvatanje poklonoprimca mora biti u pisanoj formi''.

Izmeniti deo stava 5 koji glasi:

''ukoliko znatno ne prelazi vrednost učinjenih usluga''./94

Sposobnost poklonodavca

Član 800

Izmeniti stav 2 tako da glasi:

''Ugovor o poklonu koji je zaključio poslovno nesposoban poklonodavac je ništav''.

Ukoliko se izmeni stav 2 na gore opisan način onda brisati stav 3./94

Shodna primena

Član 803

Razmotriti sugestiju da se shodna primena odredaba o poklonu proširi i na sponzorske uplate. /56

Uzajamni pokloni

Član 805

Ovom odredbom je uređen režim poklona u pogledu veće vrednosti uzajamnih davanja. Mišljenja sam da ostaje neuređen deo jednakih vrednosti uzajamnih davanja. Možda bi mogla da se doda odredba da se na jednake vrednosti uzajamnih davanja primenjuj odredbe čl. 782. i 783. (razmena). /2

Opozivanje poklona zbog nezahvalnosti

Član 809

U alternativi uneti, pored neblagodarnosti i očigledno nemoralno ponašanje poklonoprimca./56

Prestanak prava na raskid

Član 809 i 811

1. Predvideti subjektivni rok za prestanak prava na raskid i opoziv poklona. /56

2. Ova odredba će se brisati ako se usvoji alternativa na član 809./2

3. Od člana 809 do 815 brisati pojam ''opoziv'' iz navedenih članova./94

Ugovorni povraćaj poklona

Član 817

Nedostaje odredba o tome šta se dešava ako pravno lice kao poklonoprimac prestane da postoji pre smrti poklonodavca./2

Poklon za slučaj smrti

Član 818

1. Ako raskid ugovora iz stava 2. i opoziv iz alternative nisu isto onda bi alternativu trebalo izmeniti dodavanjem stava 3./2

2. Izmeniti stav 2 tako da glasi:

''Poklonodavac može da opozove po svojoj volji ugovor o poklonu za slučaj smrti poklonoprimca, u pismenoj formi i tu izjavu dostavi naslednicima poklonoprimca''./94

Pojam

Član 819

Stav 2 - Da li reči ''uživanje stvari (pribiranje plodova)'' zameniti sa rečju ''plodouživanje'' (član 1964. Nacrta)./2

Trajanje zakupa

Član 820

1. Zakon propisuje maksimalno trajanje zakupa i ograničava trajanje svakog zakupa na zakonski maksimum. Sa druge strane zakon ne propisuje mogućnost zaključenja zakupa na neodređeno vreme, što ukazuje da koncept zakupa na neodređeno vreme više neće postojati u srpskom pravu. Imajući u vidu dalje odredbe, a naročito one koje propisuju mogućnost otkaza ugovora o zakupu, smatramo da je potrebno zadržati koncept ugovora na neodređeno vreme kao, verovatno, najčešće vrste zakupa.

Dodati odredbu koja propisuje mogućnost zaključenja ugovora o zakupu na neodređeno vreme i zadržati mogućnost jednostranog otkaza ugovora o zakupu na neodređeno vreme, bez navođenja razloga.

U postojećim propisima nije definisan termin "dugoročni zakup", već se on tumači u skladu sa odredbama o pravima stranaca, što je pogrešno.

Dodaje se stav 3. "Za potrebe ovog Zakona, dugoročnim zakupom će se smatrati zakup nepokretnosti čije je trajanje duže od pet godina, a pokretnih stvari duže od jedne godine." /1

Stav 1 - Zakup zemljišta i zgrada ne može biti zaključen za duže od petnaest godina, a zakup pokretnih stvari za duže od osam godina, izuzev ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. /6

2. Brisati ceo član./13

Primena posebnih zakona

Član 822

1. Postavlja se pitanje da li ova odredba predstavlja odstupanje od člana 17. Nacrta. Pored toga, nije jasno šta to znači ''potpuno uređeno posebnim zakonom''./2

2. Izmeniti odredbu člana 822 na način da se brišu reči „u potpunosti“, a iza reči „posebnim zakonom“ dodaju se reči „ukoliko su u suprotnosti sa posebnim zakonom.“/13

Održavanje stvari

Član 824

Dodati stav 5 koji glasi: „Ugovorne strane mogu ugovorom obavezu održavanja stari u ispravnom stanju preneti na zakupca uz srazmerno sniženje iznosa zakupnine ili ugovaranjem drugih povoljnijih uslova zakupa“./13

Izmene na zakupljenoj stvari

Član 826

Stav 2 - izmeniti na način da se iza reči „zakupčeva upotreba stvari“ dodaju reči „ugovorne strane mogu smanjiti zakupninu „ i brišu reči „smanjiće se zakupnina“./13

Prava zakupca kad stvar ima neki nedostatak

Član 832

Dodati stav 5 koji glasi: “Odredba ovog člana se ne primenjuje u slučaju ugovorom isključene ili ograničene odgovornosti zakupodavca za materijalne nedostatke.“/13

Odgovornost zakupodavca za pravne nedostatke (zaštita od evikcije)

Član 834

Odgovornost za pravne nedostatke zakupljene stvari može biti ugovorom isključena ili ograničena.

Odredba ugovora kojom se ova odgovornost isključuje ili ograničava ništava je ako je zakupodavac znao za nedostatke i namerno propustio da o njima obavesti zakupca ili ako je nedostatak takav da onemogućuje upotrebu zakupljene stvari.“ /13

Upotreba stvari prema ugovoru

Član 835

1. Stav 3 - Zakupac je isključivo odgovaran za štetu koja nastane korišćenjem predmeta zakupa bez obzira da li je predmet zakupa koristio on, lice koje radi po njegovom nalogu ili drugo lice kome je on omogućio da koristi predmet lizinga.

Dodati stav 4

Ako je prema posebnom zakonskom ili podzakonskom propisu za prekršaj ili naknadu usluge koja je u neposrednoj vezi s korišćenjem predmeta zakupa odgovoran vlasnik predmeta zakupa, u svrhu utvrđivanja postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti, kao i obaveze na plaćanje naknade za izvršenu uslugu, uzeće se da je zakupac vlasnik predmeta zakupa. /6

2. Reč ortakluk zameniti sa rečju ''obščina''./36

Otkaz zbog upotrebe protivno ugovoru

Član 836

Izmeniti na način da se iza reči „njeno održavanje,“ brišu reči „te postoji opasnost znatne štete za zakupodavca“./6

Plaćanje zakupnine

Član 837

1. U alternativi na ovaj član stav 2. je suvišan./2

2. Uobičajena praksa u ugovorima o zakupu (kada su u pitanju nepokretnosti) je da se plaća mesečna zakupnina. Iz navedenog razloga, a imajući u vidu da je zakup nepokretnosti najčešća vrsta zakupa koja se javlja u praksi, smatramo da je potrebno uskladiti praksu i zakonsku odredbu.

Predvideti obavezu plaćanja zakupnine na mesečnom nivou, ukoliko ugovorne strane to nisu drugačije predvidele. /1

3. Prihvatiti alternativu./13

Zakup poljoprivrednog zemljišta

Članovi 821, 838 i 839

Ne vidimo razlog za posebne odredbe o zakupu poljoprivrednog zemljišta u Građanskom zakoniku. Ovo naročito imajući u vidu da Republika Srbija (preko lokalnih samouprava) izdaje najveće površine poljoprivrednog zemljišta u zakup i da su odredbe ovakvih ugovora o zakupu regulisane odredbama posebnih zakona.

Posebno je nejasna odredba člana 821 koja ograničava trajanje zakupa poljoprivrednog zemljišta iako poseban zakon - Zakon o poljoprivrednom zemljištu propisuje mogućnosti dužih rokova zakupa, naročito u slučajevima višegodišnjih zasada poput voćnjaka i vinograda.

Takođe, odredba člana 839 ostavlja mogućnost za zloupotrebe, naročito u slučajevima kada su usevi osigurani.

Izbrisati odredbe zakona koje propisuju specifičnosti zakupa kada je predmet zakupa poljoprivredno zemljište. /1

Kad je zakupnina određena u plodovima zemljišta

Član 838

Izmeniti tako da glasi:

“Ugovorom o zakupu poljoprivrednog zemljišta zakupnina ili deo zakupnine može biti utvrđen u delu plodova sabranih sa tog zemljišta.“/13

Otkaz zbog neplaćanja zakupnine

Član 840

1. Prihvatiti alternativu. /1

2. Prihvatiti alternativu. /13

Vraćanje zakupljene stvari

Član 841

Dodati stav 6 koji glasi:

Zakupac ne mora vratiti stvar u stanje u kome mu je predata u zakup ako je zakupodavac saglasan da zadrži dodatke na stvari koji se ne mogu odvojiti od stvari, bez naknade njihove vrednosti.“ /13

Kad se stvari mogu dati u podzakup

Član 842

Prihvatiti prvi predlog. /1

Član 842 stav 2 i 843

Predlažem da se ove dve odredbe razmotre i da ako je utvrđeno da se može ugovoriti da se zakupljena stvar ne može dati u podzakup (član 842. stav 2.) da li nam je potrebna odredba člana 843./2

Kad zakupodavac može odbiti dozvolu

Član 843

Brisati./13

Neposredni zakup zakupodavca

Član 845

Mišljenja smo da je potrebno dodati treći stav u ovaj član radi preciziranja, a to je da je podzakupac direktno odgovoran za naknadu štete zakupodavcu ukoliko mu na pismeni zahtev iz gornjeg stava ne plaća rentu.

Posle stava 2 dodati stav 3 koji glasi: „Ukoliko podzakupac ne postupi po pismenom zahtevu zakupodavca iz prethodnog stava, obavezan je nadoknaditi zakupodavcu svu štetu koja iz toga proizađe.“ /1

Prestanak podzakupa po samom zakonu

Član 846

Alternativa:

Pitanje: Zašto bi brisali ovu odredbu? U najmanju ruku zbog pravne sigurnosti bi morala da ostane u zakonu./2

Otuđenje posle predaje u zakup

Član 847

Stav 3 briše se.

Alternativa:

Za pribaviočeve obaveze iz zakupa prema zakupcu odgovara prenosilac kao solidarni jemac, ukoliko nije drugačije ugovoreno. /2

Otuđenje zakupljene stvari pre predaje zakupcu

Član 849

Izvesnost ugovora o zakupu za zakupca bi trebalo da bude nesporna (kao u novom ZIO), a ne da zavisi od nejasne situacije da li je novi vlasnik zakupljene stvari znao za postojanje ugovora o zakupu.

Kad je stvar o kojoj je zaključen ugovor o zakupu predata pribaviocu, a ne zakupcu, pribavilac stupa na mesto zakupodavca i preuzima njegove obaveze prema zakupcu ako je ugovor o zakupu registrovan kod nadležnog organa pre prenosa svojine na zakupljenoj nepokretnosti. /1

Otkaz ugovora zbog otuđenja stvari

Član 850

Briše se.

Alternativa:

Kad usled otuđenja zakupljene stvari prava i obaveze zakupodavca pređu na pribavioca, zakupac može otkazati ugovor u svakom slučaju, poštujući zakonske otkazne rokove, ukoliko nije drugačije ugovoreno.

Dodavanjem nove glave LXVI u okviru iste vrste poslova mogle bi da se ubace odredbe o faktoringu. /6

Protek određenog vremena

Član 851.

Drugim stavom ovog člana je propisano da je trajanje zakupa propisano zakonom u slučaju da drugačije nije ugovoreno, što znači da je su odredbe člana 820 (tri godina za pokretne i 12 godina za nepokretnosti) imperativne norme.

U skladu sa komentarom člana 820 - zadržati mogućnost zaključenja ugovora o zakupu na neodređeno vreme.

Dodati stav 3 koji glasi:

„Ugovorne strane mogu ugovorom utvrditi pravo jedne od ili obe strane da otkažu ugovor o zakupu zaključen na određeno vreme iz razloga na strani ugovorne strane koja otkazuje ugovor.“/1

Pojam ugovora

Član 856

1. Posao finansijskog lizinga (u daljem tekstu: lizing) je posao finansijskog posredovanja koji obavlja davalac lizinga i koji podrazumeva da davalac lizinga ugovorom o finansijskom lizingu (u daljem tekstu: ugovor o lizingu), zadržavajući pravo svojine nad predmetom lizinga, na primaoca lizinga prenosi, na određeni vremenski period, ovlašćenje držanja i korišćenja predmeta lizinga, sa svim rizicima i svim koristima povezanim sa pravom svojine, a primalac mu za to plaća lizing naknadu, ukoliko je ispunjen najmanje jedan od sledećih uslova:

1) pravo svojine nad predmetom lizinga se prenosi sa davaoca na primaoca lizinga istekom roka na koji je zaključen ugovor i po izvršenoj isplati ukupno ugovorenog iznosa lizing naknade;

2) primalac lizinga ima ugovoreno pravo opcije otkupa predmeta lizinga po izvršenoj isplati ukupno ugovorenog iznosa lizing naknade po određenoj ceni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrednosti predmeta lizinga u tom trenutku;

3) primalac lizinga ima pravo da produži rok trajanja ugovora o lizingu;

4) period na koji se zaključuje ugovor o lizingu odgovara periodu u kome se amortizuje celina ili najbitniji deo predmeta lizinga. /6

2. Lizing je pogodan u zemljama, kao što je naša, gde su loši dužničko-poverilački odnosi, koji se mahom rešavaju sudskim putem, jer davalac lizinga ima izlučno pravo na predmetu lizinga, pošto je on njegov vlasnik. Ako uzmemo u obzir da je porast korisnika operativnog lizinga u svetu ogroman, jasno je da će se o ovom pravnom poslu u našoj zemlji tek govoriti. Prve korake ka tome je najavila Komisija za izradu GZ, koja je izrazila stav da lizing predstavlja posao od sve većeg značaja, naročito za zemlje u tranziciji, a očekuje se da GZ RS bude regulisan operativni lizing./86 (Pravo i privreda 7-9/2016)

Subjekti posla

Član 858

Subjekti u poslu lizinga su: davalac lizinga, primalac (korisnik) lizinga i isporučilac predmeta lizinga.

Davalac lizinga je privredno društvo koje ima posebnu dozvolu regulatornog tela u skladu sa posebnim zakonom.

Ugovor o lizingu zaključuju davalac lizinga i primalac lizinga.

Davalac lizinga i isporučilac predmeta lizinga zaključuju ugovor o isporuci.

Isporučioca predmeta lizinga bira primalac lizinga, ako ugovorom o lizingu nije drugačije određeno.

S obzirom na položaj i broj subjekata u poslu lizinga, lizing može biti direktni lizing, indirektni lizing i povratni lizing (sale and lease back).

Direktni lizing je dvostrani pravni posao u kojem učestvuju dva subjekta, davalac lizinga koji je ujedno i isporučilac predmeta lizinga i primalac lizinga.

Indirektni lizing ili pravi lizing je višestrani pravni posao u kojem učestvuju tri subjekta, isporučilac predmeta lizinga, davalac lizinga i primalac lizinga.

Povratni lizing (sale and lease back) je pravni posao u kojem učestvuju dva subjekta primalac lizinga i davalac lizinga, pri čemu primalac lizinga prethodno u svojstvu isporučioca predmeta lizinga prodaje predmet lizinga davaocu lizinga kojeg potom davalac lizinga predaje na korišćenje primaocu lizinga pod uslovima i na način definisanim ugovorom o lizingu.

Odredbe ovog zakonika o ugovoru o zakupu shodno se primenjuju i na ugovor o lizingu koji nije finansijski lizing (operativni lizing). /6

Elementi ugovora o lizingu

Član 859

Stav 5 - Trebalo bi uporediti ovu odredbu sa čl. 242. i 243. Nacrta./2

Registracija ugovora

Član 860

Ugovor o lizingu, kao i njegove izmene, dopune, obnova i prestanak registruju se u skladu sa posebnim zakonom.

Upis ugovora o lizingu u registar ima evidencioni karakter, a davalac lizinga je u obavezi da izvrši upis u registar i u roku od 15 dana od dana isporuke predmeta lizinga, a prestanak ugovora u roku od 15 dana od nastupanja činjenice koja je uslovila prestanak ugovora.

U registar se može izvršiti upis izmene i dopune kao i zabeležbe ugovora o lizingu.

Zahtev za upis, izmenu ili dopunu i prestanak ugovora može podneti i primalac lizinga, kao i svako drugo zainteresovano lice.

Zahtev za upis zabeležbe spora radi zaštite prava i interesa u vezi sa predmetom lizinga ili ugovorom o lizingu može podneti svako zainteresovano lice.

Za štetu koje savesno treće lice pretrpi usled neizvršenja obaveze upisa u registar odgovora davalac lizinga, a sa njim solidarno i primalac lizinga ako je ugovorom o lizingu određeno da je i on u obavezi da podnese zahtev za upis u registar. /6

Isključenje odgovornosti za materijalne nedostatke

Član 864 i 866

U članu 864. predviđa se da za materijalne nedostatke predmeta lizinga odgovaraju ili isporučilac ili davalac lizinga (ako je tako ugovoreno) ili obojica. U članu 866. Predviđa se da davalac lizinga odgovara za pravne nedostatke predmeta lizinga.

Da li bi mogla da se za sve nedostatke predvidi solidarna odgovornost davaoca lizinga i isporučioca./2

Obaveštavanje davaoca lizinga

Član 867

1. U stavu 1. reči: ''davalac lizinga'' treba zameniti sa rečima ''treće lice''.

Stav 2.: Ovu odredbu bi trebalo razmotriti sa stanovišta pravila ZPP kojima se uređuje učešće trećih lica u parnici i razloga za ponavljanje parničnog postupka.

Stav 4. bi trebalo da glasi:

''Ako u slučaju iz prethodnog stava primalac lizinga isplati trećem licu određeni iznos da bi odustao od svog prava, davalac lizinga je dužan naknaditi primaocu lizinga isplaćeni iznos kao i naknadu za pretrpljenu štetu''./2

2. Ako treće lice polaže pravo iz prethodnog člana ovog zakonika na predmet lizinga, primalac lizinga je dužan da obavesti davaoca lizinga o tome i da ga pozove da u razumnom roku oslobodi predmet lizinga od prava ili pretenzija trećeg lica.

Primalac lizinga koji je, ne obaveštavajući davaoca lizinga, pokrenuo i izgubio spor ili bez spora priznao osnovano pravo trećeg lica iz prethodnog stava, može se pozvati na odgovornost davaoca lizinga za pravne nedostatke, osim ako davalac lizinga dokaže da je on raspolagao sredstvima da odbije zahtev trećeg lica./6

Sankcije pravnih nedostataka

Član 868

Stav 1 - U ovom stavu reč ''stava'' zameniti sa rečju ''člana''./2

Prenos prava svojine na predmetu lizinga

Član 870

1. Stav 1. nejasno je sastavljen. Pomešani su treće lice i primalac lizinga. Ovaj stav treba sastaviti jasno pod kojim uslovima davalac lizinga može preneti pravo svojine na predmetu lizinga na treće lice.

Stav 2. Je nejasan zbog nejasno sastavljenog stava 1..

Možda bi se ova odredba učinila jasnom ako bi stav 1. glasio:

''Davalac lizinga može preneti pravo svojine na predmetu lizinga na treće lice''./2

2. Davalac lizinga može preneti pravo svojine na predmetu lizinga na treće lice –u smislu ovog zakonika. /6

Raskid ugovora zbog neisporuke

Član 872

Ako isporučilac ne isporuči predmet lizinga primaocu lizinga, ako ga isporuči sa docnjom, primalac lizinga može, u skladu sa ovim zakonikom, odbiti prijem isporuke ili raskinuti ugovor o lizingu uz pravo na naknadu štete.

Ako predmet lizinga u trenutku isporuke ima materijalni nedostatak, primalac lizinga može odbiti prijem isporuke, odustati od ugovora o lizingu i prema Isporučiocu iskoristiti prava predviđena članom 886 zakonika (Odgovornost isporučioca prema primaocu lizinga).

U slučaju iz stava 1. ovog člana, davalac lizinga može održati ugovor ako bez odlaganja sam isporuči predmet lizinga primaocu lizinga, pod uslovima predviđenim ugovorom o lizingu.

Do ispunjenja obaveze isporuke koja je u svemu u skladu sa ugovorom o lizingu, primalac lizinga ima pravo da obustavi isplatu naknade koju bi, na osnovu ugovora o lizingu, bio dužan da plaća davaocu lizinga.

Ako raskine ugovor o lizingu zbog neisporuke predmeta lizinga, primalac lizinga ima pravo na povraćaj iznosa koji je platio u skladu sa ugovorom o lizingu, umanjen za iznos troškova koje je davalac lizinga imao u vezi sa zaključenjem ugovora o lizingu.

U slučaju materijalnog nedostatka naknadu štete Primalac lizinga može ostvariti samo prema Isporučiocu u skladu sa ovim zakonikom, ukoliko nije drugačije ugovoreno. /6

Raskid ugovora zbog neplaćanja lizing naknade

Član 874

Pitanje je da li nam je potreban stav 2. zato što je docnja sa isplatom jedne rate predviđena stavom 1. ovoga člana kao razlog za raskid ugovora./2

Korišćenje predmeta lizinga

Član 876

Primalac lizinga dužan je da koristi predmet lizinga sa pažnjom razumnog i

pažljivog čoveka, odnosno sa pažnjom dobrog privrednika.

Primalac lizinga dužan je da koristi predmet lizinga u skladu sa propisima, ugovorom ili namenom predmeta lizinga.

Primalac lizinga je isključivo odgovaran za štetu prouzrokovanu trećim licima korišćenjem predmeta lizinga bez obzira da li je predmet lizinga koristio on, lice koje radi po njegovom nalogu ili drugo lice kome je on omogućio da koristi predmet lizinga.

Ako je prema posebnom zakonskom ili podzakonskom propisu za prekršaj ili naknadu usluge koja je u neposrednoj vezi s korišćenjem predmeta lizinga, odgovoran vlasnik predmeta lizinga, u svrhu utvrđivanja postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti, kao i obaveze na plaćanje naknade za izvršenu uslugu, uzeće se da je primalac lizinga vlasnik predmeta lizinga. /6

Naknada štete

Član 878

Stav 1 - Ova odredba bi trebalo da se formuliše jasno i da se njome utvrdi obaveza davaoca lizinga da naknadi štetu ''isporučiocu predmeta lizinga'' a ne ''davaocu predmeta lizinga'' koju je ovaj pretrpeo zbog neplaćanja lizing naknade./2

Obaveza osiguranja

Član 882

1. Stav 1 - Ugovorom o lizingu može biti predviđena obaveza primaoca lizinga da predmet lizinga osigura kod osiguravača koga odredi davalac lizinga, od rizika i na osigurani iznos koji je predviđen ugovorom u kom slučaju kao korisnik osiguranja označen je davalac lizinga, na čiji teret padaju troškovi osiguranja, ukoliko nije drugačije ugovoreno.

Dodati i stav 5 koji glasi:

U slučaju kada je primalac lizinga ugovarač osiguranja, osigurač odgovara za štetu koju je to lice prouzrokovalo namerno i dužan je istu naknaditi osiguraniku. /6

2. Glavni problem je kod utaja predmeta lizinga koju mogu da urade samo primaoci lizinga ali zakon ne dozvoljava ugovaranje polise i rizika utaje jer ista nastaje samo namerom primaoca lizinga. U slučaju kada je primalac lizinga ugovorač predmet lizinga ostaje neosiguran od rizika utaje a osiguravajuća kuća uredno naplaćuje premiju za isto. /6

Odgovornost isporučioca prema primaocu lizinga

Član 886

Ako isporučilac ne isporuči predmet lizinga primaocu lizinga ili ga isporuči u docnji ili ako predmet lizinga ima materijalni nedostatak, primalac lizinga ima prema isporučiocu prava utvrđena ovim zakonikom, koje bi imao da je

strana u ugovoru s isporučiocem.

Izuzetno od prethodnog stava, primalac lizinga nema pravo da, bez saglasnosti davaoca lizinga, raskine ili poništi ugovor zaključen između davaoca lizinga i isporučioca, niti pravo da zahteva sniženje cene.

U slučaju raskida ugovora o isporuci u skladu sa odredbama prethodnog stava ovog člana isporučilac je dužan da primaocu lizinga nadoknadi stvarnu štetu i izgubljenu dobit u skladu sa zakonom, a davaocu lizinga da vrati iznos kupoprodajne cene uvećan za zakonsku kamatu umanjenu za iznos glavnice koju je davalac lizinga primio od primaoca lizinga po osnovu ugovora o lizingu./6

Pojam

Član 890 do 902

Brisati ceo Ugovor o posluzi./13

Pojam

Član 903

1. Ortakluk je regulisan Zakonom o privrednim društvima na način da je nemoguće ograničiti odgovornost ortaka za obaveze ortačkog društva – dok je po tekstu ovog Zakonika moguće. Proizilazi da se ovde radi o drugoj vrsti ortakluka odnosno pretpostavka je da je ovde uređen ortakluk koji nije privredno društvo već udruženje građana u smislu osnivanja radnje i sl. pa u tom smislu i naziv glave XXV treba da ostane Ugovor o ortakluku.

Potrebno je Ugovor o ortakluku prilagoditi i jasno razdvojiti ovaj institut od forme društva po Zakonu o privrednim društvima. /1

2. Činjenica je da je pravni institut ortakluka bio predviđen i u ranijim zakonima, odnosno pravnim pravilima koja su se primenjivala posle Drugog svetskog rata. Međutim, danas su drugi uslovi u kojima se razvijaju drugi odnosi i druga tehnologija, odnosno interesi pojedinaca i organizovanih privrednih društava.

Razumljivo je da se može organizovati ortačka zajednica, ali bi to trebalo da bude u cilju zadovoljenja ličnih potreba ortaka. Tako, na primer, svojevremeno su osnivane stambene zadruge državnih službenika, koji su preko nje ostvarivali pravo na određeni stan. Međutim, oni nisu imali za cilj i da proizvode stanove radi sticanja dopunskih prihoda.

Odredbe o ortakluku u delu Ugovora o ortakluku imaju u vidu “postizanju zajedničkog cilja. Pri tom, nije rečeno koji bi to zajednički cilj bio ako delatnošću ortačke zajednice ostvaruju druge prihode i kasnije ih dele među sobom, srazmerno uloženim delovima.

Ako se ovim odredbama postavlja kao cilj i ostvarenje sticanja određenih prihoda, onda se ortakluk bavi privrednom delatnošću, i kao takva mora biti upisana u sudski registar. Druga je situacija ako dva ili tri lica sačine ugovor o ortakluku radi zidanja stambene zgrade u kojoj bi svaki od ortaka dobio svoj odgovarajući deo. Završetkom te izgradnje i podele stanova, ortakluk prestaje.

Za ortačku zajednicu je rešeno da je to organizacija bez svojstva pravnog lica, ali ako je bez tog svojstva na osnovu čega zaključuje ugovore sa trećim licima u pogledu prometa stvari, bilo da ih kupuje ili prodaje, i u čije ime, kada ortakluk nema svoje ime i kada nema svoju imovinu jer nema svojstvo pravnog lica. Koga će tužiti treće lice ako neko od ortaka u ime ortačke zajednice zaključi neki ugovor velike vrednosti, a ortačka zajednica ne izvrši svoju obavezu plaćanja.

Pored toga nije jasno sa udelima ortaka, odnosno kod koga se oni nalaze i kako se oni “troše” radi ostvarenja zajedničkog cilja. Prema sadržini teksta odredaba o ortakluku može se pretpostaviti da se svi udeli prenose na poslovođu koji vodi ortakluk, ili mu se daje ovlašćenje da se može koristiti njihovim udelima, tj. da ih može otuđivati i pretvarati u vrednosti koje predstavljaju udeo ortakluka. Sve ovo nije dovoljno jasno, pa bi, možda trebalo propisati obavezu da svaki od ortaka prenese svoj ortački udeo na jedno lice, koje će biti njihov opunomoćenik, koji bi ta sredstva mogao da koristi pri ostvarenju cilja zbog koga je ortakluk stvoren.

Često se koristi izraz “osniva”, odnosno da se ortačka zajednica osniva. Međutim, ovaj pojam je za one organizacije koje se osnivaju u obliku društava, društava ortaka, društava sa ograničenom ili bez ograničene odgovornosti, akcionarskih društava, i svi drugi oblici kako ih određuju propisi o osnivanju privrednih društava.

Kakva je to ortačka organizacija koja se ne može upisati ni u kakav javni registar, niti može odgovarati za obaveze koje preuzme u pravnom prometu, jer nema svojstvo pravnog lica i slično./73

Izmene ugovora

Član 904

Postavlja se pitanje da li nam je potrebna alternativa uz ovaj član. Ako je potrebno upućivanje na poseban zakon onda bi se trebalo poslužiti zakonodavnom tehnikom opisnog upućivanja na određeni zakon (na primer, ''posebni zakon kojim se uređuje ...'')./2

Pravo ortaka da bude obavešten

Član 915

Stav 1 - U ovome stavu, reči ''ostale izjave ortakluka'' čine ovaj stav nejasnim./2

Upravljanje kad nije određen poslovođa

Član 917

Stav 1 - U ovome stavu, posle reči ''i za račun'' dodati reč ''ortakluka''./2

Obavezivanje ortakluka

Član 921

U ovome članu, posle reči ''između trećeg i'' verovatno treba dodati reč ''ortakluka''./2

Pojam

Član 942

1. Mislim da je ugovornu stranu koja je označena kao ''poljoprivrednik'' potrebno označiti u skladu sa Zakonom o poljoprivrednom i ruralnom razvoju.

Zatim, ''proizvodnju'' treba označiti kao ''poljoprivrednu proizvodnju'' a tu proizvodnju dopuniti sa ''proizvodnjom biljaka, stočnom proizvodnjom, uzgojem ribe, pčela'' a posle reči ''poljoprivrednom zemljištu'' dodati reči ''i građevinskoj celini''./2

2. Jedna od odredaba poglavlja koje odnose na Ugovor o poljoprivrednoj saradnji ima nedostatak koji se odnosi na izraz „poljoprivredna zajednica“. U celom tekstu se pominje ovaj izraz. Međutim, koliko je meni poznato takva organizacija ne postoji u sistemu danas važećih propisa o privrednim subjektima. Poljoprivredna organizacija kako je opisana više znači da je u pitanju neki poljoprivredni kombinat, ili kakva plantaža, ili specijalno društvo koje se bavi saradnjom sa poljoprivrednicima, ili kakva zemljoradnička zadruga. Sve te organizacije su privredna društva ili preduzeća ili zemljoradničke zadruge. ali nikako nisu poljoprivredne zajednice, koje se kao takve ne upisuju u sudski registar i nemaju svojstvo pravnog lica.

Ovo poglavlje se odnosi na poljoprivrednika i poljoprivrednu zajednicu, ali postoje i drugi subjekti koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom, ali se ne tretiraju kao poljoprivrednik, iako su u istom položaju kod poljoprivredne proizvodnje.. Tako, na prime privredno društvo „PKB“ ima jedinicu sa velikim brojem krava, čije mleko isporučuje, odnosno prodaje drugim društvima, kao što je „Frikom“ ili neka druga društva koja se bave preradom mleka. Kako je regulisan njihov odnos ako zaključe ugovor o poljoprivrednoj saradnji?

Iz predloženog prednacrta, u vezi ovog poglavlja, ne vidi se da li poljoprivredna zajednica kupuje poljoprivredne proizvode od poljoprivrednika sa kojim ima zaključen ugovor o poljoprivrednoj saradnji, ili ih otkupljuje, ili joj poljoprivrednik sve ugovorene količine poljoprivrednih proizvoda „predaje“, da bi se na kraju utvrdila cena njegovih predatih proizvoda./73

Bitni uslovi ugovora

Član 943

U delu o bitnim uslovima ugovora propisano je da će stranke u ugovoru same odrediti koje će radove izvršiti jedna strana a koje druga, i koje će sredstva uložiti ugovorne strane. U praksi će se ovo teško ugovorom odrediti jer se radi o složenom ugovoru, po kome poljoprivrednik ulaže rad na poljoprivrednom zemljištu od oranja do setve i predaje proizvoda drugoj strani, a druga strana se obavezuje da tom poljoprivredniku pomogne u pogledu prodaje kvalitetnog semena, saveta u vezi načina oranja, ispitivanja zemljišta na kiselost i drugo, zatim na kontrolu sazrevanja poljoprivrednih proizvoda, pa na davanje određenih hemikalija za hemijsko tretiranje zasejanih useva i drugo.

Dakle, mnogo obaveza, a u zakonskoj odredbi o tome se niše bliže ne određuje./73

Dužna pažnja

Član 947

Reč ostava zameniti sa staroslovenskim izrazom ''pokladež''. /36

Kad jedna ugovorna strana propusti da izvrši neki rad

Član 949

Odredba sa ovakvom sadržinom u praksi a i po samoj suštini neprimenljiva, jer kako će poljoprivredna zajednica da izvrši radove koje isključivo može da ih na svom zemljištu obavi poljoprivrednik. Ona to ne može, jer bi bio problem od oranja, kada poljoprivrednik ne bi dozvolio da mu neko treće lice, ili sama poljoprivredna zajednica taj posao obavi, ili ako mu se pokvari mehanizacija za oranje, drljanje i slično. To su sve komplikovani odnosi, pa bi taj slučaj trebalo rešiti na drugi način,, kao što bi bio ponovni dogovor sa poljoprivrednikom u tom smislu kako da mu se pomogne, a ako ni to ne uspe da se ugovor raskine na štetu poljoprivrednika./73

Odgovornost za minimum agrotehničkih mera

Član 952

Odredba ovog člana je nejasna, jer se to napred može ostvariti samo ako državni organ ili samoupravna zajednica donese kakvo rešenje za sprovođenje minimalnih agrotehničkih mera u poljoprivrednoj proizvodnji, tada se rešenje za izvršenje tih mera upućuje na poljoprivrednika, a ne na poljoprivrednu zajednicu, koja nije vlasnik zemljišta na kome se te mere moraju preduzeti, a ipak u odredbi navedenog člana se propisuje odgovornost poljoprivredne zajednice, pa ako se utvrdi da ona nije kriva ... i td. i td. Mislim da je to nemoguće i protivno Zakonu o upravnom postupku./73

Revizija cene

Član 957

Ovom odredbom je određeno pravo poljoprivrednika da može tražiti povećanje cene, ako je cena manja od tržišne, pa je čak određeno u kojim uslovima poljoprivrednik može tražiti povećanje cene.

Međutim, odmah zatim propisano je pravo poljoprivrednoj organizaciji da ako se sa tim ne složi da može tražiti raskid ugovora.

Ovakvo rešenje je nemoguće, jer ako poljoprivrednik traži putem suda da se njegovo pravo na poboljšanje poljoprivrednog proizvoda utvrdi putem suda, poljoprivredna organizacija nema pravo na raskid ugovora, jer ono što je zakonom određeno mora se ispoštovati./73

Pravo na povećanje cene

Član 958

U ovom članu se skoro prvi put primenjuje izraz „zajedničke proizvodnje“. Međutim, iz celog teksta svih odredaba ovog poglavlja, može se zaključiti da svaka ugovorna strana radi svoj posao, po kome poljoprivredna zajednica pomaže poljoprivredniku svojim stručnim savetima, prodajom kvalitetnog semena za setvu, raznim hemikalija i drugo, a sve to prihvata i primenjuje poljoprivrednik, koji je na kraju dužan da proda svoje poljoprivredne proizvode poljoprivrednoj organizaciji. Ali se takav njihov rad ne može nazvati zajedničkim radom, jer taj pojam više upućuje na zajedničku proizvodnju u smislu obavljanja zajedničkih poslova, od oranja do setve i prodaje (kome ? – ako zajedno proizvode).

Drugo, u ovom članu je pored „premije“ naveden i izraz „ugovorom ili na drugi način“. Ovo nije dovoljno jasno u odnosu na izraze „ugovorom ili na drugi način“, jer je nemoguće shvatiti da će neko drugi, posle prodatih poljoprivrednih proizvoda „ugovorom ili na drugi način“ platiti još neku cenu, odnosno povećanje cene, za koje se ne može odrediti izraz, tj. da li se radi o nekakvom pospešavanju poljoprivredne proizvodnje od neke organizacije, ali je logično da se to pitanje rešava prilikom prodaje poljoprivrednih proizvoda. Ovo naročito kod već propisanog pravila da taj slučaj nastaje „ako cena po kojoj je poljoprivredna organizacija otuđila te plodove bude naknadno povećana“./73

Kvalitet poslenikovog materijala

Član 962

Kada je u pitanju kvalitet poslenikovog materijala, u pojedinim situacijama, može biti očigledno da je potrebno izraditi stvar od materijala boljeg ili lošijeg kvaliteta, iako to možda nije ugovoreno.

Dodati odredbu da je materijal srednjeg kvaliteta obavezan, ako iz ostatka radova, okolnosti slučaja i drugih naloga naručioca nije očigledno da je potrebno ugraditi materijal drugačijeg kvaliteta. /1

Raskidanje ugovora zbog odstupanja od ugovorenih uslova

Član 968

U kompleksnim situacijama, kod podele obaveza nekada je odgovornost za rad podeljena između poslenika i naručioca. Stoga je ovde potrebno ograničiti pravo isticanja zahteva od strane naručioca na situacije u kojima nema odgovornosti na strani naručioca.

Ubaciti na kraju stava 1, „da svoj rad saobrazi svojim ugovorenim obavezama.“ /1

Poveravanje izvršenja posla trećem

Član 970

Pristanak naručioca na podizvođača ne mora nužno voditi isključenju odgovornosti poslenika za rad podizvođača.

Prihvatiti alternativu uz dodavanje na kraju 2 stava reč „lično“./1

Neposredan zahtev saradnika poslenika od naručioca

Član 972

Reč „saradnik“ može imati više značenja i ostavlja mogućnost širokog tumačenja, pa čak i podvođenja zaposlenog i dobavljača pod ovu kvalifikaciju. Naručilac je izložen riziku da prema njemu ističe zahtev neograničeni broj lica, kao i da isplatama direktno trećim licima prekrši druge propise (npr. poslenik je u blokadi, a naručilac plaća nekom podizvođač, čime se izigravaju drugi poverioci)

Dozvoliti isključenje ove mogućnosti ugovorom između naručioca i poslenika. /1

Skriveni nedostaci

Član 975

Predlažem da se stav 2. i alternativa spoje u stav 2. koji glasi:

''Istekom roka od dve godine od prijema obavljenog posla naručilac se više ne može pozvati na nedostatke, ako zakonom ili ugovorom o garanciji nije utvrđen duži rok''./2

Zastarelost

Član 976

Ako se usvoji predlog koji sam dao na član 975. onda su st. 1. I 2. suvišni zato što bi to bilo ponavljanje prethodnog člana.

Stav 3. treba jasno formulisati pa predlažem da glasi:

''Naručilac može, ako je o nedostacima izvršenog rada obavestio poslenika blagovremeno, protiv poslenikovog zahteva da mu isplati nagradu podneti posleniku zahtev da mu naknadi štetu koju je imao zbog nedostataka izvršenog rada''. /2

Isplata nagrade

Član 984

Stav 2 - Postavlja se pitanje da li ako nije ugovorena nagrada da li ugovor postoji (član 959.). /2

Proračun sa izričitim jemstvom

Član 985

Potrebno je zakonom precizno propisati na šta se odnosi jemstvo u proračunu. Jemstvo treba da se odnosi na količine materijala i vrstu radova. Kada su u pitanju cene materijala, zakonodavac treba da odluči da li će dozvoliti smanjenje/povećanje cene usled promena cena materijala.

Precizirati na koje stavke se odnosi jemstvo./1

Rizik u slučaju predaje po delovima

Član 988

Pregled i prijem pojedinih delova može se široko tumačiti.

Predlažemo brisanje ovog člana. /1

Pojam

Član 993

1. Posle ugovora o delu sugerišem da se reguliše i ugovor o uslugama./21

2. S obzirom na veći broj načelnih i posebnih odredaba o ugovorima, bilo bi racionalno u Građanski zakonik uneti i osnovne odredbe ugovora o radu./91

Građevina

Član 994

Da li preuzeti definiciju građevine iz člana 2. stav 1. tačka 22. Zakona o planiranju i izgradnji./2

Nužni i nepredviđeni radovi

Član 997

U stavu 4 navedeno je da izvođač ima pravo na pravičnu naknadu u slučaju neočekivano teške prirode zemljišta ili zbog neočekivane pojave voda. Obzirom da drugi vanredni događaji i okolnosti nisu navedeni, može se tumačiti da izvođač nema pravo na pravičnu naknadu za ovakve nepredviđene radove

Dopuniti odredbu rečima i zbog drugih vanrednih događaja i okolnosti. /1

Izmena cene

Član 999

1. Povećanje cene radova je moguće u slučaju da dođe do povećanja cene elemenata na osnovu kojih je određena cena građevine ili radova, u skladu sa ugovorom, građevinskim uzansama ili običajima struke. Nije jasno šta je cilj ove odredbe odnosno šta znače reči „građevinskim uzansama ili običajima struke“.

Izbrisati odredbe „građevinskim uzansama ili običajima struke“.

Članovi 999 i 1000 nisu međusobno usklađeni. Očigledno je da koncept povećanja cene zbog povećanja cene materijala još nije usaglašen.

Usaglasiti koncept i, nakon toga izaći sa predlogom. Umesto reči cene elemenata treba koristiti reči, cene materijala i opreme. /1

Pojam

Član 1012

1. U svim članovima izdavačkog ugovora zameniti termin „objavljivanje“ terminom „izdavanje“.

Umesto predloženog termina „autorske nagrade“ vratiti se korišćenju termina „autorska naknada“./9

2. Ovo nije potpuna definicija pojma izdavačkog ugovora, jer nije predviđeno pravo autora na naknadu, a iz definicije pojma može se shvatiti da izdavaču pripadaju sva prava u vezi objavljivanja autorskog dela. Može se u ugovoru predvideti da se autor odriče prava na autorski honorar, a ako to nije upisano da on ostvaruje prava ovog zakona./73

Kad ugovor zaključuje zastupnik

Član 1013

1. Stav 2 - Ova odredba je sadržinski sporna u zavisnosti od toga koju situaciju poslovne nesposobnosti imamo u vidu.

Ako se radi o deci, moglo bi se uzeti da dete koje je sposobno za rasuđivanje može dati pristanak na zaključenje izdavačkog ugovora (odnos roditelj-dete, član 2304. Nacrta).

Ako se radi o licu potpuno lišenom poslovne sposobnosti situacija je drugačija. To lice zbog nesposobnosti za rasuđivanje svakako ne može dati pristanak (staralac, član 2376. Nacrta)./2

2. Zastupnik poslovno nesposobnog autora ne može zaključiti izdavački ugovor bez autorovog pristanka da se delo objavi.

U ovom stavu je trebalo dodati odredbu o tome na koji način poslovno nesposobno lice može dati dozvolu da se delo objavi./73

Isključivo pravo objavljivanja

Član 1014

U stavu prvom trebalo bi umesto reči „izdavač stiče isključivo pravo“ staviti reč „obavezu“, jer je po samoj prirodi stvari jasno da izdavač ne može ni u kom slučaju da štampa autorsko delu, osim u onom pismenu koje je primio na štampanje.

Isto tako nejasna je odredba stava 2. ovog člana, jer se ne vidi da li se „iskorišćavanje dela“ odnosi na odnos sa izdavačem, odnosno štampanjem, ili u vezi kad je delo stavljeno u promet./73

Kad je predmet ugovora buduće delo

Član 1015

Izdavački ugovor može imati za predmet delo određene vrste koje još ne postoji, a koje se autor obavezuje da napiše i preda izdavaču do određenog roka.

Odredba stava 1. nije dovoljno jasna u vezi reči „delo određene vrste koje još ne postoji“. Može postojati „delo određene vrste“, ali ako nije jasan pojam „vrste“, mogu se te reči shvatiti preširoko, osim što će ovaj pojam pravdati reči „koje još ne postoji“. Pitanje je da li autor može staviti isti naslov kao što je naslov u nekoj od objavljenih knjiga. Čini se da ne može, bez obzira što će autor na svoj način obraditi predmet svog dela, ali će čitaoce dovesti u zabludu ako traže knjigu određenog autora i žele da kupe njegovo delo, a oslanjajući se na isti naslov drugog autora, mogu kupiti knjigu, odnosno štampano delo koje on, kupac nije želeo./73

Ništavost ugovora o svim budućim delima

Članovi 1016 i 1017

Izgleda mi da su ove dve odredbe kontradiktorne./2

Opcija

Član 1017

Ako se izdavač ne izjasni u određenom roku, smatraće se da je ponudu odbio, te autor može ponuditi delo drugom izdavaču da ga objavi, ali ne pod povoljnijim uslovima od onih koje je bio dao izdavaču imaocu prava opcije.

U slučaju dva uzastopna odbijanja izdavačevo pravo opcije se gasi.

Ove odredbe nisu saglasne jedna drugoj. Naime, ako je stavom 2. ovog člana predviđeno da pravo prve opcije prestaje izdavaču ako se u roku od dva meseca od dana dobijene ponude ne izjasni, onda se trećim stavom ovog člana ne može predviđati neki drugi rok koji se odnosi na dva puta odbijanja ponude. Da li se ovo „dva uzastopna odbijanja“ odnose na vreme iz prethodnog stava, ili na vreme posle isteka roka od dva meseca od neizjašnjavanja odbijanja prihvatanja ponude./73

Novo izdanje

Član 1019

Stav 2 - Nije mi jasno zašto ne bi mogao ustupiti pravo objavljivanja novog izdanja drugom izdavaču pod povoljnijim uslovima ako prvi izdavač nije prihvatio njegovu ponudu za objavljivanje novog izdanja./2

Kad izdavač ima pravo na više izdanja

Članovi 1020 i 1022

1. Stavovi 1 - Da li u ovim odredbama reč ''iscrpljeno'' treba zameniti sa rečju ''rasprodato''./2

2. Ako izdavač ne priredi novo izdanje ni u primerenom roku koji mu bude odredio autor, ugovor se raskida po samom pravu, a autor zadržava honorar ako ga je primio unapred za izostalo izdanje.

Smatram da se reč „priredi“, zameni rečju „objavi“ – u protivnom bilo bi nejasno jer delo priređuje autor, a izdavač ga objavljuje./73

Predaja rukopisa

Član 1023

Stav 2 - Nejasna odredba. Postavlja se pitanje: da li je pravo svojine konzumirano autorskim pravom autora (pravo paterniteta, pravo objavljivanja, zaštita integriteta dela, suprotstavljanje nezakonitom iskorišćavanju dela, imovinska prava autora i dr.). Sama svojina na rukopisu kao stvari, kao materijalnom delu prirode (član 136. Nacrta) nije relevantna u normiranju ovoga ugovora. /2

Ispravke štampanih grešaka i autorske popravke

Član 1026

Ako je ispravku štamparskih grešaka izvršio sam izdavač ili štampar, izdavač je dužan pre umnožavanja podneti otiske autoru na pregled.

U ovom stavu se pored izdavača pominje i štampar, mada se štampar u smislu ovog poglavlja o izdavačkom ugovoru ne pominje, niti je on u bilo kakvom pravnom odnosu sa autorom. Zbog toga bi trebalo brisati reči „ili štampar“, utoliko pre što se odmah posle tih reči pominje samo obaveza izdavača./73

Nagrada u slučaju propasti dela ili izdanja

Član 1037

Kad delo propadne usled slučaja više sile posle njegove predaje izdavaču radi objavljivanja, autor ima pravo zahtevati isplatu honorara koji bi mu pripadao da je delo bilo objavljeno.

U ovom slučaju, bez krivice izdavača za propalo delo, njemu se propisuje obaveza da autoru isplati honorar koji je predviđen izdavačkim ugovorom. Međutim, ako je honorar određen po procentu od prodatih knjiga, a knjige nisu prodate jer su propale usled više sile, čini se da autoru ne pripada autorski honorar predviđen u navedenom obliku, a propisan stavom 1. ovog člana.

U slučaju delimične propasti pripremljenog izdanja usled slučaja više sile, i pre njegovog stavljanja u prodaju, izdavač ima pravo da umnoži bez naknade autora samo onoliko primeraka koliko je propalo.

U ovom slučaju ako je već pripremljeno izdanje, pre njegovog stavljanja u promet, delimično propalo usled slučaja više sile, izdavač ima pravo da umnoži bez naknade autora samo onoliko primeraka koliko je propalo. U ovoj odredbi se ne navodi za koliko procenata propalog dela, pripremljenog za objavljivanje i prodaju, izdavač nije u obavezi da isplati honorar autoru, a može bez posebne saglasnosti da doštampa uništeni, odnosno propali deo završenog izdanja. Tako, na primer, ako propadne 80% knjiga, izdavač ima pravo da tih 80% knjiga ponovo odštampa, a da autoru za to ne pripadne honorar. Možda sam ja ovu odredbu pogrešno shvatio, ali mi nije jasna zbog reči „bez naknade autora“./73

Stečaj i likvidacija izdavača

Član 1039

1. Pored izdavačkog ugovora bilo bi celishodno regulisati i autorski ugovor, koristeći rešenja iz Zakona o autorskim pravima i drugim srodnim pravima (član 67-72).

Član 67

Autorskim ugovorom se autorska prava ustupaju ili u celini prenose.

Na autorski ugovor primenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi, ako odredbama ovog zakona nije drukčije određeno.

Autorski ugovori se zaključuju u pisanoj formi, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 68

U sumnji o sadržini i obimu prava koje se ustupa, odnosno prenosi autorskim ugovorom smatra se da je ustupljeno, odnosno preneseno manje prava.

Dozvola za objavljivanje dela, za beleženje dela na nosač zvuka ili slike i dozvola za emitovanje dela moraju biti izričito ugovorene, ako odredbama ovog zakona nije drukčije određeno.

Ustupanje, odnosno prenos određenog prava na iskorišćavanje dela ne podrazumeva i ustupanje, odnosno prenos prava na autorsku naknadu u slučajevima iskorišćavanja autorskog dela po osnovu zakonske licence.

Ustupanje, odnosno prenos određenog prava na iskorišćavanje dela podrazumeva i davanje dozvole za one izmene na delu koje su tehnički neminovne ili uobičajene za taj način iskorišćavanja dela.

Član 69

Autorski ugovor sadrži: imena ugovornih strana, naslov, odnosno identifikaciju autorskog dela, prava koja su predmet ustupanja, odnosno prenosa, visinu, način i rokove plaćanja autorske naknade ako je ugovorena, kao i sadržinska, prostorna i vremenska ograničenja ako postoje.

Član 70

Ako se korišćenjem autorskog dela ostvari dobit koja je u očiglednoj nesrazmeri sa ugovorenom autorskom naknadom, autor, odnosno njegov naslednik ima pravo da traži izmenu autorskog ugovora radi otklanjanja te nesrazmere.

Ako autorska naknada nije ugovorena, a prihod ostvaren korišćenjem autorskog dela premašuje troškove njegovog korišćenja u meri koja omogućuje plaćanje autorske naknade, autor, odnosno njegov naslednik, ima pravo da traži izmenu autorskog ugovora radi ugovaranja naknade.

Pravo iz st. 1. i 2. ovog člana zastareva u roku od dve godine od dana saznanja za postojanje nesrazmere, odnosno za prihod ostvaren korišćenjem autorskog dela, a najduže u roku od šest godina od kraja godine u kojoj je nesrazmera nastupila, odnosno u kojoj je prihod ostvaren.

Autor, odnosno njegov naslednik ne može se unapred odreći svog prava iz st. 1. i 2. ovog člana.

Radi ostvarivanja prava iz st. 1. i 2. ovog člana, korisnik autorskog dela je dužan da autoru, odnosno njegovom nasledniku pruži verodostojne podatke o ekonomskim efektima korišćenja autorskog dela u roku od mesec dana od dana upućivanja zahteva.

Član 71

Autor, odnosno njegov naslednik može uskratiti dozvolu koju je dao, odnosno povući ustupljeno imovinsko pravo ako sticalac dozvole, odnosno prava ne ostvaruje pravo koje je pribavio, ili ga ostvaruje u obimu manjem od ugovorenog, čime ugrožava interese autora, odnosno njegovog naslednika.

Autor, odnosno njegov naslednik ne može uskratiti dozvolu koju je dao, odnosno povući ustupljeno imovinsko pravo ako je neostvarivanje ili nedovoljno ostvarivanje prava od strane sticaoca nastalo zbog razloga za koje je odgovoran autor, odnosno njegov naslednik.

Autor, odnosno njegov naslednik ne može ostvarivati pravo iz stava 1. ovog člana pre isteka roka od dve godine od zaključenja autorskog ugovora, ili predaje primerka dela sticaocu prava ako je ta predaja usledila posle zaključenja ugovora.

Ako se radi o prilogu (članak, ilustracija i sl.) koji je namenjen za objavljivanje, odnosno izdavanje u novinama ili časopisu rok iz stava 3. ovog člana iznosi šest meseci.

Autor, odnosno njegov naslednik dužan je da pre nego što uskrati dozvolu, odnosno povuče pravo, obavesti o tome sticaoca dozvole, odnosno prava, i ostavi mu primeren rok da otpočne sa ostvarivanjem prava koje je pribavio, odnosno da vrši pravo u obimu koji je pribavio.

Autor, odnosno njegov naslednik ne može se unapred odreći svog prava iz stava 1. ovog člana.

Član 72

Autor može uskratiti dozvolu koju je dao, odnosno povući ustupljeno imovinsko pravo ako smatra da bi iskorišćavanje njegovog dela moglo da nanese štetu njegovom stvaralačkom ili ličnom ugledu, i to iz razloga koji su nastali posle zaključenja autorskog ugovora, a za koje ne odgovara sticalac prava.

Autor ima obavezu da sticaocu prava naknadi nastalu stvarnu štetu.

Izjava o uskraćenju dozvole, odnosno prava iz stava 1. ovog člana proizvodi dejstvo od dana kad autor položi obezbeđenje za naknadu štete iz stava 2. ovog člana.

Sticalac prava dužan je da na zahtev autora, u roku od 90 dana od prijema izjave o uskraćenju dozvole, odnosno prava iz stava 1. ovog člana, saopšti autoru iznos troškova koje je imao u vezi sa pripremom za iskorišćavanje autorskog dela do dana prijema obaveštenja o uskraćenju dozvole, odnosno prava. Ako sticalac prava ne izvrši svoju obavezu iz ovog stava, izjava o uskraćenju dozvole, odnosno prava proizvodi dejstvo istekom roka iz ovog stava.

Autor se ne može unapred odreći svog prava iz stava 1. ovog člana./63

2. U slučaju stečaja ili likvidacije izdavača, autor može raskinuti izdavački ugovor.

Postavlja se pitanje s kime autor može da raskine izdavački ugovor, ako je prema izdavaču otvoren stečajni postupak, kada u tim uslovima više ne postoji izdavač sa kojim je autor zaključio ugovor. Možda bi trebalo dati solucije, a naime da autor može svoje potraživanje da ostvari pre svih drugih poverilaca, ako upravnik stečaja utvrdi da stečajni dužnik i autor nisu u celosti ili delimično izvršili dvostrano teretni ugovor koji su zaključili. Pored toga treba utvrditi prava autora ako nisu prodati svi primerci dela koji su u prodaji. Možda bi se autoru, u tom slučaju dao broj neprodatih primeraka koji imaju vrednost neisplaćenog honorara. Naravno, mogu se pronaći i druga rešenja./73

Pojam

Član 1040

1. „Ugovorom o licenci obavezuje se davalac licence da sticaocu licence ustupi, u celini ili delimično, pravo iskorišćavanja patentiranog pronalaska, zaštićenog dizajna, žigom zaštićene oznake, zaštićene biljne sorte ili zaštićene topografije integrisanog kola, a sticalac licence se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu“. /9

2. Rad na kodifikaciji je idealna prilika da se isprave neki nedostaci pravog režima ovog ugovora prema važećem Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, čini se da ova prilika, za sada, nije iskorišćena na adekvatan način. Nakon detaljne analize odredbi Prednacrta GZ iskristalisala su se tri ključne stvari koje bi trebalo izmeniti. Prvo, kada je reč o samoj definiciji predmeta ugovora o licenci, primetna je svojevrsna terminološka konfuzija, preuzeta iz Zakona o obligacionim odnosima. Najpre, ne bi trebalo mešati termine kojima se označavaju predmeti prava industrijske svojine (konkretna intelektualna dobra) i sama prava industrijske svojine. Zatim, ugovorom o licenci se vrši ustupanje imovinskopravnih ovlašćenja koja čine sadržinu nekog od subjektivnih prava industrijske svojine. Shodno tome, u definiciji predmeta ugovora ne može biti uključen promet poslovne tajne (tehničkih znanja). Osim toga, potrebno je da definicijom bude obuhvaćen promet određenih prava industrijske svojine, prava zaštite biljne sorte i prava zaštite topografije integrisanog kola. Drugo, što se tiče licenciranja žigom zaštićene oznake, obavezu održavanja kvaliteta proizvoda označenog licenciranom žigom zaštićenom oznakom, koja se prema Zakonu o obligacionim odnosima i Prednacrtu GZ odnosi samo na sticaoca licence koji je istovremeno stekao i licencu pronalaska postupka proizvodnje odnosne robe, trebalo bi proširiti i na slučaj samostalnog licenciranja žigom zaštićene oznake, ili pak u potpunosti ukinuti obavezu sticaoca licence da održava kvalitet proizvoda. Zadržavanjem postojećeg pravila kojim se uređuje obaveza održavanja kvaliteta proizvoda kao da se ponovo izbegava zauzimanje načelnog stava prema slobodnom ustupanju žigom zaštićene oznake. Opredeljivanjem za potpunu liberalizaciju prometa žigom zaštićene oznake zakonodavac ne bi lišio potrošače zaštite, jer bi se eventualni sporovi u vezi sa kvalitetom robe proizvedene “po licenci” rešavali u skladu sa propisima o suzbijanju nelojalne konkurencije. Treće, kada je reč o podlicenci, njen pravni režim bi takođe trebalo da bude usklađen sa opredeljenjem zakonodavca o karakteru ugovora o licenci kao ugovora koji nije ugovor intuitu personae. S obzirom na to da ovaj ugovor samo do izvesne mere angažuje lična svojstva strana ugovornica, trebalo bi dopustiti sticaocu licence da slobodno dalje ustupa pravo privrednog iskorišćavanja predmeta licence./88 (Budvanski pravnički dani 2016)

Trajanje licence

Član 1042

Licenca za iskorišćavanje patentiranog pronalaska, zaštićenog dizajna, žigom zaštićene oznake, zaštićene biljne sorte ili zaštićene topografije integrisanih kola ne može biti zaključena na vreme duže od trajanja zakonske zaštite tih intelektualnih dobara./9

Jemstvo

Član 1048

Stav 1 - Davalac licence jemči da pravo iz kog se licenca izvodi postoji, da na njemu nema tereta i da nije ograničeno u korist nekog trećeg./9

Čuvanje predmeta licence u tajnosti

Član 1052

Ukoliko određene informacije u vezi sa predmetom licence predstavljaju poslovnu tajnu davaoca licence, sticalac licence je dužan da ih čuva u tajnosti.

Promeniti naslov člana u: Čuvanje u tajnosti određenih informacija u vezi sa predmetom licence./9

Kvalitet

Član 1053

Brisati ovaj član./9

Pojam

Član 1066

Neophodno je ugovor o kombinovanom prevozu učiniti imenovanim, tj. regulisati ga kao poseban ugovor o prevozu. Na taj način bi se za duži period postigao cilj jednobraznosti pravnog uređenja u saobraćajnom pravu koja bi omogućila nesmetani i neusporavani razvoj trgovine na širem planu. (PŽ br. 11/2016) /42

Ograničenje primene odredbi ove glave

Član 1070

Alternativa za ovaj član nije jasno sastavljena. Mišljenja sam da kraj ove odredbe treba da glasi: ''...samo kad su u pitanju materije čiji prevoz nije uređen posebnim zakonom''./2

Raspolaganje pošiljkom

Član 1078

Postavlja se pitanje da li se ovde radi o raspolaganju pošiljkom ili o menjanju naloga sadržanih u ugovoru. Ovaj član ne uređuje raspolaganje pošiljkom (član 1694. stav 1.) već se uređuje pravo pošiljaoca da menja naloge pa predlažem da se preispita da li u stavu 1., reči ''raspolagati pošiljkom'' treba brisati./2

Pravo primaoca da zahteva predaju pošiljke

Član 1086

Stav 2 - Ako se u suštini radi o promeni mesta opredeljenja onda bi ova odredba mogla da glasi: ''Prevozilac je dužan na zahtev primaoca predati mu pošiljku u drugom mestu opredeljenja, ako je na to ovlašćen od pošiljaoca''./2

Kad oni odgovaraju solidarno

Član 1096

U stavu 1. reči ''naknadu od prevozioca'' zameniti sa rečima ''naknadu od podprevozioca''.

U stavu 2. reči: ''Ako drugi prevozilac od prvog prevozioca'' zameniti sa rečima: ''Ako podprevozilac od prevozioca''

U alternativi za stav 1. nije jasno sastavljen kraj stava./2

Pojam

Član 1106

1. Stav 2 - Postavlja se pitanje da li je potrebno dodavati reč ''telesne'' (odredbe čl. 135. do 152. Nacrta ne sadrže pridev ''telesne'')./2

2. Stavom prvim ovog člana propisano je da je ostavoprimac dužan da vrati stvar ostavodavcu „kad je bude zatražio“. S obzirom da se u stavu prvom ovog člana govori o ugovoru, postavlja se pitanje da li stranke mogu ugovoriti neki rok kada je ostavoprimac dužan da vrati stvar primljenu na čuvanje, odnosno da li je pre isteka tog roka on dužan da stvar vrati ostavodavcu kada je ovaj zatraži. Ovo zbog toga što ostavoprimac, uz dozvolu ostavodavca može koristiti stvar datu na čuvanje, pa ako je zahtev za vraćanje učinjen u nevreme, postavlja se pitanje kako taj odnos rešiti./73

Ostava tuđe stvari

Član 1107

Stav 2 - U vezi sa sadržinom ove odredbe, postavlja se više pitanja:

  • da li je ova odredba uopšte potrebna imajući u vidu odredbu stava 1.,
  • da li je ova odredba potrebna imajući u vidu univerzalno pravo svakoga čoveka na sudsku zaštitu prava svojine./2

Obaveze čuvanja obaveštavanja

Član 1108

Propisano je da ako ugovorom nije predviđena naknada za čuvanje stvari, da je ostavoprimac dužan da je čuva kao svoju sopstvenu stvar, a ako je ugovorom predviđena naknada – da je čuva kao dobar privrednik, odnosno kao dobar domaćin. Smatram da ovu razliku ne treba činiti, prvo što se uvodi novi pojam „kao svoju sopstvenu“, a drugo što između navedenih pojmova ne postoji bitna razlika, jer kad ostavoprimac čuva stvar kao svoju sopstvenu, to znači da je čuva kao dobar domaćin, odnosno privrednik./73

Kome se može vratiti stvar

Član 1113

Ovo rešenje bi bilo protivno odredbama Zakona o nasleđivanju, naročito ako je u pitanju pokretna stvar velike vrednosti./73

Odgovornost naslednika

Član 1114

U ovom stavu je pored ostalog navedeno „ako mu cena još nije isplaćena“. Mislim da bi trebalo da glasi: „ako mu iznos cene još nije isplaćen“.

U vezi obaveze naslednika ostavoprimca postavlja se pitanje šta biva ako se naslednici ne prime nasleđa, pa stvar ostane bez potrebnog nadzora. Možda bi trebalo jednom odredbom regulisati to pitanje tako da je ostavodavac ovlašćen da stvar preuzme od lica kog koga se ona nalazi./73

Naknada

Član 1116

Naslov iznad ovoga člana je ''naknada'', a u odredbi se govori o ''nagradi''. Predlažem da se ova odredba uporedi sa čl. 1126., 1131. i 1152. u cilju usklađivanja, ako je usklađivanje moguće. /2

Pojam

Član 1126

Mislim da se ove reči ne navode posle naslova “UGOVOR O ČUVANjU SPORNE STVARI”, jer se reč sekvestracija odnosi na prinudno oduzimanje neke stvari u krivičnom postupku, za koju se pretpostavlja da će biti konfiskovana, odnosno sekvestrirana, u korist države, odnosno odgovarajućeg državnog organa. Ovo pitanje je dovoljno objašnjeno rečima iz naslova “Ugovor o čuvanju sporne stvari”, utoliko pre što se ni u samom tekstu ovog člana ne navode reči “ugovorni sekvestar”.

(UGOVORNI SEKVESTAR) Smatram da ovaj deo treba da izostane iz zakona, jer se on više odnosi na pravni institut koji se primenjuje u krivičnom postupku.

Postavlja se pitanje šta biva ako se jedna stranka ne saglasi sa predlogom druge stranke da zaključe ovu vrstu ugovora. Stvar ostaje kod jednoga, a drugi ima pravo da posebnom tužbom kod suda zatraži zaštitu svog prava. Drugo je pitanje ako se držalac sporne stvari ne stara dovoljno o njoj, pa ona propada. I tada sledi sudska intervencija, donošenjem privremene mere stvar se oduzima od držaoca stvari i poverava se nekoj organizaciji na čuvanje, dakle kao sudski depozit.

Pored toga, saugovornik koji je uspeo u sporu i u spornoj stvari ima svoj deo, može u izvršnom postupku tražiti da se stvar proda, kao i da ostvari pravo na naknadu štete./73

Naknada troškova i nagrada za trud

Član 1130

U ovoj odredbi se govori o ''nagradi za trud''. Pitanje je da li je to ''naknada'' iz člana 1126 ili je to treće pravo pored prava na naknadu troškova i naknadu. Ako je to treće pravo onda ga treba precizirati./2

Obaveze javnog skladišta

Član 1132

Pitanje je da li se pravila o obavezi brižljivog čuvanja i nadgledanja i o neodgovornosti za slučajnu propast stvari i promene na robi odnose i na nejavnog skladištara./2

Isključenje odgovornosti i neke obaveze skladištara

Član 1133

Stav 1 i 2 - Ove dve odredbe govore o isključenju odgovornosti za štetu javnog i nejavnog skladištara. Postavlja se pitanje u čemu je razlika između formulacije ''šteta prouzrokovana usled spoljnih okolnosti'' (stav 1.) i ''šteta prouzrokovana usled okolnosti'' (stav 2.). /2

Pojam

Članovi 1152 i 1154

U prvoj odredbi (član 1152 stav 3) se govori o ''pravu na naknadu za svoj trud'' a u drugoj (član 1154 stav 2) o ''pravu na nagradu za svoj trud''. Pitanje je da li je tu potrebno ujednačavanje./2

Prećutno zaključenje

Članovi 1153 i 1154

Pitanje je da li su nam potrebne ove odredbe (čl. 29. do 38. Nacrta GZ)./2

Naknada (provizija)

Član 1189

Stav 4 - ''Neverno postupanje'' bi trebalo bliže definisati./2

Visina naknade

Član 1190

Stav 1 - Postavlja se pitanje da li je potrebno bliže precizirati način određivanja naknade kada njen iznos nije određen ugovorom ili tarifom (uporediti sa odredbom člana 1213.)./2

Dužnost obaveštavanja

Član 1211

Odredbe u stavu 2. ovog člana upućuju i na drukčiji zaključak u odnosu ukupnost odnosa nalogodavca i zastupnika, jer ako se u njima kaže: „te neispunjenju ugovora u čijem je zaključenju zastupnik učestvovao“, onda to upućuje na zaključak da su takvi ugovori već zaključeni, u kom slučaju zastupnik ne može, kao ni sam nalogodavac, da smanjuje ili povećava obaveze iz tako zaključenih ugovora, osim ako se sa tim ne saglasi treće lice. U takvim uslovima zastupnik ne može da smanjuje svoju preduzimljivost ”u odgovarajućoj meri”, jer to više ne zavisi, kao što je rečeno, ni od njega ni od nalogodavca, posebno ako treće lice insistira na izvršenje ugovora kako je zaključen./73

Provizija

Član 1212

Stav 2. – Postavlja se pitanje da li je ova odredba obuhvaćena stavom 1. i da li je treba izostaviti.

Stav 4. – Da li bi mogla ovakva odredba da se ugradi i u odredbe o komisionu. Ova odredba po svom obliku liči na opštu odredbu. /2

Gubitak prava na proviziju

Član 1217

Odredbama ovog člana propisuje se pravilo da zastupnik nema pravo na proviziju „ako ugovor između nalogodavca i trećeg lica ostane neispunjen iz uzroka koji nisu na strani nalogodavca“. Ova odredba je nepotpuna jer ne objašnjava pitanje na koji način ugovor zaključen sa trećim licem ostaje neispunjen, ako je zastupnik zaključio ugovor sa trećim licem kao zastupnik nalogodavca, dakle u ime ovoga i za njegov račun, pa ga on mora izvršiti, osim u slučajevima koji takav ugovor smatraju ništavim ili rušljivim. Pored toga nije dovoljno jasan pojam neispunjen, jer ugovor može biti ispunjen delimično pa imati značaj nepotpuno izvršenog ugovora, ali zastupniku i za taj deo ispunjenja ugovora pripada određena provizija.

Činjenica je da je pravilo da zastupnik stiče pravo na proviziju kada je izvršio sve poslove koje je preuzeo ugovorom o trgovinskom zastupanju, ali ako je neki ugovor zaključio ili nalogodavcu omogućio da ugovor zaključi, pa dođe do neispunjenja zbog razloga više sile ili nekih objektivnih okolnosti, za koje nije odgovoran zastupnik, ovome pripada provizija za izvršeni posao trgovinskog zastupnika./73

Založno pravo

Član 1219

Kao što se iz navedenog člana vidi, predmet zadržavanja su stvari i prava, odnosno isprava pomoću koje može raspolagati njima, koja se nalaze kod zastupnika, a u vezi su sa poslovima zastupanja. Pri tom nije navedeno koliki bi obim stvari i prava mogli biti zadržani od strane zastupnika, posebno ako je u pitanju manji iznos potraživanja zastupnika, a on je zadržao daleko veće vrednosti stvari i prava, Tako, na primer, ako je zastupnik dobio kola na upotrebu od nalogodavca – za poslove zastupanja, a njegovo potraživanje prema nalogodavcu je znatno manje od vrednosti automobila, postavlja se pitanje na koji bi se način rešio odnos nalogodavca i zastupnika, posebno ako je nesporno potraživanje zastupnika.

U vezi sa iznetim možda bi trebalo i regulisati pravo zastupnika da mu se naknada koja mu pripada isplati putem suda, a da stvari koje je dobio za izvršenje zastupanja preda sudu u sudski depozit. Ako se pitanje zadržavanja ne reši na ovaj ili neki drugi sličan način, pravo zadržavanja bi ostalo u nedogled, što bi pogodovalo zastupniku, a što ne bi bilo u skladu sa načelima savesnosti i poštenja i jednakoj vrednosti davanja.

Zadržavanje je, kao što je poznato, sredstvo obezbeđenja da će neko ispuniti svoju obavezu iz ugovora. Ali. ako ta obaveza ne bude ispunjena u vreme dospelosti, poverilac može da zahteva od suda odluku da se stvar proda, ili da se postupi po pravilima o zalozi. Međutim, ova pitanja treba podrobnije regulisati odredbama ovog člana, kako bi se stvorio osnov za njihovo razrešenje.

Pored toga nije određeno šta će se desiti ako je zastupnik zbog svog potraživanja naknade provizije zadržao stvari i prava, a u međuvremenu je otvoren postupak stečaja prema nalogodavcu, ili prema zastupniku ako je ovaj pravno lice./73

Pojam

Član 1232

1. Mišljenja sam da st. 1. i 3. treba spojiti i na taj način izbeći nepotrebno mešanje kupovine sa ovim ugovorom./2

2. Pominju se povodom istog pravnog odnosa tri vreste ugovora, što može zbuniti običnog korisnika teksta u tom članu, a to su: ugovor o ekskluzivnoj distribuciji, Ugovor o selektivnoj distribuciji, i ugovorom o ekskluzivnoj kupovini. Čini mi se da ovo treba uskladiti./73

Uzajamno obaveštavanje ugovornih strana

Članovi 1234 i 1235

Ove dve odredbe liče na opšte odredbe. Drugim rečima, zašto bismo ovakve odredbe ugrađivali samo kod ovoga ugovora.

Predlog: da se razmotri potreba i mogućnost da se ovakve odredbe premeste u opšti deo GZ./2

Ustupanje ugovora

Član 1236

Predviđa se pismena forma za sporazum ugovornih strana kojim se utvrđuje mogućnost ustupanja ugovora o distribuciji trećem licu. Postavlja se pitanje da li je potrebno predvideti pismenu formu za ovaj ugovor./2

Obaveze snadbevanja

Član 1237

Stav 2. nije jasno sastavljen.

Kada su u pitanju st. 2. i 3. Možda bi se moglo postaviti pitanje da li su tre odredbe potrebne kada se ima u vidu da su ta pitanja regulisana odredbama o dvostrano obaveznim ugovorima (čl. 257. i dalje)./2

Obaveza obaveštavanja distributera tokom trajanja ugovora

Član 1240

Pitanje je da li je potrebno definisati, odnosno bliže odrediti ''preporučenu cenu''./2

Prodaja u svoje ime i za svoj račun

Član 1244

Stav 2 - Mišljenja sam da je potrebno usaglasiti ovu odredbu sa odredbom člana 1232. kojom se definiše ugovor o distribuciji (kupovina od snabdevača i prodaja drugim licima u svoje ime i za svoj račun). /2

Obaveza pridržavanja uputstava

Član 1250

Pitanje je: Da li se ovom odredbom ponavlja odredba člana 1245.?/2

Kontrola

Član 1252

Pitanje je: Da li se ovom odredbom ponavljaju odredbe čl. 1245. i 1250.?/2

Ugovor zaključen na određeno vreme

Članovi 1254-1259

U Predlogu Referentnog okvira kao opšte pravilo je predviđen rok od mesec dana za svaku godinu koliko je trajao ugovor, ali maksimalno do 36 meseci. Isto pravilo je prihvaćeno i u Prednacrtu GZ, ali bez ograničenja na 36 meseci. S druge strane, u Predlogu Referentnog okvira, otkazni rok od najmanje mesec za prvu godinu, koji se produžava za po mesec dana srazmerno godinama trajanja ugovora i ne može biti duži od šest meseci, predviđen je samo za dobavljača. U Prednacrtu GZ, pravila o otkazu ugovora i primerenom roku iz članova 1254. do 1257. se primenjuju na obe ugovorne strane./81 (Budvanski pravnički dani 2016)

Raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obaveze

Član 1257

U ovom članu se govori da distributer po ispunjenju određenih uslova, a naime da je doprineo da je snabdevač radom distributera ostvario značajne koristi iz tog rada, zatim da se to pravo (“goodwill-a”) može odrediti i u vidu nagrade, navodeći u prvom stavu tog člana da se to pravo ugovara ugovorom o distribuciji, dok se u drugom stavu navodi da se “nagrada za "goodwill"" ugovorom može drukčije odrediti. Kako drukčije ako u ovom članu nije rečeno kako se uređuje (javno priznaju, novčanom naknadom, dodele neke stvari ili na bilo koji drugi način), jer pojam “nagrade” u ovom članu nije određen./73

Pojam

Član 1260

Rešenja predložena u Nacrtu GZ u skladu sa rešenjima opšte usvojenim i uobičajenim u poslovnoj praksi; slična ili istovetna rešenja sadrže i brojna nacionalna zakonodavstva (razvijenijih, ali i ostalih zemalja). Ovakva rešenja suštinskih pitanja franšizinga sadrže i međunarodni akti (Vodič i Model zakona UNIDROIT-a). Treba istaći, kao naročito značajno, normiranje pitanja predugovornog otkrivanja podataka, budući da ovaj segment pravne problematike nije regulisan odredbama klasičnog prava (poznato je da se klasične odredbe primenjuju u slučaju nedostajućih konkretnih odredaba, pre svega obligacionih). Uz neke manje izmene i nešto tehničkog doterivanja predložena rešenja sasvim bi uspešno regulisala složenu problematiku franšizinga i franšiznih poslovnih odnosa./83 (Pravo i privreda 7-9/2016)

Forma i registracija

Član 1262

U stavu 2. reči: ''Zavod za intelektualnu svojinu Republike Srbije'' zameniti sa rečima: ''državnog organa nadležnog za intelektualnu svojinu''./2

Pravo na prenos pod-franšize, saglasnost davaoca franšize

i isključivo pravo na podfranšizu

Član 1263

Stav 1 - Mišljenja sam da je ovu odredbu potrebno jasnije sastaviti i da je reči ''isključivo ili neisključivo'' čine nejasnom i da bi mogle da se zamene sa rečima ''u celini ili delimično''./2

Uzajamno obaveštavanje ugovornih strana i čuvanje poverljivih podataka

Član 1268

Stavovi 2 i 3 - Pitanje je: Da li su ove odredbe za opšti deo GZ?/2

Predugovorno obaveštavanje korisnika franšize

Član 1269

Stav 1 - Ovde se radi o potencijalnom korisniku franšize. Znači, ugovor, čiji obavezni elemenat je i naknada (član 1260), nije zaključen pa se postavlja pitanje o kakvoj naknadi se u ovoj odredbi radi./2

Sadržina dokumenta sa predugovornim obaveštenjima

Član 1270

Stav 3. bi trebalo tehnički doterati tako što bi se u uvodnoj rečenici na kraju rečenice umesto tačke stavila zapeta i dodale reči ''i to:''. Zatim, tekst u sve tri tačke bi počinjao na sledeći način:

''1. podatke o privrednom subjektu davaoca franšize koji...;

2. podatke o poslovnom sistemu franšizinga koji...;

3. podatke o franšiznoj mreži koji...''./2

Omogućavanje kontrole koju vrši davalac franšize

Član 1279

Izbrisati reči ''omogući davaocu franšize''./2

Pojam

Član 1295

Smatram da se iz odredaba ovog člana mora da vidi osnovno pravilo ovog pravnog instituta, a naime da zastupnik, za vreme trajanja ugovora, prvenstveno pregovara sa s trećim licima o zaključenju ugovora između njegovog nalogodavca i trećeg lica, što znači da će dovesti ta lica u vezu da sa njegovim nalogodavcem zaključe odgovarajući ugovor, a tek posle toga, kao posebni oblik u zastupanju da, ako je tako ugovoreno, zastupnik i sam zaključuje ugovore u korist svog nalogodavca, dakle, u njegovo ime i za njegov račun. Kao što se iz navedenog vidi, trgovinski zastupnik uvek prvenstveno dovodi u vezu svog vlastodavca s trećim licem da zaključe ugovor o nekom pravnom poslu, odnosno da to posredovanje čini u ime i za račun svog vlastodavca, ali da može ugovorom ili posebnim punomoćjem da zaključi i sam kakav poslovni ugovor s trećim licem u ime i za račun svog nalogodavca.

Iz navedene odredbe se to ne vidi. ako se kaže da se ugovorom o trgovinskom zastupanju obavezuje zastupnik da će za vreme trajanja ugovora pregovarati s trećim licima o zaključenju ugovora u ime i za račun nalogodavca i da će, ako je tako ugovoreno, i zaključivati ugovore s trećim licima u ime i za račun nalogodavca, a nalogodavac se obavezuje .... (ovo nije dovoljno jasno i ne odgovara definiciji pravnog instituta trgovinskog zastupanja).

Mislim da se ne zastupa stav da je zastupniku jedina funkcija da sam pronalazi poslovne partnere za svog nalogodavca i da sam zaključuje ugovore s trećim licima u ime i za račun nalogodavca, odnosno da ne postoji osnovna funkcija zastupnika da pregovara i dovodi u vezu svog nalogodavca s trećim licima da oni neposredno zaključuju poslovne ugovore. Da ovo ne stoji vidi se iz ostalih odredaba ovog poglavlja, a posebno u članu o proviziji, gde su ova dva instituta razgraničena./73

Pravo na nagradu

Član 1305

Stav 1 - Ovom odredbom utvrđuje se da posrednik ima pravo na nagradu i kad nije ugovorena. Postavlja se pitanje da li ugovor o posredovanju kojim nije ugovorena ''isplata određene nagrade'' (član 1295) postoji imajući u vidu da je ''određena nagrada'' obavezni elemenat ugovora./2

Shodna primena

Član 1315

Alternativom se predlaže brisanje reči ''odnosno trgovinskom zastupanju''. Usvajanje te alternative morao bi da se briše stav 2. člana 1313. Pitanje je: Da li se to želi? /2

Pojam

Član 1333 i 1338

Kao elemenat ugovora o kontroli robe utvrđuje se ''naknada''. Pitanje je: Da li je to ''naknada'' ili ''nagrada''? /2

Predugovorno obaveštavanje

Član 1346

Stav 4 - Ovim stavom daje se definicija pojma ''posrednik putovanja''. To bi bila definicija za ceo srpski pravni sistem a ne samo za ovaj deo GZ pa predlažem da se razmotri potreba da se reči ''u smislu ovog dela zakonika'' brišu./2

Neposredna pomoć u slučaju nesaobraznosti

Član 1361

Stav 3 - Ovaj stav pravno-tehnički preurediti tako što će se reči: ''usluge iz prvog stava ovog člana'' zameniti sa rečima: ''turističke usluge u skladu sa ugovorom'', u trećem redu da se izbrišu dve tačke i broj 1) a u četvrtom redu dve tačke i broj 1) da se zamene sa rečju ''ili''./2

Pojam

Član 1390

1. Termin „osigurač“, kao i termin „društvo za osiguranje“ treba zameniti terminom „osiguravač“, što više odgovara srpskom jeziku./1

2. U vezi sa ovom odredbom postavlja se najpre terminološko pitanje koje se odnosi na ceo GZ a to je da li da upotrebimo termin ''osigurač'' ili ''osiguravač''. Zatim, potrebno bi bilo razmotriti da li u trećem redu posle reči ''ugovaraču'' dodati reč ''osiguraniku'' (član 1391).

Predlažem da se razmotri potreba da se ovom odredbom obuhvati i osigurani rizik./2

3. „Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovarač osiguranja da plati osiguravaču određenu svotu novca (premiju), a ovaj se obavezuje, ako se desi ugovorom predviđeni događaj (osigurani slučaj), da isplati ugovaraču ili nekom drugom korisniku osiguranja određenu svotu novca ili učini nešto drugo.“ /3

4. Termin „osiguravač“ je odomaćen. Pre napuštanja ovog termina neophodno je konsultovati lektore za srpski jezik.

Potrebno je izvršiti sistematizaciju odredbi Zakonika na način što bi se odvojeno unele odredbe o pravima i obavezama ugovarača osiguranja i osiguranika s jedne i osiguravača s druge strane.

Iz opštih odredbi izostaviti odredbe koje se odnose na životno osiguranje.

Pojam ugovora o osiguranju bi mogao da glasi: „Ugovor o osiguranju je ugovor kojim se osiguravač obavezuje da će osiguraniku ili korisniku osiguranja, ako nastane osigurani slučaj, platiti određenu svotu novca, a ugovarač osiguranja se obavezuje da će osiguravaču platiti premiju ili doprinos“./20

5. NAPOMENA: Ovde su navedene sve sugestije dr Zorana Radovića, s tim što se numeracija članova ne poklapa sa verzijom Prednacrta iz 2015. već iz prethodne verzije Prednacrta.

Član 1163. (1391) Ostaje nepromenjen a briše se “osigurani rizik” koji je naveden u zagradi.

Član 1164. (1392) (o osiguranom slučaju). Prvi stav se menja tako da glasi. Osigurani slučaj nastaje ostvarenjem osiguranog rizika.

Član 1165. (1393) (o isključenju nekih osiguranja). Predlog. Odredbe ove glave neće se primenjivati na plovidbena i kreditna osiguranja. Obrazloženje. Plovidbena osiguranja obuhvataju pomorsku, rečnu i vazdušnu plovidbu, Osiguranje potraživanja u celini nije moguće isključiti, npr., hipotekarna potraživana na kući dužnika. Osiguranje kredita treba regulisati posebno, imajući u vidu specifičnosti rizika i ograničene mogućnosti reosiguranja.

Čl. 1167. (1400) (kad se ugovor smatra zaključenim). Prvi stav Prednacrta se menja tako da glasi. Ugovor o osiguranju je zaključen kada je ponuda ugovorača osiguranja prihvaćena od strane osiguravača. U nastavku prednje rečenice dodaju se rečenica iz čl. 1170. Obavezan je da bez odlaganja ugovornoj strani preda uredno sastavljenu polisu osiguranja ili drugu ispravu o osiguranju. Nije prihvatljivo rešenje iz Prednacrta prema kome ugovor o osiguranju stupa na snagu ako osiguravač ne odbije ponudu u roku od osam dana. Obrazloženje. Osiguravač često ne može da sagleda rizik u kratkom roku niti može brzo da organizuje reosiguranje rizika koji je preuzeo u osiguranje. Drugi stav ne pripada opštim odredbama. Treći i četvrti stav se brišu. Predložena alternativa o potrošačima zaslužuje pažnju. Potrošač je na prvom mestu fizičko lice. Veliki broj potrošača su istovremeno ugovarači osiguranja i osiguranici. Primer: Ako vlasnik jahte na Dunavu koristi jahtu za svoje lične aktivnosti, sport i ribolov, on je potrošač. Ako je koristi za turizam, prevozeći turiste do Đerdapa, on nije potrošač. Njegove obaveze prema osiguravaču se razlikuju (vidi direktive EU).

Čl. 1170. (1407) (o polisi osiguranja). Prvi stav je unet u čl. 1167. Dodaje se sledeći tekst. Polisa je isprava kojom se potvrđuje postojanje ugovora o osiguranju. Drugi stav se menja. Polisa treba da sadrži sve odredbe iz ugovora o osiguranju kojima se utvrđuje obaveza osiguravača na naknadu iz osiguranja. Obrazloženje. Iako je ugovor o osiguranju konsensualan, zaključuje se obično pismenim putem. Ostale odredbe o sadržini polise brisati. Ostaviti poslovnoj praksi.

Čl. 1171. (1408) (o listu pokrića). Brisati. Ostaviti poslovnoj praksi da odredi sadržinu lista pokrića.

Čl. 1173. (1410) (o opštim i posebnim uslovima osiguranja). Delimično se briše. Predlog teksta. Osiguravač ima obavezu da ugovorača osiguranja upozna sa opštim i posebnim uslovima. Obrazloženje. Opšti i posebni uslovi osiguranja ne mogu se primeniti ako su suprotni imperativnim zakonskim normama. Zbog toga predložen tekst odredbe je dovoljan. Uvodi se novi član o posrednicima u osiguranju. Regulisanje posrednika u osiguranju zahteva pažljiv pristup zbog njihovog regulisanja u EU: Insurance Distribution Directive. Predlog: Posrednik osiguranja mora poslovati pošteno, savesno i profesionalno u najvećem interesu osiguranika. Obavezan je naručioca osiguranja obavestiti o prirodi naplate svojih usluga u vezi sa ugovorom o osiguranju i svojim identitetom. Naknadu za usluge posrednika plaća naručilac osiguranja. Obrazloženje. Posrednik radi u interesu osiguranika. Bilo bi pogrešno dozvoliti da naknadu za usluge posrednika plaća osiguravač. Sprečile bi se zloupotrebe.

Čl. 1182. (1419) (o dužnosti prijavljivanja) Prvi stav ostaje nepromenjen. Unosi se novi stav. Ukoliko je ugovorač osiguranja istovremeno i potrošač, ima obavezu da osiguravaču odgovara na postavljena pitanja davanjem tačnih i potpunih odgovora koji ne smeju da zavaravaju osiguravača. Drugi stav ostaje nepromenjen.

Čl. 1183. (namerno netačno prijavljivanje ili prećutkivanje). U prvom stavu posle reči “prirode” dodaju se reči “ili je bio krajnje nepažljiv”. Primedba na drugi stav. Nema pravnog osnova da osiguravač zadrži premiju osiguranja.

Čl. 1190. (o dužnosti osiguranika da osiguravaču prijavi povećanje rizika). Rešenje nije prihvatljivo. Promena rizika, posle zaključenja ugovora o osiguranju, do koje promene je došlo bez volje osiguranika, ne sme da utiče na važnost osiguranja. Takve promene se smatraju sastavnim delom rizika koji je pokriven osiguranjem. Zbog toga posledice pogoršanja rizika treba da snosi osiguravač. Zbog toga treba brisati članove 1190., 1191. i 1192.

Čl. 1194. (obaveza obaveštavanja o nastupanju osiguranog slučaja). Brisati tekst i uneti sledeći. U slučaju ostvarenja osiguranog rizika, osiguranik je dužan: a) da preduzme, ako je moguće uz saglasnost osiguravača, sve razumne mere potrebne da se izbegne odnosno smanji nastala šteta; b) da o nastaloj šteti obavesti osiguravača čim za štetu sazna;

c) da obezbedi pravo na naknadu od lica odgovornog za štetu. Ako osiguranik ne izvrši jednu od navedenih obaveza namerno ili iz krajnje nepažnje, odgovoran je osiguravaču za štetu koju je osiguravač zbog toga pretrpeo.

Čl. 1196. (o isključenju odgovornosti osiguravača u slučaju namere i prevare). U odredbi posle reči “namerno”, dodaju se reči “krajnjom nepažnjom”. Obrazloženje. Ne može se očekivati od osiguravača da osiguraniku naknadi štetu koju je osiguranik prouzrokovao svojom krajnjom nepažnjom.

Čl. 1202. (o interesu osiguranja). Prvi stav se menja sa sledećim tekstom. Ugovor o osiguranju imovine može zaključiti svako lice ili se može zaključiti u korist svakog lica koji ima interes na predmetu osiguranja da se ne dogodi osigurani slučaj. Drugi stav ostaje nepromenjen.

Čl. 1209. (1449) (o štetama prouzrokovanim ratnim operacijama i pobunama). U prvom stavu posle reči “šteta” dodati reči “neposredno”. Obrazloženje. Posredne štete mogu biti velike zbog čega ih iz osiguravajućeg pokrića treba isključiti.

Čl. 1213. (1453) (o saosiguranju). Član predviđa da “svaki osiguravač naznačen u polisi osiguranja odgovara osiguraniku za potpunu naknadu.” Praksa ovakvo rešenje nije prihvatila. Posle reči “naknadu” dodati reči “ako nije drukčije ugovoreno”.

ZAKLjUČAK Načelo krajnje dobre vere treba da ima dalju primenu u osiguranju. Pod uticajem zaštite potrošača, posebno direktiva EU, odnosi između ugovorača osiguranja i osiguravača se suštinski menjaju. Osiguravač neće više moći da ukine pravo osiguraniku na naknadu iz osiguranja samo zbog toga što mu nije saopštio tačne podatke na osnovu kojih osiguravač može doneti odluku da li će ugovor sa njim zaključiti ako se utvrdi da dobijeni podaci nisu bili tačni. Pravo osiguravača da raskine ugovor o osiguranju treba ograničiti na sledeći način: – ni jedan podatak se neće smatrati da je od materijalnog značaja, ukoliko za brižljivog osiguravača nije bio od takvog značaja; – ni jedno prijavljivanje materijalnog podatka od strane ugovorača osiguranja neće se smatrati nedozvoljenim, ako je ugovorač imao razloge da veruje u tačnost datih podataka i da to može dokazati./20

6. Termin ''osigurač'' zameniti sa ''osiguravač''./27

7. Ostaje nepromenjen, a briše se „osigurani rizik“ koji je naveden u zagradi./20

Rizik

Član 1391

Predlažem da se ova odredba promeni tako da glasi:

''Rizik koji je obuhvaćen osiguranjem (osigurani rizik) mora biti budući i neizvestan događaj koji ne zavisi od isključive volje ugovarača osiguranja ili osiguranika''./2

Osigurani slučaj

Član 1392

1. Treba da glasi:

„Osigurani slučaj je događaj koji nastaje nastupanjem osiguranog rizika.“ /3

2. Stav 1 - U ovoj odredbi reč ''događaj'' zameniti sa rečju ''posledica''./2

3. Prvi stav se menja tako da glasi: „Osigurani slučaj nastaje ostvarivanjem osiguranog rizika“. /20

Isključenje nekih osiguranja

Član 1393

Predlažem sledeći tekst: „Odredbe ove glave neće se primenjivati na plovidbena i kreditna osiguranja“.

Plovidbena osiguranja obuhvataju pomorsku, rečnu i vazdušnu plovidbu. Osiguranje potraživanja u celini nije moguće isključiti, npr. Hipotekarna potraživanja na kući dužnika. Osiguranje kredita treba regulisati posebno, imajući u vidu specifičnosti rizika i ograničene mogućnosti reosiguranja. /20

Odstupanje od odredaba ove glave

Član 1394

1. Stav 1.: Ako se uporedi ova odredba sa odredbom člana 6. Nacrta GZ, postavlja se pitanje da li je potrebna. Ako se izostavi stav 1. onda se mora korigovati stav 2.

U stavu 2. reči ''u smislu pozitivnih zakonskih propisa'' zameniti sa rečima ''utvrđenim zakonom''.

U alternativi za ovaj član u stavu 1. reč ''pružaju'' zameniti sa rečju ''dozvoljavaju''./2

2. Alternativa ostavlja manje mogućnosti za drugačija tumačenja tako da to podržavamo. Prihvatiti alternativu.

Ovim članom se utvrđuje imperativni karakter odredbi koje se odnose na ugovor o osiguranju. Imperativnost je pravilo, a dispozitivnost izuzetak.

Problem je definisanje „velikih rizika“ i tumačenje da li se mislilo da se za ove rizike ne može ni u kom slučaju odstupiti od odredbi zakonika, ili se može drugačije ugovarati (prvi stav propisuje „da ugovorom o osiguranju ne mogu biti izmenjene prinudno pravne odredbe ove glave“ – što bi po stavu 4. značilo da mogu za „velike rizike“. Predložena „alternativa“ su odredbe postojećeg člana 900. ZOO.

Usvojiti alternativu (postojeće rešenje iz Zakona o obligacionim odnosima). /1

3. Član treba da glasi:

„Ugovorom se može odstupiti samo od onih odredaba ove glave u kojima je to odstupanje izričito dopušteno, kao i od onih koje pružaju ugovornicima da postupe kako hoće.

Odstupanje od ostalih odredaba, ukoliko nije zabranjeno ovim zakonikom ili kojim drugim zakonom, dopušteno je samo ako je u nesumnjivom interesu osiguranika.“ /3

Jezik, tumačenje isprava i dokazivanje prijema isprava

Član 1395

1. Stavovi 1 i 3 - Potrebno je predvideti da isprave budu sastavljene na srpskom jeziku što je u skladu sa Zakonom o osiguranju i u duhu pravnog sistema Republike Srbije - U Republici Srbiji u službenoj upotrebi je srpski jezik.

U pogledu isprava, potrebna je izmena formulacije na način da se propiše o kojim se tačno ispravama radi. Predlažemo brisanje stava koji predviđa teret dokazivanja na osiguravaču.

Stav 1: Sve isprave (precizirati na koje isprave se odnosi obaveza) koje sastavlja osigurač moraju da budu napisane na pregledan i razumljiv način i sastavljene na srpskom jeziku i na jeziku koje dogovore ugovorne strane. Brisati stav 3. /1

2. Stav 1. Preispitati u smislu usklađenosti sa članom 10. Ustava RS.

U stavu 3. imamo primer neusklađenosti ''osigurač'' – ''osiguravač''./2

Forma obaveštavanja

Član 1396

1. Reč ''obaveštenje'' zameniti sa rečju ''obaveštavanje''./2

2. Čl. 1396 menja se alternativno pod uslovom da ne bude prihvaćena izmena čl. 1427. st. 1. i čl. 1471. st. 2., kako je predloženo, tako što se dodaju stav 2 i 3, koji glase:

„Ugovorom o osiguranju može se ugovoriti da se sva obaveštenja u vezi sa ugovorom o osiguranju dostavljaju pisanim putem ili na drugom trajnom nosaču podataka kao i da se sva obaveštenja u vezi sa pravima i obavezama iz ugovora o osiguranju smatraju uručenim ukoliko budu poslata pisanim putem preporučenom poštom na adresu navedenu u ugovoru o osiguranju.

Ugovorne strane su dužne da blagovremeno jedna drugu obaveštavaju o promenama adrese prebivališta odnosno sedišta ili adrese za prijem pošte, pisane ili elektronske.“ /3

Pretpostavka o upoznatosti sa činjenicama

Član 1397

1. Zašto se ovakva odredba ugrađuje samo u ovom delu GZ kojim se uređuje osiguranje i da li i ova odredba ima opšti karakter./2

2. Smatramo da je neophodno jasnije definisati ceo član na način da se preciziraju pojmovi i standardi koji isti propisuje i to pre svega „... u zavisnosti od okolnosti...“, zatim „relevantna upoznatost“ kao i termin „izvesna ovlašćenja“. Smatramo da ovakvi neodređeni pojmovi uvode pravnu nesigurnost dopuštajući mogućnost da se tumače na najrazličitije moguće načine. /3

Zabrana diskriminacije

Član 1398

1. Stav 1.: I odredbu stava 1. bi trebalo preispitati sa stanovišta njene usklađenosti sa članom 21. stav 3. Ustava RS koja izričito utvrđuje zabranu diskriminacije po osnovu pola, starosti... Posebno se u vezi formulacije ''osim ako osigurač ne dokaže'' postavlja pitanje kome i šta se dokazuje. Najzad, ova odredba bi trebalo da se uporedi i sa odredbom člana 3. stav 2. ovoga Nacrta.

Stav 3.: Imajući u vidu odredbu člana 3. ovog Nacrta postavlja se pitanje da li nam je potrebna ova odredba.

Stav 4. je protivrečno i nejasno sastavljen.

Stav 5.: Mišljenja sam da se ovde ne radi o otkazu već o ništavosti ugovora./2

2. Brišu se stavovi 1. i 5. člana 1398 Nacrta GZ, dok se numeracija ostalih članova sledstveno tome menja./3

Klauzule o zloupotrebi (nepoštene klauzule)

Član 1399

1. Stav 1.: Mišljenja sam da se ova odredba može preciznije formulisati u smislu ništavosti takve klauzule zbog narušavanja jednog od osnovnih principa ovoga GZ – principa ravnopravnosti (član 7.).

Stav 3.: Nije jasan smisao završetka ovoga stava sa rečima ''pod uslovom da je klauzula sročena jednostavnim i razumljivim jezikom''./2

2. Član reguliše tzv. „nepoštene klauzule“, iako je u pitanju ugovor o osiguranju kao adhezioni ugovor (ugovor po pristupu) sa kojim su se saglasile obe ugovorne strane.

Smatramo da je ovaj član suvišan jer se svaka klauzula u ugovoru o osiguranju bazira na Uslovima osiguranja na koje se daje i odgovarajuća saglasnost, te se u tom smislu bilo koja klauzula ne može i ne sme smatrati „nepoštenom klauzulom“, posebno imajući u vidu činjenicu da je i ugovarač osiguranja samim potpisivanjem ugovora pristao na odredbe ugovora.

Smatramo da ovakav član nije u duhu propisa, posebno nije u duhu pravne prirode ugovora po pristupu, a da se svaka klauzula mora ceniti kroz konkurentnost svakog osiguravača pojedinačno.

Brisati ovaj član. /1

3. Predlažemo da se član 1399. briše ili da se preformuliše. /3

Kad je ugovor zaključen

Članovi 1400 i 1401

1. Obaveza da obe ugovorne strane potpišu polisu osiguranja lica bi stvorila mnogo organizacionih problema i dovela do povećanja troškova. Iskustvo iz zemalja u okruženju koje su uvele ovu obavezu (Crna Gora) su jako negativna.

Izostaviti član 1401. /1

2. Ugovor o osiguranju zaključen je kada strane potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića.

Izuzetno od prethodnog stava, ugovor o osiguranju može se zaključiti i elektronskim putem (putem interneta i sl.), bez mehaničkog ili elektronskog potpisa, na način koji nesumnjivo iskazuje volju ugovornih strana za zaključenje ugovora.

Ugovor o osiguranju iz prethodnog stava smatra se zaključenim plaćanjem premije osiguranja.“ /3

3. Prvi stav bi mogao da glasi: „Ugovor o osiguranju je zaključen kada je ponuda ugovarača osiguranja prihvaćena od strane osiguravača“. U nastavku prednje rečenice dodaje se rečenica iz člana o polisi osiguranja.

„Obavezan je da bez odlaganja ugovornoj strani preda uredno sastavljenu polisu osiguranja ili drugu ispravu o osiguranju“. Nije prihvatljivo rešenje iz Prednacrta prema kome ugovor o osiguranju stupa na snagu ako osiguravač ne odbije ponudu u roku od 8 dana, jer osiguravač često ne može da sagleda rizik u kratkom roku niti može brzo da organizuje reosiguranje rizika koji je preuzeo u osiguranje.

Drugi stav ne pripada opštim odredbama, a treći i četvrti stav treba brisati./20

Obaveze osigurača pre zaključenja ugovora

Članovi od 1402 do 1404

1. Članovi 1402 -1404 imaju isti predmet regulisanja kao i Zakon o osiguranju, Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, te je predlog brisanje ovog člana iz Nacrta. U prilog brisanju odredbi koje se odnose na obavezu predugovornog obaveštavanja je i rešenje u hrvatskom zakonodavstvu - ovo pitanje je regulisano samo Zakonom o osiguranju, ne i Zakonom o obveznim odnosima, dok Zakon o ugovorima osiguranju (SR Nemačka) sadrži samo jedan član o obavezi Informisanja osiguranika (Par 7.)

Takođe, obaveza predugovornog obaveštavanja u Nacrtu nije posebno regulisana ni kod ugovora o kupoprodaji.

Član 1404 reguliše obavezu osiguravača o pružanju informacija za vreme važenja ugovora.

Stav 1. tačka 2) i deo tačke 3) kojima se propisuje obaveza osiguravača da obavesti ugovarača o promeni uslova osiguranja isključivo pismenim putem, nisu u saglasnosti sa odredbama člana 1412 st. 1. gde se dozvoljava obaveštenje i na „drugi podoban način“.

Brisanje ili alternativno: usklađivanje sa drugim zakonima (Zakon o zaštiti potrošača predviđa mogućnost poništaja ugovora u roku od godinu dana od zaključenja ukoliko nisu ispoštovane predugovorne obaveze, a Nacrt predviđa mogućnost raskida ugovora).

Ukoliko se ne prihvati predlog za brisanje ovih članova, pored usaglašavanja sa navedenim zakonima, treba brisati poslednji stav u članu 1402 i izmeniti stav 1. člana 1404 tako da glasi:

Društvo za osiguranje dužno je da, za vreme važenja ugovora o osiguranju, pismeno ili na drugi podoban način obavesti ugovarača osiguranja o:

1. promeni poslovnog imena, pravne forme, sedišta i adrese društva s kojim je Zaključen ugovor o osiguranju;

2. promeni opštih ili posebnih uslova osiguranja;

3. promeni odredaba u drugim zakonima koje se odnose na ugovor o osiguranju.

Naziv člana 1404 koji glasi “Informacije za osigurača za vreme važenja ugovora“ treba da glasi “Informacije za ugovarača osiguranja za vreme važenja ugovora“./1

2. „Osiguravač je obavezan da ugovaraču osiguranja, pre zaključenja ugovora, kao i tokom trajanja ugovora, pruža sve informacije u sadržaju i na način određen posebnim propisima koji uređuju oblast osiguranja.“ /3

Obaveza informisanja osiguranika kod kolektivnih osiguranja

Član 1403

1. Stav 2 - Nije jasno značenje dela prve rečenice koji glasi: ''sa dejstvom prema datim informacijama''./2

2. Nije celishodno rešenje da ugovarač osiguranja treba da obaveštava osiguranika o njegovim pravima i obavezama, kao i da odgovara za netačno i nepotpuno obaveštavanje. Preformulisati u tom smislu da osiguravač, kao profesionalac u obaveštavanju osiguranika, korisnika osiguranja i samog ugovarača osiguranja o njihovim pravima i obavezama iz tog ugovora. Preformulisanje tog člana Prednacrta GZ, obuhvatilo bi i sankciju, koju bi trebalo da snosi osiguravač za netačno i nepravilno obaveštavanje o pravima i obavezama osiguranika. Sve što je u članu 1403 Prednacrta GZ u pogledu obaveštavanja o pravima i obavezama osiguranika stavljeno u delokrug ugovarača osiguranja treba da se preformuliše, odnosno preinači i stavi u delokrug obaveza osiguravača.

Kod ugovora o kolektivnom osiguranju osiguravač obaveštava o pravima i obavezama osiguranike, odnosno korisnike osiguranja ili samog ugovarača osiguranja, kao i da osiguravač snosi sankcije za nepotpuno ili netačno obaveštavanje osiguranika, ugovarača osiguranja, odnosno korisnika osiguranja./16

Informacije za osigurača za vreme važenja ugovora

Član 1404

Naslov iznad ovoga člana promeniti da glasi:

''Obaveštavanje ugovarača osiguranja i osiguranika''

U stavu 1. posle reči: ''za vreme važenja ugovora o osiguranju'' dodati reči ''o svom trošku'' i promeniti tačku 3. da glasi:

''3) promenama u slučaju promene uslova osiguranja, odnosno promene zakona koji se primenjuju na ugovor o osiguranju''. /2

Sadržaj obaveštenja

Član 1405

1. Ovakva pravna norma nije za zakon pa je treba izostaviti (stav 1.). Stav 2. nije potreban ako se prihvati gornji predlog./2

2. Tekst i sadržaj obaveštenja moraju biti napisani na pregledan i razumljiv način i sastavljeni na srpskom jeziku.

Brisati, regulisano članom 1395. /1

Prava osiguranika u vezi sa povredom dužnosti obaveštavanja

Član 1406

Brisati s obzirom da je predmet regulisanja drugih zakona. /1

Polisa osiguranja

Član 1407

1. Kao i u članu 1401 obaveza potpisa obe ugovorne strane bi znatno iskomplikovala i poskupela poslovanje (već postoji potpis ugovorača i osiguranika na ponudi). Osim toga učešće osiguranika odnosno korisnika u raspodeli dobiti kod osiguranja života je obavezna sadržina predugovornog obaveštenja, čl. 82 Zakona o osiguranju.

Potrebno je isključiti iz obavezne sadržine polise osiguranja potpise ugovornih strana kod internet prodaje. Potrebno je brisati deo iz stava 2 ovog člana, koji se odnosi na merodavno pravo, s obzirom da je ugovaranje merodavnog prava protivno odredbama Zakona o osiguranju, a treba brisati i „naziv i adresa nadzornog organa...“ jer je to već obavezna sadržina predugovornog obaveštenja, po odredbama zakona o osiguranju.

Potrebno je dodati nove stavove, iza stava 2 koji regulišu obradu podataka o ličnosti od strane osiguravača. Imajući u vidu dosadašnju praksu u primeni Zakona o zaštiti podataka o ličnosti i ukazivanjima Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, smatramo neophodnim da se odredbama Građanskog zakonika obezbedi pravni osnov za prikupljanje podataka o ličnosti (na osnovu zakonskog ovlašćenja), tako da nije potrebna pisana saglasnost za obradu podataka o ličnosti. Novi stav 3. i 4 člana 1407, tako da dosadašnji stavovi postaju 5-9.

Stav 2: U polisi moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, označenje korisnika osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili daje osiguranje neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja polise i potpis osiguravača, osim kod internet prodaje.

Novi stav 3 i 4: Osiguravač prikuplja, obrađuje i čuva podatke o ličnosti ugovarača osiguranja, osiguranika, odnosno korisnika osiguranja, koji su potrebni za zaključenje ugovora o osiguranju i ispunjenu prava i obaveza iz zaključenog ugovora o osiguranju i to:

- ime i prezime, odnosno drugi podaci koji omogućuju da se pouzdano utvrdi identitet ugovarača osiguranja, osiguranika, odnosno korisnika osiguranja

- datum rođenja,

- pol

- jedinstveni matični broj građanina

- broj pasoša

- adresni podaci

- kontakt podaci (telefon fiksni, mobilni, e-mail adresa)

- podaci o zdravstvenom stanju osiguranika, ukoliko je zdravstveno stanje od značaja za ocenu rizika, kao i

- drugi podaci koji su od značaja za ocenu rizika pri zaključenju ugovora, odnosno utvrđivanja postojanja prava i obaveza iz zaključenog ugovora.

Prikupljene podatke osigurač je dužan da čuva i koristi u skladu sa zakonom koji uređuje zaštitu podataka o ličnosti.

U stavu 7 (novi stav 9), posle reči „mehanički potpis“ dodati „skenirani potpis, faksimil potpisa, elektronski potpis.“

Novi stav 9: Polisa može biti izdata i u elektronskoj formi i sadržavati mehanički potpis skenirani potpis, faksimil potpisa, elektronski potpis. /1

2. „O zaključenom ugovoru o osiguranju osiguravač je obavezan da bez odlaganja ugovornoj strani osiguranja preda uredno sastavljenu i potpisanu polisu osiguranja ili neku drugu ispravu o osiguranju (list pokrića i dr).

U polisi moraju biti navedeni: ugovorne strane, osigurana stvar, odnosno osigurano lice, označenje korisnika osiguranja, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja polise i potpisi ugovornih strana, izuzev kod internet prodaje, učešće osiguranika odnosno korisnika u raspodeli dobiti kod osiguranja života.

Osiguravač prikuplja, obrađuje i čuva podatke o ličnosti ugovarača osiguranja, osiguranika, odnosno korisnika osiguranja, koji su potrebni za zaključenje ugovora o osiguranju i ispunjenju prava i obaveza iz zaključenog ugovora o osiguranju i to:

- ime i prezime, odnosno drugi podaci koji omogućuju da se pouzdano utvrdi identitet ugovarača osiguranja, osiguranika, odnosno korisnika osiguranja,

- datum rođenja,

- pol

- jedinstveni matični broj građana,

- broj pasoša,

- adresni podaci,

- kontakt podaci (telefon fiksni, odnosno mobilni, e-mail adresa),

- podaci o zdravstvenom stanju osiguranika, ukoliko je zdravstveno stanje od značaja za ocenu rizika, kao i

- drugi podaci koji su od značaja za ocenu rizika pri zaključenju ugovora o osiguranju, odnosno utvrđivanja postojanja prava i obaveza iz zaključenog ugovora.

Prikupljene podatke osiguravač je dužan da čuva i koristi u skladu sa zakonom koji uređuje zaštitu podataka o ličnosti.

U slučaju neslaganja neke odredbe opštih ili posebnih uslova i neke odredbe polise primeniće se odredba polise, a u slučaju neslaganja neke štampane odredbe polise i neke njene rukopisne odredbe, primeniće se ova poslednja.

Prema sporazumu ugovornih strana, polisa može glasiti na određeno lice, po naredbi ili na donosioca.

Polisa se prenosi cesijom ili indosamentom sa dejstvom ustupanja.

Polisa osiguranja života ne može glasiti na donosioca.

Polisa može biti izdata i u elektronskoj formi i sadržavati mehanički, skenirani, elektronski ili biometrijski potpis, kao i faksimil potpisa.

Izuzetno od prethodnog stava, polisa, koja se izdaje u elektronskoj formi, može biti izdata i bez potpisa ugovarača osiguranja pod uslovom da se ugovarač osiguranja unapred sa tim saglasio i da je njegova volja za zaključenje ugovora na drugi način nesumnjivo iskazana“ /3

3. Prvi stav je unet u član 1167.

Dodati sledeći tekst: „Polisa je isprava kojom se potvrđuje postojanje ugovora o osiguranju“.

Drugi stav se menja: „Polisa treba da sadrži sve odredbe iz ugovora o osiguranju kojima se utvrđuje obaveza osiguravača na naknadu iz osiguranja“.

Ostale odredbe o sadržini polise brisati. To ostaviti poslovnoj praksi./20

4. Nigde se ne pominje da se istovremeno s polisom osiguranja uručuju opšti i posebni, odnosno dopunski uslovi osiguranja ugovaraču osiguranja ili osiguraniku, ako su oni zaista sastavni deo ugovora. Umesto da se u članu 1170 Prednacrta reše pitanja ko, kada i kako predaje ugovaraču osiguranja i osiguraniku opšte i posebne, odnosno dopunske uslove osiguranja, idući logikom člana 902 ili 906 ZOO, stav 2 člana 1170 Prednacrta odlazi u drugu krajnost. Naime, predviđa se pravo prigovora nadležnom organu za kontrolu nad delatnošću osiguranja u posebnom upravnom postupku. Po mišljenju potpisnika ovog rada izložena alineja ili završetak stava 2 člana 1170 konstituiše poseban upravni postupak u građanskoj materiji. Drugim rečima, nema ustavnog osnova prilikom regulisanja odredbi građanskog zakonika u Srbiji da se konstituiše poseban upravni postupak prema osiguravaču na izložen način, zbog neuručenja opštih i posebnih uslova osiguranja. Za ovakvo zakonsko rešenje bi ustavni osnov postojao pri regulisanju pitanja osiguranja u organizacionom zakonu iz materije osiguranja./16 (Budvanski pravnički dani 2015)

List pokrića

Član 1408

1. „Polisa osiguranja može biti privremeno zamenjena listom pokrića u koji se unose bitni sastojci ugovora“ /3

2. Ceo član brisati. Ostaviti poslovnoj praksi da odredi sadržinu lista pokrića./20

Kada se sadržaj polise razlikuje od ugovorenog

Član 1409

1. Predlažemo brisanje navedenog člana. /3

2. Pravo na prigovor za sve vreme trajanja osiguranja, kao i način podnošenja prigovora sadržani su u predugovornom obaveštenju, a sve eventualne tehničke greške se mogu u svako doba izmeniti, što je i u interesu ugovarača osiguranja kao ekonomski slabije strane. Brisati ovaj član. /1

3. Odredbe ovog člana su nedovoljno jasne i, čak, protivrečne. Naime, kada je u prvom stavu rešeno da će u slučaju postojanja razlika između ugovora (a ne „ugovorenog“) i polise osiguranja, važiti ono što je rečeno u polisi osiguranja, odnosno od trenutka izdavanja polise, pod uslovom da ugovorač osiguranja nije uputio pismeni prigovor (kome – nije rečeno) u roku od mesec dana posle prijema polise osiguranja i ako je ovoga informisao osiguranik o tim razlikama, kao i da ga je upozorio na njegovo pravo da uloži prigovor!!!

Iz ovoga proizilazi: a) da ugovorač osiguranja nije uputio pismeni prigovor (kome!), b) da je ugovorača osiguranja o tim razlikama obavestio osiguranik (u kom roku!), v) kao da ga je osiguranik upozorio na pravo prigovora (kakvog prigovora i kome, i zašto). Dakle, ako se steknu svi ovi uslovi a osigurač osiguranja ništa ne preduzme, prema odredbama stava 1. ovog člana, razlike će se smatrati kao da su ugovorene od trenutka izdavanja polise osiguranja.

Suprotno ovom rešenju ovo pitanje drugačije reguliše stav 3. istog člana. Naime, po tim odredbama, ako osigurač ne informiše ugovarača osiguranja o njegovom pravu po ovom članu ili mu ne dostavi gore opisan obrazac napomene o pravu na prigovor, izmene ugovora ne obavezuju ugovarača osiguranja i smatraće se da je ugovor zaključen u skladu sa uslovima sadržanim u ponudi za osiguranje.

Dakle, iz navedenog proizilazi: a) ako osigurač ne obavesti ugovorača osiguranja o njegovim pravima (verovatno iz stava 2. ovog člana), b) ili mu ne dostavi „gore opisani obrazac napomene o pravu na prigovor“!!!!, smatraće se da je ugovor zaključen u skladu sa uslovima sadržanim u ponudi za osiguranje.

Po meni, postoje protivurečnosti stavova 1. i 3. ovog člana, jer se u stavu 1. pod istim uslovima ponašanja stranaka priznaje sadržina iz polise osiguranja, a u stavu 3.- takođe pod istim uslovima priznaju prava osiguranika po uslovima sadržanim u ponudi za osiguranje./73

Opšti i posebni uslovi osiguranja

Član 1410

1. Brisati, s obzirom da je predmet regulisanja Zakona o osiguranju. /1

2. Predlažemo brisanje navedenog člana. /3

3. Prema članu 1410. stav 2. Prednacrta GZ organu za nadzor nad delatnošću osiguranja povereno je generalno ovlašćenje da u svako doba modelira sadržaj opštih uslova osiguranja, tj. da po svom nahođenju menja svaki ugovorni odnos osiguranja i time direktno reguliše poslovnu politiku i stanje na tržištu osiguranja. Stoga, generalnom ovlašćenju organa za nadzor nad delatnošću osiguranja u odnosu na opšte uslove osiguranja nema mesta u ugovornom pravu osiguranja, te odredbe člana 1410. Prednacrta GZ treba brisati.

Ustavnopravni aspekt člana 1410. Prednacrta GZ ukazuje, po mišljenju potpisnika ovog rada, da je njime povređeno osnovno ustavno načelo ekonomskog uređenja. Naime, u članu 82. stavu 1. Ustava RS predviđeno je da ekonomsko uređenje u Republici Srbiji počiva na tržišnoj privredi, otvorenom i slobodnom tržištu, slobodi preduzetništva, samostalnosti privrednih subjekata i ravnopravnosti privatne i drugih oblika svojine. Član 82. stav 1. Ustava RS predstavlja nesumnjivo jedno od osnovnih ustavnih načela koje treba ugraditi u budući Građanski zakonik RS, ali ga Prednacrt GZ do sada nije imao u vidu. Citirane odredbe člana 1410. Prednacrta GZ sputavaju slobodu preduzetništva u delatnosti osiguranja na otvorenom i slobodnom tržištu osiguranja na taj način što propisuju obavezne elemente (ili sastojke) tih uslova i njihovu stalnu i kontinuiranu kontrolu. Dalje, odredbe člana 1410. Prednacrta GZ ograničavaju na otvorenom i slobodnom tržištu osiguranja u Srbiji samostalnost osiguravača i reosiguravača kao privrednih subjekata, jer utvrđuju obavezan sadržaj tih uslova u svakom konkretnom slučaju i što nadležni organ, koji vrši kontrolu delatnosti osiguranja, u svakom trenutku primene tih uslova može da utvrđuje i utvrdi njihovu pravilnost i zakonitost, odnosno nepravilnost i nezakonitost. Stoga, član 1410. Prednacrta GZ treba u daljem radu Komisije u ovakvoj formulaciji izostaviti.

Odredbe člana 1410. Prednacrta GZ suprotne su evropskoj pravnoj tekovini u materiji prava osiguranja. Naime, usklađivanje celokupnog domaćeg zakonodavstva, upravne i sudske prakse sa pravom EU obuhvatilo je i materiju evropskih pravnih tekovina u oblasti osiguranja. Konkretno, Trećom direktivom o neživotnom osiguranju bilo je predviđeno na koji način treba da regulišu države članice EEZ, odnosno danas EU, pitanje kontrole opštih uslova osiguranja, kao i druga opšta dokumenta bitna za poslovanje osiguravača i reosiguravača. Prema članu 8. tač. 3. stav 1. Treće direktive o neživotnom osiguranju bilo je predviđeno pravo države da propiše da pri izdavanju dozvole za rad od društva za osiguranje može da zahteva podnošenje statuta i svih drugih opštih dokumenata neophodnih za poslovanje tog društva. U sklopu svih drugih opštih dokumenata neophodnih za poslovanje bili su, razume se, i opšti uslovi osiguranja, kao uslovi poslovanja u osiguranju. Dakle, prema pravnom osnovu iz Treće direktive o neživotnom osiguranju državama članicama je bilo dozvoljeno da samo prilikom izdavanja dozvole za rad od društva za osiguranje zahtevaju da podnose na prethodno odobrenje opšte uslove osiguranja, kao i druge dokumente. Međutim, prema navedenom pravnom osnovu nije izričito bilo dozvoljeno da država članica propiše da je organ za nadzor nad delatnošću osiguranja ovlašćen da stalno, sistematski i kontinuirano kontroliše opšte uslove osiguranja, premijske cenovnike, obrasce i ostale štampane materijale, koje društva za osiguranje uobičajeno koriste u poslovanju sa ugovaračima osiguranja i osiguranicima. Drugim rečima, postoji puna saglasnost u uporednom pravu osiguranja o pravnom dejstvu Treće direktive o neživotnom osiguranju u tom smislu da državama članicama EU nije dozvoljeno da propisuju stalnu, sistematsku i kontinuiranu kontrolu opštih uslova osiguranja. S obzirom da je navedena evropska pravna tekovina u oblasti prava osiguranju stupila na pravnu snagu još 31. decembra 1994. godine. Komisija je morala da ima u vidu Treću direktivu o neživotnom osiguranju i nije trebala da formuliše član 1410. Prednacrta GZ suprotno evropskoj pravnoj tekovini. Sa tih razloga u daljem radu Komisije treba izostaviti citirane odredbe člana 1410. Prednacrta GZ, kao suprotne evropskoj pravnoj tekovini u oblasti prava osiguranja.

Umesto kontrole sadržaja opštih uslova osiguranja, predlaže se da se reguliše zaštita osiguranika-potrošača. To podrazumeva da se reguliše zaštita prava osiguranika na informisanost kroz utvrđivanje obaveze osiguravača da opšte uslove osiguranja, kao i njihove izmene i dopune, istakne u svojim poslovnim prostorijama na vidnom mestu, na internetu i na svojoj veb stranici, a sve to najkasnije 15 dana pre početka njihove primene.

Takođe, predlaže se propisivanje prava osiguranika-potrošača da od osiguravača traži odgovarajuća objašnjenja i instrukcije koji se odnose na primenu opštih uslova poslovanja./67

4. Delimično brisati predloženi tekst. Predlažem: „Osiguravač ima obavezu da ugovarača osiguranja upozna sa opštim i posebnim uslovima“.

Opšti i posebni uslovi osiguranja ne mogu se primeniti ako su suprotni imperativnim zakonskim normama. Zbog toga predloženi tekst odredbe je dovoljan.

Treba uneti novi član o posrednicima u osiguranju.

Predlog: „Posrednik osiguranja mora poslovati pošteno, savesno i profesionalno u najvećem interesu osiguranika.

Obavezan je naručioca osiguranja obavestiti o prirodi naplate svojih usluga u vezi sa ugovorom o osiguranju i svojim identitetom.

Naknada za usluge posrednika plaća naručilac osiguranja.“/20

Ovaj član čini se suvišnim, odnosno spada u prenormiranost. Imperativne norme o ključnim elementima ugovora o osiguranju, mirni postupak u postupku naknade štete, vansudsko rešavanje sporova i sudska kontrola predstavljaju dovoljne garancije za kontrolu autonomija volja u osiguranju. Otuda, suvišno je propisivanje sadržaja opštih i posebnih uslova osiguranja.

Predlažem da se u odnosu na zastupnika osiguranja član 906 ZOO ugradi u odredbe Prednacrta uz odgovarajuće dopune, kao i da se zastupniku osiguranja upodobi zaposleni u pravnom licu druge privredne delatnosti, koju uz tu delatnost prodaju osiguranje. Takođe predlažem da se u Prednacrtu regulišu instituti posrednika u osiguranju i posrednika u reosiguranju./16 (Budvanski pravnički dani 2015)

Upoznavanje osiguranika sa opštim uslovima i njihova predaja osiguraniku

Član 1411

1. Stav 4. treba brisati, s obzirom da je neprecizan i može stvarati nesigurnost u pravnom prometu (šta se smatra „prosečnim ugovaračem osiguranja“?). Takođe, treba brisati stav 5. jer je na štetu ugovarača osiguranja kao ekonomski slabije strane. Brisati stavove 4 i 5. /1

2. Predlažemo brisanje navedenih stavova. /3

3. Prema stavu 3. ovog člana ugovorač i ne mora da osiguraniku preda opšte i posebne uslove osiguranja prilikom zaključenja ugovora o osiguranju, i u tom slučaju „smatraće se da je ugovor zaključen na osnovu sastojaka sadržanih u polisi, bez isključenja ili ograničenja pokrića koje sadrže uslovi osiguranja, ako osiguranik za njih nije znao niti je kao savesno lice morao znati“. Odredbe ovog člana nisu dovoljno jasne jer nije regulisan slučaj ako polisa osiguranja nije potpisana i od osiguranika. Zatim, prema stavu 2. istog člana da se „izvršenje ove obaveze ima konstatovati na polisi“!!!!!!!

I stav 4. ovog člana nije dovoljno jasan. Naime, da bi osiguravač mogao da traži poništaj ugovora o osiguranju u smislu stava 4. ovog člana, mora da dokaže nameru ugovorača osiguranja da je sačinio netačni prijavu i da je prećutao okolnosti od značaja za zaključenje ugovora. No, i pored toga, ugovorač osiguranja stiče prava iz ugovora o osiguranju, dakle ako i nije potpisana polisa osiguranja i ako ugovorač osiguranja nije dostavio osiguraniku opšte i posebne uslove./73

Izmene uslova osiguranja i premijskog sistema

Član 1412

1. Predlažemo brisanje navedenog člana. /3

2. U poslednjem stavu ovog člana navode se reči “ugovorna strana”, mada se misli na ugovorača osiguranja - to treba uskladiti Isto tako pogrešno je formulisan početak poslednjeg stava rečima: “Ako ugovorna strana otkaže ugovor u smislu prethodnog stava ovog člana”, jer stavovi 2. i 3. imaju različite sadržine, pa se ne može reči “u smislu prethodnog stava”, jer se ti stavovi znatno razlikuju (po jednom “ako se ugovor ne otkaže”, a po drugom “ako se ugovor otkaže”).

Pored iznetog, u stavu 2. se ne može upotrebiti reč “odnosno”, jer je u stavu prvom upotrebljena reč “ili”, a zaista radi se o dva različita pojma. Reš “odnosno” može da znači isto što i prethodno rečeno, samo malo bolje objašnjeno, što se u ovom slučaju to ne odgovara./73

Obaveze osigurača kod ugovora zaključenih između odsutnih strana

Član 1413

1. Predlažemo brisanje navedenog člana. /3

2. Stav 1 - Brisati ovaj stav s obzirom da je predmet regulisanja Zakona o zaštiti potrošača ili usaglasiti sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača (pravo na odustanak).

Predlog izmene (u slučaju da se ne usvoji predlog za brisanje):

Stav 1: Kod ugovora o osiguranju koji se zaključuju sredstvima udaljene komunikacije, a u koje se ubrajaju, posebno, ugovori koji se zaključuju putem pisama, telefona, telefaksa, elektronske pošte, preko medijskih usluga, osigurač je dužan da blagovremeno, pre zaključenja ugovora o osiguranju, pored informacija predviđenih u članu čije se odredbe odnose na obaveze osigurača pre zaključenja ugovora pismenim putem ili na drugom trajnom nosaču podataka informiše ugovarača osiguranja i o sledećim podacima: postojanju ili nepostojanju prava osiguranika na odustanak, roku i uslovima korišćenja prava na odustanak od ugovora, uključujući i informaciju o visini premije koja se od osiguranika može zahtevati do davanja izjave o odustanku od ugovora; postupku za ostvarivanje prava na uključujući i naznačenje adrese na koju se izjava o odustanku ima poslati; sudu nadležnom za rešavanje sporova i jeziku na kome su sastavljeni ugovorni uslovi. /1

3. Čitav član je nejasan i protivan opštim načelima ovog zakona – posebno stavovi 2, 3, i 4.(u stavu 1. navodi se pogrešan član; u stavu 2. navode se reči „trajni mediji“, što se ne zna šta te reči znače u kontekstu ovog člana; zatim u istom stavu: „koje ima na raspolaganju“ !!!, što znači ako ih nema – ništa se ne dešava na strani osigurača, pa reči: „dugi rok pre nego što ova strana (!!!) preuzme obaveze iz ugovora o osiguranju“; i 4. stav. – kakva je pravna sigurnost ako osigurač „izvrši slanje ugovornoj strani istih (misli se na informacije) najkasnije istovremeno sa slanjem polise osiguranja“ !!!! Stvarno, mislim da se iz navedenog ne može izvući kakav pravi zaključak koji bi bio saglasan institutu osiguranja./73

Odustanak od ugovora o osiguranju zaključenih između odsutnih strana

Član 1414

1. Brisati, s obzirom da je predmet regulisanja Zakona o zaštiti potrošača. /1

2. Predlažemo brisanje navedenog člana. /3

Zaključenje ugovora u ime drugog bez ovlašćenja

Član 1416

1. Neophodna je jezička korekcija u stavu 2; u stavu 4 ovog člana bi bilo dobro da postoji pisana izjava poslovođe bez naloga da istupa bez ovlašćenja u ime i za račun drugoga, te ovu odredbu treba preformulisati.

Predlog izmene:

Stav 2: Zainteresovani može odobriti ugovor i nakon što se dogodio osigurani slučaj.

Stav 4: Ali, ne odgovara za obaveze iz osiguranja poslovođa bez naloga koji je dostavljanjem pisanog obaveštenja, a pre zaključenja ugovora, obavestio osiguravača da istupa bez ovlašćenja u ime i za račun drugoga. /1

2. „Ko zaključi ugovor o osiguranju u ime drugog bez njegovog ovlašćenja, odgovara osiguravaču za obaveze iz ugovora sve dok ga onaj u čije je ime ugovor zaključen ne odobri.

Zainteresovani može odobriti ugovor i nakon što se dogodio osigurani slučaj.

Ako je odobrenje odbijeno, ugovarač osiguranja duguje premiju za period osiguranja u kome je osiguravač obavešten o odbijanju odobrenja.

Ali, ne odgovara za obaveze iz osiguranja poslovođa bez naloga koji je dostavljanjem pisanog obaveštenja, a pre zaključenja ugovora, obavestio osiguravača da istupa bez ovlašćenja u ime i za račun drugoga.“ /3

Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče

Član 1417

Stav 1 - Izgleda da su reči ''ili mu izvršiti isplatu unapred'' suvišne./2

Zastupnici osiguranja

Član 1418

1. Zadržati postojeći član Zakona o obligacionim odnosima (čl 906). Predloženo rešenje nije dovoljno precizno, ne pravi razliku između posrednika i zastupnika.

Predlog izmene: Kad osiguravač ovlasti nekoga da ga zastupa, a ne odredi obim njegovih ovlašćenja, zastupnik je ovlašćen da u ime i za račun osiguravača zaključuje ugovore o osiguranju, da ugovara izmene ugovora ili produženje njihovog važenja, da izda polise osiguranja, da naplaćuje premije i da prima izjave upućene osiguravaču.

Ako je osiguravač ograničio ovlašćenja svog zastupnika, a to ugovaraču osiguranja nije bilo poznato, smatra se kao da ta ograničenja nisu ni postojala. /1

2. U stavu 1. se generalno, bez posebnih uslova daje ovlašćenje zastupniku osiguranja da može ovlastiti drugo lice da profesionalno posreduje u zaključivanju ugovora o osiguranju. Da li, na primer, dodati da je to moguće uz saglasnost osiguravača.

U st. 4. i 8. i u nekoliko drugih odredaba se, tehnički gledano, odstupa od tehnike kojom se radi ovaj zakonik a to je da se ne poziva na članove i stavove po brojevima./2

3. „Kad osiguravač ovlasti nekoga da ga zastupa, a ne odredi obim njegovih ovlašćenja, zastupnik je ovlašćen da u ime i za račun osiguravača zaključuje ugovore o osiguranju, da ugovara izmene ugovora ili produženje njihovog važenja, da izda polise osiguranja, da naplaćuje premije i da prima izjave upućene osiguravaču.

Ako je osiguravač ograničio ovlašćenja svog zastupnika, a to ugovaraču osiguranja nije bilo poznato, smatra se kao da ta ograničenja nisu ni postojala.“

Iz stava 1. potrebno je brisati deo odredbe: „predmet jasnih i preciznih pitanja koje mu postavi osiguravač”, s obzirom da je neprecizno, izazivaće problem u praksi, jer otvara mogućnost različitih tumačenja odredbe.

Stav 1: Prilikom zaključenja ugovora ugovarač osiguranja je dužan osiguraču da prijavi sve okolnosti koje su od značaja za ocenu rizika koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate.

„Prilikom zaključenja ugovora ugovarač osiguranja je dužan osiguravaču da prijavi sve okolnosti koje su od značaja za ocenu rizika koje su mu poznate ili mu nisu mogle ostati nepoznate.“ /3

Dužnost prijavljivanja

Član 1419

Posle prvog stava dodaje se sledeći novi stav: „Ukoliko je ugovarač osiguranja istovremeno i potrošač, ima obavezu da osiguravaču odgovara na postavljena pitanja davanjem tačnih i potpunih odgovora koji ne smeju da zavaravaju osiguravača.“ /20

Sankcije zbog povreda obaveze prijave

Član 1420

1. Stav 2.: Mišljenja sam da je nejasno sastavljen.

Stav 3.: Mišljenja sam da je ovo pravno nemoguća odredba zato što izmena ugovora počinje da proizvodi pravno dejstvo tek posle saglasno izjavljenih volja (član 170. Nacrta GZ)./2

2. „Kada ugovarač osiguranja ne ispuni obavezu prijave okolnosti od značaja za ocenu rizika, osiguravač ima pravo da predloži izmenu ugovora ili da raskine ugovor.

Osiguravač će o svojoj odluci zajedno sa informacijom o pravnim posledicama te odluke pismenim putem obavestiti ugovarača osiguranja u roku od mesec dana po saznanju za prećutne okolnosti od značaja za ocenu rizika.

Ugovarač osiguranja je u obavezi da o svojoj odluci da prihvata izmenu ili raskid ugovora, obavesti osiguravača u roku od 15 dana od dana prijema obaveštenja osiguravača iz prethodnog stava.

Ako ugovarač osiguranja ne odgovori osiguravaču u roku iz prethodnog člana ovog stava, odnosno ukoliko ugovarač osiguranja odbije predlog za izmenu ugovora u roku od 15 dana od dana prijema obaveštenja, ugovor se smatra raskinutim istekom roka od 15 dana od dana prijema ugovarača osiguranja.

Ako se ugovarač osiguranja saglasi sa predloženom izmenom, ugovor će nastaviti da traje prema predloženim izmenama, počev od dana prijema obaveštenja ugovarača osiguranja.

Ako osigurani slučaj nastane kao posledica prećutnih okolnosti od značaja za ocenu rizika, pre raskida ili primene izmenjenih uslova ugovora, ne postoji obaveza osiguravača na isplatu nadoknade iz osiguranja pod uslovom da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je znao za tu činjenicu.

Međutim, ako bi osiguravač zaključio ugovor uz višu premiju ili prema drugačijim uslovima, nadoknada iz osiguranja plaća se srazmerno ili u skladu sa tim uslovima.“ /3

3. Predloženim nacrtom Građanskog zakonika procedura u slučaju netačne prijave i prećutkivanja okolnosti od značaja za ocenu rizika je pojednostavljena jer se više ne traži poništaj ugovora o osiguranju već se osiguravaču daje pravo da ovaj ugovor raskine. Član 1420 predviđa dve mogućnosti za osiguravača, ili da predloži razumnu izmenu ugovora ili da ga raskine. Mišljenja smo da predložene odredbe treba preformulisati tako da se tačno definišu mogućnosti koje imaju osiguravač i ugovarač osiguranja u slučaju povrede obaveze prijavljivanja okolnosti od značaja za ocenu rizika, definišu rokovi i precizno formulišu pravni instituti.

Predlog izmene: Kada ugovarač osiguranja ne ispuni obavezu prijave okolnosti od značaja za ocenu rizika, osiguravač ima pravo da predloži izmenu ugovora ili da raskine ugovor.

Osiguravač će o svojoj odluci zajedno sa informacijom o pravnim posledicama te odluke pismenim putem obavestiti ugovarača osiguranja u roku od mesec dana po saznanju za prećutane okolnosti od značaja za ocenu rizika.

Ugovarač osiguranja je u obavezi da o svojoj odluci da prihvata izmenu ili raskid ugovora, obavesti osiguravača u roku od 15 dana od dana prijema obaveštenja osiguravača iz prethodnog stava.

Ako ugovarač osiguranja ne odgovori osiguravaču u roku iz prethodnog člana ovog stava, odnosno ukoliko ugovarač osiguranja odbije predlog za izmenu ugovora u roku od 15 dana od dana prijema obaveštenja, ugovor se smatra raskinutim istekom roka od 15 dana od dana prijema obaveštenja ugovarača osiguranja.

Ako se ugovarač osiguranja saglasi sa predloženom izmenom, ugovor će nastaviti da traje prema predloženim izmenama, počev od dana prijema obaveštenja ugovarača osiguranja.

Ako osigurani slučaj nastane kao posledica prećutanih okolnosti od značaja za ocenu rizika, pre raskida ili primene izmenjenih uslova ugovora, ne postoji obaveza osiguravača na isplatu nadoknade iz osiguranja pod uslovom da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je znao za tu činjenicu.

Međutim, ako bi osiguravač zaključio ugovor uz višu premiju ili prema drugačijim uslovima, nadoknada iz osiguranja plaća se srazmerno ili u skladu sa tim uslovima.

U članu 1421 iza reči „člana“ nedostaje rečica „ne“ jer se radi o izuzecima od sankcija, pa bez ove rečice odredba gubi smisao.

U članu 1422 navođenje članova 1391 i 1390 treba zameniti navođenjem članova 1420 i 1419. /1

Izuzeci od sankcija

Član 1421

1. Sankcije propisane odredbama prethodnog člana NE primenjuju se u vezi sa pitanjem na koje nije odgovoreno ili datom informacijom koja je očigledno nepotpuna ili netačna; informacijom koja je trebalo da se prijavi ili informacijom koja je data netačno, koja nije bila bitna za razložnu odluku osigurača da uopšte zaključi ugovor ili da to učini prema ugovorenim uslovima; informacijom uz pomoć koje je osigurač naveo ugovarača osiguranja da poveruje da informaciju nije trebalo prijaviti; ili informacijom sa kojom je osigurač bio ili morao biti upoznat.

Neprecizna odredba, predlažemo brisanje s obzirom na predlog precizne formulacije člana 1420./1

2. Morao bi da se tehnički preuredi./2

3. Predlažemo brisanje navedenog člana. /3

Prevara

Član 1422

1. Stav 1 - Pozivanje na članove nije dobro. Odredba je pogrešno sastavljena./2

2. U prvom stavu posle reči: „prirode“, dodaju se reči: „ili je bio krajnje nepažljiv“.

Primedba na drugi stav. Nema pravnog osnova da osiguravač zadrži premiju osiguranja./20

Obaveza prijavljivanja okolnosti od značaja kod kolektivnih osiguranja

Član 1424

1. Stav 2 - Ova odredba je sastavljena potpuno nejasno./2

2. Stav - U slučaju kada je ugovoreno da će osiguranik ugovaraču da prijavi okolnosti od značaja, i osiguranik postupio na taj način, osigurač ne može osiguraniku da istakne prigovor da nije primio te prijave, s tim da ovo ne dolazi do primene kada je osiguranik imao razloga da veruje da te prijave neće biti prosleđene osiguraču.

Neprecizna odredba, predlažemo brisanje stava 2. /1

3. Predlažemo brisanje stava 2. /3

Dužnost plaćanja i primanja premije

Član 1426

1. Ugovor o osiguranju je dvostranoobavezan ugovor na osnovu koga osiguravač preuzima obavezu da isplati naknadu štete ili osigurane sume ukoliko se osigurani slučaj desi u toku ugovorenog perioda, uz obavezu ugovarača osiguranja da za tu uslugu plati premiju osiguranja. Iz toga proizilazi da je osiguravač spreman da snosi rizik nastupanja osiguranog slučaja za sve vreme ugovorenog perioda trajanja osiguranja, ali ta njegova obaveza mora biti uslovljena plaćanjem premije osiguranja u celosti, te obaveza osiguravača može nastati tek od momenta uplate premije, pri čemu osiguravač ne treba da snosi nikakvu odgovornost ako ona nije plaćena, pa treba da ima pravo na premiju osiguranja za ceo ugovoreni period.

Novi stav 6:

Ako je ugovoreno da se premija plaća u ratama, ugovor o osiguranju se smatra zaključenim danom navedenim u polisi osiguranja, a obaveza osiguravača da isplati naknadu ili svotu određenu ugovorom počinje narednog dana od dana uplate prve rate premije, ali ne pre dana navedenog kao početak osiguranja.“ /1

2. Predlažemo da se posle stava 5. doda novi stav 6 koji glasi:

„Ako je ugovoreno da se premija plaća u ratama, ugovor o osiguranju se smatra zaključenim danom navedenim u polisi osiguranja, a obaveza osiguravača da isplati naknadu ili svotu određenu ugovorom počinje narednog dana od dana uplate prve rate premije, ali ne pre dana navedenog kao početak osiguranja“ /3

Posledice neisplate premije

Član 1427

Stav 1 menja se tako da glasi „Ako ugovarač osiguranja premiju koja je dospela posle zaključenja ugovora ne plati do dospelosti, niti to učini koje drugo zainteresovano lice, ugovor o osiguranju prestaje po samom zakonu po isteku roka od trideset dana od dana kada je osiguravač obavestio ugovarača osiguranja o dospelosti premije i nameri da ugovor raskine, ali s tim da taj rok ne može isteći pre nego što protekne trideset dana od dospelosti premije.“ /3

Plaćanje premije u ratama

Član 1428

1. Menja se tako da glasi „Ukoliko je ugovoreno plaćanje godišnje premije u mesečnim ili drugim ratama, pravne posledice neplaćanja premije predviđene u prethodnom članu nastaju i u slučaju neplaćanja dospele rate premije.

U slučaju neplaćanja premije iz člana 1426 stav 6. ovog Zakonika, osiguravač zadržava pravo na premiju osiguranja za ceo ugovoreni period.

Pravne posledice neplaćanja rata premije ugovorne strane mogu i drukčije urediti ugovorom.“ /3

2. Potrebno je dodati stav 2, tako da postojeći stav 2 postane stav 3, a u cilju usaglašavanja sa predloženom izmenom u članu 1426 st 6

Novi stav 2: U slučaju neplaćanja premije iz člana 1426 stav 6. ovog Zakonika, osiguravač zadržava pravo na premiju osiguranja za ceo ugovoreni period. /1

Povećanje rizika

Član 1429

Stav 1 menja se tako da glasi „Ugovarač osiguranja dužan je, kad je u pitanju osiguranje imovine, obavestiti osigurača o svakoj promeni okolnosti koja može biti od značaja za ocenu rizika, a kad je u pitanju osiguranje lica, onda samo ako je rizik povećan zbog toga što je osigurano lice promenilo zanimanje ili se počelo baviti bilo kojim ekstremnim sportom.“ /3

Obaveza obaveštavanja o nastupanju osiguranog slučaja

Član 1432

1. Propisuje obavezu obaveštavanja o nastupanju osiguranog slučaja. Ista odredba kao u članu 917 ZOO. Nejasna u pogledu sankcija.

Predlažemo da se doda stav 3:

Novi stav 3: Ako se kao posledica neizvršenja obaveze ugovarača osiguranja-osiguranika, šteta prouzrokovana nastupanjem osiguranog slučaja povećala, taj deo štete će osiguravač odbiti od naknade iz osiguranja odnosno ugovorene svote koju duguje osiguraniku. /1

2. Posle stava 2 dodaje se novi stav 3 koji glasi: „Ako se kao posledica neizvršenja obaveze ugovarača osiguranja-osiguranika, šteta prouzrokovana nastupanjem osiguranog slučaja povećala, taj deo štete će osiguravač odbiti od naknade iz osiguranja odnosno ugovorene svote koju duguje osiguraniku.“ /3

3. U normiranju ovog člana (koji odgovara članu 917 ZOO) nedostaje određenje svih okolnosti koje se, pored činjenice nastupanja osiguranog slučaja, moraju da prijave, određenje načina ili forme prijave, mesta u kome se prijava ima izvršiti i trenutka kada se smatra da je prijava izvršena, odnosno pravnog dejstva prijave i određenje slučajeva kada osiguravač ne može da primeni zakonom ili ugovorom predviđenu sankciju zbog povrede obaveze prijavljivanja.

Propisan maksimalni rok od tri dana u Nacrtu u okviru koga se prijava mora dostaviti i koji se ugovorom ili uslovima osiguranja jedino može skratiti, kako se vidi iz napred razmotrenih uporedno-pravnih rešenja, kratak je i nefleksibilno je određen na štetu interesa osiguranika. Sankcija za osiguranika u slučaju kašnjenja sa prijavom u vidu naknade osiguravaču pričinjene štete je nefunkcionalna po interese osiguranika i osiguravača i nije dovoljna za potpuno sankcionisanje povrede ove obaveze, te kao jedino moguća neopravdano štiti isključivo interese osiguranika.

Alternativa ovom našem predlogu za nov tekst čl. 1432 Nacrta kojim se rešenja koje on obuhvata usklađuju sa u radu ispitanim savremenim rešenjima u evropskom pravu? To je da ovaj član ostane sa neizmenjenom sadržinom, u kom slučaju bi se prepustilo osiguravačima da uslovima osiguranja urede sve elemente sadržine obaveze osiguranika da prijavi nastupanje osiguranog slučaja. Ali ne i da u uslovima osiguranja mogu da predvide i na osiguranika primene ugovornu odredbu koja predviđa da osiguravači mogu zbog docnje sa prijavom osiguraniku da uskrate pravo na naknadu ili sumu osiguranja. Bez obzira na oblik, odnosno stepen krivice za docnju i posledice docnje u vidu nemogućnosti osiguravača da zbog docnje sa prijavom istraži okolnosti pod kojima je osigurani slučaj, odnosno šteta nastala ili utvrdi postojanje njegove obaveza na plaćanje naknade, odnosno osigurane sume ili njen obim. Zbog toga što se bez izuzetka, prema čl. 1433 Nacrta koji je identičnog teksta kao čl. 918 ZOO, smatra ništavom odredba u ugovoru koja predviđa gubitak prava na naknadu ili sumu osiguranja, ako osiguranik posle nastupanja osiguranog slučaja ne izvrši neku od ugovorenih obaveza.

Osiguranik je dužan da obavesti osiguravaču čim sazna za nastalu štetu i pravo ustanovljeno na naknadi iz osiguranja (postojanje osiguravajućeg pokrića). 189 J. Slavnić: Obaveza osiguranika da osiguravaču prijavi nastupanje osiguranog slučaja Ako pravo na ugovornu naknadu osiguravača pripada trećem licu, ovaj je takođe u obavezi da prijavi osigurani slučaj. Takođe se smatra punovažnom i prijava bilo kojeg drugog lica. Smatra se da je prijava izvršena po njenom slanju. Ako je ugovorom predviđeno da se prijava podnese u određenom roku, rok mora da bude razuman i ni u jednom slučaju kraći od pet dana. Za obavezu prijavljivanja ugovorom se može predvideti pismena ili tekstualna forma. Ako osiguranik svojom krivicom prekrši ovu obavezu, osiguravač ima pravo da umanji ugovorenu naknadu u obimu u kojem osiguravač dokaže da je pretrpeo štetu zbog kršenja obaveze zakašnjenjem u prijavi osiguranog slučaja. Osiguravač se ne može pozvati na pravo da umanji naknadu ukoliko je na drugi način blagovremeno saznao za nastupanje osiguranog slučaja. Osiguravač ima pravo da odbije da isplati ugovorenu naknadu ako osiguranik zakasni u prijavljivanju osiguranog slučaja u nameri da spreči osiguravača da na vreme istraži okolnosti pod kojima je osigurani slučaj nastao.

Neopravdano je u Nacrtu predviđeno da se na osiguranje života ne odnose odredbe o obavezi prijavljivanja osiguranog slučaja. U ovom osiguranju uglavnom se uvek pojavljuje neko lice koje je ugovorom određeno da je korisnik osiguranja./42

4. Brisati tekst i uneti sledeći: „U slučaju ostvarenja osiguranog rizika osiguranik je dužan: da preduzme, ako je moguće uz saglasnost osiguravača, sve razumne mere potrebne da se izbegne odnosno smanji nastala šteta; da o nastaloj šteti obavesti osiguravača čim za štetu sazna; da obezbedi pravo na naknadu od lica odgovornog za štetu.“

Ako osiguranik ne izvrši jednu od navedenih obaveza namerno ili iz krajnje nepažnje, odgovoran je osiguravaču za štetu koju je osiguravač zbog toga pretrpeo./20

Ništavost odredaba o gubitku prava

Član 1433

Menja se na način što se posle stava 1. dodaje novi stav 2. koji glasi:

„Odredbe prethodnog stava ovog člana ne odnose se na propisane ili ugovorene obaveze čije je ispunjenje neophodno da bi se utvrdilo nastanak osiguranog slučaja, postojanje pravnog osnova za isplatu štete, odnosno za utvrđivanje visine nastale štete.“ /3

Smatramo da je ovu odredbu potrebno dopuniti stavom 2, a u cilju zaštite osiguravača u situacijama kada je ispunjenje propisane ili ugovorene obaveze osiguranika neophodno da bi se utvrdile okolnosti od značaja za isplatu naknade štete – da li je šteta uopšte nastala, pod kojim okolnostima i kolika je njena visina.

Na ovaj način se ne propisuju dodatne obaveze za ugovarača osiguranja nakon nastanka osiguranog slučaja, već se obezbeđuje dokumentacija značaja za utvrđivanje okolnosti neophodnih za isplatu štete, što je u interesu obe ugovorne strane.

Dodati Novi stav 2:

„Odredbe prethodnog stava ovog člana ne odnose se na propisane ili ugovorene obaveze čije je ispunjenje neophodno da bi se utvrdilo nastanak osiguranog slučaja, postojanje pravnog osnova za isplatu štete, odnosno za utvrđivanje visine nastale štete.“ /1

Isključenje odgovornosti osigurača u slučaju namere i prevare

Član 1435

U odredbi posle reči: „namerno“, dodaju se reči: „krajnjom nepažnjom“. /20

Prigovori osigurača

Član 1436

U stavu 1. reči: ''licu sa kojim je zaključio ugovor o osiguranju'' zameniti sa rečima ''ugovaraču osiguranja''.

U stavu 2. reči: ''prigovore koji su nastali'' zameniti sa rečima: ''prigovore koji se odnose na okolnosti koje su postojale''./2

Početak dejstva osiguranja

Član 1437

Reč ''svršetka'' zameniti sa rečju ''isteka'' (član 156. Nacrta GZ)./2

Raskid ugovora protekom vremena

Član 1438

1. Mišljenja smo da je stav dva ovog člana potrebno dopuniti na način da se ostavi mogućnost ugovornim stranama da na drugačiji način urede mogućnost raskida ugovora.

Osim toga stav 4 treba precizirati i predvideti da se ove odredbe ne primenjuju na ugovore o osiguranju života.

Stav 2: Ako je osiguranje zaključeno na rok duži od godine dana (višegodišnja osiguranja) istekom svakog jednogodišnjeg perioda osiguranja svaka strana može bez navođenja razloga da otkaže ugovor upućujući drugoj ugovornoj strani preporučeno pismo najkasnije dva meseca pre isteka ovog perioda, osim ako je drugačije ugovoreno. /1

2. Stav 6. brisati zato što je to odredba člana 1439. A tu odredbu je potrebno tehnički preurediti./2

3. Čl. 1438. menja se tako da glasi:

„Ako rok trajanja osiguranja nije određen ugovorom, svaka strana može raskinuti ugovor sa danom dospelosti premije, obaveštavajući pismenim putem drugu stranu najkasnije tri meseca pre dospelosti premije.

Ako je osiguranje zaključeno na rok duži od pet godina, svaka strana može po proteku ovog roka uz otkazni rok od šest meseci, pismeno izjaviti drugoj strani da raskida ugovor.

Ugovorom se ne može isključiti pravo svake strane da raskine ugovor kako je napred izloženo.

Odredbe ovog člana ne važe za osiguranje života.“ /3

4. Poslednji stav ovog člana je identičan sa članom 1439, pa ga treba brisati./1

5. Pravo osiguravača da raskine ugovor o osiguranju treba ograničiti na sledeći način:

Nijedan podatak se neće smatrati da je od materijalnog značaja, ukoliko za brižljivog osiguravača nije bio od takvog značaja;

Nijedno prijavljivanje materijalnog podatka od strane ugovarača osiguranja neće se smatrati nedozvoljenim, ako je ugovarač imao razloge da veruje u tačnost datih podataka i da to može dokazati./20

Dejstva prestanka ugovora o kolektivnom osiguranju

Član 1439

Potrebno je jezički precizirati član.

Ako ugovor o kolektivnom osiguranju prestane pre isteka roka na koji je zaključen, osiguravač je u obavezi da o tome obavesti osiguranika; dejstva ugovora o osiguranju u tom slučaju u odnosu na osiguranika prestaju po isteku mesec dana posle dana kada je osigurač obavestio osiguranika o prestanku ugovora; ako dođe do prestanka ugovora o grupnom osiguranju života ili ako osiguranik prestane da bude član grupe na koju se odnosi ugovor o grupnom osiguranju, izuzev razloga koji se odnose na godine starosti, osiguranik ima pravo, bez obzira na zdravstveno stanje, na jednako pokriće po ceni individualne polise; nezavisno od toga, uslovi osiguranja mogu predvideti da osiguranik nema pravo na produžetak pokrića ako je obezbedio ili može da obezbedi istovetno pokriće drugim ugovorom o kolektivnom osiguranju; ukoliko osiguranik želi da nastavi osiguravajuće pokriće, on o tome mora da obavesti osigurača u roku od šest meseci od dana isteka pokrića.

Izraz „grupnom osiguranju“ treba zameniti rečima „kolektivnom osiguranju“, što je i naziv ovog člana. /1

Čl. 1439. menja se tako da glasi:

„Ako ugovor o kolektivnom osiguranju prestane pre isteka roka na koji je zaključen, osiguravač je u obavezi da o tome obavesti osiguranika; dejstva ugovora o osiguranju u tom slučaju u odnosu na osiguranika prestaju po isteku mesec dana posle dana kada je osiguravač obavestio osiguranika o prestanku ugovora; ako dođe do prestanka ugovora o grupnom osiguranju života ili ako osiguranik prestane da bude član grupe na koju se odnosi ugovor o grupnom osiguranju, izuzev razloga koji se odnose na godine starosti, osiguranik ima pravo, bez obzira na zdravstveno stanje, na jednako pokriće po ceni individualne polise; nezavisno od toga, uslovi osiguranja mogu predvideti da osiguranik nema pravo na produžetak pokrića ako je obezbedio ili može da obezbedi istovetno pokriće drugim ugovorom o kolektivnom osiguranju; ukoliko osiguranik želi da nastavi osiguravajuće pokriće, on o tome mora da obavesti osiguravača u roku od šest meseci od dana isteka pokrića.“ /3

Prećutno produženje ugovora

Član 1440

1. Član 1440 reguliše prećutno produženje ugovora sa određenim trajanjem na novi rok ne duži od godinu dana. Rok od 20 dana od dana obaveštenja osiguravača, u kojem osiguranik treba da odgovori da li odustaje od produženja ugovora gubi smisao ako osiguranik ne odgovori u tom roku, a i ipak i dalje ima pravo da u svako doba odustane od produženja ugovora. Stoga je potrebno brisati deo iz stava 3 člana 1440, koji daje pravo osiguraniku da odustane od produženja ugovora u svako doba.

Stav 3: Kod ugovora o osiguranju fizičkih lica, van okvira njihove profesionalne delatnosti, osigurač je u obavezi da obavesti osiguranika najmanje 15 dana pre isteka roka trajanja ugovora o produženju ugovora i ostavi mu rok od 20 dana od dana slanja obaveštenja u kome može da odustane od produženja ugovora. /1

2. Čl. 1440 st. 3 menja se tako da glasi:

„Kod ugovora o osiguranju fizičkih lica, van okvira njihove profesionalne delatnosti, osiguravač je u obavezi da obavesti osiguranika najmanje 15 dana pre isteka roka trajanja ugovora o produženju ugovora i ostavi mu rok od 20 dana od dana slanja obaveštenja u kome može da odustane od ugovora.“ /3

Interes osiguranja

Član 1442

Prvi stav se treba promeniti tako da glasi: „Ugovor o osiguranju imovine može zaključiti svako lice ili se može zaključiti u korist svakog lica koje ima interes na predmetu osiguranja da se ne dogodi osigurani slučaj“. /20

Svrha osiguranja imovine

Član 1443

1. Mišljenja smo da treba brisati odnosno preformulisati stav 5. koji se odnosi na izmaklu dobit,. Navedeno smatramo validnim iz razloga što se izmakla dobit ne smatra stvarnom štetom i ne može biti sastavni deo štete sama po sebi, već se njeno korišćenje ipak treba posebno ugovoriti, te u skladu sa tim i posebno tarifirati, te posebno naznačiti da je suma osiguranja maksimalni iznos i stvarne štete i izgubljene dobiti.

Takođe, vrlo je bitno utvrditi koja vrsta štete ima prioritet u isplati, jer bi u suprotnom došlo do značajnih nedoumica.

Brisati odnosno preformulisati stav 5. tako da dosadašnji stavovi 6 i 7 postaju 8 i 9.

Stav 5: Pri utvrđivanju iznosa štete ne uzima se u obzir izmakla dobit, osim ako ugovorom nije posebno ugovorena. Posebno ugovorena izmakla dobit sabrana sa iznosom stvarne štete ne može preći iznos ugovorene sume osiguranja. Ukoliko iznos stvarne štete zajedno sa iznosom izmakle dobiti prevazilazi sumu osiguranja, prvenstveno se isplaćuje iznos stvarne štete. /1

2. Čl. 1443. menja se tako da glasi:

„Osiguranjem imovine obezbeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.

Iznos naknade ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpeo nastupanjem osiguranog slučaja.

Kod osiguranja useva i plodova i ostalih proizvoda zemlje iznos štete utvrđuje se s obzirom na vrednost koju bi imali u vreme sabiranja, ako nije drukčije ugovoreno.

Punovažne su odredbe ugovora kojima se iznos naknade ograničava na manji iznos od iznosa štete.

Pri utvrđivanju iznosa štete ne uzima se u obzir izmakla dobit, osim ako ugovorom nije posebno ugovorena.

Posebno ugovorena izmakla dobit sabrana sa iznosom stvarne štete ne može preći iznos ugovorene sume osiguranja.

Ukoliko iznos stvarne štete zajedno sa iznosom izmakle dobiti prevazilazi sumu osiguranja, prvenstveno se isplaćuje iznos stvarne štete.

Ako se u toku istog perioda osiguranja dogodi više osiguranih slučajeva jedan za drugim, naknada iz osiguranja za svaki od njih određuje se i isplaćuje u potpunosti s obzirom na celu svotu osiguranja, bez njenog umanjenja za iznos ranije isplaćenih naknada u tom periodu.

Ako je ugovorom o osiguranju vrednost osigurane stvari sporazumno utvrđena, naknada se određuje prema toj vrednosti, izuzev ako osigurač dokaže da je ugovorena vrednost znatno veća od stvarne vrednosti, a za tu razliku ne postoji opravdan razlog (kao na primer, osiguranje upotrebljavane stvari na vrednost takve nove stvari, ili osiguranje subjektivne vrednosti).“ /3

Propast stvari usled događaja koji nije predviđen u polisi

Član 1446

Osiguravač nadoknađuje osiguraniku troškove koji su nastali zbog saznanja i utvrđivanja štete, ako su troškovi bili nužni u datim okolnostima. Ovi troškovi se nadoknađuju i kada zajedno sa ostalom štetom premašuju iznos sume osiguranja. Troškove koji za osiguranika nastanu uključivanjem veštaka, savetnika ili punomoćnika osiguravač nije dužan da snosi, osim ako je osiguranik na njihovo uključivanje bio obavezan ugovorom ili je to od njega zahtevao osiguravač. Kod podosiguranja i u drugim slučajevima u kojima je osiguravač ovlašćen da snizi ugovorenu naknadu, on može, shodno tim odredbama, sniziti i naknadu troškova./42

Štete pokrivene osiguranjem

Član 1447

1. Odredba iz člana 1447 stav 4 je sadržana i u članu 1463 i treba je pojasniti i preformulisati. U člana 1447 stav 5 treba pojasniti pojam „organ pravnog lica osiguranika“. /1

2. Predlažemo da se član 1447 stavovi 4. i 5. Nacrta dodatno preciziraju i preformulišu./3

Štete prouzrokovane ratnim rizicima

Član 1449

U prvom stavu posle reči: „šteta“ dodati reč: „neposredno“. /20

Osigurani slučaj

Članovi 1458, 1459 i 1460

Ovim članovima se određuje da li će obaveza osiguravača da nastupi u momentu štetnog događaja ili u momentu podizanja odštetnog zahteva.

Stav 4. člana 1458 - Nije potrebno predvideti i propisati kao obavezu osiguravača da posebnom izjavom, uz polisu osiguranja reguliše koji se događaj smatra relevantnim za nastanak obaveze.

To je navedeno u uslovima osiguranja, polisi osiguranja i predugovornom obaveštenju.

Takođe, član 1459 stav 1. propisuje da ukoliko nije drukčije ugovoreno, obaveza osiguravača nastaje u momentu štetnog događaja.

U članu 1460. se reguliše nastupanje obaveze osiguravača u momentu podizanja odštetnog zahteva.

Za ugovaranje ovog slučaja se predviđa i obavezno ugovaranje dodatnog roka pokrića pored trajanja ugovora o osiguranju.

Dodatne rokove od minimum 3, 5 ili 10 godina nije potrebno propisivati zakonikom (eventualno 1 godina), a ostalo treba prepustiti ugovornim stranama.

Nije decidno utvrđeno da li se na ovaj član primenjuju odredbe o zastarelosti potraživanja ili se mogu isključiti.

Ako su ugovoreni dodatni rokovi, mišljenja smo da ne treba primenjivati odredbe o zastarelosti potraživanja, osim ako se drukčije ne ugovori.

Brisati stav 4 člana 1458.

Predloženi član 1460 brisati, predlog teksta člana 1460: Osiguravač je u obavezi samo ako je štetni događaj nastao za vreme važnosti osiguranja i dodatnog roka pokrića, kao i da je odštetni zahtev upućen osiguraniku ili njegovom osiguravaču u periodu trajanja ugovora o osiguranju i ugovorenom dodatnom roku pokrića. /1

Osigurani slučaj u momentu podizanja odštetnog zahteva

Član 1460

Treba da glasi:

„Ugovorom se može predvideti nastupanje obaveze osiguravača u momentu podizanja odštetnog zahteva oštećenog lica pod uslovom da se štetni događaj dogodio u vreme trajanja ugovora i kada je prvi odštetni zahtev upućen osiguraniku ili njegovom osiguravaču između prvog dana kada pokriće zasniva dejstva i isteka poslednjeg dana dejstva pokrića.

Ugovorom o osiguranju može se ugovoriti dodatni rok za podnošenje odštetnog zahteva, nakon prestanka ugovora.

Visina pokrića u dodatnom roku ne može biti manja od pokrića koje je zahtevano u godini koja prethodi datumu prestanka ugovora.

Zakonom mogu biti određeni uslovi dužeg roka i većeg dodatnog pokrića za pojedine vrste osiguranja.

Osiguravač neće pružiti osiguraniku pokriće za štetu ako utvrdi da je osiguranik znao za štetni događaj u vreme zaključenja ugovora o osiguranju.

Prestaje pravo na naknadu iz osiguranja ako do isteka ugovorenog roka trajanja ugovora ili isteka dodatnog roka ako je ugovoren, ne bude podignut odštetni zahtev prema osiguravaču.“ /3

Sopstveno pravo oštećenog i direktna tužba

Član 1462

1. Smatramo da treba ukinuti pravo na direktnu tužbu, odnosno tužbu pre podnošenja odštetnog zahteva osiguravaču.

Član 1462 bi trebalo preformulisati tako da glasi:

„U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtevati neposredno od osigurača naknadu štete.

Pravo na naknadu štete iz prethodnog stava ostvaruje se podnošenjem odštetnog zahteva osiguraču.

Ako osigurač ne isplati naknadu ili svotu određenu ugovorom na način i u rokovima iz člana 1434. ovog Zakona, oštećeno lice može podneti tužbu sudu.

Tužba iz stava 3. ovog člana podneta pre isteka rokova iz člana 1434. ovog Zakona smatraće se preuranjenom.“ /1

2. Čl. 1462 menja se tako da glasi:

„U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtevati neposredno od osiguravača naknadu štete.

Pravo na naknadu štete iz prethodnog stava ostvaruje se podnošenjem odštetnog zahteva osiguravaču.

Ako osiguravač ne isplati naknadu ili svotu određenu ugovorom na način i u rokovima iz člana 1434. ovog Zakona, oštećeno lice može podneti tužbu sudu.

Tužba iz stava 3. ovog člana, podneta pre isteka rokova iz člana 1434. ovog Zakona smatraće se preuranjenom“ /3

Obavezno osiguranje od odgovornosti

Član 1464

1. Stav 2 - Ovu odredbu je potrebno brisati – predmet regulative Zakona o osiguranju. Eventualno bi ova odredba mogla da ostane ukoliko bi se dopunila i u pogledu dobrovoljnih osiguranja. Iz postojeće odredbe bi se moglo zaključiti da se dobrovoljno osiguranje može zaključiti sa društvom za osiguranje bez obzira da li ima dozvolu NBS za tog osiguranje.

Brisati ili formulisati odredbu na sledeći način: Obavezno i dobrovoljno osiguranje se zaključuje sa društvom za osiguranje koje je od Narodne banke Srbije dobilo dozvolu da obavlja te poslove u Republici Srbiji. /1

2. Predlažemo brisanje stava 2. člana 1464. Nacrta GZ /3

Minimalna suma osiguranja

Član 1465

Stav 3 - Da li je potrebno definisati samopridržaj./2

Proširenje pravosnažnosti sudske presude

Član 1467

1. Potrebno je temeljno ga preispitati zato što se radi o pravnom dejstvu sudske odluke a posebno kada deluje na štetu a kada u korist bilo koga.

2. Da li nam je potreban stav 1. Pravo na sudsku zaštitu je univerzalno pravo. Svako ima pravo da se iz bilo kog razloga obrati sudu, a da li će uspeti u sporu je drugo pitanje. Pravne posledice ne plaćanja premije su uređene stavom 2. i 3./2

Posledice neplaćanja premije i smanjenje osigurane svote

Član 1471

St. 2 menja se tako da glasi:

„Ako ugovarač osiguranja na poziv osiguravača ne isplati dospelu premiju u roku određenom u obaveštenju osiguravača, a koji ne može biti kraći od mesec dana, niti to učini koje drugo zainteresovano lice, osiguravač može samo, ako su do tada plaćene bar tri godišnje premije, izjaviti ugovaraču da smanjuje osiguranu svotu na iznos otkupne vrednosti ili raskinuti ugovor.“ /3

Namerno ubistvo osiguranika

Član 1477

Brisati reč ''namerno'' a posle reči ''smrt osiguranika'' dodati reči ''sa umišljajem''./2

Ratni rizici

Član 1479

Predlažemo da se opcija alternative prihvati te da se termin „Ratni rizici“ koristi kao adekvatniji u odnosu na termin „Ratne operacije“ /3

Otkup

Član 1481

Stav 1 - Brisati reči „zaključenog za ceo život osiguranika“ i posle reči „otkupnu vrednost polise“ dodati reči „ako je ugovoreno na polisi i“, a na kraju stava 1 dodati reči „otkupna vrednost se utvrđuje primenom aktuarskih principa obračuna“./10

Određivanje korisnika

Član 1484

Reči „osiguranje života“ zameniti rečima „životno osiguranje“ kao u Zakonu o osiguranju.

Životno osiguranje je širi pojam i obuhvata osiguranje života, rentno osiguranje, penzijsko osiguranje itd.

Alternativni predlog je uvođenje definicije „osiguranje života“ u Građanski zakonik./10

Ugovor o reosiguranju

Član 1493

Predlažemo da se u navedenom članu jasno istakne da Ugovor o reosiguranju mora biti zaključen u pisanoj ili elektronskoj formi. /3

Zastarelost potraživanja iz ugovora o osiguranju od odgovornosti

Član 1500

Menja se tako da glasi:

''Neposredni zahtev osiguranika prema osiguravaču od odgovornosti počinje od dana kada je osiguranik obeštetio oštećeno lice, na osnovu presude ili (vansudskog) poravnanja.“/3

Zastarelost zahteva oštećenog prema osiguraču (direktna tužba)

Član 1501

1. Predlažemo brisanje ovog člana. /3

2. Komentar Saveta: Treba brisati, ukoliko se ukine pravo na direktnu tužbu protiv osigurača (član 1462). /1

Zastarelost potraživanja po osnovu subrogacije

Član 1503

„Regresno potraživanje osiguravača prema osiguraniku ili nekom drugom licu za isplaćenu naknadu štete trećem licu, za koju postoji odgovornost osiguranika ili nekog drugog lica, odnosno kada je došlo do gubitka prava iz osiguranja, zastareva u roku od tri godine od dana isplate.“/3

Pojam

Član 1505

1. „Trajanje rente može biti određeno i trajanjem života nekog trećeg lica ili dužnika rente, u kom slučaju, posle smrti poverioca, renta ne prelazi na njegove naslednike, izuzev ako je drugačije ugovoreno./3

2. Smatramo neophodnim da se preformuliše iz razloga kako pravne sigurnosti, tako i osnovnim pravnih pravila koje se odnose na lično pravo oštećenog lica.

Smatramo da treba preformulisati stav 2., tako da glasi:

Trajanje rente može biti određeno i trajanjem života nekog trećeg lica ili dužnika rente, u kom slučaju, posle smrti poverioca, renta NE PRELAZI na njegove naslednike, izuzev ako je drugačije ugovoreno./1

Raskidanje ugovora od strane dužnika

Član 1515

Stav 3 - Posle reči „ako isplati poveriocu rente odjednom“ dodati reči „primenom aktuarskih principa obračuna“ i brisati reči „petnaestostruki godišnji iznos“.

Brisati tekst u članu 1515./10

Obaveze zalogodavca

Član 1525

Zalogodavac je dužan predati zalogoprimcu, ili trećem licu koje su sporazumno odredili, stvar koja je predmet ugovora ili dokument koji daje imaocu isključivo pravo raspolaganja njome.

Ugovornici se mogu sporazumeti da zajednički čuvaju stvar ili dokument.

Nacrt u više navrata imenuje određeni pravni institut na različite načine, koristeći se sinonimima. Na taj način čitalac može da dođe u zabunu da se radi o različitim pojmovima. Nacrt tako koristi termine "isprava" i " dokument" da označi istu stvar. U celom tekstu Nacrta trebalo bi uskladiti termine i koristiti samo jedan od dva korišćena izraza.

Smatramo da reč "dokument" treba izmeniti u reč "isprava". /1

Upotrebljavanje založene stvari

Član 1527

Zalogoprimac nema pravo da upotrebljava založenu stvar ili da je preda drugome na upotrebu ili u zalogu (pazaloga), osim ako mu to dozvoli zalogodavac.

Zalogoprimac koji upotrebljava stvar bez dozvole zalogoprimca ili je preda drugome na upotrebu ili u zalogu, odgovara i za slučajnu propast ili oštećenje stvari koji bi se dogodili tom prilikom.

Stav 2 člana 1527 Očigledna greška

U stavu 2 člana 1527 Nacrta iza reči "bez dozvole", reč "zalogoprimca" treba izmeniti u "zalogodavca"./1

Obaveštavanje dužnika i predaja isprave

Članovi 1540 - 1545

Mislimo da je potrebno napraviti razliku između zalaganja potraživanja prema ovom Zakoniku i prema Zakonu o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar (imajući u vidu da je uvođenjem zaloge u registar dobijena i izvršna isprava) i na jedan zakonom uređen način odrediti uslove pod kojima zalogoprimac može da sprovede vansudsko namirenje potraživanja prema dužniku koji ne želi dobrovoljno da plati, odnosno njegovu aktivnu legitimaciju u poslovima u privredi. Predlog je ili izmena Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar ili dopunom Zakonika. Dakle potrebno je da Zalogoprimac ima pravo a Dužnik potraživanja obavezu određenim činjenjem Zalogoprimca (objavljivanjem dospelosti kod suda ili izvršitelja, upisom prava na naplatu u registar i sl.) kada je dug dospeo, čime treba da dobije direktno pravo na tužbu prema Dužniku jer je na ovaj način na snazi nekakav fiducijarni prenos potraživanja slično sa ustupanjem radi naplaćivanja.

Potrebno je i urediti odnos između Zakonika i Zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar kako bi se izbegao paralelizam pravila.

Predlažemo da se napravi distinkcija kod zaloge na način što će se zalogoprimcu dati i efikasna sudska zaštita prava uz samo pravo. Dodatno izjasniti se da li su sredstva na računu pokretne stvari kako navodi Zakon o založnom pravu ili su potraživanja prema banci za plaćanje sa računa klijenta – koja priroda preovlađuje i približnija je onome što hoćemo da zaštitimo ili omogućimo u pravnom prometu. /1

Način zalaganja

Član 1546

Radi bližeg određenja o kojim pravima može biti reč, smatramo da bi trebalo nabrojati određen broj prava uz naznaku i sl. i pobliže definisati način njihovog prenošenja (npr. pravo gradnje kao veoma značajno na tržištu, pravo intelektualne svojine i sl.)

Nabrojati određen broj prava uz naznaku i sl. i pobliže definisati način njihovog prenošenja/1

Forma

Član 1549

Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno, izuzev kad se jemči za obavezu nastalu iz privrednog ugovora, u kom slučaju ugovor o jemstvu može biti zaključen usmeno. Dosadašnje zakonsko rešenje je predviđalo da je za jemstvo obavezna pisana forma bez izuzetka. Smatramo da predloženo rešenje u kom bi u privredi bilo omogućeno davanje i usmenog jemstva moglo da stvori problem u vezi sa dokazivanjem postojanja jemstva u slučaju spora i podrije pravnu sigurnost.

Smatramo da treba da se izbriše odredba kojom je omogućeno i usmeno jemstvo u vezi sa privrednim ugovorom odnosno da se zadrži postojeće rešenje ZOO. /1

Jemčenje za poslovno nesposobnog

Član 1551

Član 1319 se briše.

(Obrazloženje: Ovo rešenje je relikt (čl. 2012 CC iz 1804, čl. 2289 važećeg, čl. 1352 AGZ99). Kod nas pravilo praktično nije primenjivano, a različito je tumačeno (npr. po V. Stankoviću odnosi se samo na obaveze starijih maloletnika, po drugima na sve). Pravilo je u suštini neprimenjivo. Ako ovakav jemac ima pravo na personalnu subrogaciju, izigravaju se pravila o poslovnoj nesposobnosti, i to ugovorom poverioca i bilo kog trećeg). Ako nem subrogacije, to nije jemstvo, već indirektni poklon, ili pristupanje dugu, i zbog tega ne treba žrtvovati pravilo o akcesornosti jemstva, koje podrazumeva punovažnost glavne obaveze./93

Poništenje ugovora o jemstvu zbog imovinskih prilika dužnika

Član 1553

1. Mišljenja smo da je potrebno ograničiti navedeno ograničenje samo na poslove sa fizičkim licima kao jemcima jer se u ugovorima u privredi odnosno gde jemče pravna lica ne može primeniti i navedeni član može dovesti do zloupotreba i dugotrajnih sporova.

Ograničiti navedeno ograničenje samo na poslove sa fizičkim licima kao jemcima. /1

2. U stavu 1. nije jasno da li se radi o jemcu ili jemčevom jemcu.

Stav 2. nije jasno sastavljen, posebno završni deo stava./2

Red naplaćivanja

Član 1556

Prihvatiti alternativu odnosno član 1557 – Oblici jemstva. /1

Gubitak prava na naknadu

Član 1569

Mišljenja smo da bi prvi stav trebalo da se odnosi na supsidijarnog jemca, ili bi trebalo uvesti obavezu jemca da pre plaćanja obavesti dužnika, jer u slučajevima privrednih subjekata, solidarnog jemstva i istovremenosti obaveze, može dovesti do zloupotreba. /1

U čemu se sastoje uzajamna popuštanja

Član 1589

Stav 1. bi trebalo da se pravno-tehnički preuredi ili nabrajanjem ili da se umesto tačke- zareza stavi reč ''ili''./2

Pojam

Član 1601

1. Prihvatiti alternativu. /1

2. Zalažem se za celovito regulisanje faktoringa kao savremenog pravnog posla koji je nametnula poslovna praksa, kao složenu finansijsku uslugu kratkoročnog finansiranja na bazi otkupa potraživanja proisteklih iz prodaje roba i vršenje usluga./77 (Pravni život 11/15)

3. Mišljenja sam da je potrebno razmotriti, odnosno uporediti sadržinu alternativa uz ove dve odredbe.

Najpre, upoređujući stav 2. alternative uz član 1601. ona je istovetna sa članom 1604. – osnovno rešenje. U vezi sa ovim treba se opredeliti: ili za stav 2. alternative za član 1601. ili za osnovno rešenje člana 1604.

Upoređujući sadržinu alternativa moglo bi se reći da su one po sadržini suprotne. Stav 1. alternative uz član 1601. upućuje na zakon kojim se uređuje bankarska delatnost. Sa druge strane, alternativa za član 1604. utvrđuje primenu ovog zakonika pod uslovom da određeno pravno pitanje nije uređeno posebnim zakonom kojim se uređuje bankarska delatnost, odnosno platne usluge./2

Primena propisa

Član 1604

Ne podržavamo alternativu jer se njome uvodi primena Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga i na pravna lica što nije bila namera zakonodavca i što nije u skladu sa uporednom praksom.

Ne prihvatiti alternativu. /1

Opšti uslovi poslovanja

Član 1605

Ne podržavamo alternative. /1

Postavlja se pitanje: da li je ovim zakonikom potrebno utvrditi ovlašćenje za donošenje opštih uslova poslovanja./2

Izmena opštih uslova poslovanja i primena

Član 1606

Mišljenja sam da sadržinu ove odredbe (promena opštih uslova postojanja na pravni odnos između banke i klijenta u toku trajanja toga odnosa) treba razmotriti sa stanovišta pravne sigurnosti klijenata.

Stav 4.: Da li utvrditi i pravo na naknadu štete? Razlog za ovo je da klijent ne bi trebalo da trpi štetu zbog izmene opštih uslova poslovanja (na koje ne može da utiče) ako se ti uslovi menjaju u toku trajanja pravnog odnosa – ugovora sa bankom. Zato se postavlja pitanje da li bi bila moguća odredba čija suština bi bila da se na ugovor sa bankom primenjuju opšti uslovi poslovanja koji su bili na snazi u momentu zaključenja ugovora sem ako su novele povoljnije za klijenta./2

Pojam

Član 1612

Prihvatiti alternativu. /1

Štedna knjižica

Član 1622. stav 2.

Postavlja se pitanje značenja formulacije: ''dokaz na prvi pogled''./2

Vrste uloga na štednju

Član 1624

Postavlja se pitanje formulacije: ''sa namenom ili bez namene''./2

Evidencija uplata i isplata

Član 1627

Stav2 - Mišljenja sam da treba izbrisati reči ''u skladu sa načelom istinitosti'' imajući u vidu odredbu člana 4. ovoga Nacrta kojim je jasno utvrđeno načelo savesnosti i poštenja./2

Pojam

Član 1632

1. Prihvatiti varijantu II. /1

2. Posebno skrećemo pažnju na odredbe ZOO o ugovoru o bankarskom tekućem računu i ugovoru o kreditu, jer se u navedenim odredbama nabraja koje elemente trebaju da sadrže ti ugovori, ali se ne navodi koji se podaci o ličnosti klijenata obrađuju.

Na osnovu iznetog predlažemo da pokrenete postupak izmena i dopuna ZOO i da u osnovi uredite pitanje prikupljanja, držanja, obrade i korišćenja podataka o ličnosti, a da posebno precizirate koji se podaci o ličnosti obrađuju. Ova pitanja se u smislu člana 42 stav 2 Ustava RS mogu urediti samo zakonom, a to je u predmetnom slučaju upravo ZOO./59

Glava LVII

Upoređujući odredbu člana 1632. sa odredbama čl. 1625. i 1626. st. 3.- 5. postavlja se pitanje da li se radi o istim ugovorima. Ako se prihvati da su to isti ugovori onda bi u poglavlju LVI mogle da se, uz odgovarajuće korekcije, dodaju odredbe čl. 1634. do 1642./2

Pojam

Član 1643

U stavu 1. se govori o naknadi – proviziji. Ovo bi trebalo ujednačiti, odnosno uskladiti sa čl. 1625. stav 2. i 1639./2

Pojam

Član 1665

Prihvatiti alternativu. /1

Sadržina ugovora
Član 1666

Ne prihvatiti alternative. /1

Procena kreditne sposobnosti klijenata

Član 1667

Govori se o ''davaocu kredita''. Ostale odredbe govore o banci (čl. 1665., 1666. stav 2., 1668. st. 1. i 2.)./2

Otkaz davaoca kredita

Član 1668

Odredbe ovog člana odobravaju banci, da kod nastanka slučajeva iz stava 1. ovog člana, naplati svoje potraživanje po osnovu datog kredita:

a) iz svih sredstava koje korisnik kredita ima na depozitima kod banke kao kreditora i

b) iz drugih potraživanja korisnika kredita prema banci kreditoru.

U ovom slučaju bilo bi sporno naplaćivanje iz depozita uplaćenih za druge kredite, koji su opterećeni za izvršenje drugih ugovora ili drugih opterećenja, osim ako su slobodna sa kojima bi, inače, korisnik kredita mogao da raspolaže.

Drugo sporno pitanje je da li po drugom osnovu naplate, navedeno pod tačkom b) banka mogla da navedeni slučaj predvidi u osnovnom ugovoru o kreditu, ili bi taj odnos htela da reši zaključenjem novog ugovora, kada utvrdi da postoji trajna nesposobnost korisnika kredita. Čini se, da bi se ovaj slučaj odnosio na period posle zaključenja osnovnog ugovora, jer da je banka znala da je korisnik kredita trajno insolventan, sigurno je da ne bi zaključila osnovni ugovor o kreditu, a malo je verovatno da bi korisnik kredita prihvatio da zaključi i drugi ugovor radi svog obvezivanja u smislu stava 2. navedenog člana.

Pored toga insolventnost ne znači namerno izbegavanje izvršavanje obaveza iz ugovora o kreditu, posebno ako je korisnik bio u radnom odnosu, i u tom svojstvu zaključio ugovor o kreditu, a kasnije, u toku otplate kredita, dobio otkaz radnog odnosa. Zbog ovakvih slučajeva banka ugovorom o kreditu obezbeđuje naplatu datog kredita i drugim sredstvima, putem žiranata, zaloga, hipoteke i dr.

No, sporno bi bilo i pitanje ako bi primalac kredita imao i druga sredstva kod iste banke, ali su ona u većoj vrednosti od vrednosti dobijenog kredita, te da li bi banka mogla da naplati ceo iznos odobrenog i datog kredita, ili samo onaj deo koji je dospeo na naplatu, odnosno koji je bio u docnji. Ugovor o kreditu bi morao da sadrži i takve restriktivne klauzule.

Iz sadržine odredaba ovog člana može se zaključiti da banka za slučajeve neizvršenja ugovora o kreditu od strane korisnika kredita može izvršiti naplatu svog potraživanja samo iz onih sredstava koje korisnik kredita ima na računu davaoca kredita, dakle bez naplate putem suda. Ali ako banka ne može da naplati kredit iz razloga koji su napred izneti, ona može svoja prava potraživanja da ostvari tužbom kod suda, da bi obezbedila pravo na naplatu i iz drugih sredstava koje primalac kredita ima kao vlasnik.

Pored toga, kao što je već rečeno, insolventnost ne znači namerno izbegavanje izvršavanje obaveza iz ugovora o kreditu, posebno ako je korisnik bio u radnom odnosu, i u tom svojstvu zaključio ugovor o kreditu, a kasnije, u toku otplate kredita, dobio otkaz radnog odnosa. Zbog ovakvih slučajeva banka ugovorom o kreditu obezbeđuje naplatu datog kredita i drugim sredstvima, putem žiranata, zaloga, hipoteke i dr./73

Restriktivne klauzule

Član 1669

Stav 1 - Postavlja se pitanje: Da li se ovde radi o davaocu kredita – banci iz člana 1665. Zašto se i ovde kao i u članu 1667. označava davalac kredita?/2

Odustajanje od ugovora i vraćanje kredita pre roka

Član 1670

Stav 3 - Postavlja se pitanje: Da li se ovde radi o davaocu kredita – banci iz člana 1665. Zašto se i ovde kao i u članu 1667. označava davalac kredita?/2

Mišljenja smo da treba odrediti štetu u ovom slučaju kao razliku onoga što bi banka naplatila da je kredit trajao za vreme koje je ugovoren i onoga što od tog trenutka banka može da plasira na tržište istom ili sličnom segmentu klijenata kome pripada i klijent ili je pripadao kada je odobravan kredit, u smislu proseka kamate koju koristi za taj segment klijenata, osim ukoliko je ugovoren fiksan iznos naknade unapred sa klijentom. Klijent ne može profitirati od otplate unapred ukoliko je navedena razlika njemu u korist, tada se smatra da naknade nema, odnosno da je klijent ne duguje. /1

Forma i sadržina

Član 1672

Kako da banka stavi u ugovor vrednost pokretne stvari, kada u kom trenutku, ona ima amortizacioni obračun, može da joj se poveća vrednost, da padne vrednost, može da je potraživanje iz aleatornog ugovora čija se vrednost ne zna unapred, mislimo da taj deo treba da se izostavi iz ovog člana.

Trebalo bi napraviti razliku između hartija od vrednosti i pokretnih stvari (i predvideti različito pravilo o formi u pogledu vrednosti) ili isključiti vrednost kao obavezni element forme i predvideti stav 2. kao dispozitivno pravilo koje strane mogu ugovoriti.

Brisati reči „kao i iznos i vrednost hartije“ i zameniti sa „kao i količinu hartije“./1

Pojam

Član 1675

Pravna priroda dokumentarnog akreditiva upućuje na ugovor o nalogu, tako da se postavlja pitanje da li je potrebno regulisati institut dokumentarnog akreditiva u okviru bankarskih poslova u GZ ili je dovoljno regulisati ugovor o nalogu uz potporu autonomne regulative. Kod primene ovog instituta od posebne važnosti su autonomni izvori prava, koji su fleksibilniji u smislu promena i usaglašavanja sa novim, bankarskim tehnikama poslovanja. Mišljenja smo da predložene izmene u Prednacrtu treba da doprinesu lakšem, sigurnijem i bržem poslovanju učesnika na bankarskom tržištu. Prilikom izrade kodifikacije, pitanje akreditiva treba urediti tako da postojeća regulativa koja u potpunosti već odgovara zahtevima evropske regulative, dalje doprinese samo pronalaženju rešenja koja su bliža realnom životu. U uslovima razvoja novih elektronskih bankarskih poslova, potrebno je imati aktivan odnos prema akreditivnom poslovanju posebno sa stanovišta pravne sigurnosti njegovih učesnika./78 (Pravni život 11/15)

Dužnost banke u pogledu dokumenata

Član 1682

1. Dodati novi stav 3 koji glasi „Dokumentarni akreditiv je instrument plaćanja a ne obezbeđenja pa ukoliko nalogodavac potvrdi dokumenta iz prethodnog stava i pored njihove nesaobraznosti, banka će izvršiti plaćanje korisniku dokumentarnog akreditiva.“

Dodati stav „kodifikovana međunarodna pravila se primenjuju ukoliko nisu u suprotnosti sa zakonom i ukoliko ih stranke izaberu“. /1

2. Činjenica da je posao bankarske garancije na poziv detaljno regulisan u široko prihvaćenim međunarodnim JP MTK koja još uvek nemaju snagu običaja, već ugovornih pravila, govori i ''za'' i ''protiv'' kodifikacije bankarske garancije. Čini se, ipak, da bi trebalo slediti tendenciju koja je ispoljena kod donošenja novih građanskih zakonika i posao garancije regulisati u novom Građanskom zakoniku. Međutim, da bi se bojazan od ''okamenjivanja'' svela na najmanju meru, u novi Zakonik bi trebalo uneti samo opšte i načelne odredbe o pojmu garancije na poziv, formi, načelu nezavisnosti i načelu zabrane zloupotrebe prava, ali i razmotri pitanje bankarskog jemstva./81 (Budvanski pravnički dani 2015)

Ustupanje prava iz garancije

Član 1688

Mišljenja smo da treba dodati da se izjavom korisnika i nalogodavca da je obaveza Korisnika iz osnovnog posla koji se prenosi zajedno sa garancijom izvršena, smatra da su preneta i prava i obaveze i da se garancija može preneti. /1

Garancija ''bez prigovora'' i ''na prvi poziv''

Član 1689

Mislimo da treba navesti da je garancija nezavisan pravni posao od osnovnog posla i da je nezavisna obligacija banke, da kao takva ne nosi akcesorna prava prema Nalogodavcu (jer se ne bavi I ne ulazi u odnos za koji je potrebna dakle odnos Korisnika i Nalogodavca kao kupca i prodavca npr. Tu se ogleda nezavisnost Garancije) za razliku od jemstva (kako je i u uporednom pravu) i da je obezbeđena samo ugovorom o izdavanju garancije i obezbeđenjem iz tog ugovora sa nalogodavcem. Bitno je u Zakoniku dodatno se odrediti prema tome može li nalogodavac Banci biti treće lice van pravnog odnosa Nalogodavca i Korisnika (npr. Osnivač Nalogodavca) i ako može, da li je nužno je da ima pravni interes koji bi bio prezentovan Banci kao i da li bi bilo nužno da se Nalogodavac i Korisnik sa time eksplicitno slažu (mi mislimo da bi se moglo omogućiti ovo sa navedenim ograničenjima odnosno pravni interes i eksplicitna saglasnost učesnika u poslu), bilo potpisom ugovora kao osnovnog pravnog posla bilo posebnim izjavama (kao način operacionalizacije saglasnosti).

Generalno mišljenja smo da je ovo veoma značajan deo Zakonika i da treba dodatno objasniti i potrebu da postoji ugovor o garanciji odnosno o liniji za garancije kod banke (koga nema u Zakoniku već ima samo garancije u smislu teksta I razlika između jedne I druge garancije).

Naznačiti eksplicitno u Zakoniku da se kodifikovana međunarodna pravila primenjuju ukoliko nisu u suprotnosti sa zakonom i ukoliko ih stranke izaberu. Opredeliti se u Zakoniku za mogućnost da garanciju na prvi poziv može dati i pravno lice a ne samo banka, ali da i za njega važe isti uslovi iz ovog Zakonika odnosno za njegovu garanciju kao I da je ta garancija na prvi poziv “jača” (jače pravne snage) od korporativne garancije. /1

Obaveze korisnika platne kartice

Član 1692

Ne podržavamo alternative. /1

Obaveze banke u vezi sa platnom karticom

Član 1693

U četvrtom redu posle zareza dodati reči „odmah po saznanju odnosno obaveštenju od strane korisnika ili njegovog punomoćnika”. /1

3. Stvarno pravo (čl. 1694-2211)

Pojam

Član 1694

1. Načelne primedbe na deo o stvarnom pravu.

Uskladiti odredbe nacrta Građanskog zakonika na način da se izmene odredbe koje se pozivaju na zemljišne knjige tako da se isto zameni sa javnim evidencijama o nepokretnostima i pravima na njima i zemljišno knjižni ulošci listovima nepokretnosti odnosno odgovarajućim izvodima iz javnih evidencija o nepokretnostima i pravima na njima.

Uskladiti odredbe nacrta Građanskog zakonika sa odredbama Zakona o planiranju i izgradnji kao i Zakona o državnom premeru i katastru.

Definicija prava Građenja koju uvodi nacrt Građanskog Zakonika nije u skladu sa propisima koji regulišu građenje objekata pa je potrebno navedeni stvarno pravni institut precizirati i uskladiti sa važećim zakonodavstvom kroz ceo tekst nacrta Građanskog zakonika.

Uneti odredbe koje utvrđuju pravo i način ostvarenja na naknadu za uspostavljanje službenosti na način da sopstvenik poslužnog dobra ima pravo na naknadu za umanjenje vrednosti poslužnog dobra usled uspostavljanja službenosti./13

2. U stavu 1. člana 1694. se navodi da je "svojina najšire pravo fizičkog ili pravnog lica da stvar po svom nahođenju drži, upotrebljava, pribira plodove i druge koristi od stvari i da njome raspolaže u granicama zakona". Smatram da kontekstu odredbe ne odgovara izraz "najšire pravo". Nepotrebno je stepenovanje širine prava. Kao i inače, i u ovoj odredbi treba izbegnuti upotrebu atributa uz imenicu. Mnogo je prikladnije da se kaže da je "svojina pravo fizičkog i pravnog lica da stvar po svom nahođenju drži, upotrebljava, pribira plodove i druge koristi od stvari i da njome raspolaže u granicama zakona". Od tako koncipiranog prava svojine nema šireg prava.

U stavu 3. istog člana stoji da: "sopstvenik može isključiti sva lica iz dodira sa stvarju i zahtevati predaju stvari od bilo kog lica u čijoj državini se stvar nalazi bez pravnog osnova". Mišljenja sam da prvi deo odredbe: "Sopstvenik može isključiti sva lica iz dodira sa stvarju" treba izostaviti, a da odredba glasi: "sopstvenik može zahtevati predaju stvari od bilo kog lica u čijoj državini se stvar nalazi bez pravnog osnova". Isključenje svih lica od dodira sa stvarju ne priliči modernim društvenim odnosima ni modernom shvatanju prava. Postoje mnoge okolnosti koje su u vezi sa upotrebom i korišćenjem stvari, a koje zahtevaju dodir sa stvarju od strane drugih lica. Da bi se ostvarila zaštita prava svojine državinom te stvari od strane vlasnika, dovoljna je mogućnost koja vlasniku pruža odredba da može zahtevati predaju stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi bez pravnog osnova.

Ispred člana 1695. stoji naslov: "Svojina kao ljudsko pravo". Ne može se reći da je svojina ljudsko pravo. Osim toga, taj naslov ne odgovara odredbi iznad koje stoji. Stoga naslov treba izmeniti saobražavajući ga sa sadržajem pravne norme. Imajući to u vidu naslov bi mogao da glasi: "Pravo na neometano vršenje svojine"./40

Svojina kao ljudsko pravo (Neometano vršenje)

Član 1695

U stavu 1. člana 1695. propisuje se: "svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano vršenje (mirno) uživanje svojih dobara, na kojima ima pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo". Pošto se ova odredba nalazi u delu zakonika koji se odnosi na pravo svojine, pravnotehnički nije korektno da se pored svojine pominje i "neko drugo stvarno pravo". S obzirom na to odredba bi trebalo da glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano vršenje (mirno) uživanje svojih dobara, na kojima ima pravo svojine", dakle, bez dela rečenice: "ili neko drugo stvarno pravo". Ako je neophodno da odredba ostane celovita kako je naznačena u Prednacrtu i da sadrži i deo: "ili neko drugo pravo", onda bi je trebalo smestiti u deo zakonika o opštim odredbama koje se odnose na sva stvarna prava.

U stavu 2. istog člana posle reči: "interesa i" treba dodati reč: "pod". Smatram da je običnom greškom ispuštena reč "pod" koja je neophodna da bi tekst odredbe imao značenje. Odredba treba da glasi: "Svojina se može oduzeti nekom licu samo iz razloga javnog (opšteg) interesa i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava".

Na odredbu stava 3. istog člana može se staviti primedba koja je već stavljena na odredbu stava 1. Naime, u stavu 3. se navodi da "sopstvenik kome je oduzeto ili ograničeno pravo svojine (ili neko drugo stvarno pravo) ima pravo na pravičnu naknadu (koja ne može biti manja od tržišne cene)". Smatram da odredba treba da se ograniči samo na slučaj oduzimanja ili ograničavanja prava svojine. Odredba se odnosi na pravo svojine i nalazi se u delu koji je posvećen tome pravu. Ona ne treba da sadrži rešenje za oduzimanje ili ograničenje nekog drugog stvarnog prava. O oduzimanju ili ograničenju drugih stvarnih prava treba da bude reči kada zakonik uređuje ta druga stvarna prava.

U članu je data alternativa za stav 1. tog člana. Alternativu treba uneti kao posebnu odredbu člana 1695. Ona ima drugi smisao od odredbe stava 1. koju bi trebalo da zameni. U stavu 1. se propisuje da svako ima pravo na mirno i neometano uživanje svojih dobara na kojima ima pravo svojine. Predloženom alternativom tog stava proklamuje se da svako ima pravo zahtevati od svih da poštuju njegovo pravo svojine. Postoje razlozi da i stav 1. i alternativa tog stava postoje kao posebne odredbe u navedenom članu, ali bi iz teksta alternative trebalo brisati reči: "i ostala prava koja mu pripadaju". Brisanje tih reči se predlaže iz razloga koji su navedeni u primedbama uz st. 1. i 3. Tekst alternative koja bi postala posebna odredba bi glasio: "Svako ima pravo zahtevati od svakog da poštuje njegovo pravo svojine"./40

Pretpostavka da pravo svojine nije ograničeno

Član 1696

Smatram da alternativu treba prihvatiti. Ona koncizno i jasno iskazuje ono što se navodi u st. 2. i 3. Obuhvata ograničenje prava svojine u korist drugog lica (stav 1.) i ograničenje u javnom interesu (stav 2.). U alternativi bi trebalo učiniti jednu ispravku. Umesto reči: "dokazivati" treba upotrebiti reč: "dokazati". Kada se ima u vidu smisao odredbe (iskazane u alternativi) u toj odredbi nije mesto upotrebi trajnog glagola./40

Istovrsnost prava svojine

Član 1697

1. Ispred člana 1697. je naslov: "Istovrsnost prava svojine". Taj naslov ne odgovara sadržini odredbe iskazane članom 1697. U članu se proklamuje da je pravo svojine jedinstveno, da ima istu sadržinu i da uživa jednaku pravnu zaštitu bez obzira na titulara prava sopstvenosti. Te osobine prava svojine ne mogu se iskazati rečima: "istovrsnost prava svojine". Reč istovrsnost ukazuje na nešto što je istovrsno i što pripada istoj vrsti.

Sadržaju člana 1697. više bi odgovarao naslov: "Jednaka pravna zaštita" ili "Jednaka pravna zaštita prava svojine"./40

2. Stav 1 - Potrebno uskladiti terminologiju. /13

Svojina obavezuje

Član 1698

Član 1698. počinje rečima: "Svojina obavezuje pravno, društveno i moralno". Ovo na šta se ukazuje ovim rečima ne može se smatrati bitnim osobinama prava svojine. Šta više, ove kvalifikacije ne odražavaju suštinu svojine. Svojina u većoj meri ovlašćuje nego što obavezuje titulara. Iz njene prirode ne izviru pravne, društvene i moralne obaveze. Sopstvenik je samo dužan da "prilikom vršenja svog prava postupa sa potrebnim obzirom prema opštem (javnom) interesu i pravima i interesima drugih lica", a to se upravo propisuje u daljem tekstu člana 1698.

Na kraju teksta odredbe su reči: "koja nisu u suprotnosti sa njegovim pravom". Ove reči bi trebalo izostaviti. Za ovo navodim sledeće razloge. Svako ograničenje prava svojine na izvestan način je u suprotnosti sa tim pravom. Ako bi se navelo da neko ograničenje prava svojine postoji samo ako ono nije u suprotnosti sa tim pravom, onda ne bi postojalo ni jedno ograničenje, jer nema ni jednog ograničenja koje ne zadire u integritet prava svojine.

Odredba člana 1698. mogla bi da glasi:

"Sopstvenik prilikom vršenja svog prava svojine dužan je da postupa sa potrebnim obzirom prema opštem (javnom) interesu i pravima i interesima drugih lica".

Smatram i da naslov iznad člana 1698: "Svojina obavezuje" nije prikladan tekstu tog člana. Smisao svojine uzevši uopšteno, nije obavezivanje. Naslov bi mogao da glasi: "Uvažavanje prava i interesa drugih". /40

Zloupotreba prava svojine

Član 1699

Ispred člana 1699. stoji naslov: "Zloupotreba prava svojine". Smatram da je reč: "zloupotreba" prejaka reč kada se ima u vidu vršenje prava svojine koje nije u skladu sa svrhom radi koje je pravo svojine ustanovljeno. Iz prava svojine titular izvlači koristi. Teško je zamisliti situaciju u kojoj sopstvenik vrši ovo pravo sa ciljem da bi ga zloupotrebljavao.

Isto tako, priroda prava svojine ne omogućava da se ono vrši "u isključivoj nameri da se drugom škodi (naškodi)". Može se desiti da neko pri korišćenju stvari na kojoj ima pravo svojine prouzrokuje nekom licu štetu, ali ne postoje slučajevima u kojima se pravo svojine vrši samo da bi se drugom nanela šteta.

Odredba člana 1699. mogla bi da glasi:

"Nije dopušteno vršenje prava svojine na način koji nije u skladu sa svrhom radi koje je ovo pravo ustanovljeno".

U ovom članu ili u posebnom članu treba propisati ono što je sadržano u stavu 1. člana 4. i u članu 5. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, a naime da "sopstvenik ostvaruje pravo svojine u skladu sa prirodom i namenom stvari" i da je "sopstvenik nepokretnosti dužan da se pri korišćenju nepokretnosti uzdržava od radnji i da otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti kojima se otežava korišćenje drugih nepokretnosti"./40

Obaveza da se stvar upotrebljava

Član 1700

U stavu 2. člana 1700. posle reči: "nadležni organ (uprave)" naredni tekst glasi: "može privremeno (izuzeti) oduzetu stvar iz državine". Očigledno je u ovom tekstu napravljena greška, jer se gubi smisao nameravane odredbe kada se upotrebe reči: "izuzeti oduzetu stvar iz državine". U redakciji teksta ovu grešku treba ispraviti.

Na kraju istog stava se navodi: "poveriti drugom licu da privremeno upotrebljava i upravlja sopstvenikovom stvarju". Ispravno je reći da se stvar upotrebljava. Međutim, postavlja se pitanje da li je pravno korektno upotrebljen izraz – upravljanje stvarju. Upravljati se može imovinom, ali ne i stvarju. Prednji navod mogao bi da koristi iste one činidbe koje su sadržane u stavu 1. istog člana, pa bi taj deo odredbe glasio: "poveriti drugom licu da privremeno upotrebljava i uživa sopstvenikovom stvarju". Umesto reči – uživa može se upotrebiti reč – koristi./40

Prostiranje prava svojine

Član 1701

1. Odredbe člana 1701. su neodređene i mogu se tumačiti na razne načine. Ne sadrže jasno određenje o tome koji prostor iznad i ispod površine nepokretnosti sopstvenik može da upotrebljava u svom interesu.

U stavu 1. se navodi da "pravo svojine na nepokretnoj stvari obuhvata ne samo površinski sloj zemljišta nego i prostor iznad i ispod površine koji je sopstvenik u stanju da upotrebljava u svom interesu". Ovom odredbom korišćenje prostora iznad i ispod površine ograničeno je samo mogućnošću sopstvenika da taj prostor upotrebljava u svom interesu. To bi značilo da sopstvenik može koristiti i prostor na dubini od stotinak metara ispod površine svog zemljišta za eksploataciju rudnog bogatstva, ako ima mogućnosti (ako je u stanju) da iskorišćava taj prostor. Vlasnik zemljišta nema pravo da koristi rudno bogatstvo ispod površine svog zemljišta, jer nije njegov vlasnik.

Kada je u pitanju prostor iznad površine sopstvenikove nepokretnosti, po odredbi stava 1. sopstvenik bi, ako ima sredstva (materijalnih mogućnosti) imao pravo da na svom zemljištu podigne desetospratnu zgradu. Ali, to eventualno pravo sopstvenika zemljišta je ograničeno urbanističkim i drugim propisima.

Stoga, korišćenje prostora iznad i ispod površine sopstvenikovog zemljišta nije slobodno za sopstvenika. Korišćenje tog prostora nije ograničeno samo mogućnošću sopstvenika da ga koristi, kako se navodi u stavu 1. člana 1701. Ograničenja mogu biti utvrđena prinudnim propisima države.

U stavu 2. se navodi da se "posebnim zakonom može u opštem interesu isključiti ili ograničiti pravo sopstvenika da iskorišćava prostor ispod površine zemljišta uz pravičnu naknadu". Rudno bogatstvo ispod površine zemljišta, pa i ono koje je ispod površine zemljišta sopstvenika zemljišta, ne pripada sopstveniku zemljišta. Logično je da se nešto što ne pripada sopstveniku, od njega ne može ni oduzeti, a niti mu se može ograničiti kao pravo. Za ono što sopstveniku ne pripada ne može se dati pravična naknada.

Problematična je i odredba stava 3. po kojoj "sopstvenik nepokretne stvari je dužan da trpi da drugo lice upotrebljava prostor na onoj visini ili dubini, na kojima on kao sopstvenik nema nikakav razuman interes da takvu upotrebu spreči". To drugo lice koje bi upotrebljavalo prostor ispod i iznad površine nepokretnosti, ako nije država ili lice kome država daje koncesiju, naći će se u istom pravnom položaju kao vlasnik u odnosu na korišćenje tog prostora. Šta više, sopstvenik zemljišta ima i neko prirodno pravo da po osnovu vlasništva zemljišta koristi prostor iznad i ispod površine tog zemljišta. Drugo lice nema bilo kakav osnov za upotrebu tog prostora. Pošto ni vlasnik zemljišta nije vlasnik rudnog bogatstva ispod tog zemljišta,onda ni treće lice, koje je eventualno, u stanju da to bogatstvo iskorišćava, neće imati pravo na iskorišćavanje, jer na to ne može polagati bilo kakvo pravo.

U članu je data alternativa za stav 1. Kao što je u samom tekstu navedeno radi se o stilskoj razlici između osnovnog stava i alternative. Stoga i na alternativno rešenje dajem iste one primedbe koje sam dao na stav 1.

Komisija je u vidu napomene konstatovala da se u postojećem našem pravnom poretku sticanje, promene, ograničenja i gubitak stvarnih prava upisuju u Katastar nepokretnosti. Članovi Komisije izneli su uverenje da su zemljišne knjige mnogo bolji i savršeniji sistem evidentiranja stvarnih prava na nepokretnostima. Potpuno sam saglasan sa izraženim mišljenjem Komisije. Zapažaju se propusti katastarske službe i, posebno, nesnalaženje u vođenju postupka povodom upisa u registar stvarnih prava. Taj postupak po sadašnjim propisima ima karakter upravnog postupka, konačno se završava pred organima uprave, a kontrola tih upravnih akata vrši se u postupku pred Upravnim sudom./40

2. Prihvatiti alternativu. /13

Ograničenje na osnovu pravnog posla

Član 1703

Potrebno stvoriti obavezu upisa ograničenja na osnovu pravnog posla kao stvarno pravni institut i realizaciju istog predvideti u odgovarajućim važećim zakonskim propisima./13

Osnovi sticanja

Član 1704

1. U svakom slučaju zakonsko rešenje o zaštiti upisanog vlasnika nepokretnosti trebalo bi da bude u svetlu refleksije načela upisa i načela poverenja u javne evidencije o nepokretnostima. Rešenje navedene problematike trebalo bi da glasi: Ko izgubi određeno stvarno pravo na određenoj nepokretnosti, pa mu se to pravo nakon izvesnog vremena vrati, a u međuvremenu je neko drugi ishodovao osnov sticanja stvarnog prava i upisao se u javne evidencije o nepokretnostima, može samo tražiti naknadu štete koju mu je prouzrokovala ''nepravilna odluka nadležnog organa'', a nikako da upisani vlasnik trpi da se na toj nekretnini vrati upis onoga čiji pravni osnov je ''oživljen''. Nakon eliminisanja istog iz pravnog prometa odlukom nadležnog organa. Ukoliko bi se pak prihvatilo rešenje da se onaj koji je u međuvremenu upisan ima brisati iz nadležne evidencije o nepokretnostima i upisati onaj kome je pravni život vraćen ''osnov sticanja'' te da ovaj drugi ima pravo na naknadu štete, to bi onda bilo suprotno načelu poverenja u javne evidencije o nepokretnostima i ozbiljno bi se odrazilo kao ugrožavanje sigurnosti pravnog prometa nekretninama uopšte.

Ukoliko Prednacrt ne da odgovor povodom pitanja zaštite upisanog vlasnika to će za posledicu i dalje imati dileme koje se javljaju u upravnoj i sudskoj praksi, na način da će se različito tumačiti i rešavati ovakve pravne situacije./25

2. Inače, u Prednacrtu je samo navedeno da se pravo svojine može steći i na osnovu odluke suda (član 1704). Od svih predviđenih zakonskih osnova samo sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla uslovljava se upisom u zemljišnu knjigu (član 1709), što bi značilo da za ostale osnove, uključujući i odluku suda kao osnov, za sticanje svojine se ne zahteva upis u zemljišnu knjigu. Iz toga bi proizašao zaključak da je lice za koje je u sudskoj odluci utvrđeno da je vlasnik nepokretnosti, steklo svojinu na toj nepokretnosti i bez upisa u zemljišnu knjigu. Sticanje prava svojine na osnovu sudske odluke zaslužuje da u zakoniku bude šire obrađena.

Takođe, u Prednacrtu se predviđa i sticanje prava svojine na osnovu nasleđivanja (član 1704.). O tom načinu sticanja Prednacrt nema drugih pravila, iako je to neophodno. Na primer, nije propisano u kom momentu se stiče pravo svojine na osnovu nasleđivanja. O vremenu sticanja prava svojine nasleđivanjem dosadašnji Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa imao je odredbu u članu 36. Smatram da bi u pogledu momenta sticanja prava svojine na osnovu nasleđa trebalo prihvatiti rešenje iz pomenutog člana navedenog zakona i predvideti da se pravo svojine na stvar nasleđivanjem stiče u trenutku otvaranja nasleđa na imovini umrlog.

Istina, nacrt u članu 2186. propisuje da naslednik stiče državinu u trenutku smrti ostavioca. Time je određeno vreme sticanja državine naslednika na nasleđenim stvarima, ali nije rešeno pitanje vremena sticanja svojine na tim stvarima, a neophodno je da zakonik takvo rešenje sadrži./40

Sticanje prava svojine na nepokretnosti

Član 1709

1. Stav 1 - posle reči „sa sopstvenikom“ dodati reči „kao i na osnovu jednostrane izjave volje koja mora biti data u pisanoj formi overena kod nadležnog organa“/13

2. Posebno treba regulisati sticanje prava svojine nad stanovima iz otkupa, jer je ova problematika u sporovima za zaštitu prava svojine vrlo česta zbog neusklađenosti Zakona o stanovanju i Zakona o državnom premeru i katastru./33

3. Prema sadašnjem stanju zakonodavstva registar nepokretnosti vodi katastar kao organ uprave. Komisija zagovara da taj registar ubuduće vodi sud, ali nije izvesno da će se taj predlog prihvatiti. Osim toga, moguće je da će se prihvatiti predlog Komisije, ali se može desiti da posle usvajanja zakonika registar stvarnih prava na nepokretnostima ponovo bude prenesen na organ uprave. Vođenje registra sa novim tehnologijama se modernizuje, pa se postavlja i pitanje da li će se, sve da evidenciju stvarnih prava bude vodio sud, ta evidencija voditi upisom u zemljišnu knjigu. Stoga bi bilo uputno da se u stavu 1. reči: "upisom u zemljišnu knjigu" zamene rečima "upisom u javni registar nepokretnosti".

I u alternativi za stav 1. navedeno je da se pravo svojine stiče upisom u zemljišnu knjigu. Primedbe koje su navedene za stav 1. odnose se i na alternativu tog stava, kao i na sve druge odredbe Prednacrta u kojima se pominje upis u zemljišne knjige.

U stavu 2. istog člana propisuje se da se pravilo o načinu sticanja prava svojine na nepokretnostima na osnovu ugovora o prodaji shodno primenjuje "i na druge ugovore i jednostrane pravne poslove koji su usmereni (imaju za cilj) na prenos prava svojine (ugovor o razmeni, ugovor o doživotnom izdržavanju, ugovor o daru, legat i sl.). Ugovor o razmeni, ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o daru su ugovori na osnovu kojih se može steći pravo svojine uz upis u javni registar nepokretnosti. Na te ugovore se shodno mogu primeniti pravila o sticanju prava svojine na osnovu ugovora o prodaji.

Međutim, legat se u napred navedenom smislu ne može upodobiti sa ugovorom o prodaji, pa se ne može navesti kao primer za sticanje prava svojine i za shodnu primenu ugovora o prodaji. Na osnovu isprave o legatu (oporuke) legatar ne može steći neposredno pravo svojine, niti na osnovu te isprave može upisati pravo svojine u registru nepokretnosti. Legatar na osnovu legata ima samo obligacionopravni zahtev prema licu kome je oporukom naloženo da legat izvrši. Svojinu na nepokretnosti koja je predmet legata legatar će steći ako mu dužnik legata tu nepokretnost prenese ugovorom ili ako legatar ishoduje sudsku odluku kojom stiče pravo svojine u sudskom sporu.

U odredbi stava 2. je navedeno i da se pravila o sticanju prava svojine na osnovu ugovora o prodaji shodno primenjuju i na jednostrane pravne poslove. Smatram da i jednostrani pravni poslovi nisu dobar primer da se i na njih shodno primenjuju pravila o sticanju prava svojine na osnovu ugovora. Na osnovu oporuke kao jednostranog pravnog posla ne može se neposredno steći pravo svojine na zaveštanoj nepokretnosti niti takva oporuka može biti osnov za upis prava svojine u registar nepokretnosti. Osnov za upis biće sudsko rešenje o raspravljanju zaostavštine na osnovu oporuke ili eventualna sudska presuda ako nastane spor o zaostavštini./40

Shodna primena

Član 1711

Odredba člana 1711. skoro je istovetna odredbi stava 2. člana 1709. Obe se odnose na shodnu primenu pravila o sticanju prava svojine na nepokretnosti na osnovu ugovora. Razlika je samo u tome što u odredbi člana 1711. stoji da će se shodno primenjivati i pravila o formi ugovora koja je prihvaćena za ugovor o prodaji.

Sve primedbe koje su date na odredbu stava 2. člana 1709. odnose se i na odredbu člana 1711. (primedbe u odnosu na jednostrane pravne poslove i legat). Pored toga, imajući u vidu da su te dve odredbe istovetne sem u pogledu primene forme ugovora o prodaji, treba brisati odredbu člana 1711. a zadržati odredbu stava 2. člana 1709. s tim što bi ona bila dopunjena delom odredbe člana 1711. o shodnoj primeni i forme ugovora o prodaji./40

Sukob prava pribavilaca nepokretnosti

Član 1713

Reči: "sa nekolicinom kupaca" odredbu čine nejasnom. Te reči mogu se tumačiti tako da je sopstvenik svaki od više punovažnih ugovora zaključio sa nekolicinom kupaca. Izraz – nekolicina kupaca je, inače neodređen i stoga neprikladan da se upotrebljava u zakonskoj normi. Brisanjem (izostavljanjem) tih reči iz teksta odredba bi postala jasna i ne bi stvarala dileme.

Prema navedenoj odredbi od više kupaca iste nepokretnosti pravo svojine će steći kupac "koji je prvi zahtevao upis u zemljišnu knjigu". Smatram da treba da stoji da će "pravo svojine steći kupac koji je prvi ishodovao upis prava svojine u javnom registru nepokretnosti". Za sticanje svojine nije dovoljno da se podnese zahtev za upis tog prava u javnom registru. Zahtevi za upis u jednom broju uvek su neosnovani i odbijaju se ili odbacuju. Po navedenoj odredbi i kupac koji nema osnov za sticanje prava svojine koji podnese zahtev za upis stiče jače pravo na predmetu kupoprodaje u odnosu na ranijeg kupca iste nepokretnosti.

Zakonik ima odredbu o sticanju prava svojine: potreban je pravni osnov i način sticanja. Pravni osnov je ugovor, a način sticanja - upis u javni registar nepokretnosti. Ako u navedenom slučaju kupac koji je podneo zahtev za upis ne ishoduje upis, on ne postaje vlasnik. Stoga odredbe o jačem pravu kupca koji podnese zahtev za upis neće imati smisla, ako taj kupac ne ishoduje upis. Iako taj kupac po odredbi stava 1. člana 1713. stiče pravo svojine ako prvi podnese zahtev za upis u zemljišnu knjigu, on neće steći svojinu ako se odbije upis, imajući u vidu opšte pravilo koje glasi da se svojina stiče upisom u zemljišnu knjigu.

Po ovoj odredbi zahtev za brisanje upisa pribavioca može zahtevati samo raniji kupac kome je prodavac prodao i predao nepokretnu stvar u državinu. Glasom ove odredbe brisovnu tužbu ne bi mogao podneti raniji kupac kome nepokretnost nije predata u državinu. Smatram da takav pravni stav nije u saglasnosti sa principom savesnosti i poštenja iz člana 4. po kome je savesnost i poštenje vrhovno načelo zakonika, a primena tog načela se ne može isključiti i ograničiti. Treba pružiti zaštitu i ranijem savesnom kupcu nepokretnosti kome ona nije predata u državinu i priznati mu jače pravo u odnosu na docnijeg nesavesnog kupca. Na tom stanovištu je i dosadašnja naša sudska praksa.

Stav 2. koncipiran je tako da se on bavi posledicom, propisujući mogućnost brisanja upisa prava svojine nesavesnog pribavioca, umesto da se propiše da je prethodni savesni pribavilac jači u pravu u odnosu na naknadnog nesavesnog pribavioca koji je ishodovao upis svog prava u zemljišnoj knjizi. Kada bi se odredbom priznalo jače pravo prvom savesnom pribaviocu, ne bi bilo ni potrebe da se unosi u zakonik odredba stava 2, jer bi mu priznato jače pravo bila legitimacija za brisovnu tužbu protiv nesavesnog pribavioca.

Po stavu 3. pretpostavlja se savesnost u sticanju prava svojine sticaoca koji je sticanje prvi upisao u zemljišnu knjigu. To se iskazuje na taj način što se navodi da se od onog koji je prvi svoje pravo svojine upisao u zemljišnu knjigu ne može očekivati "da pored zemljišnoknjižnog stanja istražuje vanknjižno stanje nepokretnosti, te teret dokazivanja nesavesnosti zemljišnoknjižnog pribavioca snosi raniji kupac".

Ako bi stav 2. bio koncipiran onako kako je napred predloženo, a naime da se propiše da je prethodni savesni pribavilac jači u pravu u odnosu na naknadnog nesavesnog pribavioca čije je pravo upisano u zemljišnu knjigu, onda bi stav 3. trebalo prilagoditi odredbi sadržanoj u izmenjenom stavu 2.

Postavlja se i pitanje da li je uopšte potrebna odredba u stavu 3. o pretpostavci savesnosti sticaoca čije je pravo svojine upisano u zemljišnoj knjizi. Ovo, imajući u vidu odredbe o pretpostavci savesnosti iz člana 5.. Po tim odredbama "savesnost i poštenje se pretpostavlja, a ko tvrdi suprotno dužan je da to dokaže". U tom članu je određen i pojam savesnosti. "Smatraće se da je savestan onaj koji nije znao ili u konkretnoj situaciji nije mogao da zna činjenice ili okolnosti od bitnog značaja za ostvarivanje ili zaštitu određenog građanskog prava".

Postoje i razlozi koji ukazuju da je potrebno da se u odredbama o jačem pravu na sticanje svojine odredi pojam savesnosti. Pojam savesnosti iz člana 5. je uopšten, pa je neophodna njegova modifikacija, odnosno prilagođavanje različitim institutima, pa i u odnosima sukoba prava pribavilaca. Sa stanovišta docnijeg kupca nepokretnosti čije je pravo upisano u zemljišnu knjigu (prema stavu 2. ovog člana) u odnosu na ranijeg kupca, savesnost se određuje tako što se utvrđuje da li je docniji sticalac znao ili je prema okolnostima mogao znati da li je predmetna nepokretnost prethodno bila prodata ranijem kupcu.

Treba imati na umu da je i pored proklamovanog načela pretpostavke savesnosti iz člana 5, u čl. 2192. i 2193. određen pojam savesnosti državine. Savesnost državine ima posebnosti u odnosu na opšti pojam savesnosti. Kod državine savestan je onaj koji smatra da je stvar koju drži njegova.

Imajući u vidu prednje razloge, mišljenja sam da se treba prikloniti stavu da je i kod utvrđivanja jačeg prava svojine potrebno odrediti posebnosti te savesnosti u odnosu na opšti pojam savesnosti iz člana 5. Nacrta.

U članu 1713. rešava se samo jedan slučaj u kome se javlja sukob prava pribavilaca nepokretnosti. U tom slučaju kada je sopstvenik zaključio više ugovora o prodaji nepokretne stvari, pravo svojine na toj nepokretnosti stiče savesni kupac koji je prvi ishodovao upis svog prava u zemljišnoj knjizi. U sudskoj praksi javljaju se slučajevi koji se ne mogu podvesti pod odredbe člana 1713. Odredbe ovog člana uređuju vlasničke odnose na nepokretnosti koja se upiše u zemljišnoj knjizi kao svojina jednog od više kupaca. Odredbe ovog člana, a ni druge odredbe Prednacrta, ne daju rešenje za utvrđivanje jačeg prava svojine na nepokretnosti na kojoj nije izvršen upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (nepokretnost je bila predmet više prodaja, a dok se ne odluči o jačem pravu nije moguće izvršiti upis u zemljišnoj knjizi).

Dosadašnji Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa u čl. 37, 41. i 87. ima odredbe o zaštiti svojine i povraćaju državine, ali ne daje pravila za problematiku kojom se bavi član 1713.

Odredbama člana 1713. dato je rešenje samo za neke od slučajeva po kojima je sudska praksa zauzela pravni stav. To je slučaj iz stava 1. tog člana kada savestan kupac na kupljenoj nepokretnosti ishoduje upis prava svojine u zemljišnoj knjizi (pogrešno se u toj odredbi navodi: "koji je prvi zahtevao upis u zemljišnu knjigu"). Taj kupac tada ima jače pravo u odnosu na ranijeg kupca.

Rešenje za slučaj sukoba prava dato je na posredan način i u odredbi stava 2. člana 1713, ali se ono razlikuje od pravnog stava sudske prakse. Glasom te odredbe raniji savestan pribavilac nepokretnosti koji nema državinu te nepokretnosti slabiji je u pravu od docnijeg nesavesnog pribavioca koji je ishodio upis u zemljišnu knjigu. Prema sudskoj praksi jači je u pravu raniji savesni pribavilac, pa i ako nema državinu predmetne nepokretnosti od docnijeg nesavesnog pribavioca koji je ishodio upis u zemljišnoj knjizi. Već sam naveo da smatram, polazeći od načela savesnosti i poštenja, da treba priznati jače pravo ranijem savesnom sticaoca, sve i kada on nema državinu nepokretnosti o kojoj se vodi spor.

Za ostale slučajeve sukoba prava o kojima je sudska praksa zauzela stav Nacrt nema odredbe na osnovu kojih bi se rešavali ti slučajevi.

Pitanja koja se pojavljuju u praksi ne bi trebalo da ne budu uređena Građanskim zakonikom. Osnova za uređivanje u zakoniku mogla bi da bude sudska praksa koja se o ovoj materiji iskristalisala u napred navedenom pravnom stavu Vrhovnog suda Srbije u predmetu Rev 4559/93. U tom stavu Vrhovni sud je primenio princip pravičnosti i poštenja, a ove principe Građanski zakonik uzima kao vrhovna načela prava.

Treba istaći da se u Prednacrtu posvećuje previše prostora nekim manje važnim načinima originarnog sticanja svojine koji u životu skoro i nemaju značenje i dešavaju se vrlo retko, a neki se i ne dešavaju. Sporovi o jačem pravu imaju mnogo veći značaj, pa za njihovo rešavanje treba stvoriti pravila u zakoniku. Tim pre što se o pojavljuju različite sudske odluke o istom pravnom pitanju što dovodi do pravne nesigurnosti i nejednake pravne zaštite subjekata prava./40

Pojam

Član 1714

1. Smatram da je u odnosu na navedenu odredbu stava 1. člana 1714. pravnotehnički prihvatljivija odredba stava 1. člana 31. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Imaju isto značenje, ali je zakonska odredba sažetija i u većoj meri zadovoljava kriterijume pravnog pravila. U Prednacrtu mi smeta izraz: "na osnovu teretnog ugovora usmerenog na prenos prava svojine". Prihvatljivije bi bilo: "na osnovu teretnog ugovora kojim se prenosi pravo svojine".

Pomenuta odredba iz Prednacrta počinje rečima: "Pravo svojine na pokretnoj stvari može se steći", a zatim se navode svi uslovi koji treba da budu ispunjeni da bi se steklo pravo svojine na pokretnoj stvari pribavljenoj od nevlasnika. Ako su svi ti uslovi u nekom određenom slučaju ispunjeni pribavilac stiče pravo svojine. Stoga je pogrešno u odredbi navesti da se u tom slučaju može steći pravo svojine. Pravilno bi bilo: "Pravo svojine na pokretnoj stvari stiče se."

Određenje prenosioca u odredbi je nejasno. Navodi se: "ako je prenosilac, bez obzira što nije bio sopstvenik, predao pokretnu stvar savesnom pribaviocu". Kada je predaja navedena kao svršena radnja, a za prenosioca se navodi "bez obzira što nije bio sopstvenik", onda se mogu pojaviti dileme o tome kada prenosilac nije bio sopstvenik. Ove dileme mogu se izbeći tako što bi se navelo da se pokretna stvar pribavlja od nevlasnika, a da se izostave reči: "bez obzira što nije bio sopstvenik"./40

2. Zakonodavac u Republici Srpskoj je postupio u duhu modernih tendencija u ovoj oblasti i znatno odstupio od ranijeg propisa (ZOSPO). Sada je dopušteno sticanje svojine od navlasnika i na nepokretnim i na pokretnim stvarima pod propisanim uslovima. Ovakvo sticanje na nekretninama predstavlja značajnu novinu koja će sigurno doprineti stabilizaciji javnih registra, dok je sticanje na pokretnim stvarima sada znatno olakšano. U ovim slučajevima sticalac veruje u privid prava stvoren njegovim upisom u javne evidencije odnosno državinom otuđivaoca. On opravdano veruje da stiče stvar od samog vlasnika i ovakav pravni promet je zbog toga i dobio pravnu zaštitu. Bez savesnosti sticaoca nema primene ovog instituta. Zaštita se, razumljivo, pruža samo onom ponašanju tog lica koje je u duhu načela savesnosti i poštenja. Podržavamo nova rešenja i nadamo se da će u praksi opravdati svoje postojanje./74 (Pravni život 10/2015)

Kada postoji predaja

Član 1715

Pošto je ova odredba u posebnom članu, a nije smeštena kao stav prethodnog člana koji se odnosi na predaju pokretne stvari, u njoj je neophodno navesti da se radi o predaji pokretne stvari.

U navedenoj odredbi je navedeno da se stvar predaje "u trenutku zaključenja ugovora". Smatram da ne treba zahtevati da se predaja vrši u trenutku zaključenja ugovora i da to vremensko određenje predstavlja uslov predaje. Predaja može da se izvrši u toku istog dana kada je zaključen ugovor, a može se dogoditi i koji dan nakon zaključenja ugovora.

U članu 1715. ne navode se i slučajevi predaje iz člana 1706. stav 2. i člana1707. stav 3. pa nije jasno da li se i ti načini predaje prihvataju i kod sticanja prava svojine pokretne stvari od nevlasnika. Ako bi se i oni prihvatili, onda bi izostala potreba za propisivanjem odredbe stava 1, jer bi se i na institut sticanja od nevlasnika shodno primenjivale odredbe čl. 1706. i 1707, osim odredbe stava 2. člana 1707. za koju je propisan izuzetak u stavu 2. člana 1715./40

Na kojim stvarima se ne može a na kojima može steći svojina

Član 1717

Na osnovu analiza koje smo u radu izvršili možemo izvesti sledeće zaključke o zabrani sticanja svojine od nevlasnika na nestalim stvarima iz čl. 1717 Nacrta:

1) Rešenje iz čl. 1717 Nacrta suprotno je kako domaćoj pravnoj tradiciji i rešenju iz Srpskog građanskog zakonika, tako i pozitivnopravnoj regulativi iz čl. 31 ZOSPO. Ni jedan od ovih propisa ne zabranjuje sticanje svojine od nevlasnika na nestalim stvarima, već ga (indirektno) dopušta na javnoj prodaji i od trgovca.

2) Rešenje iz čl. 1717 Nacrta nije u skladu ni sa nacionalnim regulativama država Evrope, gde dominiraju rešenja koja sticanje svojine na nestalim stvarima dopuštaju i to često u širokom obimu. Od pet modela regulative iz našeg rada, 31 L. Mengoni, Gli acquisti “a non domino”, Milano, 1975. g., str. 86. 32 L. Mengoni, nav. delo, str. 86. 70 samo ruski model isključuje sticanje svojine na nestalim stvarima bez ijednog izuzetka. Za razliku od pozitivnog prava Srbije, rešenje iz čl. 1717 Nacrta pripada upravo tom, usamljenom i za Evropu netipičnom ruskom modelu regulative, koji je zastupljen samo u Ruskoj Federaciji i možda u još ponekom pravnom sistemu kome je rusko pravo bilo uzor.

3) Rešenje iz čl. 1717 Nacrta suprotno je i pravu EU, tj. rešenju iz čl. VIII. – 3:101 DCFR, koje se može svrstati u austrijski model regulative iz naše klasifikacije, jer dopušta sticanje svojine i na nestalim stvarima, kada je trgovac u ulozi nevlasnika (što je prihvaćeno i u čl. 31 ZOSPO). Ako se usvoji rešenje iz Nacrta, Srbija krši obavezu, preuzetu čl. 72 SSP, o usklađivanju postojećeg i budućeg zakonodavstva sa komunitarnim pravom/33.

4) Rešenje iz čl. 1717 Nacrta suprotno je i koncepciji sticanja svojine od nevlasnika na nestalim stvarima koju diktira razlog prihvatanja ovog instituta u savremenim uslovima: kolektivni interes društva da zaštiti sigurnost pravnog prometa. Ta zaštita podrazumeva dopuštanje sticanja svojine od nevlasnika uvek kada je savesni sticalac verovao u privid prava stvoren državinom otuđioca, nezavisno od toga kako je došlo do razdvajanja svojine i državine: voljom vlasnika ili protiv nje. Savesni pribavilac ne zna da razdvajanje postoji, pa ne može znati ni kako je do njega došlo. Interes sigurnosti pravnog prometa stoga zahteva da sticanje svojine od nevlasnika pod istim uslovima bude moguće nezavisno od toga da li se radi o poverenoj ili vlasniku nestaloj stvari – pre svega u trgovačkoj sferi, gde je promet i najživlji. To je upravo koncepcija koja je najdoslednije sprovedena u austrijskom modelu regulative, kome pripada i rešenje iz čl. 31 ZOSPO, ali i rešenje iz prava EU; i kome je rešenje iz čl. 1717 Nacrta suprotno.

5) Na osnovu izloženog mišljenja smo da nema valjane argumentacije za usvajanje rešenja iz čl. 1717 Nacrta i da ima mnogo razloga za njegovo brisanje i zadržavanje rešenja iz čl. 31 ZOSPO – koje je u skladu sa domaćom pravnom tradicijom, većinskim opredeljenjem država Evrope, pravom EU i koncepcijom sticanja svojine od nevlasnika na nestalim stvarima, koju diktira potreba zaštite sigurnosti pravnog prometa. Rešenje domaćeg zakonodavca spada u najuspešnija rešenja sa tačke gledišta zaštite sigurnosti pravnog prometa, što je neosporni razlog prihvatanja ovog instituta. U sferi trgovine, gde je promet najživlji, on dopuštanjem sticanja svojine od nevlasnika kako na poverenim tako i na nestalim stvarima u potpunosti štiti njegovu sigurnost, čini ga lakim, brzim i oslobođenim rizika. Obim i značaj građansko-pravnog prometa, koji se odvija između netrgovaca, su takvi da zahtevaju neuporedivi manju zaštitu. Po opštem mišljenju, DCFR spada u tzv. “meka pravila EU”.

Domaći zakonodavac zato u ovoj sferi sticanje od nevlasnika dopušta samo na poverenim stvarima, čiji pojam određuje usko i precizno: kao dobrovoljnu predaju stvari u državinu nevlasnika, na osnovu pravnog posla kojim se ne pribavlja svojina. Ocenjujući rešenje austrijskog prava (a time posredno i domaće rešenje), poznati italijanski pravni pisac L. Mengoni34 ga naziva “jasnim rešenjem, koje odražava tačno opažanje raznih aspekata problema sticanja svojine od nevlasnika”, koje razliku na nestale i poverene stvari “pravi tek kada interes sigurnosti trgovine nije u igri” – što i neki drugi pravni pisci smatraju rešenjem za budućnost. Regulativa sticanja svojine od nevlasnika u domaćem pravu se ne može smatrati idealnom i sigurno da je i u nju, u skladu sa novim vremenom, neophodno uneti određene izmene, ali je i ovakva kakva je sada prihvatljivija i realnija od mnogih drugih. Rešenje čl. 1717 Nacrta, sa zabranom mogućnosti sticanja svojine na nestaloj stvari uopšte, pa i od trgovca kao nevlasnika, “ide”, međutim, u smeru suprotnom od smera razvoja i sigurnosti pravnog prometa kao smera budućnosti./29 (Budvanski pravnički dani 2016)

Pravo otkupa

Član 1718

U odredbi nije naveden rok od koga počinje teći pravo otkupa. Moglo bi se prihvatiti rešenje iz stava 3. člana 31. ZOSPO u kome se navodi da se zahtev za povraćaj stvari (za otkup) "ne može postaviti po proteku roka od jedne godine od sticanja prava svojine na tu stvar".

U odredbi se predviđa da se stvar otkupljuje "po tekućoj ceni". Nejasno je šta znači i koliko iznosi "tekuća cena", jer se taj izraz u prometu dobara u sadašnje vreme ne koristi. Umesto tog izraza moguće je upotrebiti izraz "tržišna cena" i sl. /40

Pojam

Član 1720

Konstrukcija odredbe je neodgovarajuća.

Ovaj član bi mogao da glasi: "Lice koje ima savesnu državinu, odnosno savesnu i zakonitu državinu na stvari na kojoj drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na toj stvari održajem po proteku propisanog roka za održaj".

Alternativu ne bi trebalo prihvatiti./40

Na pokretnim stvarima

Član 1721

Odredbe navedenog člana opterećene su nepotrebnim svojstvima državine.

Ne treba vezivati sticanje svojine održajem na pokretnoj stvari sa svojinskom državinom.

Nepotrebno je navoditi u istoj odredbi da državina treba da bude prava (ispravna).

Odredbu stava 2 treba izostaviti, a njeno mesto je u odredbama o svojstvima državine (član 2194).

U ovoj odredbi nepotrebno je držaoca kvalifikovati kao svojinskog držaoca, jer ta kvalifikacija ne doprinosi razjašnjenju odredbe već je unekoliko čini nejasnom.

I izraz u odredbi: "držalac koji ima jedino savesnu državinu" odudara od lepog iskazivanja jasne i lako primenljive pravne norme. Sličan tom izrazu po zamerkama je i deo odredbe "a nema druge kvalitete državine".

Umesto teksta stava 3. smatram da bi za taj stav bilo bolje preuzeti tekst stava 3. člana 28. ZOSPO koji glasi: "Savestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 10 godina"./40

Na nepokretnim stvarima

Član 1722

Ne bi trebalo držaoca označavati kao "svojinskog", ne bi trebalo državinu označavati kao "pravu" i ne bi trebalo ovaj način sticanja održajem nazivati kao "redovni održaj".

Ako bi ostala odredba člana1720. kojom se određuje pojam sticanja prava svojine održajem "na stvari na kojoj drugi ima pravo svojine", onda bi odredba ovog stava mogla da glasi: "Držalac koji ima savesnu i zakonitu državinu stiče održajem pravo svojine na nepokretnoj stvari protekom roka od deset godina".

Ako zakonik ne bude sadržavao napred navedenu opštu odredbu o sticanju prava svojine održajem, onda bi stav 1. trebalo da sadrži i reči: "na nepokretnoj stvari na kojoj drugi ima pravo svojine", pa bi taj stav glasio: "Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina".

U stavu 2. određen je za savesnog držaoca rok od dvadeset godina za sticanje prava svojine održajem na nepokretnoj stvari. Smatram da bi u toj odredbi trebalo izostaviti reči: "(a ne i druge kvalitete državine)", kao i reči – vanrednim održajem.

Ako bi ostala uvodna odredba člana1720. kojom se određuje pojam sticanja prava svojine održajem "na stvari na kojoj drugi ima pravo svojine", onda bi odredba ovog stava mogla da glasi: "Držalac koji ima savesnu državinu stiče održajem pravo svojine na nepokretnoj stvari protekom roka od dvadeset godina".

Ako zakonik ne bude sadržavao napred navedenu opštu odredbu o pojmu sticanja prava svojine održajem, onda bi stav 2. ovog člana trebalo da sadrži i reči: "na nepokretnoj stvari na kojoj drugi ima pravo svojine", pa bi taj stav glasio: "Savestan držalac nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom dvadeset godina"./40

Ograničenje sticanja održajem

Član 1723

Terminologija ovog člana nije usaglašena sa odredbama Zakona o javnoj svojini. Taj zakon poznaje: prirodna bogatstva, dobra od opšteg interesa i dobra u opštoj upotrebi, s tim što svojinu na svim tim dobrima (stvarima) imenuje kao javnu svojinu. Ne poznaje "javna dobra" koja se navode u navedenom članu 1723. kao dobra i stvari na kojima se ne može steći pravo svojine održajem.

Prema članu 151. Nacrta pod javnim dobrom se podrazumeva "stvar koja se koristi za ostvarivanje određene javne svrhe (vojni objekti, zgrade državnih organa, ustanova, objekti javnih preduzeća)", a "njihovo korišćenje i pravni promet uređuju se posebnim zakonom". Ove stvari koje se u ovom članu Nacrta smatraju javnim dobrom u Zakonu o javnoj svojini podvode se pod "stvari u javnoj svojini koje koriste organi i organizacije Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave (član 12. tog zakona).

Kao stvari koje potpadaju pod takav režim u članu 16. se navode: prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, mreže u javnoj svojini, vodno zemljište i vodni objekti u javnoj svojini, zaštićena prirodna dobra u javnoj svojini i kulturna dobra u javnoj svojini, nepokretnosti u javnoj svojini koje koriste državni organi za ostvarivanje njihovih prava i dužnosti, objekti, oružje i oprema namenjeni odbrani i državnoj i javnoj bezbednosti.

Terminologiju Zakona o javnoj svojini i Građanskog zakonika treba uskladiti, pa bilo da Zakon prihvati terminologiju Zakonika ili da Zakonik prihvati terminologiju Zakona. Propisi sa neusklađenom terminologijom narušavaju konzistentnost pravnog sistema i otežavaju primenu tih propisa.

Ako se u članu 1723. Nacrta pod stvarima izvan prometa podrazumevaju stvari iz člana 16. Zakona o javnoj svojini, onda je opravdano da se propiše da se na tim stvarima ne može steći pravo svojine održajem.

Stvar stoji drukčije ako su u pitanju javna dobra, a pod javnim dobrima se smatraju i neke stvari (na primer, objekti javnih preduzeća) iz člana 151. Nacrta kojim je data definicija ovih dobara. Smatram da bi na objektima javnih preduzeća trebalo omogućiti sticanje prava svojine održajem. Isto tako, moguće je dozvoliti sticanje prava svojine održajem i na nekim stvarima koje se smatraju dobrima od opšteg interesa u javnoj svojini iz člana 10. stav 1. Zakona o javnoj svojini, kao što je poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište./40

Apsolutni održaj

Član 1724

Ovim članom se omogućava sticanje prava svojine održajem na bilo kojoj stvari koja se nalazi u državnoj, pokrajinskoj, opštinskoj, odnosno gradskoj svojini. Pošto su u državnoj svojini prirodna bogatstva, dobra od opšteg interesa i dobra u opštoj upotrebi, to bi značilo da se prema navedenoj odredbi može steći pravo svojine održajem i na rudnom bogatstvu, na vodotoku i sl. Ako su u pitanju pokretne stvari, po istoj odredbi bi se moglo održajem steći pravo svojine održajem i na komadima oružja i vojne opreme namenjene odbrani.

Smatram da nije opravdan stav iz navedenog člana da se na svakoj pokretnoj ili nepokretnoj tvari, bez izuzetka, može steći pravo svojine održajem. Postoje stvari koje su od nacionalnog značaja (prirodna bogatstva: vode, vodotoci, podzemne vode, mineralni resursi i sl.). Opštedruštveni je interes da te stvari ostanu svojina države. Priroda nekih stvari je takva da one po svojoj nameni koriste svima (stvari u opštoj upotrebi: parkovi, putevi, ulice). Bilo bi društveno neprihvatljivo da se na napred navedenim stvarima dozvoli sticanje svojine održajem od strane pojedinih lica.

Predlažem da se u Zakoniku zadrže i odredbe člana 1723. i 1724. U jednom od tih članova navele bi se stvari na kojima se ne može steći pravo svojine održajem. U principu, to bi bile stvari navedene u članu 16. Zakona o javnoj svojini. U drugom od tih članova navele bi se stvari u javnoj svojini kao izuzeci, na kojima bi se moglo steći to pravo primenom instituta održaja.

Iako bi u ovom slučaju bio predviđen protek dužeg roka u odnosu na uobičajeni rok za nastupanje održaja, smatram da ne bi postojali razlozi da se taj održaj nazove apsolutni održaj. Bilo da nastupi održaj nakon kraćeg ili dužeg roka održaja, pravne posledice i jednog i drugog održaja su iste. Naziv apsolutni održaj za jedan od njih je neodgovarajući./40

Uračunavanje vremena prethodnika

Član 1727

Primećuje se nedoslednost upotrebe navedenih pojmova. Na primer, u stavu 1. ovog člana upotrebljava se izraz: svojinski držalac, ali se taj izraz ne upotrebljava u stavu 3. iako smisao tog stava odgovara smislu stava 1. Zaključuje se: kada taj izraz nije potreban u stavu 3. onda se bez njega može i u stavu 1. Inače, kao što sam napred naveo, za formulaciju odredbe o uračunavanju vremena prethodnika sa aspekta održaja državinom, dovoljno je da se koriste pojmovi: zakoniti držalac i savesni držalac.

U stavu 2. stoji: "Ako su državine prethodnika i sledbenika bile istog kvaliteta, potrebno vreme (misli se na vreme održaja) izračunava se prostim sabiranjem". Međutim, ta odredba je već sadržana u stavu 1, jer se u njemu navodi da se vreme održaja prethodnika uračunava novom držaocu. Odredba stava 2. imala bi smisla ako bi ostala odredba stava 3. koja glasi:

"Ali ako je prethodnikova državina bila savesna, zakonita i prava, a sledbenikova samo savesna, uračunavanje se vrši srazmerno dužini zakonskih rokova za redovni odnosno vanredni održaj".

Navedena odredba stava 3. je nejasna i neprimenljiva. U odredbi se navodi slučaj kada je prethodnikova državina zakonita, a sledbenikova nije. Postavlja se pitanje da li se to u praksi može desiti. U odredbi se ne navodi slučaj kada je prethodnikova državina savesna, a sledbenikova i savesna i zakonita. Po prirodi stvari ne bi trebalo vršiti uračunavanje na isti način u oba ova slučaja. Na kraju, ova odredba ne daje mogućnost da se izvrši uračunavanje prethodnikovog trajanja državine u vreme državine njegovog sledbenika. U odredbi se navodi: "uračunavanje se vrši srazmerno dužini zakonskih rokova za redovni odnosno vanredni održaj", a na osnovu ovog teksta nije moguće utvrditi koliko se za uračunavanje uzima od vremena državine prethodnika, a koliko od vremena državine sledbenika.

Sve i kada bi bilo moguće računski izvesti uračunavanje po odredbi stava 3, to ne bi trebalo prihvatiti. Nije pravno korektno pribrajati vreme zakonite državine vremenu državine koja nije zakonita već je samo savesna. Sabira se samo ono što je istorodno.

Uračunavati se mogu savesna i zakonita državina prethodnika sa savesnom i zakonitom državinom sledbenika, a savesna državina prethodnika sa savesnom državinom sledbenika. Ako je državina prethodnika savesna, a sledbenika savesna i zakonita uračunavanje se vrši kao da su obe državine samo savesne.

Ako se prihvati stav da se ne mogu sabirati državine koje nisu istog kvaliteta, onda stav 3. treba brisati. Problem je u ovoj odredbi i u tome što se po njoj vreme održaja kod zakonite državine stavlja u odnos prema deset godina koliko iznosi vreme održaja za to svojstvo državine, pa se dobijeni rezultat pripisuje vremenu koje sobom nosi savesna državina, što je iracionalan posao.

U slučaju brisanja stava 3. treba izostaviti i stav 2, pošto se njime nagoveštava da se mogu sabirati ne samo državine istog kvaliteta, već i one koje mogu biti različitog kvaliteta./40

Prava trećih lica

Član 1729

Prema tekstu ove odredbe ispada da je novi sopstvenik stekao pravo svojine na osnovu ugovora sa naknadom ili i održajem i na osnovu ugovora sa naknadom, što nije tačno. Osnov za sticanje svojine u ovom slučaju je održaj, a ne ugovor sa naknadom. Osim toga, u tekstu se stvar povezuje samo sa trećim licima koja su imala prava na toj stvari. Stvar se jezički ne povezuje sa pribaviocem prava svojine iako je smisao odredbe da pribavilac na toj stvari stiče pravo svojine. Stoga je neophodno, da bi odredba bila jasna, navesti da sticalac stiče pravo svojine na stvari koja je predmet odredbe.

Nakon otklanjanja navedenih propusta tekst odredbe bi mogao da glasi:

"Ako je pribavilac stekao pravo svojine na stvari održajem državinom zasnovanoj na ugovoru sa naknadom, prava trećih lica koja su postojala na toj stvari se gase ako novi sopstvenik za njih nije znao, niti je prema prilikama mogao znati". /40

Opšte pravilo

Član 1730

1. Odredba je rezolutna i ne predviđa izuzetke za pravilo da sopstvenik zemljišta stiče pravo svojine i na podignutoj zgradi na tom zemljištu. Iskazano pravilo u navedenoj odredbi ne potvrđuje život, sudska praksa izbacuje odluke koje nisu u skladu sa odredbom člana 1730. U dosadašnjoj sudskoj praksi vrlo često nalazimo sporove o građenju na tuđem zemljištu. Teško je naći slučajeve u kojima je vlasnik zemljišta postao i vlasnik građevine koju drugi podigne na tuđem zemljištu.

Ova odredba je suprotna odredbi člana 1730. po kojoj sopstvenik zemljišta stiče pravo svojine na zgradi koju neko sagradi na njegovom zemljištu.

Ne može se dopustiti da odredbe zakonika budu suprotne jedna drugoj. Stoga odredbu stava 1. člana 1730. treba preformulisati. Ako se želi da ona predstavlja opšte pravilo, našto i naslov ispred nje ukazuje, onda bi u odredbi na odgovarajućem mestu trebalo dodati reči: "po pravilu", ili: "ako sledećim odredbama zakonika nije drukčije određeno", pa bi ta odredba glasila: "Sopstvenik zemljišta, po pravilu, stiče pravo svojine na zgradi koju neko sagradi na njegovom zemljištu", ili: "Sopstvenik zemljišta stiče pravo svojine na zgradi koju neko sagradi na njegovom zemljištu, ako sledećim odredbama zakonika nije drukčije određeno".

Smatram da i ova dopuna odredbe stava 1. koja bi relativizovala princip da zgrada pripada zemljištu na kome je podignuta, ne bi zadovoljila potrebe savremenog društva u kome se sve više gradi, a vrednost građevina, po pravilu, višestruko prevazilazi vrednost zemljišta na kome se one podižu. Stoga, ne bi trebalo kao opšte pravilo unositi odredbu da sopstvenik zemljišta postaje vlasnik i građevine podignute na zemljištu. Rimsko pravilo: superficies solo cedit u modernim društvima postalo je neprimenljivo.

Odredba stava 2. člana 1730. izvedena je iz odredbe stava 1. i predstavlja njenu razradu. Ako se ne bi prihvatilo rešenje iz odredbe stava 1. onda ne bi bilo mesta ni odredbi stavu 2. u zakoniku.

Ukazujem, po mom mišljenju, na nepreciznost nekih upotrebljenih izraza u odredbi stava 2. Naime, u toj odredbi se navodi da savesnom gradiocu pripada naknada u visini prosečne tržišne cene zgrade, a nesavesnom gradiocu u visini prosečne građevinske cene materijala i radne snage. Tržišna cena je jedna i ona ne može biti prosečna kada se odnosi samo na jednu stvar. To isto se može reći i za cene materijala i radne snage, pa i one treba da budu tržišne, a ne prosečne.

Predviđena je i alternativa odredaba st. 1. i 2. Alternativa je doslednija u prihvatanju napred navedene maksime iz rimskog prava da zgrada pripada zemljištu na kome se nalazi. U osnovnom rešenju odredba se odnosi samo na pravo svojine (sopstvenik zemljišta postaje vlasnik i objekta) ne upuštajući se u propisivanje da li su zemljište i zgrada jedna stvar ili dve odvojene stvari, dok alternativa polazi od toga da zgrada postaje sastavni deo zemljišta na kome se nalazi. Sve i kada bi se prihvatilo osnovno rešenje, alternativu ne bi trebalo unositi u zakonik kao rešenje. Postoje mnogi razlozi za vođenje zemljišta kao posebne stvari, a zgrade, takođe kao posebne stvari. Zemljište i zgrade su u posebnim pravnim režimima. Ako bi postojala potreba da se, eventualno vode kao jedna stvar, onda zemljište treba da prati zgradu, a ne obrnuto. Građevinsko zemljište se parceliše prema objektima koji će se podizati na tom zemljištu, a zgradi pripada i zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade./40

2. Dobro je da je zakonodavac sada regulisao i situaciju kada su i vlasnik zemljišta i graditelj bili nesavesni, jer je u pogledu toga ranije bilo određenih dilema. Razumljivo je da se prednost daje vlasniku zemljišta, s tim što on nema pravo da traži uspostavljanje prijašnjeg stanja. Nema sumnje da je njegova pasivnost u ovom slučaju manja greška od ponašanja (nesavesnog) graditelja.

Institut građenja na tuđem zemljištu u širem smislu obuhvata i slučajeve građenja na tuđem pravu građenja, prekoračenje međe građenjem i dogradnju, nadziđivanje, preuređenje i ulaganje koji ranije nisu bili zakonski regulisani, a relativno često se pojavljuju u praksi. Pošto se radi o kompleksnim institutima podržavamo njihovo normiranje u zakonu koje bi trebalo doprineti smanjenju sporova između stranaka./74 (Pravo i privreda 4-6/2016)

Savesni i sopstvenik zemljišta i gradilac

Član 1731

1. Zadržati odredbu (ne brisati saglasno alternativnom rešenju). /13

2. Odredba ovog člana je nedovoljno precizna pa joj je potrebna redakcija. Neophodno je odrediti na šta se svojina odnosi, u ovom slučaju to je svojina na zemljištu. U odredbi se cena zemljišta određuje prema tržišnoj ceni koja je važila "pre nego što je sagrađena zgrada". Na ovaj način nije precizno određeno vreme prema kome se utvrđuje tržišna cena, pošto izraz: "pre nego što je sagrađena zgrada ukazuje na bilo koje vreme pre izgradnje, a ono dugo traje. Da ne bi bilo nedoumica o tome prema kome će se vremenu odrediti cena zemljišta, treba iz teksta odredbe izostaviti reči: "pre nego što je sagrađena zgrada".

Neuobičajeno je da se u odredbi unosi izraz: "ako hoće". Sa tim izrazom pravno pravilo prestaje da to bude, jer se time ostavlja na volju pravnom subjektu da nešto učini ili ne učini. U slučaju koji uređuje odredba, sopstveniku se ostavlja da sam odluči da li će prepustiti svojinu i na zemljištu i na zgradi gradiocu. Ali, istovremeno, ako sopstvenik zemljišta hoće, on se može odreći i naknade za zemljište i naknade eventualne štete. Stoga je prihvatljiva ponuđena alternativa da se taj član briše./40

Izuzetak

Član 1732

Ako odredba člana 1730. ne bi glasila onako kako glasi, odnosno ako se ne bi prihvatilo pravilo da sopstvenik zemljišta stiče svojinu i na zgradi podignutoj na tom zemljištu, onda ispred člana 1732. Nacrta ne bi trebalo da stoji naslov: "Izuzetak".

Iako se odredbe ovog člana podvode pod izuzetak od opšteg pravila, one, ustvari, nisu izuzetak, već pravilo po kome savesni gradilac stiče pravo svojine i na zgradi i na zemljištu ako vrednost zgrade znatno prevazilazi vrednost zemljišta, jer u najvećem broju slučajeva vrednost zgrade prevazilazi vrednost zemljišta. I na ovom mestu ukazujem da je odredba po kojoj gradilac stiče pravo na zgradi i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade u suprotnosti sa odredbom člana 1730. Nacrta, a pogotovu alternativnom rešenju iz tog člana.

U stavu 2 sporne su dve stvari:

Prvo, ne može sud odrediti tržišnu ili bilo koju cenu, "u vreme donošenja pravosnažne sudske odluke". Zaključenjem glavne rasprave donosi se presuda, a na njenu pravosnažnost se čeka (do proteka roka za žalbu ako se ne izjavi žalba, ili do donošenja odluke po žalbi). Sud ne može uzimati u obzir činjenice koje se poklapaju vremenski sa danom pravosnažnosti presude, već samo činjenice utvrđene do zaključenja glavne rasprave.

Drugo, neće svi vlasnici zemljišta voditi sporove sa gradiocima radi utvrđivanja tržišne vrednosti zemljišta, a samo u tom slučaju bi bilo ispravno navesti da se tržišna cena zemljišta utvrđuje prema cenama "u trenutku donošenja sudske odluke". Odredba treba da sadrži pravilo i za one koji će se sami sporazumeti o ceni, ali im treba zakonikom odrediti na šta imaju pravo. Po svemu sudeći deo odredbe: "prema cenama u trenutku donošenja sudske odluke", nekritički je preuzet iz ZOSPO, koji je važio u vreme postojanja visoke stope inflacije, pa je zakonodavac težio da se svaka naknada određuje što kasnije da bi ona bila što realnija./40

Savesni sopstvenik zemljišta i nesavesni gradilac

Član 1733

Sve primedbe koje sam izneo na član 1731. mogu se izneti i za napred navedenu odredbu člana 1733. Zakonska norma ne može sadržavati da neko može nešto da učini "ako hoće", jer tada prestaje i da bude zakonsko pravilo. Umesto tih reči treba da stoji da savesni sopstvenik zemljišta može prepustiti zemljište gradiocu.

U svakom slučaju u odredbi treba prvo navesti da savesni sopstvenik zemljišta može zahtevati da nesavesni gradilac poruši zgradu o svom trošku, vaspostavi ranije stanje i odnese materijal. U slučaju kada je gradilac nesavesan, savestan sopstvenik zemljišta prvenstveno ima pravo da se uspostavi ranije stanje i da mu se vrati njegovo zemljište. Tek nakon toga treba ostaviti mogućnost savesnom sopstveniku, ako mu je to u interesu, da prepusti zemljište gradiocu uz naknadu po tržišnim cenama i uz naknadu eventualne štete.

Ako je u nekim okolnostima moguće primeniti pravilo da vlasnik zemljišta postaje i vlasnik zgrade izgrađene na njegovom zemljištu, onda te okolnosti postoje u slučaju koji ima u vidu stav 1. člana 1733. kada imamo savesnog vlasnika i nesavesnog gradioca. Međutim, primena tog pravila se ne predviđa u toj odredbi. Kada se to ima u vidu, onda se postavlja pitanje: čemu služi iskazano pravilo u članu 1730. da sopstvenik zemljišta stiče pravo svojine na zgradi podignutoj na tom zemljištu.

Istina, u članu 1735. se daje mogućnost sopstveniku zemljišta da stekne pravo svojine i na zgradi podignutoj na tom zemljištu, ali umesto to pravo da se da savesnom sopstveniku zemljišta, daje se nesavesnom sopstveniku koji je "znao za građenje i nije se bez odlaganja usprotivio daljem građenju", a to znači sopstveniku koji se, praktično, saglasio da se gradi na njegovom zemljištu.

Kao alternativa predlaže se da se član 1733. briše. Alternativu ne treba prihvatiti. Brisanjem navedenog člana zakonik bi ostao bez rešenja za slučajeve koji su česti u praksi (kada je sopstvenik zemljišta savestan a gradilac nesavestan). Neophodno je da se te činjenične situacije pravno urede. U tom cilju potrebno je preurediti predloženi stav 1. prihvatanjem već iznetih primedbi na taj stav ili na neki drugi način.

Savesnom sopstveniku zemljišta nasuprot nesavesnom gradiocu treba pružiti više mogućnosti za izbor, a ne samo one koje su navedene u primedbama na stav 2.

Kao prva mogućnost koju može koristiti savesni sopstvenik bila bi da on zahteva da gradilac poruši građevinski objekat o svom trošku, da vaspostavi pređašnje stanje zemljišta i da ga vrati sopstveniku.

Kao druga mogućnost koja bi se pružala sopstveniku treba predvideti da on može zahtevati da mu pripadne pravo svojine na zgradi uz obavezu da gradiocu naknadi vrednost samo građevinske cene zgrade (cenu radova i materijala).

Sopstveniku zemljišta treba pružiti i treću mogućnost: da zahteva da mu gradilac isplati tržišnu cenu zemljišta.

U sva tri ova slučaja sopstvenik zemljišta ima pravo i na naknadu eventualno nastale štete./40

Nesavesni sopstvenik i savesni gradilac

Član 1734

Rešenje je ispravno i pravično. Jedino u odredbi treba brisati reči: ‘’a prema cenama u vreme donošenja sudske odluke’’./40

Nesavesni i gradilac i sopstvenik zemljišta

Član 1735

Prvo, ističem nepreciznosti u pravničkom formulisanju pojedinih delova odredbe. Umesto izraza: "zahtevati da stekne pravo svojine" treba da stoji: "zahtevati pravo svojine".

Ne može postojati prosečna građevinska cena za jednu zgradu, već samo za više zgrada. U ovom slučaju treba da stoji: "pravo na naknadu građevinske cene zgrade".

Treba iz odredbe izostaviti reči: "a prema cenama u vreme donošenja sudske odluke".

Smatram da bi trebalo da i nesavesni sopstvenik i nesavesni gradilac budu jednako tretirani povodom gradnje objekta na tuđem zemljištu. Ako se priznaje pravo svojine i na zgradi i na zemljištu nesavesnom sopstveniku zemljišta, to pravo treba priznati u nekoj varijanti rešenja i nesavesnom gradiocu. Ako jedan od njih ima mogućnost da dobije naknadu štete, to pravo treba priznati i drugom. Ove mogućnosti se mogu pretvoriti u pravo, ako se prilikom propisivanja pravila uzme u obzir vrednost zemljišta i vrednost građevine. Ako je vrednost građevine veća od vrednosti zemljišta svojinu i na građevini i na zemljištu treba priznati gradiocu. U suprotnom, ako je veća vrednost zemljišta od vrednosti građevine, svojinu i na zemljištu i na građevini priznati sopstveniku zemljišta. Logično je da se gradilac i sopstvenik zemljišta mogu saglasiti i na drugačiji način. /40

Prekoračenje međe građenjem (Delimično zadiranje u susedno zemljište)

Član 1736

Prilikom utvrđivanja pravila datog u stavu 1. nije uzet u obzir element savesnosti. Smatram da ne treba dati pravo nesavesnom sopstveniku susednog zemljišta da prema savesnom gradiocu zahteva uspostavu ranijeg stanja, što podrazumeva rušenje dela objekta koji se nalazi na susedskom zemljištu. Povodom ovog pitanja trebalo bi primeniti ista pravila koja važe za građenje na tuđem zemljištu, a to znači, zaštiti savesnog sopstvenika zemljišta prema nesavesnom gradiocu, odnosno zaštititi savesnog gradioca prema nesavesnom sopstveniku zemljišta.

Pravilan je stav iskazan u stavu 2. da se neće dozvoliti uspostavljanje ranijeg stanja "ako je šteta koja bi nastala vaspostavljanjem ranijeg stanja u očiglednoj nesrazmeri sa štetom koju trpi sopstvenik susednog zemljišta". U tom slučaju, prema istoj odredbi, "sud može ustanoviti stvarnu službenost u korist gradiočevog zemljišta, a na teret susednog zemljišta". Mišljenja sam da bi službenost u ovom slučaju trebalo ustanoviti na teret zgrade, a ne na teret gradiočevog zemljišta na kome se zgrada nalazi. Zgrada je individualno određena stvar (nepokretnost). Ona nije pripadak zemljištu na kome se nalazi. Razmatrano rešenje bi bilo ispravno samo ako bi se uzelo da je zgrada pripadak zemljišta, ali ona to nije. Osim toga, može se desiti da zgrada i zemljište ispod zgrade ne pripadaju istom licu. Tek tada bi bilo očigledno da ne postoji svrha ustanovljenja prava službenosti na teret zemljišta na kome se nalazi zgrada, jer sopstvenik susednog zemljišta nema interes za uspostavljanje prava službenosti na teret zemljišta sa čijim sopstvenikom nema bilo kakav odnos.

Kao što je napred navedeno u stavu 2. se ustanovljava pravo službenosti "u korist gradiočevog zemljišta, a na teret susednog zemljišta". Prilikom redakcije ove odredbe ispušteno je iz vida da se stvarna službenost ustanovljava u korist sopstvenika povlasnog dobra (sopstvenika zgrade, odnosno zgrade i zemljišta na kome je zgrada sagrađena), a ne u korist nepokretnosti. Stoga odredbu treba ispraviti tako što će se navesti da "sud može ustanoviti stvarnu službenost u korist sopstvenika susednog zemljišta".

U stavu 4. propisuje se: "Umesto stvarne službenosti sud može dosuditi gradiocu u svojinu zauzeti deo zemljišta, uz naknadu tržišne vrednosti zahvaćenog zemljišta". Kada se dovedu u vezu st. 2. i 4. ispada da će sud prioritetno ustanoviti službenost u korist sopstvenika zgrade, a da, eventualno može gradiocu dosuditi u svojinu zauzeti deo zemljišta. Smatram da se prvenstveno treba primeniti rešenje iz stava 4. (dosuđivanje u svojinu zauzetog zemljišta). To rešenje je logično i jednostavno (rešava pitanje zauzetog zemljišta konačno), dok je rešenje iz stava 2. komplikovano i može u budućnosti izroditi dodatne sporove. Pored toga, rešenje iz stava 4. je saglasno principu da je sopstvenik zgrade sopstvenik i zemljišta na kome se zgrada nalazi. Taj princip je polazna osnova modernog zakonodavstva o planiranju i izgradnji./40

Pravo građenja

Član 1737

U Prednacrtu je u čl. 2019. do 2041. ustanovljeno pravo građenja kao stvarno pravo. Ako pravo građenja bude zadržano u zakoniku, onda ima mesta članu 1737. Tada na taj član nemam primedbi.

Ako se ne zadrži pravo građenja u zakoniku, onda treba brisati član 1737. Nacrta./40

Preuređenje (adaptacija)

Član 1738

Kada se u stavu 1. kaže da sopstvenik zemljišta i zgrade stiče pravo svojine na preuređenim delovima zgrada podrazumevalo bi se da su preuređeni delovi nova stvar, jer se samo za novu stvar može reći da se na njoj stiče pravo svojine. Delovi zgrade i pre preuređenja su postojali i na njima je postojalo pravo svojine. Onda bi bilo logično da se navede da sopstvenik zgrade i zemljišta ostaje vlasnik i na preuređenim delovima zgrade. Međutim, i to polazište pravno-tehnički ne bi zadovoljavalo. Stoga bi odredbu trebalo preurediti tako da se navede da lice koje izvrši preuređenje zgrade ne može postati sopstvenik na preuređenim, dograđenim, nadzidanim delovima zgrade, već da ima pravo na naknadu za uloženi rad i materijal.

Član 1738. mogao bi da glasi:

"Lice koje preuredi zgradu na kojoj drugo lice ima pravo svojine ima pravo na naknadu za uloženi rad i materijal po pravilima o nezvanom vršenju tuđih poslova".

U stavu 2. bi se odredilo šta se podrazumeva pod preuređenjem zgrade. Na primer, pod preuređivanjem se može smatrati, pored preuređenja zgrade u užem smislu, i dograđivanje, ugrađivanje i drugi vidovi ulaganja. Smatram da se svako nadziđivanje ne bi moglo podvesti pod pojam preuređenje (adaptacija). Nadziđivanjem se može dobiti zaseban stan ili etaža koja može imati i više stanova. Uz to, nadziđivanje se može vršiti samo po dobijenom odobrenju nadležnog organa.

Ne bi postojala potreba da se u odredbi pominje kome pripada pravo svojine na preuređenim delovima zgrade, jer je to pitanje na posredan način rešeno u predloženom stavu 1. time što je propisano da onom ko vrši preuređenje pripada naknada za uloženi rad i materijal, pa se zaključuje da preuređivaču ne može pripadati pravo svojine kad već ima pravo na naknadu za uloženo./40

Opšte pravilo

Član 1740

Sađenju na tuđem zemljištu u Prednacrtu je posvećeno 6 članova. Smatram da se date odredbe mogu pojednostaviti i ovu materiju urediti sa samo 2 ili 3 člana.

Reči: "a na to nije imao pravo", su nepotrebne, jer sudbinu sadnica ne menja činjenica da li je sadilac imao ili nije imao pravo na sađenje. U rečima: "a sopstvenik stiče pravo na njima" treba navesti da se radi o sopstveniku zemljišta. Pošto su sadnice sađenjem postale sastavni deo zemljišta, a to je u odredbi i naglašeno, sadnice više nisu posebna stvar, pa se na njima ne može steći pravo svojine. U tom smislu odredbu treba redigovati.

Skraćivanje broja odredba može se postići na taj način što se ne bi propisivale posebne odredbe za sve varijante savesnosti sadioca i sopstvenika zemljišta, već bi se dala jedna uopštena odredba koja bi važila za pretežan broj slučajeva, a neki vidovi savesnosti bi se rešili putem izuzetaka.

Po tom konceptu odredbe člana 1740. bi mogle da glase:

"Kada neko lice svojim sadnicama zasadi tuđe zemljište sadnice postaju sastavni deo zemljišta.

Sopstvenik zemljišta ima pravo izbora: da zadrži sadnice, a sadiocu naknadi svrsishodno uložena sredstva za sadnice i rad, ali najviše do visine koristi koje ima usled sađenja ili da od sadioca zahteva da o svom trošku ukloni sadnice i vaspostavi ranije stanje.

Ako je sopstvenik zemljišta savestan, a sadilac nesavestan, sopstvenik zemljišta ima pravo i na naknadu štete prouzrokovanu sađenjem.

Ako je sopstvenik zemljišta nesavestan (primetio je sađenje a nije opomenuo sadioca), a sadilac je savestan (nije znao niti je mogao znati da je zemljište tuđe), sopstvenik zemljišta nema pravo da zahteva uklanjanje sadnica i vaspostavljanje ranijeg stanja o trošku sadioca".

Smatram da su napred navedenom izmenjenom odredbom člana 1740. sadržana sva pravila data u čl. 1740. do 1743. Nacrta.

Odredba člana 1744. postala bi odredba člana 1741, a odredba člana 1745. postala bi odredba člana 1742. s tim što bi se prihvatila alternativa iz člana 1745./40

Opšte pravilo

Član 1746

Sejanju na tuđem zemljištu je posvećeno 6 članova. Smatram da se date odredbe mogu pojednostaviti i ovu materiju urediti sa manje odredaba. Postoje mnogo značajniji delovi materije stvarnog prava kojima je u odnosu na materiju sejanja na tuđem zemljištu posvećeno manje prostora u Nacrtu.

Reči: "a na to nije imao pravo", su nepotrebne, jer sudbinu semena ne menja činjenica da li je sadilac imao ili nije imao pravo na sejanje. Ne može se u odredbi navesti da sopstvenik zemljišta stiče pravo svojine na semenu koje je zasejano. Naime, seme sejanjem postaje sastavni deo zemljišta, a to je u odredbi i naglašeno, pa seme više nije zasebna stvar, pa se na njemu ne može steći pravo svojine. U tom smislu odredbu treba redigovati, odnosno izostaviti reči koje kazuju da sopstvenik zemljišta stiče pravo svojine na semenu.

U članu 1749. se propisuje: "Ako je sejač bio savestan, a sopstvenik zemljišta ga nije opomenuo, a prema prilikama mogao je to da učini, rod se deli kao da između sopstvenika i sejača postoji odnos zakupa". U odredbi nije navedeno na šta se odnosi opomena sejaču. Pošto se radi o zasebnom članu, treba razjasniti na šta se odnosi opomena. U odredbi nije jasno ni kako se deli rod između sopstvenika zemljišta i sejača. U svakom zakupnom odnosu svojevrsno je rešeno pitanje zakupnine. Stoga, iz dela odredbe o deobi roda između sopstvenika i sejača na način kao da između njih postoji zakupni odnos ne može se odrediti šta od posejanog pripada sopstveniku, a šta sejaču.

Skraćivanje broja odredaba o sejanju na tuđem zemljištu može se postići slično načinu koji sam predložio za skraćenje odredaba o sađenju na tuđem zemljištu. Skraćenje treba da se zasniva na onom što je zajedničko za sve modalitete sejanja na tuđem zemljištu. Opšte je pravilo da zasađeno seme postaje sastavni deo zemljišta na kome je posejano. Sledeće pravilo koje važi za sve slučajeve sejanja, sem jednog izuzetka je: rod od zasejanog semena pripada sopstveniku zemljišta. Izuzeci nastaju zbog postojanja ili nepostojanja savesnosti na strani sopstvenika zemljišta i sejača semena. Navedeno kao polazište omogućava da se da jedna uopštena odredba koja bi važila za pretežan broj slučajeva, a neki vidovi savesnosti bi se rešili kao izuzetak u odnosu na opšte pravilo.

Po tom konceptu odredbe člana 1746. bi mogle da glase:

"Kad neko lice svojim semenom zaseje tuđe zemljište seme postaje sastavni deo zemljišta, a rod pripada sopstveniku zemljišta.

Ako je sopstvenik zemljišta savestan a sejač nesavestan, sopstvenik ne duguje sejaču naknadu za uložena sredstva za seme i za vrednost rada. Uz to, sopstvenik ima pravo na naknadu štete po opštim pravilima obligacionog prava.

Kad su obe strane savesne ili obe nesavesne, sopstvenik duguje sejaču naknadu za uložena sredstva za seme i za vrednost rada, ali najviše do visine prihoda sa zasejanog zemljišta.

Ako je sejač bio savestan a sopstvenik nesavestan pripada im pravo na jednake delove roda".

Smatram da su u napred izmenjenom članu 1746. sadržana sva pravila data u čl. 1746. do 1749. Nacrta./40

Sejanje na tuđem zemljištu semenom trećeg lica

Član 1750

Odredba člana 1750. postala bi odredba člana 1747, a odredba člana 1751. postala bi odredba člana 1748.

Međutim, postoje razlozi koji ukazuju da se ne bi ništa izgubilo ako bi čl. 1750. i 1751. bili izostavljeni iz Nacrta. Za taj stav navodim sledeće.

U članu 1750. se uređuje slučaj kada sejač na tuđem zemljištu zaseje seme koje pripada trećem licu. Smatram da za taj slučaj nije potrebno propisivati posebna pravila. Podrazumeva se da će i tada seme kao i rod pripasti sopstveniku zemljišta, a da će se odnosi između sejača i sopstvenika zemljišta rešiti po pravilima o sejanju na tuđem zemljištu. Sopstvenik zemljišta nije u pravnom odnosu sa sopstvenikom semena koji je treće lice, a odnosi između sejača i sopstvenika semena rešiće se tako što će sejač biti u obavezi da sopstveniku semena naknadi vrednost semena i naknadi mu eventualno nastalu štetu po opštim pravilima obligacionog prava.

Smatram da ne bi trebalo propisivati posebna pravila i za slučaj kada sopstvenik zemljišta na svom zemljištu zaseje tuđim semenom bez pristanka sopstvenika semena. I tada bez propisivanja posebnih pravila primenom analogije (pravila o sađenju na tuđem zemljištu) treba uzeti da seme i plodovi pripadaju sopstveniku zemljišta, a da je sopstvenik zemljišta dužan da sopstveniku semena naknadi vrednost semena i eventualno nastalu štetu po opštim pravilima obligacionog prava./40

Sejanje na tuđem zemljištu

Član 1752

Mišljenja sam da ne bi trebalo prihvatiti alternativu iz člana 1752. Nacrta, kojom se predviđa da se ne propisuju posebna pravila za sejanje na tuđem zemljištu, već da se za to sejanje shodno primene pravila o sađenju na tuđem zemljištu. Ovo zbog toga što se pravila o sejanju na tuđem zemljištu mogu propisati u jednom članu i što je lakša primena zakonika u kome za određeni pravni institut postoje posebna pravila, nego zakonika koji za taj institut predviđa shodnu primenu pravila koja važe za drugi pravni institut. Osim toga, postoji i razlika u pravilima koji se predviđaju za ove institute. Na primer, sopstveniku zemljišta uvek pripadaju plodovi od zasejanog zemljišta, a kod sađenja u nekim slučajevima sopstvenik zemljišta plodove deli sa sopstvenikom sadnica. Kod sađenja sopstvenik zemljišta može zahtevati da sadilac ukloni sadnice i vaspostavi pređašnje stanje, a kod sejanja sopstvenik zemljišta nema pravo ili nema interesa da to traži od sejača./40

Otrgnuti komad zemljišta

Član 1755

Odredbe o prirastanju zemljišta prirodnim putem pravnotehnički su korektno urađene. Međutim, te odredbe ne predviđaju bilo kakvu intervenciju administrativne vlasti kada se dogodi prirastanje zemljišta. Upravo zbog toga, može se postaviti pitanje da li su one odgovarajuće sadašnjem vremenu, odnosno sadašnjem konceptu uređivanja pravnih odnosa.

Predlažem da redaktori Zakonika još jednom u svetlu iznetih sugestija razmotre svrsishodnost unošenja u Zakonik odredaba o prirastanju zemljišta prirodnim putem./40

Izrada nove stvari

Član 1759

Odseku o priraštaju ljudskom radnjom Prednacrt posvećuje 12 članova. Odredbe koje tretiraju ovu materiju su vrlo razuđene. Moguće je njihovo sažimanje. Inače, ova materija po svom značaju ne zahteva detaljno uređivanje. Sporovi o nekom slučaju priraštaja ljudskom radnjom su vrlo retki. Treba da prođu godine da se neki od tih sporova pojavi pred sudom.

U ovoj odredbi nije jasno o kom sopstveniku se radi.

Početak stava 2. glasio bi: "Sopstveniku materijala pripada nova stvar i ako ju je...".

Sličnu odredbu imao je i ZOSPO u stavu 2. člana 22. koja bi se mogla prihvatiti kao stav 2. člana 1759. uz pravnotehničko doterivanje. Tako doterana glasila bi:

"Pravo svojine na stvari pripada licu od čijeg je materijala tu stvar, na osnovu pravnog posla, izradilo drugo lice".

Pada u oči da ispred člana 1759. imamo naslov: "Izrada nove stvari", a ispred čl. 1760. do 1764. naslov: Prerada". Međutim i u jednom i u drugom slučaju, članovi se odnose na izradu nove stvari. Različiti naslovi koji se odnose na isti predmet uređivanja zbunjuju. Smatram da naslov: "Izrada nove stvari" treba da bude zajednički za sve navedene članove.

Ispred člana 1760. stoji naslov: "Vaspostavljanje ranijeg stanja", a u stavu 1. tog člana se propisuje obaveza lica koje od tuđeg materijala izradi novu stvar da uspostavi ranije stanje ako to zahteva sopstvenik materijala i ako se time ne "pričinjava znatnija šteta ili ne prouzrokuju znatniji troškovi". Ispušta se iz vida da u najvećem broju slučajeva i nije moguće uspostaviti ranije stanje. S obzirom na to, odredba postaje problematična zbog svoje nesaglasnosti sa stvarnošću. I kada bi bilo moguće vaspostaviti ranije stanje, postavlja se pitanje da li je racionalno pretvarati novu stvar u materijal od koje je ona urađena. Sve ovo ukazuje da odredba stava 1. nije životna i da komplikuje odnose među stvaraocem nove stvari i sopstvenikom materijala od koje je ta stvar urađena. Pozivajući se na te razloge predlažem da se ta odredba briše.

Smatram da Građanski zakonik ne treba da sadrži i stav 2. člana 1760. Taj stav počinje: "Prerada postoji i kad....". To bi ukazivalo da se u prethodnoj odredbi određuju slučajevi kada postoji prerada. Ali, u prethodnoj odredbi prerada se uopšte ne pominje. Stoga, stav 2. ne može da sadrži izraz: "prerada postoji i kad...".

Mišljenja sam da navedenim vidom prerade i vaspostavljanjem pređašnjeg stanja Građanski zakonik ne treba da se bavi.

Odredbe sadržane u čl. 1759, 1760, 1761, 1762. i 1763. Nacrta moguće je uprostiti i smestiti u dva člana. To se može postići na sledećim osnovama. Prvo, i prerađivaču i sopstveniku materijala, bez obzira na njihovu savesnost, omogućiti da novu stvar prepuste drugoj strani. Drugo, obavezati nesavesnog prerađivača da drugoj strani naknadi eventualno nastalu štetu. Treće, propisati da, bez obzira na savesnost, prerađivaču pripada nova stvar ako je njegov uloženi rad vredniji od upotrebljenog materijala, u suprotnom, ako je materijal vredniji od uloženog rada nova stvar pripada sopstveniku materijala, a ako je vrednost rada i materijala jednaka – nastaje susvojina.

Član 1759, mogao bi da glasi:

"Lice koje od svog materijala izradi novu stvar stiče na njoj pravo svojine.

Pravo svojine na stvari pripada licu od čijeg je materijala tu stvar izradilo drugo lice na osnovu pravnog posla sa njim".

Član koji bi zamenjivao čl. 1760. do 1763. mogao bi da glasi:

"Ako je neko od tuđeg materijala izradio novu stvar, ona pripada: njemu ako je vrednost rada veća od vrednosti materijala, sopstveniku materijala ako je vrednost materijala veća od vrednosti rada, postaje njihova susvojina ako je vrednost rada i materijala jednaka.

Jedna strana može prepustiti stvar drugoj s tim da joj ova naknadi vrednost rada, odnosno materijala.

Nesavesni prerađivač dužan je savesnom sopstveniku materijala naknaditi prouzrokovanu štetu"./40

Prava trećih lica

Član 1764

Pogrešno je navedeno da su prava postojala na prerađenom materijalu. Jedino je moguće da su ta prava postojala na materijalu pre njegove prerade. Inače, smatram da postoje razlozi da ovaj član bude sadržan u Prednacrtu, ali i razlozi da bude izostavljen. Ovu dilemu ću postaviti na jednom primeru. Ako je na materijalu koji se preobrazio u novu stvar postojalo založno pravo, prelazak tog prava na novu stvar može se propisati u odredbama zakonika koje se odnose na založno pravo, a ne ovom odredbom. Međutim, moguće je da postoje i neka druga prava na materijalu, pa razlozi praktičnosti nalažu da se sva ta prava prenesu na novu stvar jednom (ovom) odredbom./40

Spajanje i smeša

Član 1765

Smatram da u slučaju koji ima u vidu navedeni član nema pravog spajanja, odnosno prave smeše, koji bi bili pravno relevantni. Takvim spajanjem i takvom smešom nije nastala nova stvar. Ako je spajanje, odnosno smeša raznih stvari bila takva da je "bez većih oštećenja odnosno nesrazmernih troškova moguće vaspostaviti ranije stanje", podrazumeva se da svaki od sopstvenika može zahtevati predaju svoje stvari. Pri tome, sud će kao faktičko pitanje utvrditi da li se stvari mogu razdvojiti "bez većih oštećenja odnosno nesrazmernih troškova" i ako utvrdi mogućnost razdvajanja dozvoliće razdvajanje stvari i udovoljiti zahtevu za predaju stvari.

Imajući u vidu napred navedeno, mišljenja sam da je odredba člana 1765. Nacrta nepotrebna. Da je ta odredba nepotrebna zaključuje se i iz odredbe narednog člana 1766. u kome se kao nova stvar uzima samo takvo spajanje i takva smeša stvari različitih sopstvenika kada se te stvari "bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova" ne mogu razdvojiti. Na novoj stvari sopstvenici stvari koje su se spojile odnosno pomešale postaju suvlasnici. Pošto se o takvom spajanju ili smeši u članu 1765. ne radi u njemu se pravilo iz člana 1766. ne može prihvatiti. Sopstvenicima stvari iz člana 1765. ostaje pravo da, kao svaki sopstvenik na bilo kojoj stvari, traži predaju svoje stvari./40

Pravo izbora savesne strane

Član 1767

Po ovoj odredbi savesni sopstvenik prema nesavesnom sopstveniku ima pravo izbora: ili da traži da mu nova spojena ili smešana stvar pripadne u svojinu ili da pravo svojine prepusti nesavesnom sopstveniku s tim da mu ovaj naknadi vrednost njegove stvari u trenutku spajanja ili smeše. Ova odredba ima smisla samo ako su pomešane stvari dva sopstvenika. Ali, ako na primer, među tri sopstvenika pomešanih stvari postoje dva savesna sopstvenika, postavlja se pitanje kome od ta dva savesna sopstvenika pripada pravo izbora nove stvari (nastala je samo jedna nova stvar).

Ova ista primedba može se staviti i na odredbu stava 2. člana 23. SOSPO.

Mogu postojati dva izlaza iz iskrslog problema. Prvi je u tome da se ne pravi razlika u položaju savesnog i nesavesnog sopstvenika. Inače, smatram da se kod ovog instituta savesnost teško određuje. Da bi se odredila treba imati predstavu o tome u čemu se ona sastoji. Može postojati samo krivica sopstvenika koji je doveo do spajanja odnosno mešanja stvari. Krivica može postojati i na strani trećeg lica. Na onom ko snosi krivicu leži i obaveza naknade eventualno prouzrokovane štete njegovim činjenjem ili nečinjenjem. Za sopstvenika koji snosi krivicu za spajanje ili smešu ne može se reći da je nesavestan.

Ako se ne pravi razlika u položaju savesnog od nesavesnog sopstvenika, onda treba dati pravo svakom sopstveniku da traži da mu nova stvar pripadne u svojinu ili da prepusti svojinu drugom sopstveniku uz uslov da mu ovaj naknadi vrednost njegove stvari.

Drugo rešenje je u tome da se odredba odnosi samo na dva sopstvenika stvari koje su se spojile odnosno pomešale. Tada je pravno korektna odredba po kojoj savesni u odnosu na nesavesnog sopstvenika ima pravo izbora: ili da za sebe traži novu stvar ili da je prepusti nesavesnom s tim da mu ovaj naknadi vrednost njegove stvari.

U stavu 1. člana 1767. navode se reči: "da mu nova spojena ili smešana stvar pripadne u svojinu". Nakon spajanja i mešanja nastaje nova stvar. Ona više nije ni spojena ni smešana. Potrebna je jezička ispravka navedenog izraza tako što će se navesti: "da mu nova stvar".

Smatram da bi se odredbe o spajanju i smeši (čl. 1765. do 1768. mogle iskazati u jednom članu, po uzoru na član 23. ZOSPO) s tim da se taj član u stavu 2. donekle izmeni. Taj član bi glasio:

"Kad su stvari koje pripadaju raznim sopstvenicima tako spojene ili pomešane da se ne mogu razdvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmernih troškova, na novoj stvari dotadašnji sopstvenici stiču pravo susvojine srazmerno vrednosti koje su pojedine stvari imale u trenutku spajanja ili mešanja.

Ako od dveju spojenih ili pomešanih stvari jedna od njih ima neznatnu vrednost u odnosu na drugu, sopstvenik druge stvari stiče pravo svojine na novoj stvari uz obavezu da licu koje je time izgubilo pravo svojine na stvar, naknadi njenu vrednost.

Svaki od vlasnika, u roku od godinu dana od dana spajanja ili mešanja stvari, može zahtevati da mu nova stvar pripadne u svojinu ili da ta stvar pripadne drugom sopstveniku s tim da mu ovaj naknadi vrednost njegove stvari"./40

Prava trećih

Član 1769

U članu 1769. Nacrta stav 2. je nejasan. Taj stav počinje rečima: "Prava lica koja su u korist trećih lica ranije postojala na stvari...". Ne mogu postojati prava lica u korist trećih lica, već prava lica na teret trećih lica.

U stavu 1. tog člana govori se o pravu koje je postojalo na stvari u korist trećih lica (podrazumeva se na teret vlasnika te stvari). U stavu 2. ide se dalje, pa pored prava trećih lica, uvode se i prava lica koja su postojala na teret trećih lica. Ako je to smisao odredbe stava 2. smatram da je ta odredba nepotrebna, pa je treba izostaviti. /40

Odvajanje plodova

Član 1770

Odredba stava 1 nije sretno formulisana, jer se za koristi ne može reći da se odvajaju od stvari. Od stvari se odvajaju samo plodovi.

Odvajanje plodova od stvari je način sticanja svojine, pa je odredbi stava 1. mesto u stvarnom pravu kada se propisuje da plodovi odvajanjem pripadaju sopstveniku stvari. Treba ponovo oceniti da li ta odredba treba da sadrži i deo da i koristi pripadaju sopstveniku stvari, jer se koristi od stvari sastoje od potraživanja (na primer, potraživanje najamnine od zakupa stana). Na koristima se ne može steći svojina.

Smatram da je za stav 1. bolja formulacija data u stavu 1. člana 27. ZOSPO: "Pravo svojine na plodove koje stvar daje pripada sopstveniku stvari".

Stav 1. mogao bi i ovako da glasi: "Sopstvenik stvari stiče pravo svojine i na plodovima te stvari u trenutku njihovog odvajanja".

U stavu 2. se određuje da na plodovima u trenutku njihovog odvajanja stiče svojinu imalac nekog ograničenog stvarnog prava. Smatram da bi trebalo navesti koja su to ograničena stvarna prava. U stavu 2. člana 27. ZOSPO navedeno je da su to savestan držalac i plodouživalac.

Smatram da je data odredba stava 3. bolja i sveobuhvatnija od odgovarajuće odredbe pomenutog člana 27. ZOSPO koji od imalaca obligacionog prava pominje samo zakupca. Ipak, u odredbi stava 3. treba brisati početne reči: "Isto tako". /40

Roj pčela

Članovi 1771-1775

Ne treba građanski zakonik da se bavi štetom koja nastane prelaskom na tuđe zemljište ili otvaranjem tuđe košnice.

Ove činjenice ukazuju da za sadašnje, a i za buduće vreme, u Građanskom zakoniku nisu potrebne odredbe o roju pčela. Iznosim ih da bi ih redaktori proverili kod ljudi iz struke, da bi o njima još jednom razmislili i zauzeli stav od koga će zavisiti koje će odredbe o roju pčela ostati i da li će ih uopšte biti u zakoniku./40

Nalaz stvari

Član 1776

Zajednička je, i po našem mišljenju ispravna, tendencija većine zakonodavaca da različito regulišu pravne posledice nalaza izgubljenih i “zaboravljenih stvari”, iako druge pojmovno koncipira samo AGZ. Nalaz zaboravljenih stvari u prevoznim sredstvima ili javnim ustanovama ishoduje poseban način prijavljivanja nalaza, nižu nalazačku nagradu (AGZ, NGZ), što je rešenje koje je prihvaćeno i u Nacrtu. U odnosu na prethodno utvrđeni dominantni model regulative nalaza izgubljene stvari, rešenje pozitivnog prava Srbije, oličeno Uputstvom, ne čini nam se adekvatnim. Nasuprot tome, Rešenje Nacrta građanskog zakonika, kao predlog budućeg srpskog prava, smatramo valjanim i uglavnom usklađenim sa izloženim dominantnim modelom regulative, naročito sa nemačkim rešenjem, koje ocenjujemo kao pravno najpreciznije./72 (Pravni život 10/16)

Nalaz kulturnih dobara

Članovi 1776-1797

O nalazu stvari Prednacrt sadrži 22 člana (od 1776. do 1797.). Na prvi pogled se zaključuje da se s obzirom na važnost, ovom pravnom institutu daje isuviše prostora. Gubljenje i nalaz najčešće se odnosi na stvari manje vrednosti. Rešava se obično između sopstvenika stvari i nalazača, a retko i uz posredovanje policije. Smatram da odredbe o nalazu stvari treba značajno skratiti.

Na primer, neke odredbe iz čl. 1776, 1777. i 1778. mogu se izostaviti, bez štete za primenu, a preostale se sažeti u jedan član koji bi glasio:

"Izgubljena pokretna stvar i dalje pripada njenom sopstveniku.

Nalazač koji ne može da utvrdi kome nađena stvar pripada, dužan je da je preda najbližoj stanici policije.

O nalazu stvari policija sačinjava zapisnik.

Policija može preuzeti nađenu stvar na čuvanje (napomena: ne u državinu kako stoji u Nacrtu, jer čuvanje nije državina) ili je poveriti na čuvanje nalazaču ili trećem licu".

Član 1779. je nepotreban. U njemu ima i problematičnih odredaba. Nađena stvar nije u državini nalazača, jer on nema nameru da vrši na njoj faktičku vlast, što je obeležje državine. Podrazumeva se njegova dužnost da se prema nađenoj stvari, koju mu je policija poverila na čuvanje, odnosi sa pažnjom urednog i brižljivog građanina. Ne bi trebalo da na njega padne obaveza da pronalazi sopstvenika stvari. To je obaveza policije.

Odredbe čl. 1780, 1781, 1782. i 1783. su u suprotnosti sa odredbom člana 1778. u kome se propisuje da policija preuzima brigu o nađenoj stvari (sama je čuva ili poverava čuvanje nalazaču ili trećem licu). Iz te odredbe proizilazi da:

- nalazač nije ni ovlašćen, a ni dužan da domaću životinju poveri nekoj ustanovi ili nekom licu ili da je proda na javnoj vansudskoj prodaji (član 1780.),

- je policija dužna, a ne nalazač da oglasi javnost o nalazu stvari (član 1781.),

- nalazač nije ni dužan ni ovlašćen da prodaje stvar koja je podložna kvaru i da dobijeni novac stavi u depozit suda (član 1782.).

Pošto po članu 1778. policija preuzima brigu o nađenoj stvari, ona je dužna da identifikuje sopstvenika nađene stvari i da mu je preda, a ne predaje je nalazač kako je to predviđeno u članu 1783. Nacrta.

Stoga je moguće odredbe čl. 1780, 1781, 1782. i 1783. izostaviti iz Nacrta.

Ako bi se izostavile navedene odredbe sažeti član čiji tekst sam napred predložio, dopunio bi se odredbom da je policija dužna da vodi brigu o čuvanju nađene stvari, o pronalaženju njenog sopstvenika i prodaji nađene stvari po isteku određenog roka ako je to neophodno da bi se stvar sačuvala od propadanja.

Smatram da bi trebalo značajno skratiti odredbe čl. 1784. do 1797./40

Odricanje od prava svojine na nepokretnoj stvari

Član 1801

Potrebno pojasniti formu izjave o odricanju kao i na koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti u slučaju davanja izjave o odricanju od prava svojine./13

Pojam

Član 1868

Iz teksta usvojiti varijantu 3./13

Pojam

Član 1919

Prednacrt ne sadrži odredbe o realnom teretu.

Prvobitni realni tereti feudalnog karaktera su odavno ukinuti. Međutim, institut realnih tereta se ipak uspeo održati, samo je došlo do njegove modifikacije i prilagođavanja novim uslovima života. U savremenom pravu ovi tereti bi trebalo da ostvaruju opravdane socijalne ciljeve i da nemaju eksploatatorski karakter. Zakon o stvarnim pravima Republike Srpske je realne terete regulisao dosta opširno. Pri tome je nastojao da ih što više prilagodi domaćem pravnom, društvenom i ekonomskom okruženju. Vrijeme će pokazati da li će to biti dovoljno za njihovu primjenu u praksi. /74 (Pravni život 10/16)

Opšte pravilo

Član 1934

Postavlja se pitanje u pravnoj teoriji kada se zaključi ugovor o ustanovljenju službenosti, šta vlasnik poslužnog dobra prenosi vlasniku povlasnog dobra, da li deo svojih vlasničkih ovlašćenja ili dolazi do konstituisanja novog prava, koje do tada nije postojalo na poslužnom dobru i koje se razlikuje od prava svojine? Kako je pravo svojine jedinstveno, sastavljeno od ovlašćenja koja se ne mogu pojedinačno otuđivati, već samo kao potpuno pravo svojine ili kao suvlasnički deo, odnosno kao alikvotni deo, to znači da zaključivanjem ugovora o ustanovljenju službenosti vlasnik poslužnog dobra ne prenosi deo svojih vlasničkih ovlašćenja na titulara prava stvarne službenosti.

Kada stvarna službenost prestane vlasnik poslužnog dobra automatski dobija sva svojinska ovlašćenja na svojoj nepokretnosti. Da bi stvarna službenost nastala na osnovu ugovora potrebno je: a) da je lice koje dozvoljava konstituisanje službenosti, vlasnik poslužnog dobra, b) da je ugovor o sticanju službenosti punovažan i c) potreban je način sticanja, koji se ogleda u upisu u javnu knjigu./73 (Pravni život 10/16)

Sticanje na osnovu ugovora

Član 1935

Podržavaju se rešenja Prednacrta o sticanju stvarne službenosti na osnovu ugovora jer sopstvenik povlasnog dobra stiče pravo stvarne službenosti na osnovu punovažnog ugovora upisom u zemljišnu knjigu. Stvarna službenost se upisuje kao teret u zemljišnoknjižni uložak u kome je upisano poslužno dobro a kao pravo u zemljišnoknjižni uložak u kojem je upisano povlasno dobro./28

Službenost postavljanja vodova

Član 1947

Izmeniti na način da se briše reč „susedove“ i iza zatvorene zagrade dodaju reči i „uređaji sastavni deo vodova“./13

Pojam

Član 2019

1. Pojam prava građenja je potrebno dodatno pojasniti i definisati građanskim zakonikom. Nije jasno da li se predmetno pravo izjednačava sa pravom graditelja po osnovu izdate građevinske dozvole.

Kako propisi koji regulišu građenje objekata ne predviđaju mogućnost građenja na tuđem zemljištu stalnih/trajnih objekata već samo privremenih nije jasno na koju pravnu situaciju se primenjuje pravo građenja iz Građanskog zakonika. /13

2. Podržava se koncepcija prava građenja jer u našem pravu, shodno Prednacrtu, pravo građenja ne predstavlja vrstu službenosti, već posebno ograničeno stvarno pravo i uvek je samostalno i trajno i uvek se upisuje u nadležni javni registar, a i šire je određena zakonska sadržina prava građenja nego u Švajcarskom pravu./26

3. Sadržina ovog člana ne mora se brisati.

Predmet prava građenja nije zgrada ili druga građevina.

Stav 2 je pogrešno određen, što treba ispraviti. Najbolje bi bilo stav 2 koji stvara konfuziju izbrisati a zadržati stav 1, time bi se otklonila dilema oko toga šta je predmet prava građenja. ''Svojinsko'' treba ili izbrisati ili dozvoliti (što smatram boljim rešenjem) umesto što je ono nekad dozvoljeno, nekad ne – što je sadašnje opredeljenje Prednacrta.

Ono što čitaocu deluje zbunjujuće u regulativi Prednacrta je to što pravo građenja izgleda ne mora uvek imati ovakvu sadržinu. Druga opcija (koja je u Prednacrtu navedena čak kao prva) je da pravo građenja ne obuhvata ovlašćenje na izgradnju nove zgrade u cilju sticanja svojine na njoj, već da njegovu sadržinu čini sticanje vremenski ograničene svojine na već postojećoj zgradi na tuđoj parceli.

Ovaj član treba izmeniti i izbrisati navedenu formulaciju, a u nekom od narednih stavova istog člana ili u nekom drugom članu propisati otuđenost i nasledivost kao svojstva prava građenja. Ako pak navedena formulacija ostane ona će značiti da pravo građenja u našem pravu može imati i drugačiju sadržinu od ''standardne''. O tim pre, što je u članu 2029 predviđena otuđivost i nasledivost prava građenja, a u članu 2027 u kome se razrađuju ovlašćenja koja čine sadržinu prava građenja postoji formulacija koja potvrđuje da pravo građenja može nastati i u obliku koji podrazumeva sticanje (oročene) svojine na postojećoj zgradi, bez potrebe njene izgradnje. To znači da se formulacija iz člana 2019 želeo predvideti specifičan oblik prava građenja, čiju sadržinu ni za prvog imaoca ne mora uvek činiti ovlašćenje na upotrebu tuđe parcele u cilju izgradnje zgrade na kojoj stiče (oročenu) svojinu. Sadržinu ovog prava bi prema članu 2019 moglo činiti i sticanje (oročene) svojine na postojećoj zgradi – dakle na zgradi koju je sagradio vlasnik parcele (ili neko treći) a ne titular prava građenja – uz ovlašćenje upotrebe parcele na kojoj se zgrada nalazi. Prvo pitanje koje se nameće u vezi prava građenja ovakve sadržine je pitanje svrhe njegovog postojanja.

Ako je opcija o kojoj je reč ipak pravi smisao formulacije iz člana 2019 i ako se ona zadrži – onda bi to pravo građenja bar trebalo nazvati ''nepravim'' ili ga na neki drugi način označiti kao izuzetak od pravila, kao što je to na primer plodouživanje na potrošnim stvarima.

Uz konstataciju da pravo građenja svojom sadržinom odgovara potrebama domaćeg stanovništva i uz podršku da se ovaj institut uvede u naš pravni sistem, stavom 2 pogrešno je određen predmet prava građenja (zgrada ili druga građevina iznad i ispod površine tuđeg zemljišta) što treba brisati jer je predmet ovog prava – tuđa parcela. Zato u Prednacrtu treba precizirati vrstu parcele koja može biti predmet ovog prava, tj. da to može biti samo građevinska (izgrađena ili neizgrađena) parcela.

Smatramo da bi trebalo u vidu pravila dopustiti konstituisanje prava građenja i na sopstvenoj parceli, a ne samo u vidu izuzetka onda kada se ovo pravo i svojina spoje u istoj ruci, jer ne postoji opravdan razlog za (selektivno) ograničavanje autonomije volje ugovarača. Posebno važnim za naše uslove i rešavanje stambenih problema naših građana smatramo uvođenje još jedne podvrste prava građenja, čiji bi predmet bila tuđa zgrada, koja bi se mogla nadzidati sopstvenim spratovima - što je mogućnost koja u uporednom pravu postoji. Zalažemo se za brisanje varijante prava građenja čiju sadržinu ne čini izgradnja svoje zgrade na tuđoj parceli, već ustupanje oročene svojine na postojećoj zgradi, uz upotrebu parcele. Nema potrebe za uvođenje ovog netipičnog prava građenja./29

Sadržina

Član 2021

Odredba o podeli sadržine prava građenja na zakonsku i ugovornu je suvišna./29

Prava imaoca

Član 2027

Za ovlašćenja koja titular ima na parceli koriste se dva termina: upotreba i uživanje. Nije jasno da li ovi termini znače da titular na parceli ima položaj sličan nosiocu istoimenih ličnih službenosti (usus i usus fructus), kao što je to slučaj u hrvatskom pravu ili se radi o terminima kojima je imenovano jedno od svojinskih ovlašćenja koje vlasnik parcele preneo titularu prava građenja – što je po našem mišljenju prihvatljivija varijanta. /29

Potraživanje koje se obezbeđuje

Član 2111

1. Neophodno je da upis hipoteke sadrži sve elemente na osnovu kojih se može odrediti visina potraživanja, što znači da se pored osnovice u upis moraju biti unete odredbe na osnovu kojih se može utvrditi stvarna visina potraživanja. U protivnom nije moguće saznati kolika je stvarna zaduženost vlasnika nepokretnosti i na osnovu takvih zaključaka donositi dalje odluke.

Zakonom propisati obaveznost upisa kamate tako da bude odrediva.

Opšti predlozi Saveta:

Posebno predlažemo uvođenje novog instituta ustupanja potraživanja kroz ustupanje rizika kreditiranja i rizika naplate (kao novi imenovani ugovor sa unapred poznatim pravima i obavezama i dejstvima tog imenovanog ugovora – sintetičko ustupanje je naziv u uporednom pravu), uz istovremeno zadržavanje potraživanja u bilansima, tzv. nepravi prenos, gde poverilac koji je primio od podkreditora za koje dužnik ne zna, celo ili deo svog potraživanja sa rizikom naplate i ostao da bude praktično poverilac kroz poslovne knjige za ceo iznos, ujedno dužan da sprovodi namirenje i praćenje kredita kao da i dalje ima celo potraživanje, znači u svoje ime, a u korist podkreditora.

Uvesti pojam stand by akreditiva i njegove osobenosti jer se primenjuje u praksi kao i naznačiti da se kodifikovana međunarodna pravila primenjuju ukoliko nisu u suprotnosti sa zakonom i ukoliko ih stranke izaberu.

Uvesti „escrow ugovor ili escrow račun“ kao imenovani ugovor u bankarskom poslovanju i njegove osobenosti jer se primenjuje u praksi vrlo često, a vredi posebno ga odrediti.

Uvesti „korporativnu garanciju“ u pravni sistem, kao i njene osobenosti za slučaj stečaja i prava koje daje poveriocu. Po našem mišljenju taj instrument mora biti nešto između garancije na prvi poziv i supsidijarnog jemstva. Označiti bitne elemente ovakve garancije kao i nužnost vođenja u bilansima društva kao obaveze, te odrediti pravnu snagu navedene isprave.

Uvesti pojam ugovora o faktoringu u skladu sa Zakonom o faktoringu. /1

2. Stav 3 se menja i dodaje se stav 4 tako da glase:

''Kamata i troškovi ostvarenja naplate potraživanja se obezbeđuju hipotekom ako su u ugovor o hipoteci uneti podaci o visini kamatne stope ili elementima na osnovu kojih se određuje iznos kamate ili najvišoj (maksimalnoj) kamatnoj stopi, kao i kad, gde i kako se kamata ima platiti i podacima o najvišem iznosu troškova naplate.

Potraživanje zakonske zatezne kamate se obezbeđuje bez obzira na sadržinu ugovora o hipoteci''./93

Obim hipoteke

Član 2116

Brisati stav 3 ovog člana./93

Sadržina ugovora

Član 2121

Tačka c se menja tako da glasi:

''Potraživanje koje se obezbeđuje sa podacima o visini glavnog potraživanja, kamatnoj stopi ili elementima na osnovu kojih se može odrediti iznos kamate, ili najvišoj (maksimalnoj) kamatnoj stopi kad, gde i kako se kamata ima platiti kao i iznos drugih sporednih davanja ako su takva davanja ugovorena''./93

Prava sopstvenika nepokretnosti posle zasnivanja hipoteke

Član 2128

Građanski zakonik u pogledu kamata obuhvaćenih hipotekom mora da pođe od svrhe načela specijalnosti obezbeđenog potraživanja i pravnih instrumenata usmerenih na to da potencijalni docniji zajmodavci hipotekarnog dužnika, docniji hipotekarni poverioci ne budu oštećeni nesrazmernim povećanjem obezbeđenog potraživanja usled rasta kamate. Jedan od pravnih instrumenata kojim se ostvaruje svrha načela specijalnosti jeste pravilo o trogodišnjem zaostatku kamata po kome samo ugovorne kamate za period od poslednje tri godine od početka realizacije hipoteke imaju prioritet kao glavnica, koje nije uneto u Prednacrt GZ. Smatram da bi ovo pravilo o trogodišnjem zaostatku kamata bilo veoma korisno, jer ima svoju pravnu tradiciju kod nas, a isto postoji u gotovo svim razvijenim kontinentalnim pravnim sistemima.

Drugi, bitniji pravni instrument kojim se postiže svrha načela specijalnosti jeste neophodnost upisa visine kamate u javni registar, što se kod promenljivih kamatnih stopa može postići samo upisom najviše maksimalne kamatne stope u registar./79 (Pravni život 10/15)

Državina stvari

Član 2176

1. Odredbe o Državini u Prednacrtu adekvatno izražavaju tradicionalna i savremena inovativna zakonska pravila./15

2. Odredbe o državini su uglavnom harmonizovane sa odgovarajućim nacrtom evropskog građanskog zakonika. Definiciju neposredne državine bilo bi korisno dopuniti preciziranjem da je to neposredna faktička vlast na stvari koju držalac vrši lično ili posredstvom detentora – što Prednacrt ne predviđa. U pogledu nesvojinske državine bilo bi dobro prihvatiti drugu alternativu prema kojoj je nesvojinski držalac lice koje ima stvar u državini bez želje da je ima kao svoju i priznaje višu pravnu vlast posrednog držaoca. U pogledu detencije bilo bi dobro proširiti krug lica koji se mogu smatrati detentorima./29

3. Možda je bolja varijanta 1 sa izmenjenim stavom 2. Možda zatim dodati dva nova stava označena kao varijanta 2. Onda se mora korigovati i naslov člana./29

Predmet državine

Član 2178

Možda ovakva formulacija:

''Predmet državine može biti stvar na kojoj postoji pravo svojine, nezavisno od toga da li je ono u prometu, ili neko drugo stvarno ili obligaciono pravo.

Predmet državine može biti i pravo stvarne službenosti''./29

Državina prava stvarne službenosti

Član 2181

Da li pored prava stvarne službenosti možda regulisati i državinu prava na upotrebu određenih energija (električna, toplotna)./29

Sudržavina

Član 2182

Čini se da alternativa ovog člana ne odražava dobro suštinu sudržavine./29

Pritežanje

Član 2183

Alternativa se čini boljom od prvog predloga./29

Kad je neko počeo da drži stvar kao priteželac

Član 2184

Možda bi ga trebalo zadržati./29

Zakonita državina

Član 2191

Možda ovakva formulacija za stav 1:

''Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu kojim se stiče (svojina ili neko drugo) pravo na državinu''. /29

Savesna državina

Član 2192

Možda ovakva formulacija za stav 1:

''Držalac je savestan ako nije znao ili nije mogao da zna da nema pravo na državinu''./29

Kad se drži samo deo nepokretnosti

Član 2204

Neprecizan je, bolje je brisati ga./29

Zaštita sudržavine

Član 2206

Čini se da je alternativa bolja./29

4. Porodični odnosi (čl. 2212-2594)

Predmet regulisanja

Član 2212

1. Načelna zapažanja:

Centar za prava deteta smatra da brzina menjanja društvenih odnosa je takva da sama kodifikacija kao pristup u uređenju predmetne materije nema smisao niti utemeljenje u aktuelnim potrebama društva. Ovo se naročito odnosi na porodične odnose, koji su u tranzitnom periodu i čije promene se moraju pratiti fleksibilnijom normativnom formom. Osim toga, porodični odnosi su odavno izgubili karakter isključivo privatnog prava - u porodičnim odnosima ima puno elemenata javnog prava, a najviše kroz ovlašćenja organa starateljstva. Stoga smatramo da je to razlog više da se porodičnopravna materija ne nađe u Građanskom zakoniku ako on bude usvajan.

Nacrt ne donosi kvalitativni pomak u uređenju porodičnih odnosa, naprotiv pojedina ponuđena rešenja su manje kvalitetna od važećeg Porodičnog zakona. Nacrt ne rešava uočene probleme u dosadašnjoj praksi, na primer:

  • neodrživost instituta zajedničkog starateljstva kada ne postoji zajednica života roditelja na način kako je trenutno uređeno,
  • neefikasnost u vršenju nadležnosti organa starateljstva što je problem koji se reflektuje i na druge oblasti života deteta,
  • neefikasnost sudskih procesa u kojima se odlučuje o porodično pravnim odnosima, faktičku nejednakost dece iz vanbračne zajednice u pojedinim pravnim situacijama, ne zabranjuje telesno kažnjavanje dece,
  • ne definiše decu bez roditeljskog staranja i sl.

Predloženi tekst uvodi nove institute koje ne definiše (rađanje za drugog), novu terminologiju (koja nije adekvatna, npr. hranjeništvo), vraća podelu na potpuno i nepotpuno usvojenje ne definišući konsekventno pravne posledice jednog i drugog itd. Institut hraniteljstva (hranjeništva) onako kako je definisan jeste usluga socijalne zaštite, a ne porodičnopravni institut jer se na bavi niti jednim statusnim aspektom života deteta.

Kada govorimo o kvalitetu samog teksta koji je ponuđen na javnu raspravu, izražavamo svoju zabrinutost zbog neujednačenosti i nekonzistentnosti kako pojedinih normi između sebe tako i zbog neusklađenosti sa drugim zakonskim tekstovima.

Pozdravljamo ideju uvođenja alimentacionog fonda, ali istovremeno smatramo da sam postupak ostvarivanja zahteva treba definisati zakonom detaljnije.

U nastavku se nalaze komentari na pojedine odredbe kao i sugestije u pogledu njihovog formulisanja. Ipak, nadamo se da porodičnopravna materija neće biti sastavni deo građanskog zakonika./12

2. U sadašnje vreme izraze: supružnik i supružnici koriste sudovi, organi uprave, javne službe koji smatraju za dužnost da koriste zakonske pojmove. Za njima se povode i novinari iz istih razloga. U narodu se za supružnike upotrebljava izraz – supruzi, za supružnika – suprug, a za supružnicu – supruga. Ovi izrazi koje narod upotrebljava su u duhu našeg jezika, kraći su i lakše se izgovaraju, više prijaju da se čuju. Osim toga, tradicionalno su ukorenjeni u našem jeziku. Nasuprot njima, izrazi: supružnik, supružnica i supružnici su se vrlo retko upotrebljavali. Posebno, izraz: supružnica ne priliči da se kaže lepšem polu u braku. Kada bih svoju ženu nazvao supružnicom, ona bi se našla uvređenom.

Koristeći izraze koji imaju koren: suprug, omogućavamo veću izražajnost odnosa vezanih za brak i lica koja čine taj brak (supružništvo, supružanstvo i sl.)

U zakonima se koriste mnoge reči koje odudaraju od narodnog jezika. Te reči unižavaju lepotu našeg jezika. To je slučaj i sa pojmovima: supružnik, supružnica i supružnici.

Možda nisam u pravu kada iznosim ovaj stav. Da li sam u pravu neka presude lingvisti. Stoga, predlažem da redaktori Zakonika o ovom pitanju konsultuju stručnjake za srpski jezik./40

3. Ukazujem na niz dobrih rešenja koja je zakonopisac usvojio tokom prethodne rasprave i rada: povratak ljubavi i vernosti kao osnova braka, mogućnost za pravno važenje crkvenog braka, uvođenje alimentacionog fonda i generalne odredbe o podsticanju rađanja (iako su, nažalost, ispale gromoglasno najavljivane konkretne mere, poput penzije ili značajne posebne nadoknade za treće dete), uvođenje strožih kriterijuma za usvajanje dece od stranaca (koji su do sada, čak, povlašćeni), otežavanje, odnosno destimulisanje razvoda itd.

S druge strane, postoji niz veoma ozbiljnih problema od kojih bih ovde izdvojio nekih sedam momenata. Zakonopisac je, uprkos svim kritikama, ostao pri nameri da zabrani svako fizičko kažnjavanje deteta. Posebno je monstruozna varijanta 1 u članu 2218 u kojoj se svako fizičko kažnjavanje izjednačava sa zlostavljanjem deteta! Ne samo što je ovo dodatno mešanje države u porodične odnose i unošenje anarhije u porodicu, već se time otvaraju ogromni problemi za buduću praksu policije i pravosudnih organa.

Ostalo se i pri pedocentričnom duhu zakona, u kome se roditelji i deca svode na istu ravan, a prava deteta radikalno podižu u odnosu na pravo roditelja da vaspitava decu. Ne postoji ništa nalik članu 371 francuskog građanskog zakonika koji definiše obavezu deteta da poštuje oca i majku. Štaviše, dete od 15 godina može gotovo sve, uključujući i to da samo bira gde i u koju srednju školu da se upiše (!), da daje pristanak na medicinske zahvate, da odluči da li će i kako održavati odnose sa roditeljem sa kojim ne živi itd.

Treće, ostao je predlog za uvođenje izuzetno opasne prakse eutanazije (član 92), odnosno ubistva iz milosrđa, čime bi Srbija postala jedna od prvih pet zemalja u Evropi koje otvaraju vrata eugeničkog pakla: Belgija i Holandija već vrše eutanaziju i nad decom mlađom od 18 godina. Uz ovo ide i druga kontroverzna tema bioetike, surogat materinstvo. Zakonopisac je uvažio neke primedbe, pa je izbacio delimičnu surogaciju i uveo kriterijum domicilnosti. No, problem je čitava ova praksa koja bi pomogla malom broju domaćih nerotkinja, ali otvorila brešu za buduću eksploataciju naših žena kao inkubatora za strance.

Član 2277 kroz mogućnost da muškarac sam zaključi ugovor o surogaciji otvara prostor da homoseksualni parovi mogu da naručuju i proizvode decu za sebe. Zakonopisac je u članu 2214 ostavio i mogućnost da se tokom javne rasprave definiše i odnos prema istopolnim zajednicama.

Iz postojećeg porodičnog zakona preuzeta je široka i nejasna odredba instituta nasilja u porodici, iako je ona doživela brojne opravdane stručne kritike. O duhu zakona govori i činjenica da se član porodice definiše jedino upravo preko ovog instituta, dakle preko nasilja!?

U zakonu ima i nomotehničkih grešaka (govorenje o jajnoj ćeliji muškarca), ali i neverovatnih eksperimenata, kao što je mogućnost da se dozvoli brak između staratelja i štićenika!

Zbog činjenice da ovakav nacrt fundamentalno i nepotrebno menja osnovne kategorije postojanja kao što su rađanje, majka, porodica i smrt, zalažem se da se ove problematične odredbe izmene, ili da se o tome na referendumu obavezno izjasne građani./51

Posebna zaštita porodice

Član 2213

Porodica KAO OSNOV DRUŠTVA uživa posebnu zaštitu države. Svako ima pravo na poštovanjeprivatnog porodičnog života.

Moje pitanje je: da li se ovim poistovećuje privatni sa porodičnim životom? Ako da, odnosno ako nije tehnička greška to što između reči privatnog i porodičnog nema veznika “i”, čini mi se ipak da bi trebalo još jednom obratiti pažnju na tumačenje člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima (jer naš Ustav ne precizira pravo na privatni i porodični život kao zasebno zajemčeno pravo), koji jasno pravi razliku između privatnog i porodičnog života. Navešću dole deo teksta koji sam stavila u prilog ovog pisma, kao argument za ovo što predlažem:

Prema Konvenciji, poštovanje privatnog života pojedinca, između ostalog, obuhvata sledeće: “(i) poštovanje privatnosti, (ii) poštovanje odnosa uspostavljenih sa drugima, (iii) seksualnu privatnost, (iv) prava transseksualaca, (v) poštovanje fizičkog i moralnog integriteta, (vi) uspostavljanje odnosa sa drugima, (vii) upotrebu prezimena i (viii) upotreba poverljivih podataka”.

Prema Konvenciji, “pravo na porodični život tesno je povezano sa pravom na stupanje u brak i osnivanje porodice, čija se zaštita garantuje članom 12. Konvencije. Pravo na porodični život podrazumeva pravo članova porodice da žive zajedno i da razvijaju međusobne odnose. Međutim, zajednički život nije conditio sine qua non porodičnog života; porodični život može postojati i među članovima porodice koji žive odvojeno.

Polaganje prava na porodični život može se istaći, na primer, u kontekstu (i) postupka razvoda braka, ili razdvajanja bračnih drugova, u kome se razmatra i pitanje starateljstva nad decom, (ii) postupka određivanja staratelja, u kojem se razmatra mogućnost da deca budu poverena hraniteljskoj porodici na čuvanje, ili data na usvajanje, (iii) tamo gde zatvorenici, koji su na izdržavanju kazne, polažu pravo na posetu svojih bračnih drugova i dece”.

Iz navedenog se vidi da su to dva različita pojma, pa se pitam da li bi i Vama izgledalo logično da ovaj deo odredbe člana 2 glasi: “Svako ima pravo na poštovanjeprivatnog i porodičnog života”. /54

Brak

Član 2214

U članu 2214. Prednacrta u stavu 2. se navodi: "Brak se zasniva na pravu žene i muškarca na potpunu i trajnu zajednicu", a kao alternativa se predlaže da se taj stav briše.

Mišljenja sam da ne treba brisati navedenu odredbu stava 2. Naime, u stavu 1. se proklamuje da je brak uređena zajednica života žene i muškarca. Stavom 2. se dopunjuje ta proklamacija tako što se ističe da žena i muškarac imaju pravo da ta zajednica bude potpuna i trajna. U tom smislu, odredba stava 2. nije suvišna, već poželjna.

U stavu 4. istog člana navodi se da su supružnici ravnopravni u pravima i obavezama. U sadašnjem zakonu ta odredba je glasila: "Supružnici su ravnopravni". Treba zadržati ovu odredbu iz sadašnjeg zakona, jer je sveobuhvatnija. Odredba iz Prednacrta ograničava ravnopravnost supružnika samo na prava i obaveze./40

Vanbračna zajednica

Član 2215

1. Izraz: partner najčešće se upotrebljava da bi se označilo lice sa kojim se neko nalazi u poslovnim ili seksualnim odnosima. Vanbračna zajednica sadrži i te odnose, ali oni nisu jedini i najznačajniji. Vanbračna zajednica se zasniva, kao i brak, na uzajamnom poštovanju, pomaganju, ljubavi, vernosti i poverenju. Izraz – partner, onom ko čuje ovu reč, ukazuje na poslovnost i na zadovoljenje nekih interesa ili želja, a ne upućuje na ono što stvarno vanbračna zajednica predstavlja.

Smatram da bi za članove vanbračne zajednice trebalo pronaći izraz koji odgovara sadržini odnosa i ciljevima te zajednice. Zašto za njih ne upotrebiti naziv- vanbračni drugovi, a još bolja varijanta je naziv – vanbračni supruzi. To je moj predlog. Ovo zbog toga što se u mnogo čemu vanbračna zajednica izjednačava sa bračnom zajednicom. Izričito se navodi da žena i muškarac koji žive u vanbračnoj zajednici imaju prava i dužnosti supružnika. I za njih je propisano da ne mogu zasnovati zajednicu života ako između njih postoji smetnja krvnog srodstva u zabranjenom stepenu ili ako je jedan od njih u braku. Imovinski odnosi u vanbračnoj zajednici uređeni su na sličan način na koji su uređeni ti odnosi u braku. Predloženo rešenje pravi neophodnu razliku u nazivima lica u braku i lica u vanbračnoj zajednici: lica u braku su supruzi, a lica koja čine vanbračnu zajednicu su vanbračni supruzi.

Smatram da ne treba prihvatiti alternativu za stav 1. Za vanbračnu zajednicu treba odrediti iste zabrane kao i za brak. Uostalom, Prednacrtom je predviđeno da žena i muškarac u vanbračnoj zajednici imaju ista prava i dužnosti koje imaju supružnici. Vanbračna zajednica predstavljaju logično rešenje za mnoge parove koji imaju razloge da ne sklope brak. Stoga, vanbračnu zajednicu treba ustanoviti kao ozbiljnu instituciju zajedničkog života žene i muškarca./40

2. U ovom članu alternativa koja glasi: „VANBRAČNA ZAJEDNICA JE TRAJNIJA ZAJEDNICA ŽIVOTA ŽENE I MURŠKARCA (VANBRAČNI PARTNERI), IZMEĐU KOJIH NE POSTOJI BRAČNA SMETNjA BRAČNOST I KRVNO SRODSTVO“ treba da bude stav. 1 a sadašnji stav 1 brisati. /41

Sloboda odlučivanja o rađanju dece

Član 2216

1. Smatramo da postojeći čl. 5. st. 1 Porodičnog zakona nije potrebno menjati. Pravo na rađanje je isključivo pravo osobe koja rađa. Ako se odluka osobe koja radi rađanja deteta pristaje da trpi promene (fizičke, psihičke, socijalne) uslovljava saglasnošću druge osobe koja te ustupke i promene ne trpi, onda se ovaj član ne može zvati ''sloboda odlučivanja o rađanju dece'' već predstavlja prinudu. I na koji način bi se uredila situacija u kojoj osoba koja rađa dete želi da rodi, a druga osoba ne želi rađanje tog deteta.

Podsećamo vas da čl. 16 (e) Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena propisuje da Države ugovornice moraju da štite pravo žena da odlučuju o broju dece i razmaku između dece.

Usvajanjem ovakve odredbe u Porodičnom zakonu, država Srbija bi direktno prekršila prihvaćenu međunarodnu obavezu./7

2. Član 2216. Nacrta glasi: "Žena, kao i muškarac slobodno odlučuju o rađanju dece". Mišljenja sam da ova odredba stilski nije korektna. Smeta izraz: "žena, kao i muškarac". Odredba bi, na primer, mogla da glasi: "I žena i muškarac slobodno odlučuju o rađanju". Reč: "dece" u toj odredbi je suvišna.

Odredbi stava 1. člana 2217: "Majka i dete uživaju posebnu zaštitu države" je mesto u članu 2216. kao stav 2. tog člana. /40

Podsticanje rađanja dece

Član 2217

1. Smatramo da država treba da podstiče rađanje dece, ali ne na način na koji je to predviđeno st. 3 ovog člana. Formiranje tzv. ''demografskog fonda'' bi prouzrokovalo pojavu prisiljavanja žena na rađanje više dece, čak i po cenu njihovog zdravlja, kako bi se cela porodica izdržava od naknade predviđene tim fondom. Praksa Crne Gore koja je donela sličnu zakonsku odredbu 2015.g. pokazuje da država nema sredstava da isplati naknade svim ženama koje su ispunile uslove. /7

2. Ukoliko se predviđa ustanovljenje posebnog fonda smatramo da bi tekst zakonika trebalo da sadrži najmanje osnovni cilj fonda kao i odredbu kojim aktom će se osnovati i urediti poslovanje fonda, tj. da li su „posebni propisi“ zakon ili podzakonski akt(i)./12

3. Smatram da nije neophodno doneti poseban zakon o formiranju Demografskog fonda, jer fondove mogu da formiraju, na osnovu važećih ovlašćenja, Vlada kao i nadležno Ministarstvo, na predlog Demografskog saveta, koji je nedavno formiran. Odluka bi mogla da glasi:

PRELIMINIRANI RADNI TEKST

U skladu sa čl. 63. i 97. stav 1. tač. 8. i 10. Ustava Republike Srbije _____________________ na sednici održanoj ___ 2017. godine, donosi

ODLUKU

O FORMIRANjU DEMOGRAFSKOG FONDA

1. Radi kontinuiranog podsticanja proširene demografske reprodukcije, stimulisanjem racionalnog i poželjnog nataliteta, formira se Demografski fond za podsticanje i pomaganje porodica sa više dece, u skladu sa strategijom i demografskom politikom Republike Srbije.

Fond se formira na neodređeno vreme.

2. Sredstva za funkcionisanje Demografskog fonda obezbeđuju se iz budžeta Republike Srbije.

3. Za funkcionisanje Demografskog fonda mogu se sticati sredstva i iz drugih izvora (individualnih ili kolektivnih donacija iz zemlje i inostranstva, iz prihoda zainteresovanih zadužbina i fondacija, legata, zainteresovanih udruženja i građana).

4. Sredstva Demografskog fonda koristiće se isključivo za isplatu mesečne demografske naknade.

5. Mesečna demografska naknada isplaćuje se majci, državljanki R. Srbije, sa prebivalištem u R. Srbiji, koja rodi ili je rodila treće, odnosno četvrto dete, bez obzira da li je zaposlena ili ne.

6. Mesečna demografska naknada isplaćuje se do punoletstva trećeg deteta, odnosno isplata se nastavlja do punoletstva četvrtog deteta.

7. Mesečna demografska naknada iznosi ______ (na primer: 200EVR-a u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije).

8. Rešenjem nadležnog organa utvrđuje se pravo na mesečnu demografsku naknadu i prestanak njene isplate.

9. Prijava za sticanje prava na demografsku naknadu dostavlja se do 31.07.2017. godine, zajedno sa izvodom iz matične knjige rođenih, a nakon tog roka od dana rođenja trećeg deteta.

10. Ova Odluka stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u ''Službenom glasniku Republike Srbije''./56

Podržava se ideja o formiranju Demografskog fonda, kojim bi se posebno podsticalo rađanje trećeg deteta./34

4. U stavu 2. člana 2217. ova odredba je nesprovodiva. Nije verovatno da će se sve navedene mere preduzimati radi podsticanja rađanja dece. Stoga, odredba stava 2. i ne liči na zakonsku odredbu. Treba obavezati državu da podstiče rađanje, ostavljajući joj slobodu izbora mera. Nepotrebno je navoditi da i lokalna samouprava preduzima mere za podsticanje rađanja, pošto se u stavu 3. navodi da će se posebnim propisima urediti podsticanje na rađanje. U tim posebnim propisima može se utvrditi i obaveza lokalne samouprave u odnosu na podsticanje rađanja.

Stav 3. Odredba jezički i stilski ne zadovoljava. Demografski fond se koristi za podsticanje rađanja. Ne može se reći da taj fond u odnosu na propise o podsticanju, pa i u odnosu na samo podsticanje, naročito podstiče. Postavlja se pitanje zašto se u tekstu upotrebljavaju strane reči: "stimulisanje nataliteta", pogotovo kada se u zakonu upotrebljavaju naše reči: "podsticanje rađanja". Ako se na jednom mestu upotrebljavaju određene reči za jedan pojam, a na drugom druge reči, može se pojaviti nedoumica o tome da li zakon ono što je iskazano drugim rečima ima u vidu isti ili pojam drugog značenja.

Nije jasno i zašto se u ovom stavu pojavljuje reč – poželjan, kada se ta reč na drugim mestima uz isti pojam ne upotrebljava. Da li postoji poželjan i nepoželjan natalitet u našim uslovima? Ne može u nas postojati nepoželjan natalitet kada više stanovnika umire nego što se rađa. Kao i na drugim mestima tako i ovde treba izbegavati epitete i prideve u zakonskom tekstu.

Podsticanje rađanja dovodi se u vezu sa mogućnostima budžeta Republike Srbije. Sve i da se samo formiranje demografskog fonda dovodi u vezi sa mogućnostima budžeta, reč budžet sužava prostor države u iznalaženju mogućnosti za podsticanje rađanja. Mogu se naći i vanbudžetski izvori za podsticanje rađanja odnosno za obezbeđenje sredstava za demografski fond. Ovo pitanje se uređuje posebnim propisima kao što se navodi i na početku stava 3. Tim propisima može se predvideti da se sredstva za demografski fond obezbeđuju i donacijama, i sl./40

5. Sa opadajućom dinamikom populacije dovodi se u pitanje održivost penzionog sistema koji počiva na međugeneracijskoj solidarnosti. To znači da penzije ne potiču ni iz kakvog autonomnog fonda već od trenutnih plata. Dakle, ako se smanjuje broj onih koji rade a povećava (ili stagnira) broj penzionera, to znači da će u bliskoj budućnosti biti sve manje para za penzije.

Ono što mnogima na prvi pogled izgleda dobro jeste to da će se Srbija za oko deceniju i po suočiti s manjkom zaposlenih, budući da se smanjenje populacije najviše odražava na (potencijalnu) radnu snagu. To bi u odsustvu imigracije (koje teško da će biti u većem broju, jer ljudi iz Afrike ili Južne Azije radije biraju zapadnu Evropu) značilo snažan pritisak na rast zarada i gubitak ionako slabe konkurentnosti domaće privrede.

Postojeće mere podrške natalitetu dale su skromne učinke, dok bi rad na povratku iseljenika dao skromne rezultate, a i smanjio bi snažan priliv koji Srbija ostvaruje od doznaka. Naime, zemlja koja nema obilne resurse, niti tehnologiju, praktično mora da izvozi radnu snagu, kao što to Srbija i čini punih pola veka.

Smanjenje mortaliteta na sreću se već dešava, ali je to proces koji ne može bitnije da popravi nepovoljnu demografsku piramidu zemlje, niti njene ekonomske performanse. Dakle, kako rešenje ne može biti ni snažna imigracija sunarodnika (jer je njihov broj vrlo skroman u regionu), zahvaljujući čemu je Srbija bila šampion Evrope po prirodnom priraštaju 1870-1913. (prosečno godišnje 1,99%), podizanje nataliteta čini se jedinom solucijom. Poenta je samo naći najstimulativniju ali i ekonomičnu meru.

Zakonskim aktom kojim bi svako treće novorođeno dete dobilo finansijski dodatak koji bi trajao do punoletstva i koji bi bio jednak prosečnoj mesečnoj penziji bi značajan broj majki, odnosno roditelja, podstakao da razmišljaju o prinovi.

Zakon bi važio za svu trećerođenu decu sa datumom rođenja ne ranijim od devet meseci od usvajanja zakona. Da bi se sprečilo stvaranje siromaštva, zbirni broj godina radnog staža oba roditelja bi morao biti minimalno pet godina, dok bi kod onih koji imaju prebivalište na selu uslov bio da imanje ne bude manje od jednog hektara. Dete i roditelji bi morali biti državljani Srbije sa prebivalištem u Srbiji, dok bi promena prebivališta duža od pola godine značila gubitak prava. Novac bi se uplaćivao na račun majke.

Ovakvim zakonom bi se povećao i broj drugorođene dece, budući da bi mnogi planirali da imaju i treće. Konzervativna procena je da bi ovakva mera povećala natalitet za desetinu beba godišnje (takva su pozitivna iskustva Francuske), što bi snažno smanjilo depopulaciju zemlje i u narednim decenijama u radnu snagu uvelo stotine hiljada ljudi. U ovu akciju mogle bi se uključiti i tradicionalne verske zajednice, kroz poklone i npr. besplatno krštenje trećeg deteta, zatim izdavačke kuće koje bi poklanjale sveske i pribor (one bi imale korist od besplatne reklame za koju bi bila zadužena nacionalna televizija koja bi promovisala čitavu akciju), kao i mnogi donatori.

Budžetski trošak ovakve akcije bio bi skromnih 35 miliona evra prve godine (računa se da bi se broj trećerođene dece skoro udvostručio), druge godine dvostruko više, dok bi 18. godine od početka primene zakona rashod po ovom osnovu bio stabilizovan na nešto preko 600 miliona evra (više od 1% tadašnjeg BDP-a Srbije). Budući da je trošak po osnovu penzija 4,3 milijarde evra, kao i da su rashodi po osnovu kamata oko milijardu evra godišnje, vidi se da ova mera ne bi bila preterano veliki izdatak po budžet, posebno u prvim godinama njene primene.

Veoma važna posledica uvođenja predloženog zakona bila bi i ravnomerniji regionalni razvoj. Naime, očekivano je da bi u manje razvijenim opštinama ljudi bili više motivisani da imaju treće dete, u odsustvu mogućnosti da dođu do drugih prihoda. Pored toga, dinar više vredi, odnosno usluge i roba su jeftiniji na periferiji zemlje nego u prestonici ili Novom Sadu. (Večernje Novosti)/45

6. Uzimajući u obzir kakva je naša demografska sadašnjost, majkama koje su se uprkos svemu odlučile da imaju troje ili više dece, treba dodeliti nacionalnu penziju i to bez griže savesti, jer koliko god da su značajni svi ti sportisti, glumci, pisci, naučnici kojima su dodeljivane, toliko su značajne i majke, jer rade pravi sizifovski posao – povećavaju naš natalitet, a samim tim i broj stanovnika ove zemlje, koja zbog velikog mortaliteta godišnje izgubi jedan mali grad. Zar to nije dovoljno da se vodeći ljudi zamisle i pored pukog razmišljanja i razgovaranja o problemu, zaista nešto i urade.

Ono što bi svakako trebalo uraditi je sklopiti sporazume sa javnim preduzećima da porodicama sa mnogo dece obezbede neku vrstu beneficiranog plaćanja računa za struju, infostan, telefon, porez, što sada nije slučaj. I da iz čitave priče o zaštiti, pomoći, beneficijama i podsticanju, izbaci sve vrste finansijskih i ostalih cenzusa, jer u suprotnom to nije ništa drugo nego obično licemerstvo./50

7. Neophodno je i neodložno formiranje Demografskog fonda. Dva bitna razloga su u prilog formiranja Demografskog fonda. Prvo, to je stimulacija optimalnog i veoma racionalnog nataliteta u okviru budućeg demografskog razvoja u Srbiji. Proširena demografska reprodukcija je neophodna, jer ona jedino omogućuje rešavanje naše demografske krize. Navedena ideja o stimulisanju rađanja trećeg deteta istovremeno predstavlja i podsticaj za rađanje prvog i drugog deteta.

Podsticanje rađanja trećeg deteta ima mnogobrojne prednosti. Pre svega, psihološke prednosti, jer porodice sa troje dece imaju mogućnost da se u okviru takve porodice uspostavi psihološka ravnoteža, između dece postoji smanjen osećaj egoizma, deca su uspešnija, samouverenija i ispoljavaju druge poželjne vrednosti.

U Srbiji imamo izuzetno sposobne i talentovane mlade ljude (izvanredne matematičare i informatičare, naučne istraživače, vrhunske sportiste, kreativne inženjere i zapažene mlade ljude u oblasti muzike, kulture, obrazovanja i u drugim oblastima društvenog života) koje treba podsticati da doprinesu povećanju nataliteta.

Posebna prednost se sastoji u garanciji da će do punoletstva trećeg deteta, majka dobijati odgovarajuću nadoknadu koja bi predstavljala sigurnu materijalnu podlogu za rešavanje eventualnog stambenog problema uzimanjem bankarskog kredita za koji bi imali garanciju za isplatu kreditnog anuiteta. Višegodišnja mesečna demografska naknada bi doprinela, pored povećanja opšte potrošnje i podsticanje građevinske operative, a time i čitavog niza 26 različitih privrednih grana koje su vezane za građevinarstvo.

Navedena ideja o stimulisanju nataliteta doprinela bi i smanjenju ogromnog broja legalnih i ilegalnih prekida trudnoće čime bi se ostvarile zdravstvene, psihološke pa i materijalne pozitivne posledice.

U Srbiji postoji, prema statistici, sto hiljada žena sa troje dece. Ali od toga oko 60% su žene koje imaju treće punoletno dete, koje ne bi imale pravo na demografsku naknadu. Budžetski izdatak bi bio relativno mali, naročito u narednih nekoliko godina s obzirom na izuzetno pozitivne efekte koji se mogu očekivati. To ulaganje bi imalo i socijalno odgovornu funkciju, jer porodice sa troje i više dece spadaju, po pravilu, u kategoriju siromašnijeg dela stanovništva Srbije, što se ne sme zanemariti.

Realizacija navedene ideje bi bila najracionalnija investicija u budućnost Srbije. Jedan od najaktuelnijih problema opstanka srpskog naroda mogao bi da bude na taj način rešen. Zato je neophodno i neodložno formiranje Demografskog fonda./21

1) Pravo na platu (alimentacionu naknadu) treba da imaju i zaposlene i nezaposlene majke, jer je sve relativno i ništa tako trajno, i prava je hrabrost u sadašnjim kriznim vremenima imati troje dece;

2) Pravo na platu da imaju i majke koje su već rodile treće dete zbog pravde, na primer, treće dete koje ima 17 godina starosti da majka ima pravo na platu do punoletstva deteta, zbog požrtvovanja i hrabrosti svake majke koja je rodila treće dete u periodu velike ekonomske krize, posebno u našoj državi koja je već više od 25 godina na udaru posledica građanskog rata od 1991. godine, ekonomskih sankcija od maja 1992. godine koje su skroz uništile privredu u Republici Srbiji, nepravednog bombardovanja naše države 1999. godine.;

3) Visina plate da bude minimum u visini minimalca u Republici Srbiji za svaki mesec u godini posebno;

4) Fond za treće dete da se dobija od donatorskih akcija i uplata i od posebne visine poreza za sve takozvane tajkune i fizička i pravna lica koja ostvaruju veće (mora se utvrditi konkretno, tačno i nedvosmisleno visina donje granice) mesečne i godišnje prihode (da daju nesebičan doprinos razvitku države);

5) Ovakva rešenja bi dala veliki podsticaj za sve porodice i veće poverenje svih građana u institucije i napredak države. /66

Posebna zaštita dece

Član 2218

1. Smatramo da treba usvojiti varijantu br. 1 kojom bi se dodao novi stav 2 koji glasi:

Zabranjeno je svako zlostavljanje deteta, a naročito fizičko kažnjavanje./7

2. Stav 3. posle reči zlostavljanja dodati, „telesnog kažnjavanja“./12

3. U tekstu Prednacrta na više mesta se upotrebljavaju reči: "u najboljem interesu deteta". Na primer, u stavu 1. člana 2218. se navodi: "Svako je dužan da se rukovodi najboljim interesom deteta u svemu što se odnosi na dete", a u stavu 1. člana 2219: "Roditelji ostvaruju roditeljsko pravo u najboljem interesu deteta". Izraz: "najbolji interes deteta" nalazimo u čl. 2287, 2290. i u još nekim članovima. Taj izraz upotrebljava se i u važećem Porodičnom zakonu.

Pravno umeće pisanja zakonskih tekstova nalaže da se u zakonskim odredbama ne upotrebljavaju epiteti, pridevi i nepotrebne reči, jer one, ne samo što opterećuju tekst, već one otežavaju tumačenje pravne norme i navode na dvosmisleno značenje.

Smatram da se reč: interes ne može stepenovati. Imenica: interes, ne može se gradirati kao loš interes, dobar interes, bolji interes i najbolji interes. Takva gradacija nema bilo kakvog smisla. Ne može postojati loš interes. Ništa više ne pruža najbolji interes od interesa bez gradacije. Na primer, kada se kaže da je neka radnja u interesu deteta, ne može ta radnja postati interes većeg stepena, ako se kaže da je ona u najboljem interesu deteta.

Politički rečnik poznaje izraz: "u najboljem interesu". Ne bi bilo dobro da se političkim rečnikom pišu zakoni.

U Prednacrtu se naiđe na tekst koji počinje: "dete i roditelji". U ranijim zakonima kada bi se tekst odnosio na odnose između roditelja i njihove dece pisalo je: "roditelji i deca". Dakle, u tim odnosima zakonska odredba počinjala je sa roditeljima. Ova izmena redosleda sama za sebe ne bi zasluživala posebnu pažnju. Međutim, koncept uređivanja odnosa između roditelja i dece u Prednacrtu je postavljen tako da se prenaglašava položaj deteta, daju mu se prava koja dete ne može koristiti, umanjuje se autoritet roditelja, a sve to nije u interesu ni roditelja ni dece.

Posebna zaštita deteta i roditeljsko pravo uređeni su čl. 2218. i 2219. Većina odredaba u tim članovima je poželjna i sa stanovišta zaštite deteta i sa stanovišta roditeljskog prava. Međutim, stiče se utisak da zakon brine samo o detetu, a da je roditelj potisnut u zadnji plan. Kao da roditelj postoji samo zbog deteta i da se roditeljsko pravo ispunjava samo da bi se ostvario "najbolji interes deteta". Ono što propisuju navedene odredbe, posmatrane kao celina, daleko je od stvarnosti. Ne bi bilo dobro za jedno zdravo društvo da se predviđeni koncept roditeljskog prava i ostvari u budućnosti.

Stav 1. u članu 2218. više liči na parolu nego na zakonsku odredbu. Na to posebno upućuje izraz: "u najboljem interesu deteta".

U stavu 3. reči: "sve potrebne" su suvišne. Šta više, stvaraju nedoumice. Postavlja se i pitanje da li je država u mogućnosti da preduzima "sve potrebne mere za zaštitu deteta od zanemarivanja, fizičkog, seksualnog i emocionalnog zlostavljanja i od svake vrste eksploatacije". Tim pre treba iz odredbe izostaviti reči: "sve potrebne". Na ovom planu više mogu da učine roditelji nego ustanove socijalne zaštite i škole kao institucije države.

Smatram da treba prihvatiti prvu varijantu i zabraniti fizičko kažnjavanje deteta. Kada bi se u odredbi navelo da je zabranjeno neprimereno fizičko kažnjavanje, to bi se moglo razumeti da je fizičko kažnjavanje dozvoljeno, ali da ono treba da bude primereno težini skrivljenog (za veći prestup veća i kazna). /40

4. Posle poslednjeg stava 7 dodati novi stav 8:

FIZIČKO KAŽNjAVANjE DECE NIJE DOZVOLjENO./41

Roditeljsko pravo

Član 2219

1. Smatramo da treba brisati st. 2 jer predstavlja ponavljanje onoga što je navedeno u st. 1./7

2. Zalažemo se da se terminologija za usvojitelje (a u celom zakonu i staratelje, hranitelje) ne menja. Promena važeće terminologije, uvedene 2005. nije jezički neophodna pa je smatramo suvišnom. /12

3. U članu 2219. dato je osnovno rešenje tog člana i dve alternative koje bi zamenile taj član. Mišljenja sam da treba prihvatiti osnovno rešenje člana, s tim da se izostavi stav 1. koji glasi: "Roditelji ostvaruju roditeljsko pravo u najboljem interesu deteta". Na stranu to što interes ne može biti dobar, bolji i najbolji, ali odredba stava 1. kao celina ne liči na zakonsku odredbu. Osim toga, ta odredba je nepotrebna. U ostalim stavovima člana 2219. sadržane su odredbe koje ukazuju kako treba da se vrši roditeljsko pravo (roditelji su odgovorni za razvoj deteta, zabranjena je zloupotreba roditeljskog prava), a u znatnom broju odredaba koje se odnose na roditeljsko staranje (čl. 2284. do 2331.) propisano je na koji način se vrši roditeljsko pravo. /40

Starateljstvo

Član 2223

Ako se ukine potpuno lišenje poslovne sposobnosti i predvidi samo ograničenje poslovne sposobnosti, onda stav 1 ovog člana treba preformulisati tako da glasi:

‘’Starateljstvo je oblik zaštite maloletnih lica bez roditeljskog staranja,

PUNOLETNIH LICA ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOST OGRANIČENA kao i lica koja iz drugih razloga nisu u mogućnosti da štite svoja prava i interese’’./41

Organ starateljstva

Član 2224

Smatramo da organ starateljstva MORA biti posebna organizaciona jedinica ili čak poseban organ jer je dosadašnja praksa pokazala da organ starateljstva onako kako je sada organizovan ne sprovodi svoje nadležnosti dovoljno efikasno. Daćemo samo dva primera neefikasnosti: 80% dece koja su smeštena u ustanove socijalne zaštite, a koja su pod neposrednom starateljskom zaštitom Centra za socijalni rad ne ostvaruju svoje osnovno pravo - pravo na obrazovanje; mišljenje organa starateljstva u brakorazvodnim parnicama ponekad se čeka i do 9 meseci, a prosečno vreme izrade je 6 meseci. Centar za socijalni rad neretko zanemaruje svoje dužnosti organa starateljstva ili ih nedovoljno razlikuje od dužnosti koje ima u okviru socijalnog rada. Smatramo takođe da bi bilo dobro da ovaj organ bude pod ingerencijom (i) Ministarstva pravde jer on prvenstveno ima ulogu da odlučuje ili učestvuje u odlučivanju o statusnim stvarima./12

Bitni uslovi

Član 2225

U sada važećem zakonu za čin kojim se stupa u brak upotrebljava se izraz: "sklapanje braka". U Prednacrtu se za taj čin koristi termin: "zaključivanje braka". Kada se kaže "zaključuje se brak", to upućuje na brak kao ugovorni odnos. Istina, brak ima izvesne sličnosti sa ugovorom, ali se on u mnogo čemu razlikuje od ugovora. Brak ovaploćuje mnogo šire i raznovrsnije odnose od ugovornog odnosa. Može se reći i za ugovor da se sklapa, ali se to čini retko. Uobičajeno je da se kaže: "sklapanje braka". U narodu je usvojen taj temin, a već duže vreme ga upotrebljava i zakon.

Izraz: "sklapanje braka" kao naziv za svečani čin nastanka braka, odgovara suštini i svrsi braka. Smatram da taj izraz više odgovara onom što znači brak od izraza: "zaključivanje braka".

Ima još jedan razlog zbog koga smatram da u budućem Zakoniku ostane izraz: "sklapanje braka". Usvojenu zakonsku terminologiju koja pravilno označava pojmove i dugo traje, ne treba olako napuštati. Kod nas se radi upravo suprotno. Svaki novi pisac zakonskog teksta ubacuje nove izraze, upotrebljava strane umesto domaćih reči i sl. Ipak, tvorcima Prednacrta treba odati priznanje. Odredbe, uglavnom, pišu razumljivo i upotrebljavaju reči našeg jezika./40

Bračnost

Član 2227

Iznad člana 2227. je nadnaslov: "2. Smetnje i zabrane za zaključenje braka". Taj naslov ne treba da sadrži reč: "zabrane". U svim članovima koji se odnose na ovaj nadnaslov radi se samo o smetnjama za sklapanje braka, sem u članu 2234. u kome se navodi da je zaključenje braka između staratelja i štićenika zabranjeno. U tom članu treba prihvatiti alternativu, pa taj odnos smatrati za bračnu smetnju, kao što je to učinjeno za srodstvo. Zašto bi se starateljstvo smatralo bračnom zabranom a srodstvo bračnom smetnjom. Prihvatanjem alternative za član 2227. odredbe o smetnjama za sklapanje braka ne bi sadržavale ni jedan slučaj zabrane. Stoga bi reč: "zabrane" iz naslova ovih odredaba trebalo izostaviti./40

Nesposobnost za rasuđivanje

Član 2228

1. Možda treba promeniti i naslov ovog člana.

BRAK NE MOŽE ZAKLjUČITI LICE KOJE NI UZ PRUŽENU PODRŠKU NIJE U STANjU DA RAZUME PRAVA I OBAVEZE KOJE IZ BRAKA PROIZILAZE.

LICE ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOST OGRANIČENA MOŽE ZAKLjUČITI BRAK AKO MU REŠENjEM O OGRANIČENjU POSLOVNE SPOSOBNOSTI PRAVO NA BRAK NIJE USKRAĆENO. /39

Odredba važećeg zakona i osnovno rešenje Nacrta propisuje nesposobnost za rasuđivanje za bračnu smetnju. Po toj zakonskoj odredbi brak ne može sklopiti lice nesposobno za rasuđivanje. Prva odredba iz alternativnog rešenja omogućava da brak sklopi i lice koje je nesposobno za rasuđivanje, ako ga do sklapanja braka nadležni organ nije potpuno lišio poslovne sposobnosti. Brak takvog lica je sklopljen u skladu sa predloženom noveliranom odredbom (u skladu je sa zakonom), pa se naknadno ne može ni poništiti, jer nije bilo smetnje za njegovo sklapanje.

Nije prihvatljiva prva odredba iz alternativnog rešenja. Omogućava i licu koje je nesposobno za rasuđivanje da sklopi brak, a to je u neskladu sa onim što se želi da se postigne brakom. Treba da ostane osnovno rešenje koje je provereno u dosadašnjoj praksi, jer je istovetno rešenju iz sadašnjeg zakona.

Odredba stava 1. člana 2246. Nacrta u kojoj se navodi da je brak ništav ako ga je zaključilo lice nesposobno za rasuđivanje, korespondira sa osnovnim rešenjem člana 2228. Nacrta. U toj odredbi se ne govori o ništavosti braka koji je zaključilo lice potpuno lišeno poslovne sposobnosti, već o ništavosti braka koji je zaključilo lice nesposobno za rasuđivanje. I to je razlog više za prihvatanje osnovnog rešenja.

Uz osnovno rešenje člana 2228. Nacrta može da se zadrži stav 2. iz alternative./40

Srodstvo po usvojenju

Član 2230

U članu 2230. Nacrta daje se mogućnost da se posle dva stava osnovnog teksta tog člana doda kao alternativa novi stav koji glasi: "Iz opravdanih razloga sud može da dozvoli brak između usvojenika i usvojioca iz nepotpunog usvojenja". Smatram da je ova dodata odredba prihvatljiva./40

Starateljstvo

Član 2234

1. Alternativa je istovetna rešenju iz sadašnjeg zakona. Smatram da je prihvatljivije alternativno rešenje sa razloga koje sam već naveo, s tim što bi trebalo razmotriti da li upotrebljavati reč: "staratelj" ili staralac". Ova poslednja više odgovara našem jeziku. O tome bi, kao i o mnogim drugim izrazima i stilu pisanja odredbi, trebalo saslušati mišljenje stručnjaka za jezik.

Treba pozdraviti što se u Nacrtu naglašava da je sklapanje braka svečan čin, odnosno da se sklapa na svečan način. Time je u zakonski tekst uneto ono što je prihvaćeno u životu. Na taj način se daje braku značaj koji mu pripada. Svečani čin sklapanja ukazuje mladencima da ulaze u ozbiljnu životnu zajednicu koju treba negovati. Taj čin je jedan od najvažnijih događaja u životu čoveka i kao takvog ga mladenci treba da pamte. Onim drugim koji prisustvuju svečanom činu sklapanja braka, taj svečani čin kazuje da su dužni da poštuju taj sklopljeni brak./40

2. Predlažem da starateljstvo ostane bračna smetnja što znači da bi se prihvatila alternativa koja glasi: ‘’ BRAK NE MOGU SKLOPITI STARATELj I ŠTIĆENIK’’. Po mom mišljenju ne treba da se vraća odredba da starateljstvo bude bračna zabrana, iako je u Komisiji bilo takvih predloga, pa je to i ušlo u Prednacrt./41

Zajednica života, poštovanje i pomaganje

Član 2236

1. Smatramo da je ovde prenormirano nešto što država ne može niti treba da kontroliše. Supružnici imaju potpunu slobodu da biraju na koji način će da organizuju svoj bračni život i država, u skladu sa čl. 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima nema pravo da se meša u njihov porodični život i da im organizuje na koji način će oni da žive. Ovde naravno ne mislimo na ograničenja kada je država dužna da interveniše radi zaštite fizičkog i psihičkog integriteta članova porodice./7

2. Naslov odeljka II u Nacrtu glasi: "PRAVA, DUŽNOSTI I SLOBODE SUPRUŽNIKA". Data je i alternativa naziva ovog odeljka: "Dejstva braka".

Odeljak ne sadrži odredbe o slobodama supruga. Ni u jednoj odredbi odeljka ne pominje se sloboda supruga, a ni smisao odredbi ne upućuje na tu slobodu. Inače, ni u jednom delu zakonika ne nalazimo zakonska pravila o slobodi supruga. Slobode supruga nisu predmet regulisanja u odredbama o porodici. Postavlja se pitanje i zašto bi bile uređivane slobode supruga u braku i porodici. Slobode supruga kao građana uređuju se Ustavom. Te slobode im se ne uskraćuju porodičnim propisima. Stoga, naslov odeljka treba da glasi: "Prava i dužnosti supruga" ili "Dejstva braka". Oba ova naslova su podjednako dobra. Pošto važeći zakon ima ovaj drugi naziv, trebalo bi ga prihvatiti samo zbog toga što ne treba menjati zakon ako za to ne postoje posebni razlozi.

Član 2236. stav 2. Nacrta sadrži odredbu: "Brak se zasniva na uzajamnoj ljubavi, vernosti i poverenju". Ta odredba ne postoji u sadašnjem zakonu. Unošenje te odredbe u Zakonik ima veliki značaj za brak i porodicu. Istina je da je u osnovi braka uzajamna ljubav, vernost i poverenje. Ove kvalitete braka treba negovati, a u zakonskoj odredbi ukazati na njih. Bez njih nema istinskog braka, nema složne porodice, nema topline za zajedničku decu. Najčešće se zapostavljaju deca ako u braku njihovih roditelja nema ljubavi i ako izostane vernost i poverenje. Šta više, nedostatak vernosti i međusobnog poverenja razara brak, a u nekim slučajevima taj nedostatak stvara pogodno tlo za nasilje u porodici, pa čak i za ubistva, što se potvrđuje u životu./40

Mesto stanovanja i zajedničko domaćinstvo

Član 2239

Supružnici sporazumno određuju mesto stanovanja i odlučuju o vođenju

zajedničkog domaćinstva.

Odredbe o porodičnom domu su izostavljene što nije u skladu za zaštitom najboljeg interesa deteta. Predlažem da čl. 2239 glasi:

SUPRUŽNICI SPORAZUMNO ODREĐUJU MESTO STANOVANjA I PORODIČNI DOM.

PORODIČNIM DOMOM SE SMATRA KUĆA ILI STAN U KOME SUPRUŽNICI ŽIVE ZAJEDNO SA DECOM NAD KOJOM VRŠE RODITELjSKO PRAVO.

SVE DOK I NAJMLAĐE DETE NAD KOJIM SUPRUŽNICI VRŠE RODITELjSKO PRAVO NE POSTANE PUNOLETNO (ALTERNATIVA: DOK IMAJU DECE NAD KOJOM VRŠE RODTELjSKO PRAVO), SUPRUŽNICI MOGU OTUĐITI ILI OPTERETITI PORODIČNI DOM KOJI ČINI ZAJEDNIČKU IMOVINU SAMO SPORAZUMNO.

SPORAZUM O OTUĐENjU ILI OPTEREĆENjU PORODIČNOG DOMA MORA BITI OVEREN OD STRANE JAVNOG BELEŽNIKA/SUDA.

UKOLIKO JEDAN SUPRUŽNIK BEZ OPRAVDANOG RAZLOGA ODBIJE DA SE SAGLASI SA OTUĐENjEM ILI OPTEREĆENjEM PORODIČNOG DOMA O TOME ODLUČUJE SUD U VANPARNIČNOM POSTUPKU, NA PREDLOG DRUGOG SUPRUŽNIKA.

ODLUKOM SUDA ZAMENjUJE SE SAGLASNOST SUPRUŽNIKA ZA OTUĐENjE ILI OPTEREĆENjE PORODIČNOG DOMA.

PRILIKOM ODLUČIVANjA SUD ĆE VODITI RAČUNA O STAMBENIM POTREBAMA SUPRUŽNIKA I DECE KOJA STANUJU U PORODIČNIM DOMU I DRUGIM OKOLNOSTIMA BITNIM ZA ODLUČIVANjE.

PRETHODNA PRAVILA VAŽE I U SLUČAJU DA SU SUPRUŽNICI ILI JEDAN OD NjIH UZELI U ZAKUP STAN ILI KUĆU KOJI PREDSTAVLjAJU PORODIČNI DOM, SEM U SLUČAJU DA ZA ZAKUP VAŽE POSEBNA PRAVILA (SLUŽBENI STAN).

SUPRUŽNICI SPORAZUMNO ODLUČUJU O VOĐENjU ZAJEDNIČKOG DOMAĆINSTVA.

ZA DISKUSIJU: Da li isto predvideti u vezi otuđenja ili opterećenja porodičnog doma koji je u zajedničkoj imovini supružnika ili su ga uzeli u zakup i KADA NEMA ZAJENDIČKE MALOLETNE DECE ILI DECE NAD KOJOM VRŠE RODITELjSKO PRAVO, radi zaštite jednog supružnika od nerazumnog ponašanja drugog supružnika, što je u skladu sa Preporukom Komiteta ministara Saveta Evrope R(88)15 o pravima supružnika na porodični dom i korišćenje predmeta domaćinstva./41

Načini prestanka braka

Član 2242

Smatram da može ostati i odredba stava 3. i odredba stava 4. Ipak, prihvatljivije je rešenje po kome se stav 4. izostavlja, jer bi u tom slučaju trebalo rešenjem o proglašenju nestalog lica za umrlo navesti datum smrti, a ta preciznost bi bila poželjna, odnosno bila bi korisna u ostavinskom postupku iza umrlog./40

Nesposobnost za rasuđivanje

Član 2246

Posle ovog člana dodati novi član koji bi mogao da glasi: Lišenje poslovne sposobnosti:

BRAK JE NISTAV AKO GA JE ZAKLjUCILO LICE ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOST OGRANIČENA A ODLUKOM O OGRANIČENjU NIJE MU PRIZNATO PRAVO NA SKLAPANjE BRAKA.

AKO LICU IZ PRETHODNOG STAVA ORGANIČENAPOSLOVNA SPOSOBNOST BUDE UKINUTA BRAK JE RUSLjIV./39

Starateljstvo

Član 2248

Ukazujem na nesaglasnost između čl. 2234 i čl. 2248. U čl. 2234 osnovni tekst predviđa da je starateljstvo bračna zabrana, u kom slučaju brak nije ništav, već ima za posledicu da se raskida starateljstvo. Ako je starateljstvo bračna smetnja onda alternativu treba usvojiti kao glavni tekst koji glasi: BRAK NE MOGU SKLOPITI STARATELj I ŠTIĆENIK’’. U bračnom pravu se pravi razlika između bračnih smetnji i br. zabrana, a u Prednacrtu se ti pojmovi mešaju./41

Uzroci za razvod braka

Član 2253

1. Ne vidimo razlog zbog koga je Radna grupa imala potrebu da menja postojeću odredbu Porodičnog zakona, jer u primeni iste nije bilo problema u praksi. Takođe nam je nejasno zašto je član nazvan ''Uzroci za razvod braka'', kada su u pitanju Razlozi.

Smatramo da bi predložena alternativa, ovako kako je navedena, stvorila problem u praksi u slučajevima kada su supružnici primorani da zbog neregulisanih imovinskih odnosa žive u faktičkoj zajednici u trenutku pokretanja postupka za razvod braka./7

2. Podržavamo opciju 2.

Treba prihvatiti osnovno rešenje. Ono na potpuniji način određuje razlog za razvod braka, a na drugoj strani obuhvata i razlog za razvod braka dat predloženom alternativom. Naime, bračni odnosi mogu biti ozbiljno i trajno poremećeni i kada postoji "saglasnost supružnika o bitnim pitanjima zajedničkog života". Međutim, i ako ne postoji saglasnost supružnika o bitnim pitanjima zajedničkog života brak može da se održi./40

Sporazum o razvodu

Član 2254

1. Stav 1. je pravno neodrživ jer pravo na razvod ne može biti uslovljeno postojanjem sporazuma. Sporazum mora biti predviđen kao mogućnost. Smatramo da na ovom mestu ne treba uvoditi procesne institute i da je bolje urediti sporazum u procesnom delu zakonika koji se odnosi na porodične odnose.

Stav 2. Podržavamo opciju 2./12

2. Prema stavu 2. člana 2254. sporazum o razvodu braka uređuje znatno više pitanja nego što to uređuje sada važeći zakon. Sadašnji zakon zahteva da sporazum o razvodu braka sadrži i sporazum o vršenju roditeljskog prava i sporazum o deobi zajedničke imovine, s tim što se roditeljsko pravo može vršiti zajednički ili samostalno. Prednacrt predviđa da sporazum o razvodu braka, pored navedenog, sadrži i saglasnost o smeštaju i izdržavanju deteta i o ličnim kontaktima sa detetom i o pravu izdržavanja supružnika posle razvoda braka. Smatram da reč: "saglasnost" treba zameniti rečju: "sporazum". Saglasnost volja je uslov za zaključivanje sporazuma. U ovom slučaju odredba ima u vidu upravo sporazum supružnika.

Alternativa stava 2: sporazum o razvodu sadrži sve što je navedeno u osnovnom stavu, a pored toga i saglasnost o korišćenju porodičnog doma.

Odredbe Prednacrta koje uređuju obavezan sadržaj sporazuma o razvodu braka potpunije su u odnosu na sadašnje rešenje utoliko što je razrađeno vršenja roditeljskog prava i što mora da obuhvati i izdržavanje supružnika posle razvoda braka. Dobro je za supružnike i za decu da se o svemu navedenom supruzi sporazumeju pre nego razvedu brak sporazumom, ali se time otežava sporazumi razvod, pa će se ti slučajevi razvoda prebaciti na redovne brakorazvodne parnice. Treba naći pravu meru i prihvatiti rešenje koje će odražavati ono šta se želi. U ovom članu data je alternativa kojom se dodaje novi stav koji glasi: "Uz sporazum o razvodu supružnici su dužni da podnesu odgovarajuću ispravu iz javne evidencije o nepokretnostima o posedovanju zajedničke nepokretne imovine".

Sporazum o razvodu sud unosi u presudu o razvodu. Alternativno data odredba, verovatno, treba da posluži sudu da utvrdi da li su supruzi u sporazumu o deobi zajedničke imovine uneli svu zajedničku imovinu i tako uredili svoje imovinske odnose povodom te imovine. Međutim, navedena isprava iz javne evidencije neće zadovoljiti sud, jer su upisi u evidenciji nepokretnosti o zajedničkom vlasništvu supruga vrlo retki. I kada se radi o faktičkoj zajedničkoj svojini na nepokretnostima, ona je, najčešće upisana kao svojina jednog ili drugog supruga ili kao njihova susvojina. Izvod iz lista nepokretnosti na kome je kao vlasnik upisan jedan suprug ili oba supruga kao suvlasnici sudu neće koristiti. Iz njega sud ne može utvrditi da li su supruzi sporazumom podelili sve svoje zajedničke nepokretnosti.

Smatram da odredbu iz varijante II ne treba unositi u Zakonik./40

3. Usvojiti Varijantu I ovog člana koja glasi:

Sporazum o razvodu obavezno sadrži saglasnost o vršenju roditeljskog prava, o smeštaju i izdržavanju deteta i o ličnim kontaktima sa detetom, o korišćenju porodičnog doma, o deobi zajedničke imovine i o pravu izdržavanja supružnika posle razvoda braka./41

Očinstvo

Član 2258

Sadržina ovog člana nije u skladu sa drugim odredbama koje proklamuju pravnu jednakost deteta rođenog u braku i van braka, odnosno bračne i vanbračne zajednice. Konsekventno takva jednakost mora dovesti do gubitka pretpostavke očinstva koja je bazirana na činjenici braka, odnosno ova pretpostavka mora biti proširena na situaciju vanbračne zajednice, ili čak na lice koje majka navede kao oca. U poslednjem slučaju pravna situacija se pojednostavljuje – majka navodi lice koje je otac, ovo lice ima primeren rok da se izjasni o ovoj činjenici. U tom slučaju član 2661 postaje suvišan (predloženo rešenje bazirano je i na potrebama prakse). Navodimo primer kada otac dece iz vanbračne zajednice nije mogao da izvede decu (blizanci) iz porodilišta jer je majka umrla posle porođaja i nije mogla da da saglasnost na očinstvo, te su deca bez potrebe i neprimereno dugo boravila u bolnici. Osim toga, proširenje pretpostavke očinstva na partnera majke iz vanbračne zajednice je neophodno ukoliko se zakonikom uvede institut rođenja za drugoga jer odredbe koje uređuju ovaj institut predviđaju takvu pretpostavku (te partner može zaključiti ugovor). U osnovu podržavamo rešenje po kojem se ocem ima smatrati lice koje majka navede, a da se ovom licu može dati rok od 30 dana da ove navode ospori./12

Kako se može priznati očinstvo

Član 2264

Bilo bi primereno eksplicitno navesti javnog beležnika kao organ jer je overa izjava sada u nadležnosti javnih beležnika./12

Obaveza organa starateljstva

Član 2269

U ovom članu brisati alternativu./41

Materinstvo u slučaju rađanja za drugog

Članovi 2272 do 2281

1. Smatramo da treba brisati članove 2272 do 2281 i da treba uneti nov član koji će da glasi:

Zabranjuje se rađanje za drugoga./7

2. Smatramo da je uputno pre definisanja materinstva i očinstva kod rođenja za drugog najpre definisati sam institut surogat materinstvo, ukoliko se država opredeli za njegovo uvođenje , jer se po prvi put pojavljuje u našem pravnom sistemu. Skrećemo pažnju da kod ovog instituta predlagač teksta već uvodi pretpostavku očinstva na strani vanbračnog partnera nameravane majke, a koja ne postoji kod prirodne majke, a na koji propust smo ukazali kod komentara člana 2258. /12

3. Uvođenjem surogat materinstva u zakonodavstvo Srbije prekršila bi se prava žena i dece, koja su prihvaćena konvencijama koje je Srbija ratifikovala. Organizacije civilnog društva koje se bave zaštitom prava žena u Srbiji traže brisanje ovih članova iz Građanskog zakonika.

Predlog da surogat materinstvo bude legalizovano u Srbiji dolazi u trenutku kada zemlje sa „bogatim“ iskustvom legalnog surogat materinstva ovu praksu zabranjuju ili uvode restrikcije (Nepal, Indija), odnosno u momentu kada EU, sa čijim politikama Srbija već dugi niz godina usaglašava pravni okvir, surogat materinstvo svrstava u oblik nasilja prema ženama. Najveći broj evropskih zemalja zakonom je zabranilo surogat materinstvo, manja grupa zemalja EU još uvek nije donela odgovarajuće zakone, i samo mali broj zemalja je dozvolilo surogat materinstvo.

Mreža Žene protiv nasilja upozorava:

  • Surogat materinstvo je trgovina ženskim telima i decom, eksploatacija ženskog tela i ženskih reproduktivnih organa. Surogat je pretnja fundamentalnim ženskim pravima i telesnom integritetu.
  • Dozvoliti surogat materinstvo značilo bi omogućiti nekome drugom da koristi žensko telo i ženske reproduktivne organe, na štetu žena.
  • Surogat materinstvo iz altruističkih razloga se oslanja na dobru volju drugih žena bez ikakve naknade. Njihova tela su korišćena da se ispune tuđi snovi.
  • Ne postoji način da se utvrdi da li je novac ili mito uključen prilikom surogat materinstva iz altruističkih razloga, i na koji način bi društveni pritisak i odnos moći između strana u procesu mogao uticati na odluku žene da postane surogat majka.
  • Zemlje koje su dozvolile surogat materinstvo iz altruističkih razloga nisu doživele pad surogat materinstva iz komercijalnih razloga. Studije pokazuju suprotno.
  • Prodaja sopstvenog tela za novac ili drugu vrstu nadoknade nije demonstracija slobode izbora ukoliko žena pripada socijalno ranjivim grupama i nema druge mogućnosti.
  • Efekte trudnoće, psihičke i fizičke, nije moguće predvideti. Trudnoća uvek uključuje rizik po psihofizičko zdravlje žene.
  • Saznanje deteta da je bilo predmetom ugovora o surogat materinstvu može otvoriti u najmanju ruku teška pitanja za samo dete.
  • Ugovorna sloboda i pravo da se uđe u sporazum sa drugom osobom nikada nije apsolutna, dok surogat materinstvo obavezuje ženu da se privremeno odrekne prava na donošenje odluka o sopstvenom telu, samim tim ovakav ugovor ne može biti smatran validnim.
  • Predlažemo brisanje članova Nacrta Građanskog zakonika RS od člana 2272. Materinstvo u slučaju rađanja za drugog, do zaključno sa članom 2282. Primena zakona o lečenju neplodnosti postupcima biomedicinski potpomognutog oplođenja.
  • Evropski parlament je 2011. godine usvojio Rezoluciju o prioritetima i kreirao okvir za novu EU politiku za suprotstavljanje nasilju prema ženama. Ova rezolucija u oblasti borbe protiv trgovine ljudima skreće pažnju na zabrinjavajuće povećanje trgovine ljudima za zemlje EU i unutar istih zemalja – trgovine koja pogađa žene i decu posebno – i poziva zemlje članice da preduzmu odlučne akcije protiv ove ilegalne prakse. Takođe, poziva zemlje članice da spoznaju ozbiljnost problema surogat materinstva koji predstavlja eksploataciju ženskog tela i ženskih reproduktivnih organa.
  • Iskustva zemalja u kojima je surogat materinstvo iz altruističkih razloga legalno, kao što su Velika Britanija i Holandija, pokazuju da je posle legalizacije ove vrste surogat materinstva usledila komercijalizacija. Postoji vrlo malo sredstava za kontrolu da li će novac ili mito biti uključeni u proces, a još manje metoda da utvrdimo da li postoji društveni pritisak na potencijalnu surogat majku i/ili odnos moći između zainteresovanih strana koji bi uticao na potencijalnu surogat majku da donese ovakvu odluku.
  • Praksa surogat materinstva je u suprotnosti sa UN Konvencijom o pravima deteta. Član 7, stav 1 ove Konvencije navodi: “Dete se prijavljuje odmah nakon rođenja i od rođenja ima pravo na ime, pravo na staranje, državljanstvo i, ako je to moguće, pravo da zna ko su mu roditelji i pravo na njihovo staranje.” UN Konvencija o pravima deteta ne definiše šta se podrazumeva pod pojmom “roditelj”. Ipak, nesporno je da prve individue koje treba smatrati “roditeljima” jesu detetovi takozvani “biološki” roditelji, a posebno majka koja je nosila dete. Samim tim, deca imaju pravo, ukoliko je to moguće, da upoznaju majku koja ih je donela na svet i nosila tokom devet meseci, i imaju pravo da ih ona odgaja. Postoje okolnosti kada ovo nije moguće. Pored slučajeva smrti ili posebnih situacija razdvojenih roditelja, napuštanje dece bez obzira na razlog, stvara situaciju u kojoj dete nema mogućnost da bude odgajano od svoje rođene majke, nema čak mogućnost ni da je upozna. U slučaju smrti roditelja, ili napuštanja, roditeljsku ulogu preuzimaju, kad god je to moguće, roditelji po usvojenju. Ali ni u jednom slučaju ne sme napuštanje deteta ili razdvajanje deteta od majke koja ga je donela na svet, biti u korist para ili pojedinca naručioca, bez obzira na to ko su oni ili kakva je njihova sposobnost da podižu dete. Nije dovoljno modifikovati pravnu definiciju “roditelja” i poreći status ženi koja je donela dete na svet kako bi se izbeglo značenje odredbi Konvencije o pravima deteta.
  • Dalje, član 9, stav 1 ove konvencije navodi: “Države članice obezbeđuju da nijedno dete ne bude odvojeno od svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na osnovu sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje neophodno i u najboljem interesu deteta. Takva odluka može biti neophodna u određenom slučaju, kao npr. ako roditelji zlostavljaju ili zanemaruju dete ili ako žive odvojeno pa se mora doneti odluka o mestu stanovanja deteta.”
  • Surogat praksa u mnogim slučajevima vodi povredi ovog člana. Na primer, u slučajevima koji su se dešavali u svetu, kada surogat majka promeni mišljenje posle rođenja deteta i želi da zadrži roditeljska prava i status majke, ali joj sud odbije ta prava, bilo u ime prethodne ugovorne obaveze ili ako se navodni najbolji interes deteta interpretira u korist para naručioca. Rezultat je zapravo razdvajanje deteta od majke, protivno majčinim željama i uprkos činjenici da ne može biti optužena za zlostavljanje ili zanemarivanje deteta ili neku drugu pogrešku.
  • Naposletku, član 35 Konvencije o pravima deteta navodi: “Države članice preduzimaju sve odgovarajuće nacionalne, bilateralne i multilateralne mere za sprečavanje nasilnog odvođenja, prodaje ili trgovine decom u bilo kom cilju i u bilo kom obliku.” Surogat materinstvo se sastoji u tome da se ženi poveri zadatak nošenja i rađanja deteta predodređenog da bude predato paru ili pojedinki naručiocu po rođenju, i to uz moguću ilegalnu novčanu ili drugu vrstu nadoknade (koja se ponekad naziva “kompenzacijom”). Objektivno posmatrano, surogat materinstvo se u stvari zasniva na ''prodaji'' tek rođene dece.
  • Podsećamo da Fakultativni protokol o prodaji dece, dečjoj prostituciji i dečjoj pornografiji, koji je Srbija takođe ratifikovala uz Konvenciju o pravima deteta, predviđa u članu 2a) da:
  • “Prodaja dece podrazumeva bilo koju radnju ili transakciju kojim bilo koje lice ili grupa lica prebacuje neko dete nekom drugom za novčanu ili bilo koju drugu naknadu (…).”
  • Evropska konvencija o usvojenju dece (slična Konvenciji o međunarodnom usvojenju) u članu 5, navodi da je „Majčin pristanak na usvojenje njenog deteta validan ako je dat posle porođaja, i to po isteku minimum šest nedelja od porođaja, ukoliko je tako propisano zakonom, ili u slučaju da taj period nije zakonom određen, onda tek po isteku perioda posle porođaja, koje po mišljenju relevantnih instanci, dovoljan da omogućava njen oporavak od posledica porođaja.". Izveštaj sa objašnjenjima koji ide uz ovu konvenciju jasno pokazuje da je cilj ovakvog predloga da "se izbegnu prerana usvojenja na koja su majke pristale zbog pritiska pre porođaja ili pre nego što su povratile fizičku i psihičku ravnotežu posle rođenja deteta." Iako se radi o usvojenju, jasno je da su stručnjaci i stručnjakinje pažljivo procenili okolnosti u kojima se žena nalazi tokom i posle porođaja i ostavili prostor za delovanje u najboljem interesu žene i deteta, što u situaciji postojanja ugovora o predaji odnosno prodaji deteta pre početka trudnoće apsolutno nije slučaj./49

4. Jasno je da suočavanje sa dalekosežnim posledicama surogat materinstva očekuje i nacionalnog zakonodavca. Potreba za pravnom regulativom u ovoj oblasti svakako je opravdana, međutim, mogućnost apsolutne zabrane opisanog postupka kao protivnog prirodnim zakonima, kao postupka koji omogućuje vršenje ''genetskog inženjeringa'' na ljudima, predstavljalo bi ekstreman način ignorisanja patnje onih koji ne mogu doći do potomstva nijednim konvencionalnim postupkom začeća uz biomedicinsku pomoć. Po pravilu, pristupanje surogacijskom postupku osmišljeno je kao planska prokreacija koja podrazumeva rađanje željenog deteta, na osnovu saglasnosti volja partnera, čime se detetu koje će biti rođeno obezbeđuju uslovi za najbolju zaštitu njegovih interesa. No, sa moralnog aspekta čini se neprihvatljivim regulisanje svih pojavnih oblika surogat materinstva, naročito onih koji unose konfuziju u uspostavljanje zakonitog roditeljskog odnosa prema detetu začetom i rođenom u postupku ''rađanja za drugog''./76 (10/2015)

Ko ne može biti surogat majka

Član 2275

St. 1 i 2 - Ugovor o rađanju za drugog može biti zaključen između srodnika kao i između lica koja nisu u srodstvu.

U slučaju rađanja za drugog (surogat materinstva) nije dozvoljeno koristiti oplodne ćelije žene koja će nositi i roditi dete (surogat majke).

Moj predlog je da se u čl. 2275 prihvati st. 1 i 2 neizmenjeni a da se alternative odbace, i da se u naslovu člana izostavi reč ne./41

Koja lica mogu da zaključe ugovor

Član 2276

Ugovor o rađanju za drugog može biti zaključen između državljana Republike Srbije, kao i između lica koja imaju prebivalište na teritoriji Republike Srbije najmanje tri (pet) godina.

Alternativa: Prethodni član menja se tako da glasi:

Ugovor o rađanju za drugog može biti zaključen samo između državljana Republike Srbije.

Moj predlog je DA SE USVOJI ALTERNATIVA i da se dozvoli zaključenje ovog ugovora samo našim državljanima a ne i licima koja imaju prebivalište u našoj zemlji. /41

Prekid trudnoće surogat majke

Član 2281

Ako se tokom trudnoće surogat majke ustanovi da se na osnovu naučno-medicinskih saznanja može očekivati da će se dete roditi sa teškim telesnim ili duševnim nedostacima, nameravani roditelji mogu PREDLOŽITI (zahtevati) da surogat majka prekine trudnoću.

Ovde reč zahtevati treba zameniti rečju predložiti

Predlažem da se u Komisiji razmotri pitanje da li treba menjati odredbe o lišenju poslovne sposobnosti radi usklađivanja sa Konvencijom UN o prvima osoba sa invaliditetom (2006) koju je i Srbija ratifikovala. Kao polazna osnova za razgovor može biti moj rad za ovogodišnju Kopaoničku školu, ili neki drugi tekst./41

Osnovna prava deteta

Član 2284

1. Preispitati normu imajući u vidi intenciju da se vanparnične stvari stave u nadležnost javnih beležnika te da u nadležnosti suda ostane veoma mali broj pravnih situacija./12

2. Pravo na život proklamovano je Ustavom za sve građane Republike, uključujući i decu. Tu proklamaciju ne treba ponavljati u Zakoniku, pa i kada su u pitanju deca. Za druge građane u Zakoniku se ne navodi da imaju pravo na život. Ispada, prema Zakoniku da se samo za decu navodi da imaju to pravo. Propisivanje zakonske odredbe po kojoj dete ima pravo na život je besmisleno i morbidno. Pa, ko osporava detetu pravo na život?

U stavu 1. se navodi da dete ima pravo na opstanak. Da li neko u Srbiji ugrožava opstanak deteta, pa radi poštovanja opstanka deteta u zakonsku odredbu treba uneti pravo na njegov opstanak. Odredba o tome da dete ima pravo na život i opstanak, sa stanovišta pravne zaštite deteta nema bilo kakvog značaja. Ona neće imati uticaj na ostvarivanje onih prava deteta koje je moguće i koje treba ostvariti, a neće uticani ni na zaštitu deteta. O razvoju deteta bave se odredbe člana 2292. Nacrta. Stoga je odredba stava 1. nepotrebna u Zakoniku.

Odredba iz stava 2. utvrđuje odgovornost roditelja i države za "obezbeđivanje odgovarajućih uslova za ostvarivanje prava deteta". Ova odredba ne liči na pravno pravilo koje se iskazuje zakonom. Šta se podrazumeva pod "odgovarajućim uslovima"? Na koji način dete "ostvaruje prava"? Ostvarivanje prava podrazumeva postojanje (ustanovljenje) nekog postupka koji treba primeniti da bi se ostvarila prava.

Odredbe člana 2284. po svom mestu treba da iskaže osnovna prava deteta, a da je neophodno stvori uslove za ostvarivanje tih prava. Celo poglavlje nosi naziv: "dete pod roditeljskim staranjem", ali sadržaj tog poglavlja ne odgovara njegovom nazivu. Protkano je samo pravima deteta, a roditeljsko pravo se shvata kao dužnost roditelja da se brine o detetu. U roditeljstvu postoje uzajamni odnosi roditelja i dece. Među njima radi ostvarenja roditeljstva treba da postoje uzajamna prava i obaveze, a u ovim odredbama ne postoje obaveze, odnosno dužnosti dece. Ne mogu postojati prava bez obaveza. Naravno, obaveze deteta treba prilagoditi njegovom uzrastu i stanju svesti. Ono je dužno da poštuje roditelje i da postupa po njihovim savetima, da poštuje i da se pridržava ustanovljenog reda u kući, da prema svojim mogućnostima pomaže roditeljima u obavljanju kućnih poslova, i sl. U porodici se stvaraju jednaki uslovi za život svim članovima porodice. Dete treba da deli sa ostalim članovima porodice ono što im materijalne mogućnosti omogućavaju. Bez, na toj osnovi uspostavljenih odnosa između roditelja i dece, nema pravilnog uzgoja i vaspitanja.

Koncept roditeljskog staranja kakav je dat u odredbama čl. 2284. do 2320. Nacrta nije životan i on se neće ostvarivati. Zasniva se na pravima deteta, a roditeljsko pravo je pretvoreno u dužnost. Dete je prikazano kao svetinja. Sve je podređeno njemu. Bio bih za to i podržao bih da se to i prihvati kada bi to bilo u interesu deteta. Ali, sreća je što se u životu neće poštovati navedene odredbe o roditeljskom staranju. Inače, imali bismo razmaženu i egoističnu mladu generaciju koja neće poštovati starije, neće se interesovati za svoje korene i za svoju kulturu i tradiciju.

Prihvatljivije je, po mom mišljenju, u okviru odredaba o roditeljskom staranju propisati šta se obezbeđuje detetu kroz roditeljstvo, ne iskazujući to kao prava deteta, dužnosti i ovlašćenja roditelja u vršenju roditeljstva i obraditi odnose roditelja i dece. Ono što se obezbeđuje detetu u okviru roditeljstva kao pravo deteta naspram roditelja, je u najmanju ruku neukusno i nije u duhu njihovih odnosa. Te odnose ne treba iskazivati kao nečija prava, jer se time roditelj ponižava. On svom detetu želi sve najbolje i ne treba ga dovoditi u položaj lica koje bi izvršavalo obavezu prema detetu samo ako se ta obaveza propiše kao pravo deteta. /40

Zabrana diskriminacije

Član 2285

1. U stavu 1. člana 2285. Nacrta propisuje se da je svako dužan da poštuje prava deteta, a u stavu 2. tog člana je iskazana zabrana diskriminacije deteta po bilo kom osnovu.

U Ustavu je u okviru dela o ljudskim i manjinskim pravima i slobodama posebna pažnja posvećena pravima deteta i njihovoj zaštiti s tim što je predviđeno da se ta pitanja urede zakonom (član 64. Ustava). U Ustavu je proklamovana i zabrana diskriminacije prema bilo kom građaninu (član 21. Ustava). Na taj način, prema Ustavu zabranjena je i diskriminacija dece.

S obzirom na to da su prava deteta ustavna kategorija postavlja se pitanje da li je neophodno da se u Zakoniku nađe odredba stava 1.

Međutim, odredbu stava 2. treba izostaviti, pošto je ta odredba preneta iz Ustava. Ako je u Ustavu proklamovano da je diskriminacija zabranjena prema svakom, podrazumeva se da je zabranjena i prema deci./40

2. Na kraju rečenice posle reči ‘njegovih roditelja’ dodati: usvojilaca, staraoca ili hranioca./41

Poštovanje mišljenja deteta

Članovi 2286, 2294, 2295

1. U navedenim odredbama ima dosta ponavljanja, još više nepotrebnog i zbunjujućeg.

Predviđa se procedura za formiranje mišljenja deteta i za odbranu tog mišljenja. U to se uključuju sud, organ uprave, školski psiholog, organ starateljstva, porodično savetovalište, specijalizovana ustanova za posredovanje u porodičnim odnosima, neko lice koje samo dete izabere. Time se odnosi roditeljstva birokratizuju, a što je još gore, u porodične odnose se uključuju strana lica bez ikakvog opravdanja, a kada se to desi nekoj porodici, ona više nije porodica./40

2. Nije u skladu sa Konvencijom o pravima deteta. Ova odredba treba da glasi:

Svako dete ima pravo da izrazi svoje mišljenje u stvarima koje ga se tiču.

Mišljenju deteta mora se posvetiti dužna pažnja u skladu sa zrelošću deteta i stepenom razvoja (alternativa: uzrastom i zrelošću deteta).

Državni organi dužni su da detetu, u svakom sudskom i upravnom postupku u kojima se odlučuje o njegovim pravima i pravnim interesima, obezbede učešće na način primeren njegovoj zrelosti i stepenu razvoja (alternativa: uzrastom i zrelošću deteta)./12

3. Iz odredbe stava 1. proizilazi da dete ima pravo da slobodno iskaže svoje mišljenje samo o stvarima koje se tiču samo njega. Zašto se dete ne bi izjasnilo i o stvarima koje se odnose na porodicu u kojoj živi ili o nekim drugim pitanjima, a koje se njega neposredno ne tiču. Valjda zakon ne pretpostavlja da je dete izolovano od porodice i da treba da iskazuje mišljenje samo o onim pitanjima koji su u sferi njegovih ličnih interesa.

U stavu 2. I odredba ovog stava potvrđuje zamisao iz stava 1, a naime, da dete ima pravo na mišljenje samo o stvarima koje ga se tiču. Stoga se u stavu 2. navodi da se samo tome mišljenju "mora posvetiti dužna pažnja". Dakle, odredbe oba stava su dosledne u tome da se dete posmatra samo u krugu njegovih interesa, odnosno stvari koje se samo njega tiču. Nameće se zaključak da zakon polazi od toga da dete treba da razmišlja samo o onom što se odnosi na njegovu ličnost. Ne treba da razmišlja o stvarima koje se tiču njegove porodice i o drugim stvarima, a to ga stvara egoističnim i odvojenim od okoline.

Odredbe člana 2286. posmatrane kao celina predstavljaju ispraznu deklaraciju koja odvaja dete od porodice i društva. One nemaju sankciju, jer se ne vidi kako će se dete prisiliti da iskaže svoje mišljenje, a ni kako će se okolina deteta naterati da iskazanom mišljenju posveti dužnu pažnju. Stoga im nije mesto u Građanskom zakonu i treba ih izostaviti. Ove odredbe su nepotrebne i zbog toga što se one na izvestan način ponavljaju u narednim odredbama./40

Poštovanje interesa deteta

Član 2287

1. Nije u skladu sa Konvencijom o pravima deteta, odnosno Zakonom o ratifikaciji KPD. Ova odredba treba da glasi:

Roditelji imaju prvenstveno pravo i odgovornost da brinu o detetu i ostvarivanju njegovih prava.

Država je dužna da pruži podršku roditeljima i da obezbedi uslove za ostvarivanje prava deteta.

Stav 1 nije jasan. Pretpostavljamo da je intencija predlagača bila da se operacionalizuje član 3 Konvencije o pravima deteta u odnosu na vršenje roditeljskih prava. U tom slučaju predlažemo sledeću formulaciju:

Roditelji su dužni da u vršenju roditeljskog prava odluke donose u najboljem interesu deteta./12

2. Upotreba izraza "u najboljem interesu" u zakonskom tekstu nije prikladan i da je pogrešno stepenovanje reči "interes". Umesto strane reči "primaran" mogla bi se upotrebiti naša reč sa istim značenjem.

Saglasan sam da je smisao roditeljskog prava da se u njegovim okvirima poštuje ličnost deteta i da se to pravo koristi u svrhu vaspitanja deteta, stvaranju radnih navika, poštovanju drugih, navikavanje na red i urednost i sl. Dete i roditelj treba da imaju iste životne uslove i isti materijalni položaj. S obzirom na ovo ne treba posebno isticati da je u ostvarivanju roditeljskog prava interes deteta prvenstven. To bi se moglo i prihvatiti ako bi se uzelo da je prvenstveni interes deteta da se preko roditeljskog staranja nauči redu, da prihvati radne navike, da bude pravilno vaspitano. /40

Razvoj deteta

Član 2292

1. Predlažemo da se ovaj član briše jer je ova materija na celovit način uređena Zakonom o pravima pacijenata. Sama formulacija nije dobra, te ako se predlagač opredeli da zadrži odredbu predlažemo da se preuzme odredba iz pomenutog zakona. Ukoliko bi ova odredba ostala u zakoniku na način na koji je data dovešće do pravne konfuzije jer nije usaglašena sa normom u Zakonu o pravima pacijenata, a primenjuje se na istu pravnu situaciju./12

2. Smatram da ovoj odredbi nije mesto u porodičnom zakonodavstvu, već u zakonu koji uređuje zdravstvenu zaštitu. Pristanak na medicinsku meru odnosno na medicinski zahvat treba da se uredi zakonom u kome se sagledavaju svi aspekti zdravstvene zaštite, a u čijoj izradi učestvuju stručnjaci kojima su poznate koristi i rizici medicinskog zahvata.

I bez posebnog medicinskog znanja može se posumnjati u zrelost lica od 15 godina da pravilno oceni da li doprinosi ili šteti njegovom zdravlju predloženi medicinski zahvat.

Predlažem da se prihvati varijanta I uz ovaj član i da se stav 2. briše.

Kao varijanta II predlaže se da se posle stava 1. dodaju nova dva stava. Novi stav 2. istovetan je stavu 2. osnovnog rešenja o kome sam napred dao mišljenje.

Novi stav 3. bi glasio:

"Maloletno dete, bez obzira na uzrast, ne može odbiti saglasnost za preduzimanje medicinskog zahvata bez odobrenja organa starateljstva, ako je medicinski zahvat, prema saznanjima medicinske nauke, neophodan radi spašavanja života ili sprečavanja narušavanja zdravlja deteta".

U ovoj odredbi daje se rešenje za situaciju u kojoj može doći do ugrožavanja života i narušavanja zdravlja deteta. Odgovor na pitanje čije mišljenje, odnosno pristanak u tom slučaju treba prihvatiti ne treba da daju odredbe koje uređuju porodične odnose, već odredbe koje uređuju zdravstvenu zaštitu. Stoga sam mišljenja da ne treba prihvatiti ni varijantu II osnovnog rešenja, pa predlažem da se i stav 3. člana 2292 briše.

Ako bi se odredba stava 3. zadržala, na nju dajem sledeće primedbe. Prvo, ne treba izjednačavati dete do 15 sa detetom preko 15 godina (odredba se odnosi na maloletno dete, bez obzira na uzrast). Pristanak na preduzimanje medicinske mere odnosno medicinskog zahvata i po stavu 2. ne može dati samostalno dete do 15 godina starosti pa se podrazumeva da za njega pristanak daje njegov zakonski zastupnik (roditelj, usvojilac ili staralac). Dete tog uzrasta ne može se uopšte izjašnjavati o preduzimanju medicinskog zahvata, a posebno, ne može ga odbiti. Stoga je odredba dodatog stava 3. delimično u suprotnosti sa odredbom stava 2. osnovnog teksta.

Drugo, maloletnik (lice do 18 godina života) nema poslovnu sposobnost, pa ne može preduzimati pravno relevantne radnje u poslovnim odnosima i u postupcima koji se vode pred sudovima i drugim organima. Tim pre ne treba dozvoliti tim licima da odlučuju o medicinskim merama odnosno medicinskim zahvatima koji se preduzimaju prema njemu, jer su one za njega životno važnije, a i složenije za donošenje ispravne odluke. Za to je potrebno životno iskustvo i posebno znanje koje maloletnik nema. Pošto maloletnik ne bi mogao da prihvati ili odbije predloženi medicinski zahvat, ne bi bila potrebna ni odredba o postupku koji usledi nakon što maloletnik odbije medicinski zahvat (ne da saglasnost), neophodan za spašavanje njegovog života i očuvanje zdravlja.

Treće, u stavu 3. se navodi da maloletnik ne može odbiti saglasnost za preduzimanje medicinskog zahvata neophodnog za očuvanje njegovog života i zdravlja bez saglasnosti organa starateljstva. I ovom odredbom, smeštenom u deo zakonika o roditeljskom staranju, zaobilaze se roditelji. Time se sumnja u njihove dobre namere prema deci. Iskazuje se misao o tome da je organ starateljstva kada su u pitanju deca brižniji od roditelja. Zaboravlja se da roditelji i deca čine porodicu čiji su članovi emocionalno vezani i da dele i dobro i loše što im se dešava u životu. Odredba je uvredljiva za roditelje. Roditelji su odgovorni i dužni su da posvećuju posebnu brigu za očuvanje zdravlja svoje dece (član 2300). Uprkos ovoj obavezi roditelji se isključuju iz odlučivanja o važnim zdravstvenim pitanjima deteta kao što je odluka o preduzimanju medicinskih zahvata od kojih može da zavisi život. /40

3. Predlažem da se usvoji Varijanta II: Stav 2 člana 2292 se menja i dodaje se novi stav 3 tako da glasi:

DETE KOJE JE NAVRŠILO 15. GODINU ŽIVOTA I KOJE JE SPOSOBNO ZA RASUĐIVANjE MOŽE DATI PRISTANAK ZA PREDUZIMANjE MEDICINSKOG ZAHVATA.

MALOLETNO DETE, BEZ OBZIRA NA UZRAST, NE MOŽE ODBITI SAGLASNOST ZA PREDUZIMANjE MEDICINSKOG ZAHVATA BEZ ODOBRENjA ORGANA STARATELjSTVA, AKO JE MEDICINSKI ZAHVAT, PREMA SAZNANjIMA MEDICINSKE NAUKE, NEOPHODAN RADI SPAŠAVANjA ŽIVOTA ILI SPREČAVANjA NARUŠAVANjA ZDRAVLjA DETETA./41

Obrazovanje deteta

Član 2293

Nije u skladu sa Konvencijom o pravima deteta.

Predlažemo sledeću formulaciju:

Svako dete ima pravo na obrazovanje.

Dužnost je roditelja da obezbede obrazovanje detetu u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima i detetovim sposobnostima i sklonostima.

Dete koje je sposobno za rasuđivanje ima pravo da odluči koju će srednju školu pohađati. (treba izbaciti odrednicu 15 godina jer deca upisuju srednju školu i na uzrastu od 14 godina)./12

Mišljenje deteta

Član 2294

1. Se delimično preklapa sa članom 2286. Predlažemo spajanje ovih članova u jedan koji celovito treba da glasi:

Svako dete ima pravo da izrazi svoje mišljenje u stvarima koje ga se tiču i u kojima se odlučuje o njegovim pravima.

Mišljenju deteta mora se posvetiti dužna pažnja u skladu sa zrelošću deteta i stepenom razvoja.

Sudski i organi uprave dužni su da u svakom sudskom i upravnom postupku u kojem se odlučuje o njegovim pravima obezbede učešće deteta na način primeren njegovoj zrelosti i stepenu razvoja.

Sposobnost deteta da formira mišljenje, primeren način izražavanja mišljenja kao i samo mišljenje deteta kada ga dete ne iskazuje neposredno, utvrđuje se u saradnji sa školskim psihologom odnosno organom starateljstva, porodičnim savetovalištem ili drugom ustanovom specijalizovanom za posredovanje u porodičnim odnosima, a u prisustvu lica koje dete samo izabere.

Sudski i organi uprave dužni su da blagovremeno obaveste dete o ovom pravu kao i da mu daju sva obaveštenja koja su mu potrebna za formiranje mišljenja, neposredno ili preko organa starateljstva, školskog psihologa, porodičnog savetovališta ili druge ustanove specijalizovane za posredovanje u porodičnim odnosima.

Dete koje je navršilo 10. godinu života može slobodno i neposredno izraziti svoje mišljenje u svakom sudskom i upravnom postupku u kome se odlučuje o njegovim pravima.

Dete koje je navršilo 10. godinu života može se samo, odnosno preko lica koje izabere obratiti sudu ili organu uprave do okončanja postupka i zatražiti da neposredno izrazi svoje mišljenje.

Ukoliko organ koji odlučuje o pravu deteta oceni da bi neposredno izražavanje mišljenja deteta bilo očigledno u suprotnosti sa njegovim najboljim interesom i koji mu zbog toga uskrati pravo na izražavanje mišljenja, dužan je da tu odluku obrazloži.

Protiv te odluke dozvoljena je posebna žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke./12

2. U članu 2294. (u st. 1. i 3.) sadržane su odredbe koje ima član 2286, s tim što su odredbe ovog poslednjeg člana u odnosu na prethodni, donekle, izmenjene. U stavu 1. se navodi da "dete koje je sposobno da formira svoje mišljenje ima pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja". Razlika prema prethodnom članu je u tome što se u ovom stavu ne govori samo o iskazivanju mišljenja o stvarima koje se tiču deteta, već o iskazivanju mišljenja uopšte.

U stavu 3. U ovoj odredbi povezuje se mišljenje deteta sa svim postupcima u kojima se odlučuje o pravima deteta. Treba imati u vidu da je pojam "mišljenje", koje ima u vidu navedena odredba, neodređen, dok je svaki postupak o pravima deteta individualizovan, pa to dovodi u pitanje korektnost te zakonske odredbe. S druge strane, ova odredba podrazumeva da se u svakom postupku koji se vodi o pravima deteta mora saslušati dete i posvetiti se dužna pažnja tom mišljenju. Zaboravlja se da dete ima svog zakonskog zastupnika koji štiti njegove interese u postupcima pred sudovima i drugim organima kada se pred njima vodi postupak o pravima i obavezama deteta. Napred navedena odredba obavezivala bi i zakonskog zastupnika i organe pred kojima se vode postupci o pravima deteta da omoguće detetu da iskaže svoje mišljenje u svim tim postupcima o pravnom pitanju o kome se raspravlja. U tome nema logike. Ne samo da je nepotrebno obavezivati organe da saslušaju mišljenje deteta, već bi u većini slučajeva to iskazivanje mišljenja deteta, za njega bilo štetno.

Odredba nema sankciju. Ne kaže se šta će se desiti roditelju ili organu koji ne ispoštuju odredbu da u svakom postupku koji se vodi o pravima deteta ne saslušaju mišljenje deteta.

Navedena odredba udaljuje dete od njegove majke ili oca kao njegovog zakonskog zastupnika. Polazi od toga da dete i njegov roditelj imaju suprotne interese. Unapred se iskazuje nepoverenje deteta prema roditelju. Od deteta i roditelja prave se dva odvojena sveta.

U stavu 2. se ustanovljava pravo deteta "da blagovremeno dobije sva obaveštenja koja su mu potrebna za formiranje svog mišljenja". U odredbi nije izričito navedeno ko je dužan da detetu blagovremeno da sva navedena obaveštenja. Odgovor na ovo pitanje može se naći u stavu 3. istog člana. Po toj odredbi to bi bio svaki organ koji odlučuje o pravima deteta. Verovatno se misli i da bi to bili i roditelji deteta.

Šta bi značila ova obaveza roditelja i organa u realnom životu?

Roditelji bi bili dužni da detetu podnesu svu dokumentaciju koju imaju, a koja se odnosi na postupak koji se tiče deteta i koji je u toku. Pored toga bili bi dužni da mu predoče svoja saznanja o predmetu.

Organ koji vodi postupak bio bi dužan da dozvoli detetu da razgleda predmet povodom koga se vodi postupak i eventualno da mu odgovorno službeno lice referiše o stanju predmeta. U ovom slučaju javlja se problem – maloletno lice je poslovno nesposobno i ne može preduzimati radnje u postupku, što je prihvaćeno svuda i u svim postupcima. Stoga dete neće moći razgledati spis. Da li treba usaglašavati sve postupke koji se vode pred državnim i drugim organima sa odredbom stava 2. člana 2294. budućeg Građanskog zakonika da bi ta odredba imala smisla.

Ono što je navedeno u prva tri stava uobličava se u stavu 4. člana 2294. tako što se iskazuje kao pravo na slobodno i neposredno izražavanje mišljenja deteta koje je navršilo 10 godina života "u svakom sudskom i upravnom postupku u kome se odlučuje o njegovim pravima".

Uočljivo je da se uvek u ovim odredbama naglašava da se postupci vode o pravima deteta. Ne navodi se da bi se postupci mogli voditi i o obavezama deteta, što znači da dete može imati samo prava, a da ne mogu postojati njegove obaveze (na primer, u odnosu na naknadu štete, obaveze u vezi sa raspolaganjem imovinom i sl.).

Odredba stava 4. je neodređena. Da li je treba shvatiti tako da dete koje je navršilo 10 godina starosti u svakom sudskom i upravnom postupku u kome se odlučuje o njegovim pravima, može da slobodno i neposredno izrazi svoje mišljenje. Da li je time ustanovljena obaveza za sud i organ uprave da obavezno pozove dete i da u postupku koji vodi omogući detetu da iskaže svoje mišljenje. Ako se odredba shvati u tom smislu, sud i organ koji vodi postupak, bili bi dužni da obavezno obaveštavaju dete o postupku, da ga upoznaju sa postupkom i da ga pozivaju da učestvuje u postupku i da mu omoguće da da izjavu u kojoj će slobodno izraziti svoje mišljenje.

Ako se sprovedu sve te radnje, šta bi za postupak koji se vodi značila izjava deteta u kome bi ono izrazilo svoje mišljenje. Daje se pravo detetu da iskaže svoje mišljenje o nečem što ne razume zbog svoje životne nezrelosti. Iskazivanje mišljenja po navedenim odredbama nije samo pravo deteta, već i obaveza suda i drugog organa da mu to omogući. Koliko su ove odredbe van stvarnog toka događaja vidi se i po tome što i punoletan čovek nije u stanju da razume mnoge postupke koji se vode kod suda ili pred organom uprave, pa uzima advokata da ga zastupa u tim postupcima. Pred sudom i organom je dužan da da svoj iskaz samo ako se ukaže potreba da se sasluša kao svedok radi utvrđivanja važnih činjenica.

Navedenom odredbom iz stava 4. komplikuju se upravni i sudski postupci u kojima se odlučuje o nekom pravu koje pripada detetu. Pravo deteta koje je navršilo 10 godina starosti da u svakom tom postupku može da da izjavu kojom će izraziti svoje mišljenje, nije u interesu ni samog deteta. Data izjava s obzirom na životnu nezrelost deteta neće doprineti rešenju pitanja koje je predmet postupka niti uspehu deteta u tom postupku.

U stavu 5. Ova odredba otvara mnoga pitanja. Dete koje je navršilo 10 godina je poslovno nesposobno i ono ne može samostalno preduzimati radnje u sudskom i upravnom postupku. Stoga je sporno da li ono može samo da se obraća sudu ili upravnom organu. Dete ima zakonskog zastupnika, a to je po pravilu roditelj, koji ga zastupa u svim postupcima kada se odlučuje o njegovim pravima i interesima.

U ovoj odredbi se navodi da se dete može obratiti sudu ili organu uprave samo, "odnosno preko nekog drugog lica ili ustanove". U odredbi se izbegava navesti da se dete obraća sudu preko roditelja kao zakonskog zastupnika. Samom zakonskom odredbom dete koje je navršilo tek 10 godina zaobilazi se roditelj i upućuje se na neko drugo lice ili na ustanovu. Možda se podrazumeva da je dete u sukobu interesa sa roditeljem pa mu se traži spasenje u pomaganju "nekog drugog lica ili ustanove". Ko će oceniti da je dete u sukobu interesa sa roditeljem i odlučiti da dete ne zastupa roditelj, već neko treće lice ili ustanova? Iz navedene odredbe zaključuje se da će o tome odlučiti samo dete (dete koje je navršilo 10 godinu života!). Za zakonopisce nije bilo važno da li je nešto smisleno i realno. Jedino je bilo važno da se unese što više odredaba o pravima deteta, pa makar one bile i neostvarive i štetne po odnose deteta sa roditeljima.

Vrhunac zakonskog zamešateljstva je odredba stava 6.

Treba imati u vidu da odredbe stava 1. i stava 2. u odnosu na sposobnost deteta da formira svoje mišljenje prave razliku između deteta do 10 godina i deteta koje je navršilo 10 godinu života. Dete koje je navršilo 10 godina po odredbi stava 4. "može slobodno i neposredno izraziti svoje mišljenje u svakom sudskom i upravnom postupku", dakle, polazi se od toga da ne treba utvrđivati sposobnost za samostalno formiranje mišljenja deteta tog uzrasta. Prema odredbama st. 1. i 4. samo za dete do 10 godina treba utvrđivati sposobnost za formiranje i iskazivanje sopstvenog mišljenja. U odredbi stava 6. ne pravi se razlika između deteta mlađeg od 10 godina i deteta koje je navršilo 10 godina, već se predviđa da se za maloletno lice svih uzrasta utvrđuje sposobnost za formiranje mišljenja. Iz toga proizilazi da su odredbe st. 1. i 4. protivrečne odredbi stava 6.

U napred navedenom stavu 6. propisuje se da sud i organ uprave utvrđuju sposobnost deteta: 1. da formira svoje mišljenje i 2. da utvrdi mišljenje deteta. Nije rečeno koji to sud i koji organ uprave treba da utvrđuje sposobnost deteta da formira svoje mišljenje, ali se može pretpostaviti da su to sud, odnosno organ uprave pred kojima se vodi postupak o nekom pravu deteta.

Posebno je problematična odredba u stavu 6. da sud i organ uprave utvrđuju mišljenje deteta. Verovatno se ima u vidu da će sud i organ uprave kada dete nije u stanju da formira svoje mišljenje, sami utvrditi mišljenje deteta. Zamislite, dete do 10 godina starosti nije u stanju da formira svoje mišljenje u nekom sudskom i upravnom postupku, pa njegovo mišljenje utvrđuje sud, odnosno organ uprave. Ne može se ni pretpostaviti da je u tim postupcima celishodno utvrđivanje mišljenja deteta do 10 godina od strane suda ili organa uprave. Ne može se ni utvrditi mišljenje deteta do 10 godina u tim postupcima. Kakvo odsustvo realnosti! Kakav apsurd!

U stavu 6. je navedeno da će sud i organ uprave prilikom utvrđivanja sposobnosti deteta da formira svoje mišljenje i utvrđivanja njegovog mišljenja, sarađivati sa "školskim psihologom odnosno organom starateljstva, porodičnim savetovalištem ili drugom ustanovom specijalizovanom za posredovanje u porodičnim odnosima, a u prisustvu lica koje dete samo izabere". Zamislite, da zamešateljstvo bude veće, ova odredba uneta je u poglavlje o roditeljskom staranju, a u njoj se ne vidi roditelj. S obzirom na njen sadržaj da se, makar, našla u delu Zakonika koji se odnosi na decu bez roditeljskog staranja.

Odredba stava 6. predstavlja udar na porodicu, na porodično gnezdo, na decu, na roditelje. Dete se ne smešta u porodicu gde je njegova zaštita i izvor ljubavi. Oko njega zakon vidi neke institucije, državne organe i neka treća lica. Mišljenje deteta utvrđuje sud i organ da bi mu se omogućilo da se samo izjašnjava o svojim pravima i interesima. Sudu i organu uprave u tome pomažu školski psiholog, organ starateljstva, porodično savetovalište, ustanova za posredovanje u porodičnim odnosima. U postupku utvrđivanja sposobnosti za samostalno formiranje mišljenja i samog mišljenja prisustvuje lice koje dete izabere. Iz ovog scenarija se zaključuje da se ovo radi mimo znanja roditelja i bez njegovog učešća. Sledeći zaključak je da ova odredba ukazuje da nije dobro detetu sa roditeljem i da ono treba da traži savet od drugih, a ne od roditelja.

Kao alternativa, članu se dodaju 4 nova stava. Iz njih se izvodi zaključak da se formiranje i iskazivanje mišljenja deteta odnosi na iznošenje stava deteta o postupku koji se vodi pred sudom ili organom uprave u cilju zaštite njegovih prava i interesa.

Po prvom dodatom stavu dete koje je navršilo 10 godina "ima pravo da izabere lice, u koje ima poverenje, koje će mu pomoći da formira i izrazi svoje mišljenje". Ova odredba ne isključuje mogućnost da dete izabere upravo roditelja da mu pomogne da formira i iskaže svoje mišljenje. Ali, roditelj je najbliži svom detetu. On je njegov staralac. Stoga ne bi trebalo davati mogućnost izbora drugog lica, sem u slučaju da su dete i roditelj, povodom postupka koji se vodi, u sukobu interesa. Drugo lice izabrano kao savetnik predstavlja veštačku ogradu između roditelja i deteta. Ako se treće lice bez preke potrebe pojavi u porodici da uređuje porodične odnose, stvara se ambijent u kome lica izvan porodice, bez svoje krivice, razaraju porodicu.

U drugom dodatom stavu se navodi da je organ koji vodi postupak dužan da obavesti dete o mogućnosti izbora lica koje će mu pomoći da formira i iskaže svoje mišljenje. Zaboravlja se da u svakom postupku dete ima zakonskog zastupnika koji štiti njegova prava i interese. Kakav je cilj odredbe po kojoj organ mimo zakonskog zastupnika obaveštava dete o njegovim pravima u postupku, ako nije zaobilaženje zakonskog zastupnika odnosno roditelja.

Po trećem dodatom stavu organ koji odlučuje o pravu deteta može mu uskratiti pravo na izražavanje mišljenja ako oceni da je njegovo dato mišljenje u suprotnosti sa njegovim interesom, ali je organ u tom slučaju dužan da to uskraćivanje obrazloži. Pa zar se može i pretpostaviti da će dete biti u stanju da zastupa svoje interese u postupcima pred sudom i organom uprave koji postaju sve komplikovaniji. Zakon detetu daje pravo koje za njega predstavlja nemoguću misiju i nesavladiv teret. Da li je humano uvlačiti i opterećivati dete komplikovanim postupcima, a u nekima od tih postupaka teško se mogu uspešno snaći čak i advokati. Treba imati u vidu činjenicu da je dete pod roditeljskim staranjem. Kada se odlučuje o pravima deteta u okviru roditeljstva pred organom se pojavljuje zakonski zastupnik deteta, odnosno roditelj koji može angažovati i advokata da mu pomogne u zastupanju.

U četvrtom dodatom stavu propisuje se da dete ima pravo žalbe protiv odluke organa koji mu je uskratio pravo izražavanja mišljenja u postupku. Ne navodi se ko će savetovati dete pri izjavljivanju žalbe. Ova odredba otkriva nespojivost sa realnošću svih odredaba člana 2294. Nacrta. Naime, dete nema poslovnu sposobnost i ono ne može biti stranka u postupku pred sudom i organom uprave. Po zakonu žalbu ne može izjaviti dete, pošto nema poslovnu sposobnost. Žalbu može da izjavi samo njegov zakonski zastupnik, a to je najčešće roditelj deteta. Zakonski zastupnik zastupa dete i u postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima.

Odredbe člana 2294. Nacrta nisu ostvarive u praksi, a to je jedini i spasonosni njihov kvalitet, jer bi, inače, razdvajao decu od roditelja, loše uticao na razvoj i vaspitanje dece, potkopavao institut roditeljstva. Smatram da odredbe člana 2294. Nacrta treba brisati./40

3. Mišljenje deteta, kao i čl. 2295 i ostali članovi gde se radi o izražavanju mišljenja deteta predlažem da se uzrast od 10 godina zameni sposobnošću za rasuđivanje deteta ili sposobnošću deteta da formira mišljenje, nezavisno od uzrasta./41

Mišljenje deteta o ličnim i porodičnim pitanjima

Član 2295

Odredbe ovog člana imaju isto značenje kao i odredbe člana 2286. Postoji prividna, ali ne i suštinska razlika u tome što se u članu 2286. pravo na izražavanje mišljenja daje detetu koje je u stanju da formira svoje mišljenje, a u članu 2295. detetu koje je navršilo 10 godina života. S obzirom na to da se ne može ni pretpostaviti da je dete do 10 godina sposobno da formira mišljenje o relevantnim životnim pitanjima, može se reći da obe navedene odredbe imaju isto značenje.

U članu 2286. se navodi da dete ima pravo da slobodno izrazi svoje mišljenje u svim stvarima koje ga se tiču, a po članu 2295. ono ima pravo "da u svojoj porodici slobodno i neposredno izrazi mišljenje o svim pitanjima ličnog i porodičnog života koja ga se tiču". I po jednom i po drugom članu dete ima pravo da slobodno izrazi svoje mišljenje "u svim stvarima koje ga se tiču". Kada se u članu 2286. kaže da dete ima pravo da slobodno izrazi svoje mišljenje o svim stvarima koje ga se tiču, time se obuhvata i sloboda izražavanja mišljenja "o svim pitanjima ličnog i porodičnog života koja ga se tiču".

U odredbama člana 2295. pravo deteta na slobodno izražavanje mišljenja ograničava samo na pitanja ličnog i porodičnog života koja se njega tiču. Time se dete usmerava da vodi računa samo o svojim interesima, a ne i o interesima porodice, da razmišlja samo o svojim interesima, a ne o interesima sredine u kojoj živi i o drugim pitanjima koja su u krugu interesovanja čoveka.

Alternativnom rešenju mogu se dati iste zamerke koje su date na osnovno rešenje. Ipak, u nečem je realnije, a naime, polazi se od toga da neko dete od 10 godina ne može shvatiti mnoge životne probleme, pa se sloboda iskazivanja mišljenja daje samo detetu koje je u stanju da shvati njihov značaj.

Kao zaključak iznosim da odredbe ovog člana ne koriste ni detetu ni porodici. Daju pravo detetu koje mu se, i inače, ne osporava i udaljuju dete od porodice. Smatram da odredbama ovog člana nije mesto u Građanskom zakoniku./40

Smisao roditeljskog prava

Član 2297

Smatram da nije vaspitno da se detetu predočava da roditelj postoji samo zbog njega, da roditelj ima samo dužnosti prema detetu, da se prava roditelja u roditeljskim odnosima svode samo na obaveze zaštite ličnosti deteta, zaštitu prava i interesa deteta.

Odredba ovog člana nije ni u saglasnosti sa svrhom i ciljevima koji se postižu roditeljstvom. Roditeljsko staranje ne može se ostvariti ako se njegov smisao nalazi samo u dužnostima roditelja. Neke odredbe iz ovog dela Prednacrta sadrže i ovlašćenja roditelja, pa se pokazuje da je odredba člana 2297. u suprotnosti sa tim odredbama. Na primer, u članu 2299. se propisuje da staranje o detetu obuhvata: "čuvanje, podizanje, vaspitanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje, kao i upravljanje i raspolaganje imovinom deteta". Da bi se ovo ostvarilo roditelj ima pravo da od deteta zahteva ponašanje koje će omogućiti da ono bude sačuvano, podizano, vaspitano, obrazovano, i sl. U istom cilju roditelj je ovlašćen da prema detetu preduzima svrsishodne mere prema detetu, ali se tim merama ne sme vređati dostojanstvo deteta, fizički kažnjavati ili zlostavljati dete.

Prema članu 2290. Nacrta dete ima pravo da živi sa roditeljima. Ovo pravo sadrži i dužnost deteta da stanuje sa roditeljima i da ne napušta porodični dom. Ako maloletnik napusti roditeljsku kuću (što se može desiti iz više razloga), roditelji imaju pravo da ga vrate u porodicu, a dete je dužno da se tome pokorava.

U članu 2296. utvrđena je dužnost deteta da "roditeljima pomaže u skladu sa svojim godinama i zrelošću". Iz ove dužnosti proističe i pravo roditelja da zahteva od deteta da ispunjava ovu dužnost.

Kada se u odredbi člana 2297. kaže da pravo roditelja "postoji samo u meri koja je potrebna za zaštitu ličnosti, prava i interesa deteta", isključuje se mogućnost da roditelj to pravo može koristiti i u interesu ostalih članova porodice. Stoga, navedena odredba može imati negativne posledice za vođenje porodice i održavanje skladnih odnosa u njoj. Zar roditelj ne može iskoristiti svoje pravo iz roditeljskih odnosa da zahteva od deteta da poštuje i da ima dobre odnose sa drugim roditeljem, sa bratom i sestrom, da ih pomaže imovinski ili na neki drugi način, iako to nije samo u interesu deteta./40

Čuvanje i podizanje deteta

Član 2300

Veoma me je obradovala oduka Komisije za izradu građanskog zakonika da iz konačnog predloga izostave mnoge veoma sporne teme, od zabrane roditeljskih „vaspitnih ćuški” do surogat materinstva. Članovi komisije su imali sluha za reakcije javnosti i potvrdili da se kod nas ipak može nešto promeniti nabolje – da se vredi boriti argumentima. Iako u pisanju građanskog zakonika nije prevladala ona struja pravničkog mišljenja koja zakone vidi kao sredstvo „prevaspitavanja” naroda, sigurno je da će se predlozi koje smatra nerazumnim i veoma negativnim, a tiču se odnosa roditelja i dece, pojaviti u predlozima drugih zakona.

Najveću dobit od polemike oko vaspitanja dece vidim u tome što je javnost počela da se bavi ovom temom, tako da sada o njoj kolektivno više znamo./47

Zabrana fizičkog kažnjavanja deteta

Član 2301

1. Naslov ovog člana ne odgovora onome što je sadržina člana – a to je obaveza da dete štite od zlostavljanja od strane drugih lica, koja je već navedena u st. 2 čl. 2300./7

2. Naslov člana ne odgovara sadržini člana. Ako se ovim članom uvodi zabrana telesnog kažnjavanja predlažemo sledeću formulaciju.

Zabranjeno je dete kažnjavati kaznama koje povređuju njegov telesni integritet (telesno kažnjavanje).

Država je dužna da obezbedi podršku roditeljima u razvijanju roditeljskih kapaciteta za pozitivno roditeljstvo./12

3. Ovaj član treba dopuniti tako da glasi:

RODITELjI NE SMEJU FIZIČKI KAŽNjAVATI NI ZLOSTAVLjTI DETE I DUŽNI SU DA GA ŠTITE OD ZLOSTAVLjANjA OD STRANE DRUGIH LICA./41

4. Rubron i norma se ne slažu (fizičko kažnjavanje, a onda zlostavljanje ...), nesaglasnost treba otkloniti u pogledu ovih nejasnoća.

Roditelji imaju prema predlogu i obavezu da kod deteta razvijaju osećaj čuvanja životne sredine./44

5. Najnovija debata o tretmanu dece u nacrtu Građanskog zakonika Srbije, koja se “vuče” već više meseci, otvara filozofska pitanja o tome kako srpsko društvo vidi decu i odnose roditelja i dece. Ključno pitanje o kome se vodi rasprava je predlog u nacrtu Zakonika da se roditeljima zakonom zabrani svako fizičko kažnjavanje dece pod pretnjom njihovog oduzimanja. Predlog je da, kada dete prijavi ili tuži roditelja da ga je fizički kaznio, odgovarajuće institucije reaguju i opomenu roditelje, a ako se situacija ponovi, da država dete oduzme i da ga na usvajanje.

Država bi na ovaj način postala arbitar porodičnih odnosa sa obrazloženjem da je fizička kazna štetna za dete i da ugrožava njegova prava. Pošto fizičko kažnjavanje deteta označava loše roditeljstvo, po mišljenju države i stručnjaka koje ona okuplja, država će u takvim situacijama faktički prisvojiti dete od roditelja i odrediti njegovo dalje odgajanje i razvoj.

U pozadini ovakvog razumevanja opšte uloge države u odnosu na porodicu nalazi se jedna stara filozofska ideja koja potiče još od Platona. Reč je o ideji o hiper-regulaciji, koja podrazumeva da država treba planski da reguliše sve aspekte života u zajednici.

Platon je zagovarao praksu da se deca od malih nogu oduzimaju od roditelja i da ih država odgaja u internatima u kojima bi svako dete, “stručno”, dobijalo obrazovanje prema svojim talentima, tako da pripadne jednoj od društvenih kasti: neka deca će biti obrazovana za vojnike, neka za lekare, neka za pekare, a neka za NGO aktiviste. Roditelji tako ne bi imali nikakvih briga osim da proizvode decu i da služe državu, a za sve ostalo bi se pobrinula država sama sa svojom armijom stručnjaka.

Platonov predlog suštinski je blizak savremenoj ideji o dominaciji države i “profesije” ili “eksperata” nad porodičnim odnosima. To savremeno stanovište sugeriše da bi stručnjaci trebalo da odlučuju o tome da li je roditelj podoban da bude roditelj zato što je istukao dete po zadnjici, a država će, po savetu tih eksperata, decu oduzimati i oslobađati tradicionalnog načina odrastanja sa svojim roditeljima.

U savremenom grčkom društvu, u istoj toj Atini u kojoj je živeo Platon, fizičko kažnjavanje dece je, naravno, dopušteno, a država se veoma uzdržava da se bez preke potrebe meša u porodične odnose.

Sam Platon je živeo u robovlasničkom društvu u kome je porodični život bio organizovan tako da su, primera radi, slobodni Grci (ljudi koji nisu bili robovi) redovno imali konkubine, družili se sa “dečacima” (pedofilija je bila društveno prihvaćena), a ljudi koji su kritikovali dominantne društvene vrednosti i religiju (poput Sokrata) su ubijani ili proganjani. Njegove ideje o odgajanju dece, međutim, ni tada nisu bile prihvaćene.

Da li će one biti prihvaćene u novom Građanskom zakoniku Srbije? (Danas)/48

Obrazovanje deteta

Član 2303

1. Smatramo da je u skladu sa Konvencijom o pravima deteta da se prihvati alternativa stavu 3, da odluku donosi sud a ne organ starateljstva./7

2. Stav 2. brisati. Neslaganje roditelja po svakom pitanju treba isto tretirati te predlažemo da se ne definiše posebno za ovu situaciju već i da za nju važi opšte pravilo postupanja u slučaju neslaganja roditelja./12

3. Umesto sadašnjeg teksta:

Roditelji imaju pravo da detetu obezbede obrazovanje koje je u skladu sa njihovim verskim i etičkim uverenjima, treba:

RODITELjI I ZAKONSKI STARAOCI IMAJU PRAVO DA SVOJOJ DECI OBEZBEDE VERSKO I MORALNO OBRAZOVANjE U SKLADU SA SVOJIM UVERENjIMA.

Naime, ova izmena je predložena radi usklađivanja sa Ustavom (čl. 43 st. 5 Ustava) jer je u diskusiji ukazano na razliku između ta dva teksta.

U st. 3 čl. 2303 treba razmotriti da li u slučaju nesporazuma roditelja treba da odlučuje sud ili ogran starateljstva, jer u načelu o pravima odlučuje sud a ne organ strateljstva, a može se još dodati:

''UZIMAJUĆI U OBZIR I ŽELjU DETETA AKO JE TO U NjEGOVOM NAJBOLjEM INTERESU, KAO I OSTALE RELEVANTNE OKOLNOSTI (OČUVANjE LIČNOG I PORODIČNOG IDENTITETA DETETA, NjEGOVU NACIONALNU, KULTURNU, ETNIČKU, JEZIČKU I VERSKU PRIPADNOST I POREKLO I SLIČNO).''/41

4. U pogledu obezbeđivanja obrazovanja u slučaju neslaganja roditelja – odluku donosi organ starateljstva, uz alternativu da to čini sud.

Nije primereno da to čini sud i vrši na taj način roditeljsko pravo. Stoga je moje lično mišljenje protiv ove alternative.

Uređeno je i vršenje roditeljskog prava kao i rešavanje nesporazuma roditelja u vršenju roditeljskog prava od strane suda uzimajući u obzir najbolji interes deteta uz alternativu da to radi organ starateljstva, pa odredba člana2310. o nesporazumu uporodici koji ima drugačiju sadržinu od člana 2303. treba usaglasiti posle javne rasprave.

Isto važi i za samostalno vršenje roditeljskog prava.

Najveći broj sporova pred sudovima odnosi se na vršenje roditeljskog prava, pa ove odredbe treba detaljno preispitati posle javne rasprave, budući da su sadašnja zakonska rešenja nepotpuna./44

Zastupanje deteta

Član 2304

1. Podržavamo prvu formulaciju./12

2. Ova odredba bi bila prihvatljiva kada bi se odnosila samo na zakonsko zastupanje maloletnika, odnosno na zastupanje poslovno nesposobnog deteta. Ako dete nema poslovnu i procesnu sposobnost zastupa ga roditelj kao zakonski zastupnik. Tako treba shvatiti zakonsku odredbe o zastupanju deteta kada u njoj stoje i reči: "izvan granica poslovne i procesne sposobnosti deteta".

Međutim, odredba kazuje da roditelji imaju pravo i dužnost da zastupaju samo dete koje nema poslovnu i procesnu sposobnost. Iz odredbe proizilazi da roditelj ne bi mogao odnosno ne bi imao pravo da zastupa dete koje ima poslovnu i procesnu sposobnost. Prema stanju zakonodavstva koje uređuje poslovne odnose i prema procesnim zakonima lice koje ima poslovnu sposobnost, a u ta lica spada i maloletnik sa poslovnom sposobnošću (na primer, koji je zaključio brak), može ovlastiti poslovno sposobno lice da ga zastupa u pravnim poslovima i u procesnim stvarima.

Odredba stava 1. može se tumačiti tako da poslovno sposobno dete ne bi moglo ovlastiti roditelja da ga zastupa u pravnim poslovima i sudskim i upravnim postupcima. Očigledno je da bi tako shvaćena odredba ograničavala i dete i roditelje. Sputavala bi slobodu deteta koje ima poslovnu sposobnost da bira punomoćnika.

Uz stav 1. predložena je alternativa tako da taj stav glasi: "Roditelji su zakonski zastupnici svoje maloletne dece". Smatram da ne bi trebalo propisivati da su roditelji zakonski zastupnici one maloletne dece koja imaju poslovnu sposobnost, na primer, stupanjem u brak. Stoga bi bilo prihvatljivije da ta odredba glasi: "Roditelji su zakonski zastupnici svoje dece koja nemaju poslovnu sposobnost".

U stavu 2. se navodi:

"U pogledu pitanja o kojima maloletno dete ima pravo da odlučuje samostalno, roditelji ga mogu zastupati samo uz njegovu saglasnost".

U ovoj odredbi izjednačava se samostalno odlučivanje sa poslovnom sposobnošću, a to, rečeno narodski, predstavlja mešanje baba i žaba. Ako dete bez poslovne sposobnosti ima pravo da o nekom pitanju odlučuje samostalno, to ne znači da će ono po tom pitanju moći samo da zaključi ugovor ili da ima parničnu sposobnost ako se o tom pitanju povede parnica. Maloletno dete bez poslovne sposobnosti ne može ni ovlastiti roditelje da ga zastupaju. Zato su roditelji po slovu zakona, a ne po ovlašćenju, zakonski zastupnici poslovno nesposobne dece. Ovo što je navedeno smatram razlogom da se stav 2. briše./40

Izdržavanje deteta

Član 2305

Ovaj član navodim samo zbog toga što se u njemu kaže da roditelji imaju, ne samo dužnost, već i pravo da izdržavaju dete. Smeta mi ono što se dužnost izdržavanja iskazuje i kao pravo izdržavanja. Svrha je zakonske odredbe da se roditelju utvrdi obaveza izdržavanja deteta. Stoga bi ovu odredbu trebalo iskazati rečima: "Roditelji su dužni da izdržavaju dete... ".

Član 2305. nije jedini u kome se obaveza ili dužnost u tekstu Prednacrta iskazuje kao pravo i obaveza ili kao pravo i dužnost. To se čini i u čl: 2299, 2300, 2302, 2304, 2306. Ne može se poreći da dužnosti iz ovih odredaba ne čine zadovoljstvo roditeljima i da im ispunjavaju život, ali nije ispravno da se te obaveze ili dužnosti pretvaraju u prava.

Kada bi ovaj član imao i ovaj drugi stav oni bi bili u nesaglasju. Naime, kada se u prvom stavu kaže da roditelji upravljaju i raspolažu imovinom deteta, podrazumeva se da oni upravljaju i raspolažu svom imovinom deteta, uključujući i upravljanje i raspolaganje i "prihodom koje je steklo dete mlađe od 15 godina". Po stavu 2. roditelji ne bi mogli da raspolažu "prihodom koji je steklo dete" starije od 15 godina. Po stavu 1. roditelji mogu da raspolažu svom imovinom deteta bez obzira na njegove godine u šta spadaju i prihodi od imovine deteta.

Stoga, ne bi trebalo prihvatiti alternativno rešenje, odnosno dodati stav 2. uz stav 1./40

Zajedničko vršenje roditeljskog prava

Član 2307

Podržavamo alternativnu varijantu. Predlažemo da se stavu drugom doda: „osim kada sud donese odluku o samostalnom vršenju roditeljskog prava jednog roditelja jer je zajedničko vršenje roditeljskog prava u očiglednoj suprotnosti sa najboljim interesom deteta“. Predlažemo da se doda i stav 3:

Kada roditelji vode odvojeni život dužni su (alternativa: mogu) da sačine sporazum o vršenju roditeljskog prava koji sadrži: prebivalište deteta, vreme koje dete provodi sa jednim, a koje sa drugim roditeljem, način na koji roditelji dele izdržavanje deteta, način na koji dele vršenje obaveza oko deteta.

Smatramo da je ovo neophodno da bi se obezbedila kakva takva izvesnost o odnosima u porodici kako kada roditelji od početka života deteta ne žive zajedno, tako i kada zajednica života prestane./12

Nesporazum roditelja o vršenju roditeljskog prava

Član 2308

Stav 2. može opstati samo ako se prihvati prva formulacija člana 2307, i u tom slučaju predlažemo da se stav 2. prebaci u prethodni član. Predlažemo takođe da se ovde naglasi hitnost postupka i da se predvidi donošenje odluke u roku od 15 dana od dana podnošenja tužbe. Radiće se uvek o pojedinačnim pitanjima koja je moguće rešiti u kratkom roku. Najčešće su to pitanja lečenja deteta i još češće putovanje u inostranstvo odnosno promena prebivališta deteta./12

Samostalno vršenje roditeljskog prava

Član 2309

Podržavamo prvu opciju. Ukoliko se prihvati alternativna varijanta člana 2307, onda stav 2 postaje neodrživ. Ako se prihvati prva formulacija člana 2307 onda stav 2. treba precizirati i nakon „kada živi sam sa detetom“ treba dodati „od detetovog rođenja ili usled prestanka zajednice života deteta“./12

Nesporazumi u porodici

Član 2310

1. Naslov ovog člana ne odgovora onome što je sadržina člana – a to je nepostojanje saglasnosti oba roditelja oko pitanja koje se tiče života deteta. Ovde se ne radi o tome da postoji neki nesporazum, već o tome da postoji nesaglasnost roditelja, što je već regulisano čl. 2308./7

2. Član 2310. i 2308. se preklapaju. Smatramo da u osnovi nesporazume treba da rešava organ starateljstva, te bismo se založili za tu opciju zbog brzine odlučivanja./12

Sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava

Član 2311

Treba posmatrati u svetlu pretpostavke zajedničkog vršenja roditeljskog prava i kada ne postoji zajednica života. Ako se takva pretpostavka usvoji i omogući roditeljima da sporazumom definišu sva osnovna pitanja unapred, to bi značilo da u situaciji kada jedan roditelj ne vrši roditeljsko pravo postoji jako veliki razlog da tako ne bude. U tom slučaju obim prava koji ostaje roditelju koji ne vrši roditeljsko pravo shodno stavu 3. ovog člana je preširok i ide na štetu roditelja koji samostalno vrši roditeljsko pravo, a koji može biti onemogućen u donošenju važnih odluka od strane drugog roditelja (a što se u praksi događa). Ako bi prevagnula opcija da ne važi pretpostavka zajedničkog vršenja roditeljskog prava onda se zalažemo da u drugom stavu ovog člana ostanu isključivo preduzimanje većih medicinskih zahvata i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti./12

Korektivni nadzor

Član 2313

Stav 2, posle upozorava roditelje na nedostatke u vršenju roditeljskog prava dodati „i nalaže mere za njihovo ispravljanje“.

Dodati posle stava 2 stav koji glasi:

Organ starateljstva prati sprovođenje naloženih mera, zamenjuje ih drugom merom ili ukida na osnovu rezultata praćenja./12

Potpuno lišenje roditeljskog prava

Član 2314

Predlog da se dodaju sledeća dva nova stava:

SUDSKOM ODLUKOM O LIŠENjU RODITELjSKOG PRAVA, RODITELjU KOJI JE LIŠEN RODITELjSKOG PRAVA MOŽE BITI PRIZNATO PRAVO NA ODRŽAVANjE LIČNIH KONTAKATA SA DETETOM, UKOLIKO ON ILI DETE TO ZAHTEVAJU, A SUD UTVRDI DA JE TO U NAJBOLjEM INTERESU DETETA.

SUD ĆE ODLUČITI DA LI ĆE SE LIČNI KONTAKTI OSTVARIVATI UZ NADZOR. (PREDSTAVNIK CENTRA ZA SOCIJALNI RAD)./39

Kada se roditeljsko pravo produžava

Član 2318

Članove2318-2320 Prednacrta koje se odnose na produženje roditeljskog prava brisati jer nisu u skladu ni sa odredbama Konvencije UN o pravima deteta ni sa odredbama Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom.

Čini mi se da je u tom delu dovoljno samo uputiti na primenu čl. 34 prednacrta, ali treba prodiskutovati da li je i to potrebno ili se podrazumeva pa bi čak bilo suvišno upućivati na primenu čl. 34.

Novi član 2318 bi mogao da glasi:

UKOLIKO DETE NI NAKON STICANjA PUNOLETSTVA NIJE U STANjU DA SE SAMO STARA O SEBI I O ZAŠTITISVOJIH PRAVA I INTERESA NI UZ POMOĆ I PODRŠKU ODNOSNO KOJE SVOJIM POSTUPCIMA NEPOSREDNO UGROŽAVA SOPSTVENA PRAVA I INTERESE ILI PRAVA I INTERESE DRUGIH LICA PRIMENIĆE SE ČL. 34 PREDNACRTA./39

Nadležnost

Član 2321

U delu koji se odnosi na Usvojenje, po mom mišljenju treba zadržati samo odredbe o potpunom usvojenju, jer nepotpuno (raskidivo) usvojenje nije u najboljem interesu deteta. Nepotpuno usvojenje nije predviđeno ni u nekim državama bivše Jugoslavije. Npr. u Crnoj Gori je izostavljeno izmenama i dopunama Porodičnog zakona iz 2016. godine, nepotpuno usvojenje nije predviđeno ni Obiteljskim zakonom Hrvatske (2015. g.) ni Slovenije, dok je u Porodičnom zakonu Federacije BiH (čl. 102-103, 117, 120-123), Rep. Srpske (čl. 150 – 155) i Makedonije nepotpuno usvojenje zadržano./41

Maloletstvo usvojenika

Član 2323

Usvojenje punoletnog lica: Po mom mišljenju alternativu ne treba prihvatiti. Ona je uneta zbog toga što se ranije u javnoj raspravi pojavo taj predlog ali on nema opravdanje jer su roditelji i roditeljski odnos pre svega potrebni detetu dok je maloletno, kako bi mu se obezbedilo roditeljsko staranje a kad postane punoletno ionako prestaje roditeljsko pravo i usvojenje više nema za njega veći značaj./41

Saglasnost roditelja usvojenika

Član 2328

Predlog novog člana 2328-a:

SAGLASNOST RODITELjA ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOST OGRANIČENA

ZA USVOJENjE DETETA POTREBNA JE SAGLASNOST RODITELjA ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOST OGRANIČENA. RODITELjU KOJI NIJE U STANjU DA SHVATI ZNAČAJ I POSLEDICE USVOJENjA BIĆE PRUŽENA PODRŠKA ZA RAZUMEVANjE TAKVE ODLUKE.

AKO REŠENjEM O OGRANIČENjU POSLOVNE SPOSOBNOSTI NIJE UTVRĐENO DA RODITELj NIJE U STANjU DA DONOSI TAKVE ODLUKE NjEGOVA SAGLASNOSTJE POTREBNA.

AKO RODITELj IZ ST. 1 OVOG ČLANA IZ NEOPRAVDANIH RAZLOGA I SUPROTNO NAJBOLjEM INTERESU DETETA ODBIJE DA DASAGLASNOST SA USVOJENjEM, SUD ĆE U VANPARNIČNNOM POSTUPKU, NA PREDLOG ORGANA STARATELjSTVA, UTVRDITI DA LI JE USVOJENjE U NAJBOLjEM INTERESU DETETA I DONETI ODLUKU O DAVANjU SAGLASNOSTI SA USVOJENjEM.

ORGAN STARATELjSTVA ĆE ZATRAŽITI OD VANPARNIČNOG SUDA SAGLASNOST SA USVOJENjEM DETETA ČIJEM RODITELjU JE POSLOVNA SPOSOBNOST OGRANIČENA I U SLUČAJU DASAGLASNOST TOG RODITELjA NIJE MOGUĆE PRIBAVITI.

RODITELj ČIJA POSLOVNA SPOSOBNOST JE OGRANIČENA MORA BITI OBAVEŠTEN O POKRETANjU POSTUPKA ZA USVOJENjE, BEZ OBZIRA DA LI JE NjEGOVA SAGLASNOST ZA USVOJENjE POTREBNA./39

Kada nije potrebna saglasnost roditelja usvojenika

Član 2329

1. Smatramo da će doći do ozbiljne povrede čl. 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima i Konvencije o pravima deteta ako ostane odredba da saglasnost roditelja za usvojenje nije potrebna ako je roditelj lišen prava da odlučuje o bitnim pitanjima koja se tiču života deteta. Kako ovakvo lišenje predstavlja delimično lišenje roditeljskog prava prilikom kog roditelju ostaju prava na staranje i na viđanje, nejasno je kako će se onda tako dete dati na usvojenje.

Isti problem se javlja i kada je u pitanju roditelj koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti, zbog toga što se takvom licu postavlja staralac koji odlučuje u ime i za račun lica koje je lišeno poslovne sposobnosti. Na ovaj način došlo bi do ozbiljnog kršenja prava na roditeljstvo osoba sa invaliditetom./7

2. Saglasnost roditelja za usvojenje nije potrebna: ako je roditelj potpuno lišen roditeljskog prava; (OVO BRISATI: AKO JE RODITELj LIŠEN PRAVA DA ODLUČUJE O PITANjIMA KOJA BITNO UTIČU NA ŽIVOT DETETA I AKO JE RODITELj POTPUNO LIŠEN POSLOVNE SPOSOBNOSTI.)

AKO RODITELj KOJI JE LIŠEN PRAVA DA ODLUČUJE O PITANjIMA KOJA BITNO UTIČU NA ŽIVOT DETETA IZ NEOPRAVDANIH RAZLOGA I SUPROTNO NAJBOLjEM INTERESU DETETA ODBIJE DA DA SAGLASNOST SA USVOJENjEM, SUD ĆE U VANPARNIČNNOM POSTUPKU, NA PREDLOG ORGANA STARATELjSTVA, UTVRDITI DA LI JE USVOJENjE U NAJBOLjEM INTERESU DETETA I ODLUČITI O DAVANjU SAGLASNOSTI SA USVOJENjEM./39

Bračni status usvojioca

Član 2334

Smatramo da st. 4 ovog člana predstavlja oblik diskriminacije osoba u odnosu na njihovo bračno stanje, što je zabranjeno Ustavom i Zakonom o zaštiti od diskriminacije./7

Odnos usvojenika i roditelja

Član 2340

Stav 2. nije u skladu sa Konvencijom o pravima deteta i pravom deteta na očuvanje identiteta koje podrazumeva i porodično poreklo, pa i odnose sa krvnim srodnicima bez obzira što se prekida njegova pravna i faktička veza sa roditeljima.

Takođe, pravne posledice usvojenja koje su velike treba detaljno definisati, što u predloženom tekstu nije slučaj. /12

Maloletstvo hranjenika

Član 2351

Hranjeništvo se može zasnovati samo ako je dete maloletno.

Zasnovano hranjeništvo može se produžiti i posle navršenih 18 godina života hranjenika, ako HRANjENIK ZBOG INTELEKTUALNIH I/ILI PSIHOSOCIJANIH TEŠKOĆA NIJE SPOSOBAN DA SE SAMOSTALNO STARA O SEBI I ZAŠTITI SVOJIH PRAVA NI UZ POMOĆ I PODRŠKU.

ZA PRODUŽENjE HRANjENIŠTVA IZ PRETHODNOG STAVA POTREBNA JE SAGLASNOST HRANjENIKA, UKOLIKO JE U STANjU DA SHVATI ZNAČAJ I POSLEDICE PRODUŽENjA HRANjENIŠTVA.

HRANjENIŠTVO SEMOŽE PRODUŽITI BEZ SAGLASNOSTI PUNOLETNOG HRANjENIKA SAMO UKOLIKO SUD, NA PREDLOG ORGANA STARATELjSTVA, UTVRDI DA HRANjENIK NIJE SPOSOBAN ZA SAMOSTALAN ŽIVOT UZ POMOĆ I PODRŠKU./39

Porodični status hranjenika

Član 2352

Hranjeništvo se može zasnovati ako je dete bez roditeljskog staranja.

Hranjeništvo se može zasnovati i ako je dete pod roditeljskim staranjem, ako ima INTELEKTUALNE ILI PSIHOCOSIJALNE TEŠKOĆE ILIje dete sa poremećajem u ponašanju.

Detetom bez roditeljskog staranja u smislu ovog zakonika smatra se: dete koje nema žive roditelje, dete čiji su roditelji nepoznati ili je nepoznato njihovo boravište, dete čiji su roditelji potpuno lišeni roditeljskog prava odnosno poslovne sposobnosti, dete čiji su roditelji lišeni prava na čuvanje i podizanje odnosno vaspitavanje deteta i dete čiji se roditelji ne staraju o detetu ili se staraju o detetu na neodgovarajući način.

Kada su hranjenici braća i sestre, po pravilu se hranjeništvo zasniva sa istim hraniocem./39

Saglasnost roditelja hranjenika

Član 2353

Hranjeništvo se može zasnovati samo uz saglasnost roditelja deteta.

Za zasnivanje hranjeništva nije potrebna saglasnost roditelja ako su oni nepoznati ili je nepoznato njihovo boravište, ako nisu živi ili su potpuno lišeni roditeljskog prava.

UKOLIKO RODITELj DETETA JOŠ NIJE STEKAO POSLOVNU SPOSOBNOST, NjEGOVA SAGLASNOST ZA ZASNIVANjE HRANjENIŠTVA JE POTREBNA AKO JE SPOSOBAN ZA RASUĐIVNjE ODNOSNO AKO JE U STANjU DA SHVATI PRAVNI ZNAČAJ I POSLEDICE HRANjENIŠTVA

UKOLIKO JE RODITELj LIŠEN PRAVA NA ČUVANjE I PODIZANjE ODNOSNO VASPITAVANjE DETETA ILI SE NE STARA O DETETU ILI SE STARA O DETETU NA NEODGOVARAJUĆI NAČIN, POSTUPAK ZA ZASNIVANjE HRANjENIŠTVA MOŽE BITI POKRENUT SAMO UKOLIKO SE RODITELj SAGLASI SA ZASNIVANjEM HRANjENIŠTVA.

UKOLIKO SE RODITELj IZ PRETHODNOG STAVA NE SAGLASI SA ZASNIVANjEM HRANjENIŠTVA, HRANjENIŠTVO MOŽE BITI ZASNOVNO I BEZ NjEGOVE SAGLASNOSTI UKOLIKO MU JE PRETHODNO PRUŽENA ODGOVARAJUĆA STRUČNA POMOĆ I PODRŠKA ZA PRAVILNO OSTVARIVANjE RODITELjSKOG PRAVA A RODITELj I DALjE ZANEMARUJE STARANjE O DETETU. ORGAN STARATELjSTVA ĆE ODREDITI MERE, NAČIN I POSTUPAK PRUŽANjA STRUČNE PODRŠKE RODITELjIMA IZ PRETHODNOG STAVA.

ALTERNATIVA: DA LI DA U TOM SLUČAJU ODLUKU DONOSI SUD:

U SLUČAJU IZ STAVA 5 OVOG ČLANA ORGAN STARATELjSTVA ĆE POKRENUTI POSTUPAK PRED VANPARNIČNIM SUDOM ZA DAVANjE SAGLASNOSTI NA ZASNIVANjE HRANjENIŠTVA, AKO OCENI DA JE SMEŠTAJ DETETA U HRANITELjSKU PORODICU U NAJBOLjEM INTERESU DETETA./39

Načini prestanka hranjeništva

Član 2360

U ČL. 2360 U ST. 4 DODATI DEO KOJI JE MARKIRAN ŽUTOM BOJOM I VELIKIM SLOVIMA

Hranjeništvo prestaje kada: dete navrši 18. godinu života; stekne potpunu poslovnu sposobnost pre punoletstva; bude usvojeno; umre dete ili hranilac; kao i kada više hranjeništvo nije u najboljem interesu deteta.

Hranjeništvo se može produžiti najkasnije do navršene 26. godine života deteta ako se dete redovno školuje.

U slučaju smrti hranioca, lice koje je sa njim živelo u istoj porodičnoj zajednici ima prvenstvo prilikom zasnivanja novog hranjeništva.

Organ starateljstva može doneti odluku o prestanku hranjeništva na zahtev hranioca, na zahtev roditelja odnosno staraoca hranjenika ili na njihov sporazumni zahtev, KAO I NA ZAHTEV HRANjENIKA KOJI JE SPOSOBAN DA SHVATI PRAVNI ZNAČAJ I POSEDICE SVOG ZAHTEVA.

Organ starateljstva dužan je da donese odluku o prestanku hranjeništva ako utvrdi da je prestala potreba za hranjeništvom ili da hranjeništvo više nije u najboljem interesu deteta./39

Odluka o stavljanju pod starateljstvo

Član 2363

U ČL. 2363 U ST. 4 DODATI DEO KOJI JE MARKIRAN ŽUTOM BOJOM I VELIKIM SLOVIMA

Odluku o stavljanju pod starateljstvo donosi organ starateljstva.

Odluka o stavljanju pod starateljstvo obavezno sadrži i plan staranja.

Odlukom o stavljanju pod starateljstvo organ starateljstva postavlja staraoca i odlučuje o smeštaju štićenika.

UKOLIKO JE RODITELj ŠTIĆENIKA PRE NEGO ŠTO JE POSTAO NESPOSOBAN DA SE STARA O DETETU IZRAZIO SVOJU VOLjU I ŽELjU U POGLEDU IZBORA STARAOCA U KONTINUIRANOM OVLAŠĆENjU PUNOMOĆNIKA KOJE JE OVERENO OD STRANE SUDA/NOTARA,ORGAN STRATELjSTVA JE DUŽAN DA UZME U OBZIR ŽELjU RODITELjA, AKO JE TO U NAJBOLjEM INTERESU DETETA.

UKOLIKO RODITELj NIJE OSTAVIO KONTINUIRANO OVLAŠĆENjE PUNOMOĆNIKA U POGLEDU IZBORA STARAOCA DETETA, ILI ORGAN STARATELjSTVA OCENI DA IZBOR RODITELjA NIJE U NAJBOLjEM INTERESU DETETA, POKUŠAĆE NAJPRE DA SMESTI ŠTIĆENIKA U SRODNIČKU PORODICU.

U REŠENjU O POSTAVLjANjU STARAOCA ORGAN STRATELjSTA MORA OBRAZLOŽITI RAZLOGE ZBOG KOJIH NIJE UVAŽIO IZBOR STRAOCA KOJI JE RODITLj IZRAZIO U KONTINUIRANOM OVLAŠĆENjU PUNOMOĆNIKA.

Ako štićenik ima imovinu, popis i procenu vrednosti imovine štićenika vrši stalna komisija organa starateljstva./39

Ko se postavlja za staraoca

Član 2364

Posle ovog člana treba dodati čl. 2364a koji bi glasio:

Postavljanje staraoca u slučaju unapred datih direktiva

“UKOLIKO JE RODITELj ŠTIĆENIKA PRE NEGO ŠTO JE POSTAO NESPOSOBAN DA SE STARA O DETETU IZRAZIO SVOJU VOLjU I ŽELjU U POGLEDU IZBORA STARAOCA, ILI UKOLIKO JE TU ŽELjU IZRAZIO U POGLEDU IZBORA STARAOCA U SLUČAJU DA ON SAM, VLASTODAVAC, POSTANE NESPOSOBAN DA SE STARA O SEBI I SVOJIM PRAVIMA I INTERESIMA U UNAPRED DATIM DIREKTIVAMA, KOJE JE OVERENO OD STRANE SUDA/NOTARA, ORGAN STRATELjSTVA JE DUŽAN DA UZME U OBZIR ŽELjU RODITELjA, AKO JE TO U NAJBOLjEM INTERESU DETETA ODNOSNO ŽELjU VLASTODAVCA KOJU JE IZRAZIO DOK JE BIO U STANjU DA JE IZRAZI.

UKOLIKO RODITELj ODNOSNO VLASTOVDAVAC NIJE UNAPRED OSTAVIO DIREKTIVE U POGLEDU IZBORA STARAOCA DETETA ILI SOPSTVENOG STARAOCA, ILI ORGAN STARATELjSTVA OCENI DA IZBOR RODITELjA NIJE U NAJBOLjEM INTERESU DETETA, POKUŠAĆE NAJPRE DA SMESTI ŠTIĆENIKA U SRODNIČKU PORODICU.

U REŠENjU O POSTAVLjANjU STRAOCA ORGAN STRATELjSTA MORA OBRAZLOŽITI RAZLOGE ZBOG KOJIH NIJE UVAŽIO IZBOR STRAOCA KOJI JE RODITELj ODNOSNO VLASTODAVAC IZRAZIO U UNAPRED DATIM DIREKTIVAMA.”/41

Mišljenje štićenika

Član 2365

Štićenik KOJI U STANjU DA FORMIRA SVOJE MIŠLjENjE (UMESTO KOJI JE navršio 10. godinu života i koji je sposoban za rasuđivanje) ima pravo da predloži da mu određeno lice bude ili ne bude postavljeno za staraoca.

Predlog štićenika mora biti uzet u obzir, u meri u kojoj je to moguće i ako je u interesu štićenika.

Organ starateljstva je dužan da obrazloži odluku kojom štićenikov predlog nije usvojen.

Alternativa: Stav 1 menja tako da glasi:

Štićenik koji je sposoban za rasuđivanje (bez obzira na uzrast) ima pravo da predloži da mu određeno lice bude ili ne bude postavljeno za staraoca./39

Ko se ne može postaviti za staraoca

Član 2366

Za staraoca se ne može postaviti lice ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOST OGRANIČENA; LICE KOJE JE LIŠENO roditeljskog prava; čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika; kao i lice od koga se, s obzirom na njegove lične odnose sa štićenikom, roditeljima štićenika ili drugim srodnicima, ne može očekivati da će pravilno obavljati poslove staraoca.

ALTERNATIVA čl. 2366 stav 1:

Za staraoca se ne može postaviti lice ČIJA JE POSLOVNA SPOSOBNOST U DOMENU BRIGE O DETETU OGRANIČENA. /39

Uvažavanje štićenika

Član 2375

Treba dodati stav 2:

“ŠTIĆENIK IZ PRETHODNOG STAVA IMA PRAVO ŽALBE ORGANU STARATELjSTVA UKOLIKO STARALAC NIJE UVAŽIO NjEGOVO MIŠLjENjE, STAVOVE I ŽELjE, U ROKU OD 8 DANA OD PREDUZIMANjA MERA KOJA SE TIČU LIČNOSTI ILI IMOVINSKIH INTERESA ŠTIĆENIKA”./41

Izveštavanje organa starateljstva

Član 2381

1. Osim podnošenja izveštaja neophodno je predvideti i nadzor nad vršenjem starateljstva koji organ starateljstva može da obavi po službenoj dužnosti, a koji bi bliže bio definisan takođe aktom ministra.

Zaštita od nasilja u porodici - Kako je na javnoj raspravi i poseban zakonski tekst zakona koji treba da uredi ovu oblast, smatramo da je neophodno uskladiti aktivnosti i nadalje raditi ili na tom tekstu, a izostaviti deo 9 glave pete zakonika, ili obratno./12

2. Odredbom čl. 2381. st. 1 i 2. Radnog teksta građanskog zakonika predviđena je obaveza staraoca da sačinjava izveštaj, koji treba da sadrži i podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom, štićenikovim prihodima i rashodima u proteklom periodu, kao i konačno stanje njegove imovine, a način podnošenja izveštaja i polaganja računa propisuje ministar nadležan za porodičnu zaštitu. Alternativni predlog ovog člana u st. 3 predlaže sledeće rešenje: «Izveštaj staraoca treba da sadrži podatke o ličnosti štićenika, o uslovima smeštaja, zdravlju, vaspitavanju i obrazovanju, o štićenikovim predlozima, mišljenju i željama, kao i o svemu drugom što je od značaja za ličnost štićenika.» I ovde je neophodno zakonsko uređenje obrade podataka o ličnosti. S tim u vezi, sa aspekta standarda u oblasti zaštite podataka o ličnosti bilo bi poželjno zadržati alternativni predlog ovog člana i dopuniti ga tako da bude jasno koji se sve podaci o ličnosti obrađuju u izveštaju staraoca./59

Kriterijumi za određivanje izdržavanja

Član 2394

1. Stav 4. je neodrživ jer je hraniteljska naknada veća od minimalne zarade u Republici Srbiji tako da je nemoguće staviti je kao iznos minimalnog izdržavanja. Polovina hraniteljske naknade bi bila održivo rešenje.

Načelne sugestije koje se odnose na institut hranjeništva bile bi sledeće:

  • Zadržati terminologiju iz važećeg Porodičnog zakona,
  • Definisati hranjeništvo,
  • Definisati dete bez roditeljskog staranja./12

2. U vezi ovog člana je na javnoj raspravi u Novom Sadu bilo predloga da se UVEDE TABLICA IZDRŽAVANjA za određeni uzrast deteta. Trebalo bi to prodiskutovati u Komisiji./41

Visina izdržavanja

Član 2395

1. Alternativa u ovom članu koja glasi:

AKO POVERILAC I DUŽNIK NE POSTIGNU SPORAZUM O IZDRŽAVANjU O TOME ODLUČUJE SUD.”

Ovo ne treba da bude alternativa već osnovni tekst tj. redovni stav 3./41

2. Poverilac izdržavanja može po svom izbodu zahtevati da visina izdržavanja bude određena u fiksnom mesečnom iznosu ili u procentu od redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja.

Ako se visina izdržavanja određuje u fiksnom mesečnom iznosu, visina izdržavanja se usklađuje sa indeksom troškova života dva puta godišnje.

Ako se visina izdržavanja određuje u procentu od redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja (zarada, naknada zarade, penzija, autorski honorar itd), visina izdržavanja, po pravilu, ne može biti manja od 15% niti veća od 50% redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja umanjenih za poreze i doprinose za obavezno socijalno osiguranje.

Ako je poverilac izdržavanja dete, visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja./92

Načini određivanja visine izdržavanja

Član 2397

Da li dodati stav 3 koji je obuhvaćen izmenama i dopunama sadašnjeg Porodičnog zakona, u skladu sa Zakonom o javnom beležništvu:

SPORAZUM O ZAKONSKOM IZDRŽAVANjU ZAKLjUČUJE SE U OBLIKU JAVNOBELEŽNIČKOG ZAPISA.

ili:

SPORAZUM O ZAKONSKOM IZDRŽAVANjU MOŽE SE ZAKLjUČITI U OBLIKU JAVNOBELEŽNIČKOG ZAPISA.

NAJZAD, MOGUĆE JE OPREDELITI SE I ZA REŠENjE DA SE UOPŠTE NE SPOMINjE ILI NE PREDVIĐA NADLEŽNOST JAVNOG BELENIKA JER MOGU I SAMI RODITELjI DA SE SPORAZUMEJU O TOME BEZ POSREDSTVA DRUGIH ORGANA, JER JE SUD INAČE DUŽAN DA KONTROLIŠE DA LI JE SPORZUM O DECI U NAJBOLjEM INTERESU DETETA./41

Osnivanje fonda

Član 2403

1. Zalažem se, ukoliko se prihvati predlog o formiranju Alimentacionog fonda, za centralizovano orijentisan fond po pitanju finansiranja, dok se organizaciono zalažemo alternativno za dva predloga. Jedan, po kome će isplatu alimentacionih sredstava vršiti opštinski organi uprave, s obzirom da centri za socijalni rad imaju širok krug poslova. Drugi, prema kome bi posebna Agencija određivala pravo na isplatu sredstava, a lokalne samouprave vršile isplatu. Formiranje posebnog fonda (Agencije) nameće veći stepen kontrole i javnosti u postupku naplate izdržavanja. Poštujući načelo ekonomičnosti, prima facie nameće rešenje da se celokupan postupak obavlja u centrima za socijalni rad. Međutim, potrebno je prethodno ispitati kapacitete centara za dodeljivanje ove dodatne nadležnosti.

Posebno ističemo nedostatak odredbi o prinudnim merama protiv roditelja koji ne plaćaju izdržavanje. Odredbe poput zabrane registracije motornog vozila, zabrane odlaska u inostranstvo (oduzimanje putne isprave), prodaje celokupne imovine (ne samo izvršenje na prihodima), neizostavno trebaju biti sastavni deo zakonskih odredbi o formiranju alimentacionog fonda ili budućih podzakonskih akata, odnosno statuta Fonda kao posebne agencije. /17

2. Članom 2403. Radnog teksta građanskog zakonika predviđa se osnivanje Alimentacionog fonda. Članom 2404. stav 3. Propisano je koje podatke treba da sadrži predlog za isplatu izdržavanja iz alimentacionog fonda, s tim što posle taksativnog pobrajanja vrste podataka o ličnosti stoji formulacija «...i ostali podaci od značaja za ostvarivanje izdržavanja». Ovakva formulacija nije primerena i u praktičnoj primeni ovakve norme može dovesti do vrlo proizvoljne obrade podataka. Potrebno je taksativno propisati koje vrste podataka se obrađuju u postupku isplate izdržavanja iz alimentacionog fonda. Posebno je potrebno pažljivo razmotriti i propisati da li će se i koji podaci obrađivati o maloletnoj deci, kojoj se isplaćuju sredstva iz Fonda. /59

3. Bez odlaganja treba formirati Alimentacioni fond./61

4. Sumnje koje se mogu čuti u vezi s novopredloženim alimentacionim fondom ne odnose se na decu bez priznatog očinstva već na decu razvedenih roditelja u slučajevima kada je od supružnika gotovo nemoguće naplatiti alimentaciju. On ili ona mogu biti bez posla u dužem periodu, bez ikakve imovine i sami mogu biti izdržavano lice. Neko od njih može biti kockar, može zauvek otići u Južnoafričku Republiku,može biti u zatvoru na duže vreme ili se razboleti. Može, na kraju krajeva, od prihoda imati samo topli obrok u narodnoj kuhinji. Sud ga može teretiti i za izdržavanje sedmoro dece, on (ona)im može dati samo polovinu dobijene porcije. Hoću reći da je realno očekivati da se, uprkos krajnje pedantnom procesuiranju, mnoge alimentacije možda i neće vratiti u alimentacioni fond te da će on morati da bude budžetski dotiran. I to sve bez tereta potraživanja relativno male grupe majki dece bez priznatog očinstva. Što praktično znači da će umesto nekih očeva plaćati država. Zašto bi i s kojim pravom, u tom slučaju, iz ovog fonda bila isključena deca bez priznatog očinstva?/64

5. Prednacrt GZ predviđa da dete ima pravo na isplatu izdržavanja iz Alimentacionog fonda ako dužnik izdržavanje ne ispunjava uredno svoju obavezu izdržavanja u periodu od tri meseca uzastopno ili u roku od šest meseci sa prekidima. Pretpostavka je da naknada koju bi isplaćivao fond ne bi značajno povećala izdvajanja iz državnog budžeta, s obzirom na to da su poverioci izdržavanja do sada koristili druge oblike državne pomoći (novčanu socijalnu pomoć), jer su u teškoj materijalnoj situaciji upravo iz nemogućnosti da ostvare izdržavanje određeno sudskom odlukom. Pored toga, pretpostavlja se da će se nakon nekog vremena, sredstva Fonda smanjivati jer će sa naplatama dugova od dužnika potraživanja, biti manja potreba za osiguravanjem državnih sredstava. Sredstva za rad Fonda bi se mogla obezbediti od prinudne naplate, igara na sreću i sredstava prikupljenih primenom instituta odlaganja krivičnog gonjenja. Nacrtom GZ predviđeno je da će bliže uslove za korišćenje sredstava i pravila o radu Fonda propisati ministar nadležan za porodičnu zaštitu.

Predlog u vezi sa visinom izdržavanja koju isplaćuje Alimentacioni fond:

a) Visina izdržavanja koju isplaćuje Fond priznaje se i isplaćuje u punom iznosu koji je za izdržavanje deteta određen pravosnažnom presudom ili sporazumom između poverioca i dužnika koji ima snagu izvršne isprave.

ili

b) Visina izdržavanja koju isplaćuje Fond predstavlja sumu koju kao naknadu za hranjenike odnosno za lica na porodičnom smeštaju periodično utvrđuje ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu./92

Uslovi za ostvarivanje prava na izdržavanje

Član 2404

1. Smatramo da treba obrisati ili preformulisati st. 2 ovog člana, jer jedan veliki broj dece koji ne prima izdržavanje neće moći da podnese predlog.

Predlažemo da ovaj stav glasi:

Uz zahtev se prilažu dokazi kojim se potvrđuje da je protiv izvršnog dužnika pokrenut postupak prinudnog izvršenja ili da je podneta krivična prijava./7

2. Uslovi za ostvarivanje prava na izdržavanje, stav 2 treba menjati tako da glasi:

DETE – POVERILAC IZDRŽAVANjA TREBA FONDU DA PODNESE PRAVNOSNAŽNU I IZVRŠNU SUDSKU ODLUKU (ILI DRUGU IZVRŠNU ISPRAVU) O PRAVU I VISINI DOPRINOSA ZA IZDRŽAVANjE KAO I DOKAZ DA RODITELj DUŽNIK NE IZVRŠAVA ILI NEREDOVNO IZVRŠAVA SVOJU OBAVEZU, KAKO JE PREDVIĐENO STAVOM 1 OVOG ČLANA./41

3. U prednacrtu GZ ne stoji odredba da će se dužniku izdržavanja, kao mogućnost, ukoliko ne ispunjava obavezu izdržavanja oduzeti putna isprava (pasoš), kao ni mogućnost da se oduzmu sredstva za rad (taksi vozilo, poljoprivredne mašine, zanatska radionica ili druga sredstva za obavljanje zanimanja). Takođe, nije predviđena mera zabrane registracije motornog vozila. Naplata potraživanja ne sme se ograničiti na prihode dužnika (plata, penzija, prihodi od zakupnine), već, vodeći računa o najboljem interesu deteta kao vrhovnom načelu zaštite deteta, treba odrediti izvršenje na celokupnoj imovini dužnika. Moguće je da roditelj (otac) nema stalne prihode ali poseduje imovinu iz koje se može naplatiti izdržavanje. Međutim, ukoliko je celokupna imovina upisana na neko drugo lice, ne i na roditelja-dužnika izdržavanja, dete će biti onemogućeno da dobije izdržavanje. Neretko se malicioznim ponašanjem prenese celokupna imovina na treće lice u cilju izbegavanja naplate izdržavanja. Preduslov za priznanje prava na izdržavanje i donošenje sudske presude je utvrđivanje porekla deteta od strane oca. U suprotnom, samohrane majke koje nisu pokrenule postupak utvrđivanja očinstva sudskom odlukom (u slučaju kada otac nije priznao očinstvo ili se nije saglasio sa navodima majke), nemaju mogućnost da dobiju izdržavanje iz fonda. Osnov za dobijanje izdržavanja iz fonda je neizvršenje sudske odluke, a uslov za dobijanje sudske presude o pravu na izdržavanje je utvrđivanje porekla deteta u odnosu na oca. Osnovni problem za roditelje je nemogućnost pokretanja postupka prinudne naplate (najčešće usled nedostatka sredstava).

Naš zakonodavac pri usvajanju zakonskog rešenja o formiranju alimentacionog fonda treba da ima na umu postojanje tri interesa: deteta kao nosioca obligacije izdržavanja; države, kao zastupnika deteta, da dete dobije izdržavanje ali i da se, kada isplati izdržavanje, regresira od dužnika izdržavanja; roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo. Prethodna pitanja koja se trebaju preispitati pre nego što se usvoji predlog formiranja fonda su: način finansiranja fonda, osnivanje fonda na lokalnom ili centralnom nivou, formiranje fonda kao posebne Agencije. Mi se zalažemo, ukoliko se prihvati predlog o formiranju fonda, za centralizovano orijentisan fond po pitanju finansiranja, dok se organizaciono zalažemo alternativno za dva predloga. Jedan po kome će isplatu alimentacionih sredstava vršiti opštinski organi uprave, s obzirom da centri za socijalni rad imaju širok krug poslova. Drugi, prema kome bi posebna Agencija određivala pravo na isplatu sredstava, a lokalne samouprave vršile isplatu. Formiranje posebnog fonda (Agencije) nameće veći stepen kontrole i javnosti u postupku naplate izdržavanja. Poštujući načelo ekonomičnosti, prima facie nameće rešenje da se celokupan postupak obavlja u centrima za socijalni rad. Međutim, potrebno je prethodno ispitati kapacitete centara za dodeljivanje ove dodatne nadležnosti.

Posebno ističemo nedostatak odredbi u prednacrtu o prinudnim merama protiv roditelja koji ne plaća izdržavanje. Odredbe poput, zabrane registracije motornog vozila, zabrane odlaska u inostranstvo (oduzimanje putne isprave), prodaje celokupne imovine (ne samo izvršenje na prihodima), neizostavno trebaju biti sastavni deo zakonskih odredbi o formiranju alimentacionog fonda ili budućih podzakonskih akata, odnosno statuta fonda kao posebne Agencije. Prva faza celokupnog postupka sastoji se u isplati sredstava od strane države, čime je dete ostvarilo svoje pravo. Međutim, tek tada nastupa, po državu najvažnija faza, a to je naplata sredstava od dužnika-roditelja. U tu svrhu, postojanje navedenih (i drugih) prinudnih mera dovelo bi do povećane naplate. Budući da je sistem alimentacionog fonda u nekim državama, poput Velike Britanije, doživeo izmene, neophodno je da se pre usvajanja ovako značajne novine u GZ izvrši istraživanje o tome da li bi za naplatu potraživanja bilo efikasnije aktivnije učešće države ili treba prepustiti supružnicima da sopstvenim sporazumima urede ovu oblast. Imajući u vidu naš savremeni društveni kontekst, ne nalazimo pozitivne efekte privatnosti postupka izdržavanja. Nemogućnost sudskog izvršenja presude o izdržavanju nametnula je potrebu primene drugačijeg postupka, postupka u kome se država ne povlači, već preuzima još aktivniju ulogu, ali ne kroz sudski, već administrativni sistem. Naš je stav da se suštinska razlika između sistema alimentacionog fonda i socijalnog davanja za dete ogleda u pravu na regres države (odnosno fonda kao njenog organa) u odnosu na roditelja koji ne ispunjava svoju obavezu ustanovljenu sudskom presudom./71 (Pravni život 10/16)

4. Ako dužnik izdržavanja ne ispunjava uredno svoju obavezu izdržavanja deteta u periodu od 3 meseca uzastopno ili u roku od 6 meseci sa prekidima, dete ima pravo na isplatu izdržavanja iz Alimentacionog fonda.

Dete-poverilac izdržavanja treba da podnese predlog Fondu za isplatu izdržavanja.

Predlog za isplatu izdržavanja iz Alimentacionog fonda treba da sadrži podatke o ličnom imenu dužnika izdržavanja, njegovom rođenju, prebivalištu ili boravištu i zaposlenju. Ostale podatke o dužniku izdržavanja neophodne za odlučivanje o pravu na isplatu izdržavanja pribavlja Fond po službenoj dužnosti.

Dete-poverilac izdržavanja bez utvrđenog očinstva za ostvarivanje prava na isplatu izdržavanja treba da podnese Fondu izvod iz matične knjige rođenih u kome ime oca nije upisano./29

Rok za početak isplate i pravo na regres

Član 2405

1. Rok za početak isplate i pravo na regres se menja tako da glasi:

NAKON PRIJEMA PREDLOGA ZA ISPLATU IZDRŽAVANjA IZ ALIMENTACIONOG FONDA, FOND ĆE POZVATI RODITELjA DUŽNIKADA U ROKU OD OSAM (PETNAEST) DANA DOBROVOLjNO IZMIRI SVOJE DOSPELE OBAVEZE NA IME IZDRŽAVANjA DETETA.

FOND ĆE ISTOVREMENO UPOZORITI RODITELjA DUŽNIKA DA ĆE, U SLUČAJU DA SVOJE OBAVZE NE PODMIRI U OSTAVLjENOM ROKU BITI POKRENUT POSTUPAK PRINUDNOG IZVRŠENjA (PRINUDNE NAPLATE), I DA ĆE DUŽNIK IZDRŽAVANjA BITI DUŽAN DA SNOSI TROŠKOVE POSTUPKA PRINUDNOG IZVRŠENjA (PRINUDNE NAPLATE).

UKOLIKO RODITELj DUŽNIK, I PORED UPOZORENjA, NE IZMIRI SVOJE OBAVEZE PREMA DETETU, FOND ĆE BITI DUŽAN DA POČNE SA ISPLATOM IZDRŽAVANjA U ROKU OD 15 DANA OD ISTEKA ROKA IZ ST. 1 OVOG ČLANA.

FOND IMA PRAVO REGRESA ISPLAĆENOG IZNOSA IZDRŽAVANjA OD DUŽNIKA, UVEĆANOG ZA IZNOS TROŠKOVA POSTUPKA PRINUDNOG IZVRPENjA (PRINUDNE NAPLATE).

2. Povodom alimentacionog fonda, čije osnivanje je pozdravljeno i na javnoj raspravi u Novom Sadu, moj predlog je da se u Komisiji razmotri i zauzme stav o tome da li detaljnija pravila o radu fonda treba regulisati pravilima fonda ili posebnim zakonom./41

Sticanje

Član 2408

Smatram da odredbe Prednacrta obuhvataju samo neznatan deo životnih okolnosti koje se javljaju povodom posebne imovine. Ostaje veliki prostor neregulisanih odnosa. Taj prostor zbog oskudnog regulisanja zakonom, treba da pokriva sudska praksa i da ona, praktično, postane izvor prava za značajan deo međusobnih odnosa supruga.

Zakonski tekst je pristupačniji građaninu od sudske prakse. Nepostojanje zakonske norme stvara nedoumice o tome kojih pravila se treba pridržavati. Zakonska norma ukazuje i koja prava suprug ima u pogledu svoje imovine.

Postoji znatan broj sudskih odluka u kojima su rešavana pitanja koja se odnose na posebnu imovinu supruga, a koja nisu bila uređena zakonom.

Ako supruzi ne zaključe bračni ugovor i njime urede svoje imovinske odnose, potrebno je da zakon ima rešenja za posebnu imovinu u novim uslovima. To nije moguće postići sa tri člana koliko se u Prednacrtu posvećuje posebnoj imovini.

Ovo što sam napred naveo smatram razlozima zalažem se za šire i potpunije uređivanje posebne imovine supruga.

U posebnu imovinu spada, ne samo imovina koju jedan suprug stekne poklonom, već i imovina koju supruzi zajednički dobiju na poklon u toku braka. U tom slučaju oni postaju sutitulari na stvarnom ili obligacionom pravu koga stiču poklonom. Njihovi udeli na stvari ili pravu stečenom poklonom su poznati, pa se ne radi o zajedničkoj, već o posebnoj imovini. Udeli supruga u zajedničkoj imovini su neodređeni. Udeli u poklonjenim stvarima su poznati. Stoga, i kada je poklon koji se sastoji od stvari ili prava namenjen za oba supruga, supruzi postaju suvlasnici na stvari, odnosno sutitulari na pravu. Moguće je u građanskom zakoniku i ovaj slučaj sticanja navesti kao sticanje posebne imovine. Ovo posebno zbog toga što ima mišljenja da zajedničko sticanje stvari ili prava učinjenim poklonom supruzima ne prestavlja sticanje posebne, već zajedničke imovine.

Ne zna se kojim se dvostranim pravnim poslom, ako nije poklon, mogu steći samo prava. Jednostrani pravni posao kojim se može steći samo pravo je javno obećanje nagrade. Ovaj slučaj je toliko redak, u današnje vreme se i ne događa. Stoga smatram da i ne zaslužuje da se u građanski zakonik unosi odredba po kojoj se posebna imovina stiče i "drugim pravnim poslom kojim se pribavljaju isključivo prava".

Pod "drugi pravni posao kojim se stiče samo pravo" ne može se podvesti oporuka (testament), jer se ona ne može smatrati pravnim poslom. To je i razlog što se kao način sticanja posebne imovine u građanskom zakoniku posebno navodi i sticanje nasleđem u šta spada i oporuka. Pri tome, ima se smatrati posebnom imovinom ne samo ono što je zaveštano jednom suprugu, već i ono što je zaveštano oboma supruzima.

Navodim pitanja koja bi mogla biti predmet regulisanja te materije.

Posebna imovina sastoji se od prava, apsolutnih i relativnih. Posebna imovina, kao i svaka druga imovina, sadrži pravo svojine, druga stvarna prava i obligaciona prava. Kada se radi o posebnoj imovini koja se sastoji od stvarnih prava, posebno od prava svojine, onda nema značaja da li je u pitanju svojina ili susvojina (svojina ili alikvotni deo). U posebnu imovinu ulazi i suvlasnički deo koji suprug ima na određenoj stvari. Ako su supruzi suvlasnici na određenoj stvari, suvlasnički deo na toj stvari koji pripada jednom suprugu je posebna imovina tog supruga.

Za sticanje zajedničke imovine nije dovoljno da postoji brak. Neophodno je i da su supruzi čine jednu ekonomsku zajednicu, odnosno da vode zajedničko domaćinstvo. Stoga, u posebnu imovinu ulazi i imovina koja je stečena za vreme trajanja braka, pa makar ona sticana i radom, ali u periodima kada supruzi nisu činili ekonomsku zajednicu. Na ovom stanovištu je i naša sudska praksa. U odlukama Vrhovnog suda Srbije, Rev 1720/83 i Rev 661/85 se navodi: predstavljaju posebnu imovinu bračnog druga stvari stečene ne samo pre zaključenja braka, već i u toku formalnog trajanja braka u periodu kada između bračnih drugova nije postojala faktička zajednica života.

Prihodi posebne imovine koji su stečeni radom jednog ili oba supruga spadaju u zajednički imovinu. Prihodi posebne imovine ostvareni bez ulaganja rada ulaze u sastav posebne imovine (plodovi i prihodi sa zemljišta koji se ostvaruju izdavanjem zemljišta u zakup, prihodi od zakupa stana ili poslovnog prostora koji je u posebnoj imovini, izdatog u zakup, kamata od novca koji čini posebnu imovinu, i sl.).

U posebnu imovinu spadaju novčani iznosi koje jedan suprug dobije na ime naknade štete prouzrokovane na stvari iz posebne imovine.

U posebnu imovinu spadaju iznosi dobijeni na ime naknade štete koja se odnosi na povredu ličnosti (naknada za lečenje zbog telesne povrede, naknada za pretrpljeni bol, strah, nagrđenost). Međutim, naknada štete koja se odnosi na izgubljenu zaradu, umanjenu zaradu zbog smanjene radne sposobnosti, predstavlja zajedničku imovinu.

Autorski honorari su rezultat rada bez obzira na to što predstavljaju rezultat posebne obdarenosti odnosno sposobnosti autora. Po tom kriterijumu oni bi spadali u zajedničku imovinu.

Dobra koja se pribave zamenom za stvari iz posebne imovine spadaju u posebnu imovinu (kupovina stvari novcem iz posebne imovine, stvar dobijena zamenom za stvar iz posebne imovine, i sl.).

U posebnu imovinu spadaju i imovinske vrednosti koje se dobiju kao naknada za stvari iz posebne imovine (isplata osigurane sume, naknada štete, naknada za eksproprisane stvari iz posebne imovine).

Dobit jednog supruga kao vlasnika, osnivača, suosnivača privrednog društva, banke, dobitne ustanove, investicionog fonda (subjekta privređivanja), ako nije rezultat radnog doprinosa supruga je posebna imovina vlasnika subjekta privređivanja. Ako je samo jedan deo dobiti ostvaren radom, smatram da samo taj deo treba da se smatra zajedničkom imovinom, a ostali deo dobiti da bude posebna imovina supruga koji ima vlasnički udeo u subjektu privređivanja. Navedeni deo dobiti kao zajednička imovina ostaje do deobe zajedničke imovine. Ako su oba supruga suvlasnici u subjektu privređivanja može se zauzet stav da su oni i suvlasnici u ostvarenoj dobiti, a njihovi suvlasnički delovi bili bi njihova posebna imovina. Ovo pitanje zaslužuje da bude svestrano razmotreno i da se o njemu zauzme stav. U prilog svog shvatanja ističem da bi bilo nepravično da se velika imovinska vrednost smatra zajedničkom imovinom kada uloženi rad neznatno utiče na dobit.

U zakoniku je neophodno odrediti i pasivu posebne imovine. Svaka imovina ima ne samo aktivu, već i pasivu. Isti je slučaj i sa posebnom imovinom u koju ulaze i dugovi te imovine. Upravljajući posebnom imovinom suprug preuzima obaveze koje se mogu poistovetiti sa dugom. Za svoje lične obaveze suprug odgovara svojom posebnom imovinom i svojim udelom u zajedničkoj imovini, pa te obaveze predstavljaju pasivu njegove posebne imovine.

Održavanje i upravljanje posebnom imovinom zahteva izdatke. Ovi troškovi održavanja i upravljanja predstavljaju dug posebne imovine.

Dugovi posebne imovine su i obaveze koje proističu iz delikata koje učini jedan suprug. Kao dug posebne imovine smatra se i obaveza koja tereti jednog supruga po osnovu izdržavanja dece iz ranijeg braka, izdržavanje neobezbeđenog roditelja, i sl.

Za jednog supruga mogu nastati obaveze u vezi sa primljenim nasleđem i poklonom. To će se desiti kada suprug nasledi pored aktive i pasivu ostavioca, kada isplaćuje dugove ili legat ostavioca, nalog iz poklona, prenosne poreze i sl. Svi izdaci povodom ovih obaveza predstavljaju dugove posebne imovine.

U dugove posebne imovine spadaju i pokloni koje učini jedan suprug u svoje ime, a ne i u ime drugog supruga.

Dug posebne imovine je i iznos jemstva koje položi jedan suprug u svoje ime, a ne i u ime drugog supruga.

I neke solidarne obaveze supruga kada se poverilac namiruje iz njihove posebne imovine postaju dug njihove posebne imovine.

Dug posebne imovine predstavljaju i obaveze iz igara na sreću i drugih aleatornih ugovora ako se njima angažuje posebna imovina./40

Uvećanje vrednosti

Član 2410

U odredbama se ne navodi o kojoj je imovini reč, da li se pod pojmom posebne imovine ima u vidu pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo ili obligaciono pravo, na primer potraživanje u novcu.

Smatram da su odredbe člana 2410. odgovarajuće samo ako se imovina sastoji u pravu svojine na određenoj stvari. Tada bi one bile u skladu i sa prihvaćenom sudskom praksom zauzetom po tom pitanju. U praksi se često dešava da se građevinski objekat (nepokretnost) koji je u svojini jednog supruga u toku trajanja braka dograđuje ili adaptira ili mu se na neki drugi način povećava vrednost. Ako povećanje vrednosti objekta nije značajno, a i drugi suprug je doprineo tom uvećanju, onda taj suprug neće imati udeo u toj nepokretnosti, već samo potraživanje u novcu srazmerno svom doprinosu. Nasuprot tome, ako je nastala važna promena u stanju i imovinskoj vrednosti objekta, onda će drugi suprug u tom objektu imati udeo srazmerno svom doprinosu u povećanju vrednosti objekta.

Međutim, ako se posebna imovina koju pominje navedeni član sastoji od obligacionog prava ili novčanog iznosa, onda navedena odredba stava 2. ne bi odgovarala toj vrsti imovine, odnosno bila bi suvišna, jer bi se pripadnost uvećanja te imovine rešavala na način koji je propisan u stavu 1, a to znači da bi i u tom slučaju drugi suprug povodom povećanja te imovine imao prema prvom suprugu samo potraživanje u novcu.

Stoga bi u pomenutom članu i u stavu 1. i u stavu 2. trebalo umesto reči: "posebne imovine jednog supružnika", navesti: "posebne imovine jednog supružnika koju čini nepokretnost".

Treba istaći da se iz teksta navedenog člana zaključuje da on podrazumeva da i uvećani deo posebne imovine predstavlja posebnu imovinu. Taj koncept je ispravan. Udeo drugog supruga iz stav 2. u uvećanoj vrednosti predstavlja suvlasnički udeo, a pravo suvlasništva ne ulazi u zajedničku, već u posebnu imovinu. /40

Sticanje zajedničke imovine

Član 2411

U ovom članu problematičan je deo iz stava 1. kojim se propisuje da "prihodi od posebne imovine" predstavljaju zajedničku imovinu supruga, bez obzira da li su nastali radom ili na drugi način.

Prvo, navedeno sporno pravilo je u suprotnosti sa odredbama člana 2410. Po tim odredbama uvećanje posebne imovine, pa makar ono nastalo radom supruga ili prihodima njihove posebne ili zajedničke imovine, ostaje posebna imovina. U spornom pravilu, čak i prihodi od posebne imovine koji nisu rezultat rada, smatraju se zajedničkom imovinom.

Drugo, spornim pravilom, u jednom delu, bez valjanih razloga posebna imovina se pretvara u zajedničku imovinu, što je protivno prirodi stvari, jer se upravo, kad god je to moguće zajednička imovina preobražava u posebnu imovinu.

Treće, sporno pravilo je nepravično u odnosu na titulara posebne imovine, jer daje mogućnost da prihodi njegove posebne imovine postaju zajednička imovina i u slučaju da drugi suprug svojim radom ne doprinosi nastanku tih prihoda.

Smatram da povodom ovog pitanja treba prihvatiti rešenje koje je prihvatila sudska praksa, a naime, da prihodi posebne imovine ostvareni bez ulaganja rada supruga, predstavljaju posebnu imovinu. Na primer, prihodi od kamata, prihodi od zemljišta izdatog u zakup, prihodi od stambenog i poslovnog prostora izdatog u zakup, kada je u ovim primerima novac, zemljište i stambeni i poslovni prostor posebna imovina jednog supruga. Na drugoj strani, ako su prihodi od posebne imovine rezultat i radnog doprinosa jednog ili oba supruga, onda su oni u režimu zajedničke imovine.

Kao alternativno rešenje stava 1. u Prednacrtu predlaže se sledeća odredba:

"Imovina koju su supružnici stekli radom u toku trajanja zajednice života u braku predstavlja njihovu zajedničku imovinu".

Mišljenja sam da je za pojam zajedničke imovine obuhvatniji tekst osnovnog stava 1, ali bez spornog dela. Stav 1. mogao bi da glasi:

"Imovina koju su supružnici stekli radom, prihodi zajedničke imovine, kao i prihodi od posebne imovine stečeni radom u toku trajanja zajednice života u braku, predstavljaju njihovu zajedničku imovinu"./40

Igra na sreću

Član 2412

U članu 2412. kojim se propisuje da "imovina stečena igrom na sreću u toku trajanja zajednice života u braku predstavlja zajedničku imovinu, osim ako supružnik koji je ostvario dobitak ne dokaže da je u igru uložio posebnu imovinu", smatram da treba izostaviti deo o dokazivanju ulaganja posebne imovine. Pošto se radi o materijalno-pravnom propisu, u njemu se ne treba pozivati na dokazivanje, jer je to materija procesnog zakona. Stoga bi navedeni član mogao da glasi:

"Imovina stečena igrom na sreću u toku trajanja zajednice života u braku predstavlja zajedničku imovinu, osim ako je supružnik koji je ostvario dobitak u igru uložio posebnu imovinu".

Ne bi trebalo prihvatiti alternativu brisanjem člana 2412. Nacrta. Odredba ovog člana je korisna za praksu, jer otklanja dilemu: da li i u kom slučaju dobitak iz igre na sreću smatrati zajedničkom ili posebnom imovinom./40

Pravo intelektualne svojine

Član 2413

1. U ovoj odredbi jedino je jasno određeno da ona ima u vidu korišćenje prava intelektualne svojine u toku trajanja zajednice života u braku. Međutim, iz odredbe se ne vidi kada je stečeno pravo intelektualne svojine, odnosno da li odredba ima u vidu pravo intelektualne svojine stečeno pre nastanka bračne zajednice ili za vreme trajanja bračne zajednice. Pošto to nije razjašnjeno, odredbu treba shvatiti tako da se njome podrazumeva da je imovina stečena korišćenjem tog prava, pa bilo ono stečeno pre ili za vreme trajanja bračne zajednice, zajednička imovina.

Ako je pravo intelektualne svojine stečeno pre nastanka zajednice života u braku, onda nije ispravno da imovina stečena korišćenjem tog prava za vreme trajanja bračne zajednice bude zajednička imovina. U sticanju te imovine zaslužan je samo suprug titular prava intelektualne svojine.

Drugčija je pravna situacija kada je pravo intelektualne svojine stečeno u toku trajanja bračne zajednice. Tada i imovina stečena korišćenjem tog prava za vreme trajanja bračne zajednice je zajednička imovina.

Stoga u odredbi treba navesti da predstavlja zajedničku imovinu imovina dobijena u toku bračne zajednice od prava intelektualne svojine koje je stečeno za vreme trajanja bračne zajednice./40

2. Imovina stečena korišćenjem prava intelektualne svojine u toku trajanja zajednice života u braku predstavlja zajedničku imovinu.

Problem je ukoliko je intelektualna tvorevina nastala, delimično ili u celosti, tokom prethodnog braka a plodovi te intelektualne tvorevine nastaju u potonjem braku. Npr. autor je napisao knjigu i nakon završetka knjige se razvede i sklopi novi brak, nakon čega tek počne prodaja njegove knjige i on (autor) ostvari značajne prihode koji ulaze u zajedničku imovinu u sadašnjem braku./41

Upravljanje i raspolaganje

Član 2414

Smatram da su odredbe ovog člana urađene po smislu i pravnotehnički korektno. U praksi se ne pojavljuju problemi primene odredbe o upravljanju zajedničkom imovinom. To isto se može reći za raspolaganje pokretnim stvarima. Komplikuju se odnosi pri prometu nepokretnosti u zajedničkoj svojini koja kao takva nije upisana u javnim registrima, već kao svojina jednog supruga. Savestan kupac pouzdavajući se u zemljišnoknjiški upis po tom osnovu stiče pravo svojine na toj nepokretnosti iako drugi suprug nije dao saglasnost za njeno otuđenje i nije ovlastio supruga da raspolaže tom nepokretnošću. Drugi suprug ne može uspešno osporiti izvršen promet, a niti zahtevati od kupca eventualnu naknadu srazmerno veličini svog udela u nepokretnosti koja je bila zajednička svojina.

Trebalo bi izbeći navedeni problem dogradnjom odredbe o raspolaganju nepokretnostima u zajedničkoj svojini supruga./40

Uvećanje vrednosti

Član 2415

Većina pravnih pisaca smatra da prestankom bračne zajednice prestaje i zajednička imovina koju su dotada imali. Ako se ide sledom ovog shvatanja onda ne može doći do uvećanja zajedničke imovine posle prestanka zajedničkog života supruga u braku. Zajednička imovina bi prestala prestankom bračne zajednice. Stoga se ne može uvećati zajednička imovina nakon njenog prestanka.

Drugi deo odredbe po kome "svaki supružnik ima pravo na potraživanje u novcu, odnosno pravo na udeo u uvećanoj vrednosti, srazmerno svom doprinosu", upućuje na zaključak da se posle prestanka zajedničkog života stiče samo posebna imovina sa udelima supruga srazmerno njihovom doprinosu u sticanju.

Zajednička imovina ima pečat ličnih odnosa supruga koje im nameće bračna veza. Upravljanje i raspolaganje zajedničkom imovinom protkano je uzajamnim poverenjem supruga. Gubitkom ovih odlika zajednička imovina prestaje da bude ono što je bila dok je postojala zajednica života u braku.

I kada bi se prihvatilo shvatanje pravnika koji zastupaju mišljenje da zajednička imovina ne prestaje prestankom braka, odnosno bračne zajednice života, odredba člana 2415. Nacrta nije pravno korektna. Naime, u toj odredbi se polazi od pretpostavke da se zajednička imovina posle prestanka zajedničkog života u braku uveća. Međutim, posle prestanka bračne zajednice ne stiče se zajednička imovina, već samo posebna imovina, tako da se zajednička imovina posle prestanka zajedničkog života ne može uvećati.

Smatram da je odredba člana 2415. nepotrebna i da je treba brisati. Ona uređuje odnose povodom prelaska sa sticanja zajedničke imovine na sticanje posebne imovine, odnosno povodom prelaska sa sticanja u bračnoj zajednici na sticanje kada supruzi više ne čine tu zajednicu. Na sticanje zajedničke imovine primeniće se pravila o zajedničkoj imovini, a na sticanje posebne imovine primeniće se pravila o posebnoj imovini./40

Upis u javni registar

Član 2416

Odredbe citiranog člana ne odražavaju volju supružnika koja postoji prilikom upisa svojine u registar nepokretnosti. Šta više, u praksi više unosi zabunu o pravima supruga na zajednički stečenim nepokretnostima, nego što im koristi za utvrđivanje pripadnosti svojinskih prava na tim nepokretnostima.

Što se tiče stava 1. treba imati u vidu da na nekoj nepokretnosti supruzi mogu imati od početka suvlasnička prava, odnosno da ta nepokretnost spada u njihovu posebnu imovinu na kojoj su oni suvlasnici. Imajući taj slučaj u vidu odredba stava 1. nije logična, pošto supruzi na nepokretnosti nisu suvlasnici na osnovu deobe zajedničke nepokretnosti, već su suvlasnici po osnovu stečene te nepokretnosti kao posebne imovine.

Ako se i radi o zajedničkoj imovini, pa se u javnom registru supruzi na toj nepokretnosti upišu kao suvlasnici, to ne znači da su oni imali volju da tu nepokretnost podele prema upisanim suvlasničkim udelima.

Stav 2. je još problematičniji. Šta znači odredba tog stava kada jedan suprug upiše svojinu na nepokretnosti koja je u njegovoj posebnoj imovini. Hoće li se i tada smatrati da je upis izvršen na oba supruga?

Kada je upisan kao vlasnik na nekoj nepokretnosti jedan suprug, a ta nepokretnost je u zajedničkoj svojini, kakav značaj za supruge ima odredba da će se tada smatrati da je upis izvršen na oba supruga. Na osnovu te odredbe drugi suprug neće moći automatski bez sudskog spora da izvrši upis i na svoje ime. Sudskim sporom i bez postojanja navedene odredbe drugi suprug će ishodovati svoje pravo koje ima na zajednički stečenoj nepokretnosti.

Sve nelogičnosti stava 2. uočiće se kada se taj stav posmatra u celini. Njime se kaže da će se upis prava na nepokretnosti izvršen na jednog supruga smatrati i upisom tog prava i na drugog supruga, "osim ako nakon upisa nije zaključen pismeni sporazum supružnika o deobi zajedničke imovine, odnosno bračni ugovor, ili je o pravima supružnika na nepokretnosti odlučivao sud". Postavlja se pitanje kakav uticaj može imati na već izvršeni upis prava na nepokretnosti sama činjenica zaključenja ugovora o deobi ili bračni ugovor ili odluka suda sama po sebi. Da bi ove naknadne radnje imale neki učinak na upis trebalo je navesti: ako tim ugovorima odnosno odlukom suda nije određeno drukčije u pogledu izvršenog upisa. Osim toga, naknadnim radnjama ne može se dovoditi u pitanje ono što je odlučeno ranije na osnovu tada postojećih činjenica. Naknadne činjenice menjaju odluku, ali ne od početka njene važnosti, već od momenta nastanka tih novih činjenica.

Nelogično je: prednacrt u odredbama o zajedničkoj imovini uređuje upis i posledice upisa svojine i susvojine u javnim registrima, a svojina i susvojina su prava na nepokretnostima koje su posebna svojina. Time se onemogućava identifikacija i određivanje pripadnosti zajedničke imovine. Sadašnji upisi svojine i susvojine na nepokretnostima koje pripadaju supruzima, umesto da doprinesu saznanju pravog stanja stvari, unose zabunu. Trećim licima koji žele da stupe u poslovne odnose sa supruzima povodom upisanih nepokretnosti sadašnji upisi daju pogrešnu sliku i o vrsti svojine i o titularima prava svojine.

Smatram da odredba člana 2416. treba da uređuje upis prava zajedničke svojine na nepokretnostima koje predstavljaju zajedničku svojinu supruga. Takav upis odražavao bi pravo stanje i o vrsti upisanog svojinskog prava i o titularima tog prava. Trećim licima koja bi htela da pribave tu nepokretnost ugovorom, znala bi da taj ugovor treba da odražava volju oba supruga, tako što će se oba pojaviti kao prodavci ili će postojati ovlašćenje jednog supruga da drugi suprug i u njegovo ime raspolaže nepokretnošću. Sadašnje stanje upisa proizvodi mnoge sporove. Dešava se da upisani suprug otuđi u svoje ime nepokretnost, a drugi suprug nakon toga pobija punovažnost pravnog posla kojim je izvršeno otuđenje.

Da bi se izbegli postojeći nesporazumi i sudski sporovi o kojima je napred bilo reči, mišljenja sam da u građanskom zakoniku treba ustanoviti institut zajedničke svojine supruga na stvarima koje čine njihovu zajedničku imovinu. Za ustanovljenje instituta zajedničke svojine postoje praktički, a i pravnirazlozi. Matični zakon koji uređuje stvarna prava, uključujući i pravo svojine – Zakon o osnovama svojinsko-pravnih odnosa poznaje pravo zajedničke svojine. U članu 18. tog zakona se propisuje:

"U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine.

Zajednička svojina je svojina više lica na nepodeljenoj stvari kada su njihovi udeli odredivi ali nisu unapred određeni".

U skladu sa stavom 1. navedenog člana treba da se u delu Prednacrta o zajedničkoj svojini propiše da na stvari iz zajedničke imovine supruzi imaju pravo zajedničke svojine. Ako se radi o nepokretnosti na kojoj postoji pravo zajedničke svojine supruga, pravo na toj nepokretnosti upisuje se u evidenciju nepokretnosti kao pravo zajedničke svojine oba supruga.

Zajedničku svojinu pominje i Prednacrt građanskog zakonika u odredbama člana 1827. u kojima se navodi:

"Svaki zajedničar ima pravo na zaštitu zajedničke svojine prema trećim licima kao da je isključivi sopstvenik cele stvari.

U odnosu prema drugom zajedničaru svaki zajedničar ima pravo na zaštitu po pravilima o zaštiti prava svojine".

Odredbama čl. 2411. do 2425. uređena je zajednička imovina (sticanje, uvećanje vrednosti, upravljanje i raspolaganje, deoba i sl.). Ove odredbe dovoljne su da se iz njih izvede institut zajedničke svojine supruga koja bi predstavljala pravo na stvari koja je u zajedničkoj svojini supruga. Pravo na stvari u zajedničkoj svojini mogla bi biti zakonska odrednica za zajedničku svojinu supruga.

Institut zajedničke svojine supruga ima poseban značaj kada se ona odnosi na zajedničku svojinu na nepokretnim stvarima, jer on omogućava da se zajednička svojina na nepokretnostima evidentira u javnim registrima o nepokretnostima.

Treba imati u vidu da zajedničku imovinu ne čine samo stvari na kojima supruzi imaju pravo zajedničke svojine. U zajedničku imovinu pored stvarnih prava spadaju i obligaciona prava, pored aktive (potraživanja) spada i pasiva (dugovi) zajedničke imovine./40

Pojam deobe

Član 2417

Smatram da bi u navedeni član trebalo uneti kao polaznu odredbu: Deobom zajednička imovina prestaje i prelazi u posebne imovine supruga. Na taj način bi se izbeglo navođenje da deobu čini samo utvrđivanje suvlasničkog ili supoverilačkog udela, što se ne može rećiza sve slučajeve deobe.

Kao stav 2. moglo bi se navesti: Deobom se utvrđuje deo zajedničke imovine koji pripada jednom i deo koji pripada drugom suprugu.

Ovako sročena odredba obuhvata deobu ukupne zajedničke imovine, kako one koja se sastoji od stvarnih tako i one koja se sastoji od obligacionih prava. Isto tako, odnosi se i na deobu koja se vrši tako da se utvrđuju suvlasnička ili vlasnička prava, poverilaštvo ili supoverilaštvo./40

Sporazumna deoba

Član 2419

I ovaj član je u važećem Porodičnom zakonu dopunjen nakon donošenja Zakona o javnom beležništvu, tako što je dodat st. 2:

SPORAZUM O DEOBI ZAJEDNIČKE IMOVINE SUPRUŽNIKA ZAKLjUČUJE SE U OBLIKU JAVNOBELEŽNIČKI POTVRĐENE (SOLEMNIZOVANE) ISPRAVE.

Postavlja se isto pitanje kao i kod sporazuma o izdržavanju (videti obrazloženje uz čl. 2397), naime da li samo može ili mora da se zaključi u ovoj formi ili zadržati nadležnost suda u toj oblasti, jer je i u javnoj raspravi u Apelacionom sudu u Novom Sadu ukazano na to da je nesklad u tome što jedan državni organ kao što je sud obavezan da prihvati ispravu koju je sastavio javni beležnik a da javni beležnik pri tome nije u obavezi da vodi računa o svim onim elementima kod sastavljana ugovora o kojima je sud dužan da vodi računa./41

Sudska deoba

Član 2420

Odredba stave 5 ima više nedostataka. Na primer, kao uslov za utvrđivanje većeg udela u sticanju pojedinog prava iz zajedničke imovine, navodi se da je "to pravo ekonomski samostalno u odnosu na ostala prava iz zajedničke imovine". Neprikladno je reći da je neko pravo ekonomski samostalno. Kao drugi uslov zahteva se da je supružnik u sticanju prava u kome se traži veći udeo, učestvovao i prihodima od svoje posebne imovine. Ova činjenica ne bi trebalo da bude uslov, jer se može desiti da je i drugi suprug u sticanju tog prava učestvovao i prihodima iz svoje posebne imovine. Doprinos supruga u sticanju tog prava može biti neznatan prihodima iz njegove posebne imovine, a znatno veći, na primer bavljenjem svojom profesijom, preduzetništvom i sl.

Odredba stava 5. je u suprotnosti sa odredbom stava 4.

Jedino je ispravno da se delovi imovine koji pripadaju supruzima, utvrđuju u zajedničkoj imovini kao celini. Udeli na svim predmetima zajedničke imovine treba da budu u istoj srazmeri kao što je navedeno u stavu 4. navedenog člana. Tada se obezbeđuje primena jedinstvenih kriterijuma pri izračunavanju doprinosa u sticanju za celokupnu masu zajedničke imovine.

Stoga predlažem da se stav 5. ovog člana briše.

Treba prihvatiti alternativu za stav 4. jer ona omogućava utvrđivanje većeg udela u sticanju zajedničke imovine i u toku trajanja bračne zajednice odnosno braka. /40

Sposobnost za zaključenje ugovora

Članovi 2428 do 2499

Odredbe o mirenju i poravnanju nisu u skladu sa načelom hitnosti jer isključuju hitnost. U praksi, postojeće odredbe se ne primenjuju pa je potrebno razmotriti da li umesto ovog seta odredbi navesti samo obavezu suda da predoči strankama mogućnost da svoj odnos reše kroz proces posredovanja./12

Forma bračnog ugovora

Član 2429

Predlog je da se stav 1-3 čl. 2429 izmene tako da glase:

BRAČNI UGOVOR SE ZAKLjUČUJE U OBLIKU JAVNOBELEŽNIČKI POTVRĐENE (SOLEMNIZOVANE) ISPRAVE.

PRE POTVRĐIVANjA (SOLEMNIZACIJE) UGOVORA JAVNI BELEŽNIK JE DUŽAN DA SUPRUŽNICIMA PROČITA UGOVOR I DA IH UPOZORI NA BUDUĆE IMOVINSKE POSLEDICE UGOVORA, O ČEMU STAVLjA NAPOMENU U KLAUZULU O POTVRĐIVANjU.

JAVNI BELEŽNIK ĆE ODBITI POTVRDU (SOLEMNIZACIJU) UGOVORA AKO UGOVOROM OČIGLEDNO NISU ZAŠTIĆENI INTERESI OBE UGOVORNE STRANE.

I ovde je dilema da li da se prenese na javnog beležnika ili da bude u nadležnosti suda.

Alternativa: Stav 3 se briše./41

Ugovor o upravljanju i raspolaganju zajedničkom imovinom

Član 2440

Sadašnji Porodični zakon je 2015. g. posle donošenja i izmena i dopuna Zakona o javnom beležništvu u članu koji reguliše ugovor o upravljanju i raspolaganju zajedničkom imovinom (čl. 189 PZ) dopunjen odredbom da se taj ugovor (o upravljanju i raspolaganju zajedničkom imovinom) zaključuje u formi javnobeležnički potvrđene (solemnizovane) isprave. Da li i mi to da dodamo u novom stavu 5 koji bi glasio:

UGOVOR O UPRAVLjANjU I RASPOLAGANjU ZAJEDNIČKOM IMOVINOM SE ZAKLjUČUJE U FORMI JAVNOBELEŽNIČKI POTVRĐENE (SOLEMNIZOVANE) ISPRAVE./41

Nasilje u porodici

Član 2451

1. Habitacija – u praksi izaziva sporna pitanja u vezi predmeta: da li je to samo stan ili su to i druge nepokretnosti, da li predmet može biti i useljiva nepokretnost u suvlasništvu i slično.

Nasilje u porodici – zahteva posebnu pažnju i doprinos javne rasprave treba da bude usmeren na dopunu predloženih rešenja, naročito u uslovima i načinu produženja mera zaštite od nasilja u porodici (da li je to nastavak osnovne parnice ili nova parnica) i da li se pravo na vremensko produženje trajanja mere zaštite zahteva predlogom ili novom tužbom. Posebno, kako bi glasila izreka sudske odluke o produžavanju mere ili o ponovnom određivanju iste mere na još godinu dana.

U odnosu na nasilje u porodici otklonjen je nedostatak Porodičnog zakona koji ne sadrži uopšte odredbe o ovlašćenju suda da određuje privremene mere, ali je ovo ovlašćenje trebalo propisati i za ostale sporove iz porodičnih odnosa./44

2. Ako smatrate da kao roditelj imate prirodno pravo da svoje rođeno dete kaznite tako što ćete mu naložiti da izvrši neki zadatak, zabraniti izlazak ili mu oduzeti mobilni telefon ili kompjuter, čemu se ono opire, verovatno niste ni znali da bi u tom slučaju mogli da budete optuženi za „nasilje u porodici”.

Ovakvi postupci roditelja spadaju u „ograničavanje slobode kretanja i komuniciranja sa trećim licima” i kao takvi su prema članu 2451 Prednacrta Građanskog zakonika Republike Srbije određeni kao činovi nasilja u porodici. Ukoliko se to usvoji, onda bi vas za takvo „nasilničko” postupanje prema detetu država mogla kazniti kako bi zaštitila dete.

U pravnoj teoriji je jasno određeno da primena sile i nasilje nisu isto, da je nasilje samo ona primena sile koja je nelegitimna. Tako policajac koji zavrće ruku osobi koja se opire hapšenju ne vrši nasilje, ali ako prekorači svoja ovlašćenja i počne da je pesniči, tada i on postaje nasilnik.

Nije dobro kada ni stručnjaci ne razlikuju nasilje od svake agresivnosti ili primene sile, a još je gore to što postoji trend da se pod pojmom „nasilje” obuhvata besmisleno veliki broj različitih ljudskih ponašanja.

Ova sveobuhvatnost pojma stvara sliku da veoma veliki broj ljudi vrši nasilje nad podjednako velikim brojem njihovih žrtava. Time oni koji se bore protiv nasilja postaju društveno značajni i lakše dolaze do sredstava koja su im potrebna za borbu.

Država koja iz ideoloških razloga onemogućava roditelje i podriva njihov autoritet, nema dobru budućnost. (POLITIKA 05.06.2016) /47

3. Predloženu alternativu treba svesrdno podržati. Za to se može navesti više razloga.

Prvo, odredbe o zaštiti od nasilja u porodici, onako kako su date u čl. 2451. do 2455. po svojoj pravnoj prirodi i predmetu uređivanja nisu norme građanskog prava. U članu 2451. stav 2. navedeno je da se pod nasiljem u porodici smatra naročito: nanošenje ili pokušaj nanošenja telesne povrede; izazivanje straha pretnjom ubistva ili nanošenja telesne povrede članu porodice ili njemu bliskom licu; prisiljavanje na seksualni odnos; navođenje na seksualni odnos ili seksualni odnos sa licem koje nije navršilo 14 godina ili nemoćnim licem, i sl. Sve napred navedene radnje su krivična dela kažnjiva po krivičnom zakoniku. Tim delima ne treba da se bavi građanski zakonik.

Drugo, u članu 2452. propisane su mere zaštite protiv lica – člana porodice koje vrši nasilje: izdavanje naloga za iseljenje iz porodičnog stana ili kuće bez obzira na pravo svojine na stanu, odnosno kući, izdavanje naloga učiniocu nasilja da omogući žrtvi nesmetano useljenje u porodični stan i kuću bez obzira na pravo svojine na stanu, odnosno kući, zabrana približavanja žrtvi na određenoj udaljenosti, zabrana pristupa u prostor oko mesta stanovanja žrtve, obavezno lečenje od alkoholizma, narkomanije i drugih bolesti zavisnosti. Nabrojane mere zaštite ne liče niti su građanskopravne sankcije.

Treće, u međuvremenu, donet je Zakon o sprečavanju nasilja u porodici ("Sl. glasnik RS", br. 94/2016). Po tom zakonu najvažniju ulogu u sprovođenju mera zaštite od porodičnog nasilja imaju policija, javni tužilac i sud. Naime, ako policijski službenik posle procene rizika ustanovi neposrednu opasnost od nasilja naređuje hitnu meru: meru privremenog udaljenja učinioca iz stana ili meru privremene zabrane učiniocu da kontaktira žrtvu nasilja i prilazi joj, ili obe ove mere. Na predlog javnog tužioca sud odlučuje o produženju ovih mera. Organi koji naređuju privremene mere u postupku zaštite od porodičnog nasilja su organi koji, inače, sprovode krivični ili prekršajni postupak povodom radnji koje predstavljaju krivična ili prekršajna dela.

Dakle, po sadržini Dela devetog kojim se uređuje zaštita od nasilja u porodici, po merama zaštite od tog nasilja, kao i po tome ko preduzima te mere, zaključuje se da taj deo ne spada u građanski zakonik i da stoga, treba prihvatiti predloženu alternativu i brisati ceo Deo deveti iz Prednacrta./40

Mere zaštite

Član 2452

1. Smatramo da mere zaštite od nasilja u porodici treba da ostanu sastavni deo Porodičnog zakona, imajući u vidu da se kao takve primenjuju već više od 10 godina i da su značajno doprinele zaštiti žrtava nasilja u porodici u Srbiji.

Što se tiče st. 4 koji postoji i u važećem Porodičnom zakonu, ta odredba je ostala nejasna u smislu njene primene u praksi, te predlažemo njeno brisanje./7

2. Stav 3 koji se odnosi na mere zaštite od nasilja u porodici glasi:

Vreme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim delom ili prekršajem, uračunava se u vreme trajanja mere zaštite od nasilja u porodici.

Međutim, bilo je predloga od strane advokata DA se izmeni tako da glasi: Vreme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim delom ili prekršajem, NE URAČUNAVA se u vreme trajanja mere zaštite od nasilja u porodici.

Moj stav je da ovaj predlog treba usvojiti. /41

Supsidijerna primena parničnog postupka

Član 2456

Ostalo je otvoreno pitanje sistematike i regulisanja procesnih pravila u ovim sporovima u Građanskom zakoniku. To je parnična procedura i ona treba da bude regulisana Zakonom o parničnom postupku. Komisija se u ovoj fazi nije odlučila da izostavi procesne odredbe iz Građanskog zakonika već će se o tome izjasniti posle javne rasprave. Izražavam javno lično neslaganje da se o procesnim odredbama raspravlja kao o delu Građanskog zakonika koje se odnose na porodične sporove, jer se one nalaze samo u ovom delu a za obligacione odnose ili stvarno pravo one nisu stipulisane i ne treba da budu stipulisane u Građanskom zakoniku. To se naravno ne odnosi na uređenje prava na tužbu i drugih materijalno pravnih odredaba već se može neslaganje odnosi izričito na klasične odredbe procesnog prava kojima se uređuje postupak procedure pred sudom u ovakvoj vrsti sporova.

A što se konkretnih predloga tiče lično smatram neprihvatljivim rešenje o završetku ovih sporova na dva ročišta. Brzina ne sme da ugrozi kvalitet pravde i najbolji interes deteta. Postavlja se ozbiljno pitanje i da li je u interesu maloletnog deteta da brak njegovih roditelja mora da bude razveden po hitnoj proceduri posle dva ročišta. Šta ako mogu da izglade odnose da se obrate terapeutu i smanje intenzitet neslaganja i slično.

Potrebno je preispitati i pravo na reviziju. Da li revizija treba da bude dozvoljena baš u svim porodičnim sporovima, pa i onim za koje je zakonom određena mogućnost izmene ranije sudske odluke naročito u pogledu izmene odluke o visini doprinosa za izdržavanje.

Revizija treba da bude rezervisana za sporove o pravu, lišenju ili ograničenju prava, a visina potraživanja se menja u zavisnosti od okolnosti i postupak može biti zbog toga dvostepen./44

Sastav veća

Član 2457

Treba brisati jer je to pitanje regulisano čl. 35 stav 5 Zakona o parničnom postupku (o sastavu suda).

PREDLAŽEM DA SE RAZMOTRI CELISHODNOST I OPRAVDANOST PRENOŠENjA NADLEŽNOSTI ZA SPORAZUMNI RAZVOD BRAKA, UKOLIKO SUPRUŽNICI NEMAJU ZAJEDNIČKE MALOLETNE DECE ILI DECE NAD KOJOM VRŠE RODITELjSKO PRAVO, NA MATIČARA ILI NA VANPARNIČNI SUD, JER U TOM SLUČAJU NEMA RASPRAVE I TO BI MOGLO DOPRINETI RASTEREĆENjU PARNIČNIH SUDOVA ILI SUDOVA UOPŠTE (AKO SE PRIHVATI NADLEŽNOST MATIČARA) I NjIHOVOM EFIKASNIJEM RADU.

Član 2457 bi u tom slučaju mogao da glasi:

UKOLIKO SUPRUŽNICI NEMAJU MALOLETNE DECE NAD KOJOM VRŠE RODITELjSKO PRAVO A POSTIGLI SU SPORAZUM O DEOBI ZAJEDNIČKE IMOVINE, PORODIČNOM DOMU I IZDRŽAVANjU POSLE RAZVODA, ZA RAZVOD JE NADLEŽAN VANPARNIČNI SUD/MATIČAR.

SPORAZUM IZ ST. 1 OVOG ČLANA ZAKLjUČUJE SE U OBLIKU JAVNOBELEŽNIČKI POTVRĐENE (SOLEMNIZOVANE) ISPRAVE I IMA SNAGU IZVRŠNE ISPRAVE. /41

Hitnost postupka

Član 2458

1. Hitnost postupka. Pokazalo se u praksi da je ova odredba u sadašnjim uslovima neostvariva. U stručnoj javnosti pominju se dva rešenja – jedno - da odredba o hitnosti ostane, ali da se omogući da se zaista realizuje. Drugo rešenje bilo bi da se sa postupkom ne žuri zbog kompleksnosti odnosa, ali da se privremenim merama, na prvom ročištu koje se mora hitno zakazati odrede način i iznos izdržavanja deteta, koji roditelj privremeno vrši roditeljsko pravo i način viđanja sa drugim roditeljem (ili ako vrše zajednički konstatovati takvo stanje). Centar za prava deteta predlaže drugu opciju – predviđanje obaveze suda da odnose privremeno uredi dok se ne donese presuda./12

2. Posle st. 3 treba dodati stav 4 koji bi glasio:

DRUGO ROČIŠTE TREBA DA SE ODRŽI NAJKASNIJE U ROKU OD 30 DANA OD DANA ZAVRŠETKA PRVOG ROČIŠTA.

Naime, na raspravi u Apelacionom sudu u Novom Sadu ukazano je na to da ni Porodičnim zakonom ni Prednacrtom GZ nije određen razmak između dva ročišta, iako je predviđeno da postupak po pravilu, treba da se završi najviše na dva ročišta, pa se tako postupci u porodičnim odnosima mogu odugovlačiti u nedogled./41

Punomoćnik

Član 2474

Stav 3 glasi:

U brakorazvodnoj parnici koja je pokrenuta predlogom za sporazumni razvod braka supružnike ne može zastupati isti punomoćnik.

U javnoj raspravi je kritikovana odredba i predloženo da se ona izostavi jer je punomoćnik, i kada sastavlja bilo koji ugovor, dužan da vodi računa o interesima obe ugovorne strane, pa samim tim i u ovom postupku isti punomoćnik može zastupati obe strane i voditi računa o interesima i jednog i drugog supružnika. /41

Presuda u bračnoj parnici

Član 2479

U stavu 1 koji glasi:

Sud je dužan da presudom u bračnoj parnici odluči o vršenju roditeljskog prava treba dodati: što podrazumeva i odluku o izdržavanju deteta./41

Kada se sprovodi posredovanje

Član 2483

Stavu 2 ovog člana je potrebno dodati da se posredovanje ne sprovodi kada je tužbom za razvod braka tražena i mera zaštite od nasilja u porodici.

Ratifikacijom Konvencije Saveta Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, država Srbija se obavezala da poštuje čl. 48 st. 1 Konvencije koji glasi:

Strane ugovornice se obavezuju da preduzmu neophodne zakonodavne ili druge mere i zabrane obavezno alternativno razrešenje sporova, uključujući medijaciju i pomirenje, u odnosu na sve oblike nasilja obuhvaćenih ovom Konvencijom.

Ova obaveza se odnosi na sve članove kojima se predviđa mirenje i poravnanje, jer tamo gde ima nasilja u porodici ne postoji jednakost strana da se dogovaraju i pregovaraju, tj. osoba koja čini nasilje ima više moći od osobe prema kojoj se to nasilje vrši./7

Pokretanje postupka

Član 2500

U važećem Porodičnom zakonu predviđeno je da se ne može pobijati očinstvo utvrđenom sudskom odlukom. Ovakvo rešenje nije u skladu sa savremenim dostignućima, pre svega zbog DNK analize. Trebalo bi možda dopustiti reviziju bez obzira na rokove ili neki drugi pravni lek, jer je važeće rešenje apsolutno nepravično. Za razliku od PZ Prednacrt ne sadrži nikakvu odredbu o očinstvu utvrđenom sudskom odlukom što stvara zabunu. Treba ukinuti rokove za osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva./30

Evidencija i dokumentacija o izdržavanju

Član 2533

Radni tekst građanskog zakonika predviđa obavezu organa starateljstva da vodi sledeće evidencije: evidenciju i dokumentaciju o izdržavanim licima (čl.2533.), evidenciju o licima žrtvama nasilja, kao i o licima protiv kojih je određena mera zaštite (čl. 2540); evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj deci (čl. 2579.), evidenciju i dokumentaciju o hraniteljstvu (čl. 2580), evidenciju i dokumentaciju o štićenicima (čl. 2593.). Za sve te situacije Radnim tekstom građanskog zakonika predviđeno je da nadležni ministar nadležan za porodičnu zaštitu propiše način vođenja evidencija i dokumentacija. S tim u vezi, Poverenik posebno skreće pažnju da ovakvo rešenje nije u skladu sa članom 42. stav 2. Ustava, a što je napred u tekstu detaljno objašnjeno. Zakonom je neophodno regulisati svrhu obrade podataka u navedenim evidencijama, vrste podataka o ličnosti koje će se u njima obrađivati, način korišćenja tih podataka i rokove čuvanja podataka. Podzakonskim aktom mogu se uređivati samo tehnička pitanja u vezi sa obradom podataka. /59

Odstupanje od načela dispozicije

Član 2538

Smatramo da je potrebno uvesti novi stav 3. kojim bi bio predviđen izuzetak u odnosu na ZPP kada su u pitanju odredbe o povlačenju tužbe. Ovo pravilo ZPP-a je neprimereno za postupke za izdavanje mera zaštite od nasilja u porodici./7

Evidencija i dokumentacija o nasilju u porodici

Član 2540

Smatramo da umesto reči ''presudu'' treba da stoji reč ''odluku'' u parnici za zaštiti od nasilja u porodici, jer sudije u ovim postupcima donose presude i rešenja o merama zaštite kao privremenim merama.

Takođe smatramo da treba da se unese novi stav kojim bi se obavezao sud da odluku u parnici za zaštiti od nasilja u porodici obavezno dostavi policijskoj stanici na čijoj teritoriji ima prebivalište ili boravište član porodice prema kome je nasilje izvršeno./7

Upoznavanje sa pravnim posledicama zaključenja braka

Član 2546

U ovom članu dodati st. 2 koji glasi:

ON IH UPOZNAJE I SA MOGUĆNOŠĆU UREĐENjA MEĐUSOBNIH IMOVINSKIH ODNOSA PUTEM ZAKLjUČENjA BRAČNOG UGOVORA./41

Jedinstveni lični registar usvojenja

Član 2567

Odredbom čl. 2567. Radnog teksta građanskog zakonika predviđeno je osnivanje jedinstvenog ličnog registra usvojenja, koji bi vodilo ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu, pri čemu način vođenja jedinstvenog ličnog registra usvojenja propisuje ministar nadležan za porodičnu zaštitu. U vezi sa tim registrom, Poverenik posebno podvlači da je neophodno pažljivo razmotriti šta je svrha vođenja jednog takvog registra. Treba imati u vidu da obrada podataka ne može samoj sebi biti svrha. Načelo svrsishodnosti, kao jedno od osnovnih načela zaštite podataka o ličnosti, pretpostavlja da se podaci o ličnosti obrađuju u jasno određenu i dozvoljenu svrhu. Drugim rečima, mora postojati jasan razlog zbog čega se podaci obrađuju i šta je cilj takve obrade. Dozvoljeno je obrađivati samo one podatke koji su očigledno potrebni i primereni za postizanje svrhe obrade (član 8. t. 6. i 7. Zakona o zaštiti podataka o ličnosti). To takođe znači da podatke o ličnosti ne treba uopšte obrađivati ako to nije neophodno. Ukoliko se nakon brižljive analize proceni da je neophodno formirati jedinstveni registar usvojenja u jasnu i dozvoljenu svrhu, onda zakonom treba jasno i izričito definisati šta je svrha obrade tih podataka, koje vrste podataka će se obrađivati u tom registru, rok čuvanja i način korišćenja tih podataka./59

Isključivanje javnosti

Član 2574

U članu 2574. i 2583. Radnog teksta građanskog zakonika predviđeno je da su podaci o usvojenju i starateljstvu službena tajna. Institut „službena tajna“ sa stanovišta pozitivnog prava je nepostojeći. Zaštita tajnih podataka u pravnom sistemu Republike Srbije pretpostavlja jasno uređen postupak i formu označavanja nekog podatka nekim od stepena tajnosti. Zakonom o tajnosti podataka ("Sl. glasnik RS", br. 104/09) uređen je jedinstven sistem određivanja i zaštite tajnih podataka. Ovim zakonom su propisane oznake tajnosti (državna tajna, strogo poverljivo, poverljivo i interno), i time je pojam „službena tajna“ ukinut iz upotrebe u našem pravnom sistemu.To znači da je pojam „službena tajna“ potrebno izostaviti iz zakona koji se donose, odnosno menjaju ili dopunjuju./59

5. Nasleđivanje (2595-2838)

Krug zakonskih naslednika

Član 2602

Smatramo da u krug zakonskih naslednika treba da se uvrsti i vanbračni partner.

Ova odredba predstavlja oblik diskriminacije osoba u odnosu na njihovo bračno stanje, što je zabranjeno Ustavom i Zakonom o zaštiti od diskriminacije./7

Pojam ugovora

Član 2794

Razmatranje sadržano u ovom napisu odnosi se na pojam ugovora o doživotnom izdržavanju koji je dat u članu 194. važećeg Zakona o nasleđivanju. U Prednacrtu građanskog zakonika pojam tog ugovora uređen je u članu 2794. Odredbe člana 2794. Prednacrta identične su odredbama člana 194. Zakona o nasleđivanju, s tim što je u Prednacrtu predložena alternativa koja glasi: "Ako se prihvati ugovor o nasleđivanju između supružnika prethodnom članu (tj. članu 2794.) dodaje se stav: Ugovor o doživotnom izdržavanju međusobno ne mogu zaključiti supružnici".

Ugovor o nasleđivanju između supružnika predviđen je kao alternativa člana 2775. Prednacrta koji propisuje ništavost ugovora o nasleđivanju. U tom članu koji je identičan članu 179. Zakona o nasleđivanju se navodi: "Ništav je ugovor kojim neko svoju imovinu ili njen deo ostavlja u nasleđe svom saugovorniku ili nekom trećem". Alternativa ovom članu bile bi odredbe čl. 2776. do 2779. Prednacrta u kojima se propisuju da je ugovor o nasleđivanju dozvoljen samo ako ga zaključe supružnici međusobno, daju se uslovi punovažnosti tog ugovora, njegov oblik i predmet.

Smatram da ni jednu od napred navedenih alternativa (alternativu uz član 2775. i alternativu uz član 2794.) ne bi trebalo prihvatiti.

Kao što je napred navedeno, prva alternativa predložena je uz član 2775. Prednacrta. U tom članu kao osnovno rešenje zadržava se odredba člana 179. Zakona o nasleđivanju po kome je ništav "ugovor po kome neko svoju imovinu ili njen deo ostavlja u nasleđe svom saugovorniku ili nekom trećem". Ta odredba se primenjuje dugi niz godina. Ona odgovara našem mentalitetu i našoj tradiciji. Prihvaćena je u narodu. U svesti građana postoji ukorenjeno shvatanje da se imovina stiče za decu. Stoga ne bi trebalo unositi odredbu u nasledno pravo kojom roditelj zaključujući ugovor o nasleđivanju kojim prenese svu svoju imovinu ili njen deo na saugovorača, pa bio on i roditeljev supružnik, ili treće lice, lišava zakonske naslednike među kojima su obično njegova deca, nasleđa.

Alternativa odredbi o ništavosti ugovora o nasleđivanju je sadržana u odredbi stava 1. člana 2776. po kojoj punovažan ugovor o nasleđivanju mogu zaključiti samo supružnici međusobno. Odredba stava 1. tog člana glasi: "Ugovor kojim jedno lice ostavlja svoju zaostavštinu ili njen deo u nasleđe svom saugovorniku, može se zaključiti samo između supružnika". Imovina koja je predmet ovog ugovora ne ulazi u zaostavštinu saugovorača. To proizilazi iz prirode ovog ugovora, a i iz odredbe stava 1. člana 2778. u kojoj se propisuje da je sudija, odnosno beležnik pre overe ovog ugovora dužan upozoriti stranke "da imovina koja je predmet ugovora ne ulazi u njihovu zaostavštinu i da se njome ne mogu namiriti nužni naslednici".

S obzirom na rešenje da samo supružnici mogu međusobno zaključiti ugovor o nasleđivanju, to rešenje je delimično prihvatljivo u njegovom značenju da druga lica ne mogu zaključiti takav ugovor. Postoje izvesni razlozi da se supružnicima dozvoli da zaključe takav ugovor, jer se pretpostavlja da će oni odredbama tog ugovora voditi računa i o interesima dece. I pored toga, smatram da odnose prevagu razlozi koje sam napred naveo, a koji ukazuju da se i supružnicima ne dozvoli zaključivanje ugovora o međusobnom nasleđivanju. Moguće je predvideti kompromisno rešenje, a naime, prihvatiti rešenje da ugovor o nasleđivanju mogu zaključiti međusobno samo supružnici koji nemaju potomstvo. Odredba člana 2776. bi u tom slučaju glasila: "Ugovor kojim jedno lice ostavlja svoju zaostavštinu ili njen deo u nasleđe svom saugovorniku, može se zaključiti samo između supružnika koji nemaju potomstvo".

U članu 2776. u stavu 2. se navodi da se "ugovor o nasleđivanju može zaključiti u korist dece jednog ili drugog supružnika, njihove zajedničke dece, njihovih usvojenika ili drugih potomaka". Iz smisla ove odredbe proizilazi da ona ima u vidu ugovor koji zaključuju supružnici međusobno, a da ga oni zaključuju u korist potomaka kako je navedeno u odredbi stava 2. Da bi se izbegle nedoumice na šta se odnosi odreda ovog stava, trebalo bi taj stav povezati sa stavom 1. tako što bi stav 2. počinjao: "Ugovor o nasleđivanju iz stava 1. ovog člana", a u nastavku usledio bi dalji tekst stava 2.

Inače, supružnicima je odredbom stava 2. data velika sloboda u pogledu izbora potomaka u čiju će korist biti zaključen ugovor o nasleđivanju, kada se navodi da ugovor može biti zaključen: "u korist dece jednog ili drugog supružnika, njihove zajedničke dece, njihovih usvojenika ili drugih potomaka". Supružnicima je ostavljen prostor za neravnopravan tretman dece. Zaboravlja se činjenica da u stvarnosti postoje supružnici koji formiraju svoju volju pod uticajem drugog supružnika i da taj odnos može imati za rezultat nepravičnu raspodelu imovine među potomstvom (deca jednog supružnika favorizuju se u odnosu na decu drugog supružnika).

U stavu 1. člana 2777. se propisuje:

"Ugovor će biti punovažan samo ako su se sa njegovim zaključenjem saglasili svi potomci saugovornika koji će po zakonu biti pozvani da ih naslede".

Treba imati u vidu da prema članu 2776. postoje dve vrste ugovora o nasleđivanju: jedan ugovor kojim jedan supružnik ostavlja drugom supružniku svoju zaostavštinu ili njen deo i drugi ugovor koga supružnici zaključuju u korist svoje dece. Iz odredbe stava 1. člana 2777. ne vidi se na koji od navedena dva ugovora ili na oba ugovora se zahteva saglasnost potomaka. Logično je da se saglasnost zahteva za zaključenje ugovora u korist potomstva. Ako se odnosi na oba ugovora, postavlja se pitanje da li je i punovažnost prvog ugovora uslovljena saglasnošću potomaka supružnika. Ako bi bio uslovljen saglasnošću potomaka, onda ugovor po kome jedan suprug ostavlja zaostavštinu drugom suprugu, nema opravdanje za postojanje.

Videli smo da imovina koja je predmet ugovora o nasleđivanju ne ulazi u zaostavštinu supružnika i njome se ne mogu namiriti nužni naslednici (član 2778.). Imajući ovo u vidu nelogičnom se pokazuje odredba stava 1. člana 2777. u kojoj se navodi da je ugovor o nasleđivanju punovažan ako su se sa njim saglasili "svi potomci koji će po zakonu biti pozvani" da naslede saugovorače (supružnike). Posle zaključenja ugovora o nasleđivanju potomci se više ne smatraju pozvanim da naslede imovinu koja je predmet ugovora.

Uslovljenost punovažnosti ugovora o nasleđivanju iz člana 2777. u osnovnim elementima se podudara sa uslovljenošću ugovora o ustupanju i raspolaganju iz člana 2783. Prednacrta. Na taj način, imamo dva vrlo slična instituta naslednog prava koja ne bi trebalo da postoje paralelno jedan pored drugog. U svakom slučaju prihvatljivije je rešenje dato ugovorom o ustupanju i raspolaganju, pa ga treba zadržati, a rešenje iz člana 2777. napustiti.

Iz napred navedenih razloga smatram da ne bi trebalo prihvatiti alternativu iz člana 2775. Prednacrta. Sledstveno tome trebalo bi brisati čl.2776. do 2779. Eventualno, u članu 2775. kao stav 2. dodala bi se odredba o dozvoljenosti ugovora o nasleđivanju zaključenog između supružnika koji nemaju potomstvo (tekst te odredbe sam napred citirao).

Alternativom se u članu 2794. dodaje novi stav koji bi glasio: "Ugovor o doživotnom izdržavanju međusobno ne mogu zaključiti supružnici". Ako se ne bi prihvatio ugovor o nasleđivanju između supružnika, ne bi bilo mesta ni alternativi uz član 2794. (koji, inače, uređuje pojam ugovora o doživotnom izdržavanju).

Ne bi trebalo prihvatiti alternativu iz člana 2974. i kada bi se u članu 2775. dodao novi stav kojim bi se dozvolilo supružnicima koji nemaju potomstvo da zaključe ugovor o nasleđivanju. Ovo zbog toga što se tim ugovorom ne rešava pitanje izdržavanja supružnika koji zbog bolesti ili starosti nisu u mogućnosti da se brinu o sebi i da zadovoljavaju osnovne životne potrebe. Treba dozvoliti i supruzima koji međusobno zaključe ugovor o nasleđivanju, da zaključe i ugovor o doživotnom izdržavanju. /40

Član 2839

Predlažem da se sledeći tekst o Ugovoru o faktoringu uključi u Nacrt Građanskog zakonika, uz adekvatnu sistematizaciju i numeraciju članova./14

Pojam ugovora

Član 1

Ugovorom o faktoringu obavezuje se privredni subjekat - ustupilac da drugoj ugovornoj strani - faktoru prenese pravo svojine na postojećem ili budućem kratkoročnom potraživanju (kupoprodaja potraživanja) koje ustupilac ima prema trećem licu – dužniku iz zaključenog ugovora o prodaji robe i vršenju privrednih usluga u zemlji ili inostranstvu, odnosno da faktoru ustupi na naplatu takvo potraživanje kao obezbeđenje zajma ili avansa koji mu je faktor radi finansiranja isplatio (ustupanje potraživanja na naplatu).

Faktor se u slučaju kupoprodaje potraživanja obavezuje da ustupiocu isplati vrednost otkupljenog potraživanja umanjenu za diskont, i ima pravo da preuzeto tj. kupljeno potraživanje naplati od dužnika u svoje ime i za svoj račun.

Ukoliko je potraživanje faktoru preneto kao obezbeđenje zajma ili avansa koji je faktor isplatio ustupiocu, faktor ima obavezu da potraživanje, uz proviziju naplati od dužnika u svoje ime a za račun ustupioca.

Pored naplate potraživanja faktor se obavezuje da ustupiocu izvrši i najmanje još jednu od sledećih usluga - da ustupiocu uz naknadu garantuje naplatu potraživanja (da preuzme rizik naplate), da finansira ustupioca (uključujući avansnu isplatu ili zajam), kao i da za ustupioca vrši knjigovodstvene, evidencione i druge usluge u vezi sa prenetim potraživanjem.

Forma, sadržina i bitni elementi ugovora

Član 2

  • Ugovor o faktoringu se zaključuje u pismenoj ili elektronskoj formi .
  • U skladu sa pojmom ugovora o faktoringu iz prethodnog člana, ugovorom o faktoringu smatraće se samo ugovor kod koga je faktor obavezan da izvrši najmanje dve od sledećih obaveza:
    • naplata prenetog potraživanja;
    • finansiranje ustupioca, uključujući avansnu isplatu ili zajam učinjen ustupiocu potraživanja;
    • preuzimanje rizika naplate potraživanja u slučaju nelikvidnosti dužnika;
    • usluge koje se odnose na preneto potraživanje (knjigovodstvene, evidencione i druge usluge u vezi sa prenetim potraživanjem ).
  • Ugovor o faktoringu se ne smatra ugovorom o kreditu kao ni ugovorom o zajmu u smislu pozitivnih pravnih propisa.
  • Ugovor o faktoringu obavezno sadrži:
    • označenje ugovornih strana;
    • označenje vrste faktoringa;
    • osnov i podatke kojima se određuje ili čini odredivim potraživanje koje se prenosi na faktora;
    • iznos, način obračuna i način, vreme i mesto isplate vrednosti potraživanja ustupiocu;
    • iznos, način obračuna i način, vreme i mesto isplate naknade faktoru;
    • pravo faktora na kamatu i druge troškove nastale izvršenjem ugovornih obaveza;
    • vreme i mesto zaključenja ugovora;
    • potpise zastupnika ili ovlašćenih lica ugovornih strana .

Odeljak 2.

PRENOS I DEJSTVO PRENOSA POTRAŽIVANjA

Potraživanja koja se mogu preneti ugovorom o faktoringu

Član 3

  • Ugovorom se na faktora može preneti jedno ili više postojećih dospelih ili nedospelih potraživanja, buduća potraživanja, ukupna ili delimična kratkoročna novčana potraživanja koja potiču iz ugovora u privredi zaključenog u zemlji ili inostranstvu kao i potraživanja iz ugovora o prodaji robe i vršenju usluga privrednih subjekata zaključenog sa finansijskim institucijama, korisnicima budžetskih sredstava, kao i sa korisnicima sredstava za obavezno socijalno osiguranje.
  • Kratkoročno potraživanje dospeva na naplatu u roku od godinu dana od dana prodaje robe, odnosno izvršenja usluge, definisanog ugovorom o prodaji robe ili vršenju usluge.
  • Potraživanja koja se prenose ugovorom o faktoringu moraju biti određena ili ugovor mora da sadrži podatke na osnovu kojih se potraživanje, najkasnije u trenutku dospelosti, može odrediti.
  • Buduće potraživanje i ukupna potraživanja mogu biti predmet ugovora o faktoringu ukoliko su odrediva i ukoliko ugovor o faktoringu sadrži podatak o tome ko će biti dužnik takvih potraživanja.
  • Ugovorom o faktoringu se mogu prenositi i uslovljena potraživanja, a nakon ostvarenja uslova nije potrebno zaključenje novog ugovora.

Prenos sporednih prava i sredstava obezbeđenja potraživanja

Član 4

  • Sa potraživanjem na faktora prelaze i sporedna prava i sredstva obezbeđenja potraživanja, kao što su pravo prvenstvene naplate, prava zaloge, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl. na način i u obimu koji je predviđen ugovorom o faktoringu.
  • Za prenos sporednih prava i sredstava obezbeđenja koja sa potraživanjem prelaze na faktora nije potrebno zaključenje novog ugovora o prenosu, osim ukoliko to nije određeno drugim zakonom.
  • Sporedna prava i sredstva obezbeđenja potraživanja preći će na faktora na način predviđen ugovorom o faktoringu, bez obzira na to da li su ustupilac i dužnik prethodno ugovorili zabranu ili ograničenje takvog prenosa.

Dejstvo ugovorne zabrane prenosa potraživanja

Član 5

  • Ukoliko je prenos potraživanja zabranjen ili ograničen odredbom ugovora između ustupioca i dužnika ili dužnikovim opštim uslovima poslovanja, ova zabrana, odnosno ograničenje, ne proizvode pravno dejstvo na prenos potraživanja sa ustupioca na faktora koji se vrši na osnovu ugovora o faktoringu .
  • Ovim se ustupilac ne oslobađa odgovornosti za povredu ugovornih obaveza prema dužniku, kao što se ni dužnik zbog povrede ove obaveze od strane ustupioca ne može osloboditi od izvršenja ugovornih obaveza iz ugovora o prodaji robe ili vršenja privrednih usluga zaključenim sa ustupiocem potraživanja.

Zabrana višestrukog prenosa potraživanja

Član 6

1. Zabranjen je prenos istog potraživanja od strane ustupioca zaključivanjem ugovora o faktoringu sa različitim faktorima.

2. Nakon što je dužnik obavešten o izvršenom prenosu potraživanja faktoru, svaki naknadno zaključeni ugovor o faktoringu koji za predmet ima prenos istog potraživanja je ništav.

3. Ništava je i svaka odredba ugovora o faktoringu ili odredba opštih uslova poslovanja ustupioca ili faktora koja predviđa mogućnost višestrukog prenosa istog potraživanja različitim faktorima .

Način prenosa potraživanja

Član 7

1. Potraživanje se prenosi na faktora tako što ustupilac faktoru istovremeno predaje:

1.1. ugovor i fakturu i druga dokumenta kojima se dokazuje osnov i vrši identifikacija potraživanja;

2.2. obaveštenje dužniku da je potraživanje preneto na faktora sa potvrdom o prijemu obaveštenja od strane dužnika.

Obaveštavanje dužnika i dejstvo obaveštenja u odnosu na dužnika

Član 8

1. Za prenos potraživanja na faktora nije potreban pristanak dužnika ali je ustupilac dužan da u pismenoj ili elektronskoj formi dostavi dužniku obaveštenje o izvršenom prenosu potraživanja.

2. Ustupilac ima obavezu da, po dostavljenom obaveštenju dužniku, obezbedi potvrdu u pismenoj ili elektronskoj formi koja dokazuje da je dužnik obavešten o izvršenom prenosu potraživanja.

3. Obaveštenje dužnika o izvršenom prenosu potraživanja na faktora može biti učinjeno za sva potraživanja koja su preneta ugovorom o faktoringu, bez obzira na to da li ta potraživanja postoje u vreme zaključenja ugovora o faktoringu.

4. Obaveštenje o izvršenom prenosu potraživanja mora da sadrži: podatke o ugovoru o faktoringu, određenje postojećeg potraživanja sa brojem fakture, iznosom potraživanja i valutom plaćanja, podatke na osnovu kojih je moguće odrediti buduća ili celokupna potraživanja, podatke o faktoru kome je dužnik u obavezi da plati i uputstvo za plaćanje.

5. Nakon prijema obaveštenja o izvršenom prenosu potraživanja dužnik je u obavezi da potraživanje isplati faktoru .

6. Dužnik nije u obavezi da izvrši isplatu prenetog potraživanja faktoru, ako nije obavešten na način predviđen u ovom članu, ali njegova obaveza prema ustupiocu ostaje.

8. Isplata potraživanja ustupiocu pre obaveštenja o izvršenom prenosu potraživanja je punovažna i oslobađa dužnika obaveze, a ustupilac je dužan da bez odlaganja takvu isplatu prenese faktoru.

9. U slučaju da dužnik nakon prijema obaveštenja o izvršenom prenosu potraživanja isplati potraživanje ustupiocu, to ga ne oslobađa obaveze prema faktoru, a ustupilac je dužan da bez odlaganja takvu isplatu prenese faktoru.

10. Ukoliko dužnik nakon obaveštenja o prenosu potraživanja na faktora primi više uputstava za uplatu koja se odnose na prenos istog potraživanja istom faktoru, dužnik će svoju obavezu isplate izvršiti tako što će isplatu izvršiti po poslednjem uputstvu za uplatu koje je primio .

11. Ukoliko dužnik primi više obaveštenja o prenosu istog potraživanja od istog ustupioca različitim faktorima, dužnik će svoju obavezu izvršiti isplatom na osnovu prvog od obaveštenja koje je primio.

Dejstvo ustupanja potraživanja

Član 9

1. Potraživanje se smatra prenetim na faktora u trenutku kada mu ustupilac preda dokumenta koja određuju ili čine odredivim potraživanje (ugovor ili fakturu) i obaveštenje dužniku da je potraživanje preneto faktoru sa potvrdom o prijemu obaveštenja od strane dužnika, i o toj predaji se sačinjava poseban dokument u pismenoj formi.

2. Datumom prenosa potraživanja sa ustupioca na faktora smatra se datum predaje faktoru dokumentacije navedene u prethodnom stavu a taj se datum obavezno mora navesti u dokumentu o predaji dokumentacije .

3. Dokumentacija iz st.1. ovog člana predstavlja verodostojnu ispravu u postupku izvršenja .

4. Buduća potraživanja čiji je prenos predmet ugovora o faktoringu prenose se na faktora u momentu njihovog nastanka, ako strane nisu ugovorom odredile drugačije.

5. Momentom prenosa potraživanja faktor postaje vlasnik potraživanja i potraživanje naplaćuje od dužnika u svoje ime i za svoj račun, dok kada faktor preuzima potraživanje kao obezbeđenje zajma ili avansa koji je isplatio ustupiocu, tada potraživanje naplaćuje u svoje ime a za račun ustupioca, a dužnik je obavezan da uplatu izvrši na račun faktora, ukoliko ugovorom o faktoringu strane ne predvide drugačije.

6. Ukoliko je ugovorom o faktoringu predviđeno da se potraživanje na faktora prenosi bez prava na regres, faktor preuzima rizik naplate potraživanja u slučaju nelikvidnosti dužnika i stiče pravo na posebnu proviziju, ukoliko strane ne ugovore drugačije.

SOLUCIJA

7. U SLUČAJU DA JE UGOVOROM O FAKTORINGU PREDVIĐEN PRENOS PRAVA SVOJINE NA POTRAŽIVANjU ILI JE PREDVIĐENO DA SE POTRAŽIVANjE PRENOSI KAO OBEZBEĐENjE ZA ZAJAM ILI AVANS ISPLAĆEN USTUPIOCU, KAO I DA FAKTOR NEMA PRAVO NA REGRES PREMA USTUPIOCU U SLUČAJU NELIKVIDNOSTI DUŽNIKA, UPISOM U REGISTAR PRENETIH POTRAŽIVANjA, NA OSNOVU POSEBNOG ZAKONA, FAKTOR STIČE PRAVO NA PRVENSTVENU NAPLATU U ODNOSU NA SVE DRUGE POVERIOCE DUŽNIKA, KAO ŠTO I U SLUČAJU INSOLVENTNOSTI DUŽNIKA I OTVARANjA STEČAJNOG POSTUPKA NAD IMOVINOM DUŽNIKA FAKTOR STIČE POLOŽAJ RAZLUČNOG POVERIOCA .

ODELjAK 3.

POLOŽAJ I PRAVA DUŽNIKA

Zaštita pravnog položaja dužnika

Član 10

1. Faktor stiče prema dužniku ista prava u odnosu na preneto potraživanje koje je ustupilac imao prema dužniku do momenta ustupanja potraživanja.

2. Ugovor o faktoringu ne može da utiče, bez izričite pismene saglasnosti dužnika, na promenu prava i obaveza dužnika iz ugovora o prodaji robe i vršenju usluga između dužnika i ustupioca.

3. Obaveštenje o prenosu potraživanja na faktora kao i uputstvo za plaćanje faktoru koje dužnik prima moraju biti na jeziku na kome je i ugovor o prodaji robe i vršenju usluga izmešu ustupioca i dužnika.

4. Obaveštenje o prenosu potraživanja na faktora kao i uputstvo za plaćanje faktoru mogu se odnositi i na potraživanja koja nastaju nakon obaveštenja (na buduća potraživanja) kao i na ukupna potraživanja.

Prigovori dužnika i pravo na povraćaj iznosa uplaćenih faktoru

Član 11

  • Dužnik može faktoru pored prigovora koje ima prema njemu da ističe i sve prigovore koje je imao prema ustupiocu iz ugovora o prodaji robe ili vršenju usluga do momenta kada je primio obaveštenje o prenosu potraživanja.
  • Dužnik ima prema faktoru pravo da istakne prigovor kompenzacije svog potraživanja, pod uslovom da je dužnikovo potraživanje dospelo najkasnije u momentu prijema obaveštenja o prenosu potraživanja na faktora.
  • Propuštanje ustupioca da uredno izvrši obaveze iz ugovora o prodaji robe i vršenju usluga između ustupioca i dužnika ne ovlašćuju dužnika da traži od faktora povraćaj celokupnog ili dela iznosa koji je dužnik platio faktoru ili ustupiocu.
  • Na osnovu ugovora u pismenoj formi koji zaključuje sa ustupiocem dužnik se može odreći prava na prigovore prema faktoru .

ODELjAK 4.

PRAVA, OBAVEZE I ODGOVORNOST FAKTORA I USTUPIOCA

Pravo i obaveza faktora na naplatu potraživanja

Član 12

  • Ukoliko je ugovorom o faktoringu ustupilac faktoru preneo pravo svojine na potraživanju (kupoprodaja potraživanja), faktor ima pravo da naplati potraživanje od dužnika u svoje ime i za svoj račun, s tim što ustupiocu isplaćuje iznos otkupljenog potraživanja umanjen za diskont.
  • U slučaju da je faktor avansno finansirao ustupioca i isplatio vrednost kupljenog potraživanja pre naplate potraživanja od dužnika, faktor ima pravo na kamatu i troškove za period finansiranja ustupioca.
  • Kada je prenos potraživanja sa ustupioca na faktora izvršen u cilju obezbeđenja zajma ili avansa koji je faktor isplatio ustupiocu (ustupanje potraživanja na naplatu), faktor vrši naplatu potraživanja u svoje ime a za račun ustupioca, s tim što, ukoliko ugovorom o faktoringu strane nisu ugovorile drugačije, dužnik ima obavezu da uplatu izvrši na račun faktora, a faktor je dužan da ustupiocu preda obračun naplate i isplati ustupiocu sumu koja prelazi iznos zajma ili avansa isplaćenog ustupiocu, a takođe faktor zadržava iznos kamate, provizije i troškova.
  • Ukoliko novčani iznos potraživanja koji je faktor naplatio od dužnika bude manji od iznosa kojim je faktor avansno finansirao ustupioca ili od iznosa zajma učinjenog ustupiocu od strane faktora, ustupilac ostaje u obavezi prema faktoru za ostatak duga.

Preuzimanje rizika naplate od strane faktora – faktoring bez prava na regres i faktoring sa regresom

Član 13

  • Kod ugovora o faktoringu kojim ustupilac prenosi pravo svojine na potraživanju, ukoliko strane ne ugovore drugačije, faktor kao kupac potraživanja preuzima rizik naplate potraživanja na sebe za slučaj nesposobnosti plaćanja od strane dužnika i tada se smatra da je zaključen ugovor o faktoringu bez prava na regres.
  • Kod ugovora o faktoringu bez prava na regres, faktor uz proviziju preuzima rizik naplate potraživanja na sebe a on uključuje i rizik nesposobnosti plaćanja od strane dužnika.
  • Izuzetno, faktor će i u slučaju otkupa potraživanja od ustupioca zadržati pravo na regres prema ustupiocu u slučaju kada je:
    • ustupilac u času zaključenja ugovora znao ili je morao znati da dužnik nije sposoban za plaćanje, ili
    • ustupilac nije faktoru ni do momenta ustupanja potraživanja predao sve podatke i isprave značajne za utvrđivanje postojanja i visine potraživanja a koje je posedovao ili o njima imao saznanja, niti je obavestio faktora o njima.
  • Kod ugovora o faktoringu kod koga se potraživanje prenosi na faktora kao obezbeđenje zajma ili avansa koji je faktor isplatio ustupiocu, ugovorne strane mogu da ugovore da rizik naplate potraživanja uz proviziju preuzima faktor i tada se radi o ugovoru o faktoringu bez prava na regres.
  • U slučaju kada se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je zaključen ugovor o faktoringu sa pravom na regres ili ugovor o faktoringu bez prava na regres, smatraće se da se radi o ugovoru o faktoringu sa pravom na regres .

SOLUCIJA

  • KADA JE IZMEĐU USTUPIOCA I FAKTORA ZAKLjUČEN UGOVOR O FAKTORINGU BEZ PRAVA NA REGRES, UPISOM U REGISTAR PRENETIH POTRAŽIVANjA, NA OSNOVU POSEBNOG ZAKONA, FAKTOR STIČE PRAVO NA PRVENSTVENU NAPLATU U ODNOSU NA SVE DRUGE POVERIOCE DUŽNIKA, KAO ŠTO I U SLUČAJU INSOLVENTNOSTI DUŽNIKA I OTVARANjA STEČAJNOG POSTUPKA NAD IMOVINOM DUŽNIKA FAKTOR STIČE POLOŽAJ RAZLUČNOG POVERIOCA .
  • Kod ugovora o faktoringu sa pravom na regres ustupilac odgovara faktoru za naplativost potraživanja i to na dan dospelosti potraživanja.
  • Kod ugovora o faktoringu sa pravom na regres faktor ima pravo da zahteva naplatu od dužnika, od ustupioca ili od obojice, u granicama odgovornosti dužnika i ustupioca, ukoliko strane nisu ugovorile drugačije.
  • Kod ugovora o faktoringu sa pravom na regres faktor ne garantuje naplatu potraživanja, pa je u slučaju da naplata ne uspe, faktor je dužan da obavesti ustupioca da naplata potraživanja nije izvršena i to u roku od osam dana od dospelosti potraživanja.
  • Nakon ostvarenja prava na regres faktora prema ustupiocu, faktor je dužan da potraživanje vrati ustupiocu.

Obaveza faktora da savesno upravlja potraživanjima i vršenje usluga u vezi sa potraživanjem

Član 14

1. Faktor ima obavezu da vodi urednu i ažurnu evidenciju potraživanja koja su mu preneta i obavezan je da je učini dostupnom nadležnim organima u postupku nadzora nad obavljanjem poslova faktoringa.

2. Faktor ima obavezu da savesno upravlja potraživanjima koja su mu preneta na osnovu ugovora o faktoringu, i da se ponaša sa pažnjom dobrog privrednika .

3. Ukoliko je to ugovoreno, faktor ima obavezu da uz proviziju vrši za ustupioca i druge usluge koje se odnose na preneto potraživanje, poput knjigovodstvenih, evidencionih usluga, kao i usluga garantovanja (preuzimanje rizika) naplate potraživanja u slučaju nelikvidnosti dužnika.

Pravo faktora na dalje ustupanje potraživanja – sukcesivni faktoring

Član 15

1. Faktor ima pravo da potraživanje koje mu je preneto na osnovu ugovora o faktoringu ustupi ili proda drugom faktoru (ili drugoj finansijskoj instituciji), ukoliko strane ugovorom o faktoringu nisu odredile drugačije, i tada se radi o tzv. sukcesivnom faktoringu.

2. Lice koje preuzme potraživanje od faktora je pravni sledbenik faktora iz ugovora o faktoringu između ustupioca i faktora i on preuzima prava i obaveze faktora koji mu je preneo potraživanje .

Pravo faktora na preuzimanje obaveze plaćanja prema poveriocu – ugovor o obrnutom faktoringu

Član 16

1. Faktor ima pravo da zaključi ugovor sa dužnikom iz ugovora o prodaji robe ili ugovora o vršenju privrednih usluga u zemlji i inostranstvu na osnovu koga faktor od dužnika preuzima njegovu obavezu plaćanja prema poveriocima, a na osnovu tog ugovora faktor ima pravo naplate od dužnika u roku iz ugovora o prodaji robe ili vršenja privrednih usluga.

2. Za preuzimanje obaveze plaćanja od dužnika neophodno je da dužnik obezbedi saglasnost poverioca u pismenoj formi.

3. Na ugovor o obrnutom faktoringu primenjuju se odredbe ovog Zakonika kojim je uređen ugovor o faktoringu.

4. Strane u ugovoru o obrnutom faktoringu ne mogu da budu korisnici sredstava budžeta kao ni korisnici sredstava organizacija za obavezno socijalno osiguranje .

Prava, obaveze i odgovornost ustupioca iz ugovora o faktoringu

Član 17

1. Osim ukoliko drugačije nije određeno ugovorom o faktoringu zaključenom između faktora i ustupioca, u trenutku zaključenja ugovora ustupilac ima obavezu da faktoru garantuje da je nosilac prava na potraživanju iz zaključenog ugovora o prodaji robe ili vršenju privrednih usluga, da ima pravo na prenos potraživanja na faktora, kao i da potraživanje nije već preneo drugom faktoru.

2. Ustupilac ima obavezu da garantuje faktoru da su preneta potraživanja oslobođena zaloge, prigovora, tereta i ostalih prava trećih lica, odnosno da se potraživanja ne mogu po bilo kom osnovu osporavati, osim ukoliko strane nisu drugačije odredile ugovorom o faktoringu.

3. U slučaju kada su preneta potraživanja opterećena pravom zaloge, odnosno na bilo koji način osporena od strane dužnika ili trećeg lica, a ugovorom o faktoringu ustupilac nije isključio svoju garanciju iz prethodnog stava, faktor stiče pravo regresa prema ustupiocu i u slučaju kada je zaključen ugovor o faktoringu bez prava na regres .

4. Ustupilac odgovara faktoru za postojanje (osnovanost) i vrednost potraživanja koje je predmet ugovora o faktoringu u trenutku kada je izvršen prenos potraživanja na faktora.

5. Ukoliko nije drugačije ugovoreno, ustupilac odgovara za naplativost potraživanja koja su predmet ugovora o faktoringu.

6. Za naplativost dospelih potraživanja ustupilac odgovara u trenutku njihovog ustupanja, a za nedospela potraživanja u trenutku njihove dospelosti, ukoliko strane nisu ugovorile drugačije.

7 Za naplativost budućih ili ukupnih potraživanja ustupilac odgovara u trenutku njihovog nastanka, ukoliko drugačije nije određeno ugovorom o faktoringu .

8. Obaveza je ustupioca da istinito, savesno i ažurno obavesti faktora o svim činjenicama, kao i da faktoru preda sve dokaze koja se odnose na dužnika, kao i na preneto potraživanje

9. Ustupilac ima obavezu da na faktora prenese potraživanje i da plati proviziju, kamatu i troškove faktoru, u skladu sa ugovorom o faktoringu.

10. Ustupilac ima pravo da po naplati potraživanja od strane faktora preuzme razliku između naplaćenog potraživanja umanjenog za proviziju, troškove i kamate i iznosa koji mu je faktor isplatio u vidu zajma ili avansa za preneto potraživanje, a u skladu sa ugovorom o faktoringu.

ODELjAK 5.

PRESTANAK UGOVORA O FAKTORINGU

Prestanak ugovora o faktoringu istekom roka na koji je zaključen

Član 18

1. Ugovor o faktoringu prestaje istekom roka na koji je zaključen.

2. Ukoliko ugovor o faktoringu nije zaključen na određeni rok, ugovor ne može prestati pre nego što sva prodata potraživanja ne budu naplaćena ili regresirana od strane ustupioca .

Obnova zaključenog ugovora o faktoringu

Član 19

Ugovor o faktoringu se može automatski obnavljati samo ako su strane to ugovorom izričito predvidele, u slučaju tzv. revolving faktoringa.

Kao potpuno novo rešenje, koje treba da omogući povraćaj garancijske funkcije faktoringa i unese sigurnost u pravni položaj faktora, je ono po kome ukoliko je ugovor o faktoringu koncipiran bez prava na regres, bez obzira na to da li se radi o prodaji potraživanja ili o faktoringu kao obezbeđenom zajmu, upisom u registar prenetih potraživanja faktor stiče pravo na prvenstvenu naplatu u odnosu na sve druge poverioce dužnika, kao što i u slučaju insolventnosti dužnika i otvaranja stečajnog postupka nad imovinom dužnika faktor stiče položaj razlučnog poverioca. Ovo je potpuno novo rešenje, čiji je cilj da učvrsti i pruži prioritet položaju faktora koji je potraživanje preuzeo bez regresnog prava i time preuzeo sav rizik naplate. Evropska iskustva pokazuju da je ovo jedini način da se faktorov pravni položaj učvrsti a time smanje pritisci na klijenta – ustupioca. Tek ovim korakom, tj. pravnom zaštitom faktora kao obezbeđenog poverioca, moguće je iskoristiti značajne potencijale faktoring usluge u finansiranju i garantovanju naplate privrednim subjektima./85 (Budvanski pravnički dani 2015)

VI PRILOG:

IZVODI IZ OBJAVLjENIH AUTORSKIH TEKSTOVA

KOJI SE ODNOSE NA PREDNACRT

VII PREGLED AUTORA I INSTITUCIJA KOJI SU DOSTAVLjALI PREDLOGE, SUGESTIJE I PRIMEDBE NA PREDNACRT GRAĐANSKOG ZAKONIKA SRBIJE

1. SAVET STRANIH INVESTITORA

2. MILISAV ČOGURIĆ

3. UDRUŽENjE OSIGURAVAČA SRBIJE

4. PRAVNI FAKULTET U NOVOM SADU – Katedra građanskopravnih odnosa

5. GRAĐANSKE INICIJATIVE

6. ASOCIJACIJA LIZING KOMPANIJA SRBIJE

7. AUTONOMNI ŽENSKI CENTAR

8. SRPSKO LEKARSKO DRUŠTVO

9. DR DUŠAN POPOVIĆ

10. UDRUŽENjE AKTUARA SRBIJE

11. DR NENAD GRUJIĆ

12. CENTAR ZA PRAVA DETETA

13. NIS A.D. NOVI SAD

14. DR MIRKO VASILjEVIĆ

15. ĐURĐE NINKOVIĆ

16. MR SLOBODAN ILIĆ

17. UROŠ NOVAKOVIĆ

18. IVANA MARKOVIĆ

19. DUNjA ŠANTRIĆ I JELENA ŠANTRIĆ

20. DR ZORAN RADOVIĆ

21. DR ĐORĐE NIKOLIĆ

22. JOŽEF SALMA

23. PROF. DR ALAJDIN ALISHANI

24. PROF. DR RANKO MORAIT

25. DIVNA SARIĆ I MILENKO SARIĆ

26. DR JASMINA VUKOTIĆ

27. ZORICA ŠIPOVAC

28. DRAGOLjUB LAZAREVIĆ

29. DR NINA PLANOJEVIĆ

30. LAZAR MARKOVIĆ

31. MAJA GLUŠČEVIĆ

32. MIHAJLO PAVLOVIĆ

33. MIROSLAVA CETINA

34. RUŽICA TRAJKOVIĆ – GORAN NIKOLIĆ

35. NIKOLA MILIŠIĆ

36. DR STANKO STJEPANOVIĆ

37. BRANKA KULIĆ

38. UDRUŽENjE PRAVNIKA ZA MEDICINSKO I ZDRAVSTVENO PRAVO I FORUM SUDIJA SRBIJE – SUPRAM

39. KOMITET ZA PRAVA OSOBA SA INVALIDITETOM (anonimni autor)

40. DR RAJKO SUDžUM

41. OLGA CVEJIĆ JANČIĆ

42. SVETISLAV JANKOVIĆ

43. DR JOVAN SLAVNIĆ

44. SNEŽANA ANDREJEVIĆ

45. DR GORAN NIKOLIĆ

46. SMILjKA DINGARAC - NIĆIFOROVIĆ

47. ZORAN MILIVOJEVIĆ

48. DR ALEKSANDAR FATIĆ

49. ALEKSANDRA NESTOROV (u ime Mreže Žene protiv nasilja)

50. ALEKSANDRA ĆUPURDIJA

51. MIŠO ĐURKOVIĆ

52. DR VESNA KLAJN TATIĆ

53. OLIVERA POPOVIĆ

54. LjUBICA PAVLOVIĆ

55. LEKARSKA KOMORA SRBIJE I SRPSKO LEKARSKO DRUŠTVO

56. RATOMIR SLIJEPČEVIĆ

57. LjUBA JOVIĆ

58. UDRUŽENjE ZA ZAŠTITU PRAVA IZABRANIH DOKTORA OPŠTE

MEDICINE SRBIJE

59. POVERENIK ZA INFORMACIJE OD JAVNOG ZNAČAJA I ZAŠTITU

PODATAKA I LIČNOSTI

60. BRANISLAV APOSTOLOVIĆ

61. MIRJANA GLIŠOVIĆ

62. RADMILA KOVAČEVIĆ KUŠTRIMOVIĆ

63. DIMITRIJE MILIĆ

64. SPOMENKA MILAČIĆ

65. ŽELjKO NEGOVANOVIĆ

66. MIRKO MARIĆ

67. MR SLOBODAN ILIJIĆ

68. IVANA MARKOVIĆ

69. DUNjA ŠANTRIĆ I JELENA ŠANTRIĆ

70. IVANA STOJANOVIĆ

71. UROŠ NOVAKOVIĆ

72. ALEKSANDRA PAVIĆEVIĆ

73. DRAGOSLAV VELjKOVIĆ

74. DR DUŠKO MEDIĆ

75. VLADIMIR VRHOVŠEK I VLADIMIR KOZAR

76. DR OLGA JOVIĆ – PRLAINOVIĆ

77. DR DRAGICA RISTIĆ

78. DR MIRJANA KNEŽEVIĆ

79. SRĐAN STOJILKOVIĆ

80. DR MIRKO STOJČINOVIĆ I MILENKO SARIĆ

81. RADOVAN VUKADINOVIĆ

82. DR MARIJA KARANIKIĆ – MIRIĆ

83. IVANKA SPASIĆ

84. MARKO ĐURĐEVIĆ I DR DRAGAN PAVIĆ

85. DR TAMARA MILENKOVIĆ – KERKOVIĆ

86. HRISTINA VOJVODIĆ

87. SLOBODAN STANIŠIĆ

88. DR JELENA ĆERANIĆ

89. DR MILENA TRGOVČEVIĆ - PROKIĆ

90. GORDANA STAMENIĆ

91. PREDRAG TRIFUNOVIĆ

92. ZAŠTITNIK GRAĐANA

93. DR DRAGOR HIBER

94. GORAN PETROVIĆ

95. INICIJATIVA ZA PRAVA OSOBA SA MENTALNIM INVALIDITETOM

96. DR DUŠAN NIKOLIĆ



Ako Vam je ova vest privukla pažnju - podelite je:

Email Print