Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

ZAKON O ZAŠTITI POTROŠAČA: Trgovac ima pravo da se višestruko obraća potrošaču, protivno njegovoj volji telefonom, faksom, elektronskom poštom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije, ako na taj način želi da ostvari potraživanja iz ugovora. U suprotnom reč je o nasrtljivoj poslovnoj praksi, za koju je propisana novčana kazna u iznosu od 300.000 do 2.000.000 dinara za prekršaj pravnog lica, odnosno od 50.000 do 500.000 dinara za preduzetnika


Godinama unazad agencije za naplatu potraživanja otkupljuju dugove građana, uglavnom od mobilnih i kablovskih operatera, koristeći činjenicu da ne postoje propisi koji bi jasno regulisali njihov rad, što otvara prostor za niz zloupotreba.

Jednom kada dugovi građana dospeju u ruke agencija, nastaju kafkijanske situacije iz kojih građani ne mogu da nađu izlaz. Tako se dešava da potraživanja u vlasništvu agencije postanu i duplo veća u odnosu na prvobitni dug, a da korisnici ni na koji način ne mogu dobiti objašnjenje od agencija po kom osnovu su potraživanja narasla. Ono što mogu da dobiju jesu učestali pozivi i pretnje da isplate svoja dugovanja. Građani neretko svedoče da agencije traže da plate dugove koji su ili već izmirili ili ih uopšte nisu napravili. Problem je što te svoje pritužbe mogu da upute samo agencijama koje ostaju neme na njihove prigovore, ili da se odluče da traže sporu pravdu na sudu.

Goran Papović, predsednik Nacionalne organizacije potrošača Srbije, kaže da su osnovni problemi u radi agencija za naplatu potraživanja to što se dugovi prodaju bez saglasnosti korisnika, kao i nepoštovanje etičkog kodeksa od strane zaposlenih u agencijama.

- Prodaja dugova je moguća ali uz saglasnost korisnika. Dakle, kada sklapate ugovor, mora da stoji stavka da je moguća prodaja potraživanja. Takođe korisnik se mora obavestiti kada se njegova potraživanja prodaju. Poseban problem je i to što zaposleni u tim agencijama ne poštuju etički kodeks. Navodno, radi se o ljudima koji su edukovani za takav rad, a zapravo u pitanju su osobe bez iskustva koje su na radnoj praksi - kaže Papović.

Prodaja dugova dešava se bez saglasnosti korisnika, a obaveštenje da su potraživanja ustupljena nekoj od agencija selektivno se šalju. Agencije se u svom radu pozivaju na Zakon o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 - odluka USJ i 57/89, "Sl. list SRJ", br. 31/93 i "Sl. list SCG", br. 1/2003 - Ustavna povelja) koji navodi da "za prenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupilac dužan obavestiti dužnika o izvršenom ustupanju."

U Sektoru za zaštitu potrošača u Ministarstvu trgovine, turizma i telekomunikacija na pitanje da li mobilni i kablovski operateri imaju pravo da prodaju dugove bez obaveštenja i saglasnosti građana kažu da Zakon o zaštiti potrošača ("Sl. glasnik RS", br. 62/2014 i 6/2016 - dr. zakon) propisuje da trgovac može angažovati agencije da vrše naplatu "u njegovo ime i za njegov račun" samo uz izričitu saglasnost korisnika. Istovremeno dodaju da u slučaju kršenja ovog Zakona, oštećeni mogu da podnesu prijavu prekršajnom sudu, a kazne su za pravno lice od 300.000 do dva miliona, a za preduzetnike od 50.000 do pola miliona dinara.

Sa druge strane učestalo pozivanje građana je dozvoljeno Zakonom o zaštiti potrošača. U delu koji se odnosi na nasrtljivo poslovanje kaže se da trgovac ima pravo da se višestruko obraća potrošaču, protivno njegovoj volji, ako na taj način želi da ostvari potraživanja iz ugovora. Ono što ne bi trebalo da ima pravo jeste da se koristi pretnjama i uvredama.

U svetu upravo radi zaštite građana postoje zakoni koji decenijama jasno regulišu rad agencija za naplatu potraživanja. Tako recimo u Americi agencije ne smeju pozivati dužnike nakon devet časova uveče ili na radnom mestu. Istovremeno, građani mogu zatražiti od agencije da prekinu komunikaciju što one moraju da poštuju. U nekim evropskim zemljama agencije takođe moraju razmatrati tvrdnje građana da su potraživanja neosnovana, u protivnom bivaju kažnjene.

U Srbiji trenutno postoji 17 agencija za naplatu potraživanja, a među njima osam se nalazi u stoprocentnom odnosno delimičnom vlasništvu stranih fizičkih i pravnih lica.

ZAKON O ZAŠTITI POTROŠAČA ("Sl. glasnik RS", br. 62/2014 i 6/2016 - dr. zakon)

Oblici poslovne prakse koji se smatraju nasrtljivom poslovnom praksom

Član 23

Oblici poslovne prakse koji se bez obzira na okolnosti pojedinačnog slučaja smatraju nasrtljivom poslovnom praksom jesu:

1) stvaranje utiska kod potrošača da ne može da napusti prostorije dok ne zaključi ugovor;

2) poseta potrošaču, u njegovom stambenom prostoru, bez njegove prethodne saglasnosti, odnosno suprotno zahtevu da ga napusti ili da se ne vrati, osim radi ostvarivanja potraživanja iz ugovora;

3) višestruko obraćanje potrošaču, protivno njegovoj volji telefonom, faksom, elektronskom poštom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije, osim radi ostvarivanja potraživanja iz ugovora;

4) zahtev da potrošač koji namerava da ostvari svoja prava iz polise osiguranja dostavi dokumenta koja se ne mogu smatrati značajnim za ocenu osnovanosti njegovog zahteva ili uporno izbegavanje da se odgovori na zahtev potrošača radi odvraćanja od ostvarivanja njegovih ugovornih prava;

5) direktno podsticanje dece putem oglasa da kupe ili utiču na roditelje ili druga odrasla lica da za njih kupe proizvod koji je predmet oglašavanja;

6) zahtev potrošaču da plati, vrati ili čuva proizvod čiju isporuku nije tražio;

7) izričito obaveštavanje potrošača da su posao ili egzistencija trgovca ugroženi ako potrošač ne kupi određeni proizvod;

8) stvaranje pogrešnog utiska kod potrošača da je osvojio ili da će preduzimanjem određene radnje osvojiti nagradu ili kakvu drugu korist kada nagrada ili korist ne postoji ili ako je preduzimanje bilo koje radnje u cilju osvajanja nagrade ili koristi uslovljeno time da potrošač plati određenu sumu novca ili pretrpi određene troškove.

Izvor: Vebsajt Danas, M. Radenković, 27.01.2017.
Naslov: Redakcija