Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

INICIJATIVA ZA IZMENE ZAKONA O TRANSPLANTACIJI ORGANA: Stručne organizacije traže da donorske kartice budu pravno obavezujuće, te da bi trebalo uvesti pretpostavljenu saglasnost za doniranje organa, osim u slučaju onih koji se protiv toga izričito izjasne i uspostaviti informacioni sistem koji garantuje pravednu raspodelu organa


Profesor dr Dušan Šćepanović, predsednik Transplantacione mreže Srbije, uz podršku Bioetičkog društva Srbije, Saveza organizacija bubrežnih invalida RS, Saveza bubrežnih invalida AP Vojvodine, Regionalne lekarske komore Beograda i Foruma žena SPS AP Vojvodine, uputio je još pre tri godine inicijativu Ministarstvu zdravlja da se izmeni Zakon o transplantaciji organa ("Sl. glasnik RS", br. 72/2009) i celokupna organizacija ove grane medicine, koji treba da se bazira na konceptu takozvane pretpostavljene saglasnosti, što znači da svi građani u slučaju moždane smrti mogu da budu donori organa ukoliko to u životu izričito ne odbiju.

Predlog su i pravno obavezujuće donorske kartice, a ne da budu samo izraz volje. Takođe, predlaže se i da se uspostavi registar non-donora, odnosno onih koji ne žele da budu donori organa. Dalje, inicijativa je da se porodicama koje potpišu saglasnost da se organi njihovog najbližeg srodnika koji je u stanju moždane smrti iskoriste za presađivanje obezbede izvesne beneficije, na primer, pokrivanje troškova sahrane, prednost na listi čekanja kod dijagnostičkih procedura i operacija, podizanja skupih lekova bez participacije, i slično. Inicijativa je obnovljena ovih dana. Takođe je identična inicijativa poslata Odboru za zdravlje i porodicu Narodne skupštine Republike Srbije i obnovljena pre dva meseca.

U svim javnim službama (izabrani lekar, opština, MUP, sud) moraju da budu dostupni formulari za potpisivanje kartica koji imaju snagu izražene volje i želje, smatra dr Dušan Šćepanović, a potpisivanju donorskih kartica moraju da kao svedoci prisustvuju izabrani lekar i zaštitnik pacijentovih prava.

Tako potpisanu karticu donora članovi njegove porodice ne bi mogli da ospore, i takvo rešenje bi moralo da ima uporište i u novom Zakonu o transplantaciji. Takođe, dr Šćepanović sugeriše da bi prilikom popisa stanovništva jedno od pitanja trebalo da bude o spremnosti za zaveštanje organa, kao i kod poziva na glasanje, da bi se stekla okvirna slika o broju ljudi na koje može da se računa.

Kod nas se ne rade sve transplantacije. Zato bi bilo od velike koristi da naša država, kada za to ispunimo uslove, potpiše ugovor sa organizacijom "Evrotransplant" o ustupanju organa naših donora, a da zauzvrat naši građani idu na transplantacije u zemlje koje su članice ove organizacije – smatra dr Šćepanović, koji živi sa transplantiranim srcem već 10 godina.

Prema njegovom mišljenju, čitava ova oblast mora da bude jasno uređena i transparentna, kako bi potencijalni donori bili sigurni da njihova humana namera neće biti iskorišćena. Takođe, javnosti se moraju staviti na uvid podaci o broju i ishodu obavljenih transplantacija, koliko je svako presađivanje produžilo životni vek, po godinama i polu, kao i u kom procentu je došlo do komplikacija i odbacivanja organa.

Treba razmišljati o boljoj organizaciji zdravstvenog sistema. Na primer, treba pronaći način kako za četiri sata organi osobe koja je imala moždanu smrt recimo u Prijepolju mogu da se prevezu do Beograda gde treba uraditi transplantaciju. U Srbiji se od 76 bolnica sa intenzivnom negom samo desetak se smatraju donor bolnicama, odnosno onima u kojima se može utvrditi moždana smrt i od takve osobe uzeti organi za transplantaciju. Ne mogu sve bolnice da se bave transplantacijom, već je neophodno da se odrede centri, timovi i pojedinci koji su osposobljeni da takve operacije rade u kontinuitetu. Broj transplantacionih centara se u svetu svodi na stručno opravdani minimum, a kod nas se regionalizuje umesto da se centralizuje. Potrebno je uvesti i specijalizaciju iz oblasti transplantacije kao i posebnu katedru na Medicinskom fakultetu, a neophodno je uložiti novac u medijsku promociju i nagraditi sestre i lekare koji rade na popularisanju transplantacije – zaključuje dr Dušan Šćepanović.

Srbija je na dnu u Evropi po broju obavljenih transplantacija, a dr Šćepanović naglašava da smo tu stigli zahvaljujući višegodišnjoj lošoj organizaciji, neangažovanjem najboljih, najiskusnijih i već dokazanih kadrova, neulaganjem u mlade stručnjake do 40 godina starosti, prevaziđenom zakonodavstvu, odsustvom solidarnosti i predrasudama.

U protekloj godini u našoj zemlji je bilo 18 donora, preminulih osoba čije su porodice dale saglasnost da njihovi organi mogu da se iskoriste za transplantacije i obavljeno je 32 postupka presađivanja bubrega, pet transplantacija srca i sedam jetri. Ove godine je situacija još gora – samo šest kadaveričnih donora, 11 transplantacija bubrega, dva presađivanja jetre i jedna transplanatcija srca. Ovaj broj transplantacija jetre i srca ugrožava opsatanak ovih programa, bez obzira na veliki broj ugrađenih "veštačkih srčanih pumpi", jer je ipak zlatni standard transplantacija srca. Pretpostavlja se da oko dve hiljade ljudi čeka na transplantaciju organa. I sama činjenica da se izražavamo približnim brojem donorskih kartica, lista čekanja na pojedine organe i licitiranje njihovim brojem obeshrabruje i javnost, i potencijalne donore. Precizna i pravedna alokacija (usmeravanje – raspodela) organa je od suštinskog značaja za poverenje građana u zdravstveni sistem i državu uopšte i jedini način povećanja broja donora, a samim tim i transplantacionog programa.

Izvor: Vebsajt Politika, Danijela Davidov-Kesar, 28.08.2016.
Naslov: Redakcija