Kada se spomene zaštita izvora u našem novinarstvu, mnogi će se setiti 2011. godine i optužnice protiv novinara Jelene Spasić i Milorada Bojovića zbog objavljivanja poverljivih podataka i prikrivanja počinilaca krivičnog dela, to jest neotkrivanja izvora informacije.
Pored obećanja koje novinar daje izvoru, postoji i obećanje izvora novinaru da će informacije koje otkriva biti tačne i da iza njih ne stoje neki prikriveni interesi. U vezi sa ovim novinari moraju biti posebno oprezni jer im Etički kodeks nalaže da ne smeju bezrezervno verovati izvoru.
Dosadašnja praksa Saveta za štampu svedoči o nekoliko slučajeva u kojima je utvrđeno da su novinari prekršili profesionalnu etiku jer, slepo verujući izvoru, nisu dodatno proverili dobijene informacije. Posledice ovog propusta mogu biti ozbiljna zloupotreba novinara, neistinito informisanje javnosti i urušavanje, i inače krhkog, poverenja građana u medije.
Da li to znači da novinari moraju da otkriju izvor u svakom slučaju kada je reč o podacima o krivičnom delu za koje je zaprećena kazna zatvora od pet i više godina?
U SRBIJI NEMAMO RAZVIJENU SUDSKU PRAKSU VEZANU ZA ZAŠTITU NOVINARSKIH IZVORA.
Pravilno shvatanje zaštite poverljivosti novinarskih izvora od suštinskog je značaja jer je reč o jednom od kamena temeljaca slobode medija. Ona je preduslov kako za slobodno bavljenje novinarstvom, tako i za ostvarivanje prava javnosti da bude informisana o temama od javnog interesa. Ukoliko u društvu ne bi postojali ili funkcionisali mehanizmi zaštite novinarskih izvora, odnos poverenja između novinara i njihovih izvora bio bi ozbiljno kompromitovan. To bi imalo obeshrabrujući efekat na slobodu medija i istraživačko novinarstvo, a novinari i javnost bili bi uskraćeni za partnerstvo koje je ključno za ozbiljnu kontrolu vlasti. A tamo gde su uskraćeni novinari i javnost, narušena je i demokratija.
Izvor: www.danas.rs, Miroslav Janković