Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

IZMENE KRIVIČNOG ZAKONIKA: Izmene KZ-a neophodne radi usklađivanja sa Istanbulskom konvencijom, koja ustanovljava obavezu da se propiše više krivičnih dela koja se mogu okarakterisati kao nasilje prema ženama. Srbija će morati da obezbedi krivičnopravnu intervenciju u odnosu na psihičko nasilje, proganjanje, fizičko nasilje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, prinudni abortus, prinudnu sterilizaciju i seksualno uznemiravanje. Ipak, najvažnija i najkrupnija promena odnosi se na silovanje, jer se zahteva da se kao krivično delo silovanja propišu sve one radnje koje su preduzete bez pristanka, pa čak i u onim situacijama kada uopšte nije upotrebljena bilo kakva prinuda


Ukoliko se krivično pravo bude primenjivalo mimo volje bračnih partnera u sferi seksualnih odnosa, to će u mnogim slučajevima dovoditi do poremećenih bračnih odnosa, pa čak i do prestanka bračne zajednice, što svakako ne bi trebalo da bude cilj ni uloga krivičnog prava.

To je jedna od poruka sa nedavno održanog savetovanja krivičara na Zlatiboru. Beogradski advokat dr Veljko Delibašić ukazao je na uobičajene situacije iz svakodnevnog života, koje mogu postati krivično delo ako se Krivični zakonik ("Sl. glasnik RS", br. 85/2005, 88/2005 - ispr., 107/2005 - ispr., 72/2009, 111/2009, 121/2012, 104/2013 i 108/2014 - dalje: KZ) bude neoprezno usklađivao sa Istanbulskom konvencijom.

Reč je o Konvenciji Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, koju je Srbija ratifikovala. Konvencija traži od zemalja potpisnica znatne izmene krivičnog dela silovanja. Za postojanje ovog teškog krivičnog dela Istanbulska konvencija ne zahteva da je učinjeno pod prinudom, niti da je žrtva pružala otpor, već zahteva samo da žrtva nije dala pristanak na seksualni odnos.

Postoji opasnost da se doslednom primenom Istanbulske konvencije dođe u apsurdnu situaciju koja ne bi imala nikakvo kriminalno-političko opravdanje. Na primer, ako muž hoće da gleda finale svetskog prvenstva u fudbalu i zbog toga ne želi seksualni odnos i ne daje pristanak za to, a njegova supruga baš u tom trenutku želi seks i započne neku seksualnu radnju, pa čak i da ne koristi prinudu, prema Istanbulskoj konvenciji izvršila bi krivično delo jer nema pristanak svog supruga – rekao je dr Delibašić.

Ukoliko bi žena tom prilikom, kako je naveo advokat, ipak uspela na neki način da izvrši seksualni čin, prema Istanbulskoj konvenciji radilo bi se o dovršenom krivičnom delu silovanja. Naravno, suprug je ne bi prijavio policiji, ali ako bi sutradan u razgovoru sa kolegama na poslu u šali spomenuo da nije mogao da gleda utakmicu jer je supruga "navalila na njega", neko bi mogao da podnese prijavu.

Kako prema ovoj konvenciji za gonjenje nije potreban predlog bračnog druga, supruga bi bila krivično gonjena. Mogućnost da u krivičnom postupku suprug iskoristi svoje pravo da ne svedoči u postupku koji se vodi protiv njegove supruge, ne umanjuje apsurdnost situacije jer uvek postoji mogućnost da supruga prizna izvršenje navedenih radnji, a time i krivičnog dela, što dalje znači da bi bila osuđena. Zato prilikom izmena KZ-a treba biti krajnje oprezan. Feministi, pod čijim uticajem je doneta Istanbulska konvencija i čiji stavovi preovlađuju u njoj, sigurno nisu imali u vidu ovu mogućnost – kaže dr Veljko Delibašić.

Za usklađivanje krivičnog zakonodavstva Srbije sa Istanbulskom konvencijom posebno su važne obaveze koje se odnose na psihičko nasilje, proganjanje, fizičko nasilje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, prinudni abortus, prinudnu sterilizaciju i seksualno uznemiravanje. Ipak, najvažnija i najkrupnija promena odnosi se na silovanje, jer se zahteva da se kao krivično delo silovanja propišu sve one radnje koje su preduzete bez pristanka, pa čak i u onim situacijama kada uopšte nije upotrebljena bilo kakva prinuda. Nepostojanje pristanka mora biti obavezni element u opisu silovanja.

Drugim rečima, svaki partner u seksualnim odnosima ubuduće će morati da daje pristanak jer će u suprotnom njegov partner ili partnerka biti u kriminalnoj zoni – kaže dr Delibašić.

Naravno, cela ova priča ima i drugu stranu medalje. Upotreba sile i pretnje obično je podrazumevala da žrtva treba da pruži otpor ukoliko ne pristaje na seksualni čin. Žene su pred sudovima čak morale da dokazuju da nisu mogle da se odbrane.

Na konferenciji Udruženja tužilaca Srbije, održanoj ove godine na Kopaoniku, rečeno je da je dokazivanje silovanja na sudu veoma teško zato što žrtva često ne pruža otpor nasilniku kako bi "sačuvala živu glavu", pa ne postoje telesne povrede i tragovi borbe, koji bi dokazivali upotrebu sile.

Seksualno nasilje je moguće i bez primene prinude, a pristanak ili nepristanak žrtve je ključni momenat koji treba dokazati. U sudskoj praksi zemalja koje već primenjuju ovo pravilo čak je zauzet stav da je na okrivljenom teret dokazivanja da je postojao pristanak druge strane – rekao je profesor krivičnog prava dr Zoran Stojanović.

On smatra da u našem KZ-u ne treba odustati od klasične definicije silovanja, kada je reč o osnovnom obliku ovog krivičnog dela, ali da bi se mogao dodati lakši oblik koji će obuhvatiti situacije kada je silovanje izvršeno bez pristanka žrtve i bez sile i pretnje učinioca.

Prema našem KZ-u, silovanje vrši onaj "ko prinudi drugog na obljubu ili sa njom izjednačen čin, upotrebom sile ili pretnjom da će neposredno napasti na život ili telo tog lica ili njemu bliske osobe".

Zakon ne traži da žrtva pruža otpor. Potpuno je nepotrebno da žrtva svoju nesaglasnost ispoljava pružanjem otpora. Protivljenje može biti ispoljeno na različite načine, počev od konkludentnih radnji kojima se pokazuje nepostojanje želje, zatim izgovorenim rečima da se ne želi takva radnja, odnosno da se na tu radnju ne pristaje, preko najponiznijih molbi, plakanja, pa do izuzetno snažnog fizičkog otpora. Krivično delo postoji i u onim situacijama kada je otpor izostao – objašnjava dr Delibašić.

Zato se može propisati novo krivično delo "obljuba bez pristanka", čime bi se naš KZ uskladio s Istanbulskom konvencijom, jer ona ne zahteva izmenu postojećeg zakonskog opisa silovanja. Drugi način da se KZ uskladi sa ovom konvencijom je propisivanje lakšeg oblika silovanja. U svakom slučaju, zaključili su krivičari, neophodno je da se zahtevi Istanbulske konvencije vrlo oprezno unesu u naše zakone. Pitanje pristanka na seksualni čin će sasvim sigurno otvoriti i problem lažnih prijava za silovanje.

 U krivičnom pravu se pod silom podrazumeva i primena hipnoze i omamljujućih sredstava sa ciljem da se neko protiv svoje volje dovede u nesvesno stanje ili onesposobi za otpor. Ovakvom silom se žrtva dovodi u stanje u kome je nesposobna za bilo kakav otpor.

Profesor Škulić navodi da omamljujuća sredstva možemo podeliti na dve vrste. Jednu vrstu bi činile supstance koje žrtvu dovode u nesvesno stanje, odnosno stanje opijenosti u manjem ili većem stepenu, usled čega se smanjuju mogućnosti pasivnog subjekta u pogledu pružanja otpora, dok drugu vrstu čine supstance koje svojim afrodizijačkim delovanjem bude kod žrtve neodoljivu seksualnu želju, čak i onda kada takve želje realno ne bi bilo, tako da tada otpora nema, ali ne zato što ga žrtva, u normalnim okolnostima ne bi pružila, već usled dejstva psihoaktivne supstance – kaže dr Veljko Delibašić.

Izvor: Vebsajt Politika, Aleksandra Petrović, 24.10.2016.
Naslov: Redakcija