Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

PREDNACRT GRAĐANSKOG ZAKONIKA: Pronađeno blago potrebno prijaviti policiji. Nalazač ima pravo na četvrtinu vrednosti dragocenosti i samo na trećinu ako je vlasnik zemlje gde je pronađeno


Na­đe­no bla­go po­sta­je svo­ji­na Re­pu­bli­ke Sr­bi­je. Na­la­zač ima pra­vo na na­gra­du u vi­si­ni od 25 od­sto od vred­no­sti bla­ga, a isti pro­ce­nat pri­pa­da i vla­sni­ku ze­mlje u ko­joj je pro­na­đen zlat­ni ćup. Ta­ko dr­ža­vi osta­je po­lo­vi­na. Me­đu­tim, ako je vla­snik ze­mlje ujed­no i na­la­zač zlat­nog ću­pa, on­da nje­mu pri­pa­da 33 od­sto. 

Ta­ko pro­pi­su­je Prednacrt Građanskog zakonika u odelj­ku o sti­ca­nju pra­va svo­ji­ne.

"Zlat­na gro­zni­ca" već de­ce­ni­ja­ma tre­se ju­žnu i is­toč­nu Sr­bi­ju, a pri­če o za­ko­pa­nom bla­gu ni­su bez osno­va. Na ne­kim lo­ka­li­te­ti­ma spro­ve­de­ne su i or­ga­ni­zo­va­ne po­tra­ge, a po­sto­je­ći Za­kon o kul­tur­nim do­bri­ma ("Sl. glasnik RS", br. 71/94, 52/2011 - dr. zakoni i 99/2011 - dr. zakon) ni­je do­volj­no pre­ci­zno od­re­dio šta se de­ša­va ka­da ne­ko pro­na­đe bla­go. 

Pi­sci bu­du­ćeg gra­đan­skog za­ko­ni­ka de­fi­ni­šu šta se sma­tra bla­gom i ko­je su oba­ve­ze na­la­za­ča.

"Kao skri­ve­no bla­go sma­tra­ju se: no­vac, zla­to, sre­bro, na­kit, dra­go ka­me­nje, stva­ri iz­ra­đe­ne od ple­me­ni­tih me­ta­la ili dra­gog ka­me­nja i dru­ge dra­go­ce­no­sti i stva­ri od vred­no­sti ko­je su skri­ve­ne le­ža­le ta­ko du­go da se vi­še ne mo­že po­u­zda­no utvr­di­ti ko im je sop­stve­nik", na­vo­di se u čla­nu 1792 Predna­cr­ta gra­đan­skog za­ko­ni­ka.

Na­la­zač bla­ga je "oso­ba ko­ja skri­ve­no bla­go ot­kri­je slu­čaj­no ili tra­ga­ju­ći za njim", a to mo­že bi­ti i onaj "ko­ji je bla­go pr­vi opa­zio iako ga je dru­gi pre do­hva­tio".

"Oso­be ko­je na osno­vu ugo­vo­ra, slu­žbe­nog ili rad­nog od­no­sa ima­ju oba­ve­zu da uče­stvu­ju u tra­ga­nju za bla­gom, ne­ma­ju pra­vo na na­la­zač­ku na­gra­du", pi­še u Predna­cr­tu za­ko­ni­ka, ali ov­de po­sto­ji i je­dan iz­u­ze­tak. Na­i­me, na­la­za­čem se sma­tra rad­nik ko­ji oba­vlja ne­ki dru­gi po­sao, kao što je na pri­mer ru­še­nje oro­nu­le zgra­de, i tom pri­li­kom slu­čaj­no pro­na­đe skri­ve­no bla­go. 

Ko god da pro­na­đe dra­go­ce­no­sti bi­će u di­le­mi da li će to ču­va­ti kao taj­nu ili će pri­ja­vi­ti. U za­ko­ni­ku se na­vo­di da je na­la­zač du­žan da "bez od­la­ga­nja pri­ja­vi na­laz bla­ga nad­le­žnom or­ga­nu, a u od­su­stvu ta­kvog or­ga­na - naj­bli­žoj po­li­cij­skoj sta­ni­ci i da pre­da na­đe­no bla­go ili uka­že na na­la­zi­šte i pre­da ga ovla­šće­nom or­ga­nu".

Srp­ski gra­đan­ski za­ko­nik iz 1944. go­di­ne pro­pi­si­vao je da se na­đe­no bla­go de­li na tri jed­na­ka de­la. Tre­ći­na bi pri­pa­la dr­ža­vi, tre­ći­na na­la­za­ču i tre­ći­na vla­sni­ku ze­mlje gde je bla­go bi­lo za­ko­pa­no, a ako je na­la­zač ujed­no i vla­snik ze­mlje, on­da bi za­dr­žao dve tre­ći­ne. 

Dr­ža­va bi sa­da, ka­da bu­de usvo­jen no­vi gra­đan­ski za­ko­nik, do­bi­ja­la vi­še - čak jed­nu po­lo­vi­nu vred­no­sti na­đe­nog bla­ga, ili čak 67 od­sto u slu­ča­ju da je na­la­zač ujed­no i vla­snik ze­mlje. Da li je to po­šte­no, ras­pra­vlja­će se još dok tekst za­ko­ni­ka ne bu­de ko­nač­no usvo­jen.

Onaj ko je bla­go pri­ta­jio, ni­je imao pra­vo na tre­ći­nu, pre­ma Srp­skom gra­đan­skom za­ko­ni­ku. Ta­ko bi bi­lo i ubu­du­će. Po­šte­ni na­la­zač ima­će pra­vo na na­gra­du, a ne­po­šte­ni će po­ku­ša­ti da sve za­dr­ži za se­be, ako uspe. Ta­kav slu­čaj bio je oko­sni­ca po­zna­te do­ma­će se­ri­je "Po­ro­dič­no bla­go".

Me­đu­tim, ni­je sva­ko bla­go po­ro­dič­no, već ima i ta­kvih vred­no­sti ko­je se sma­tra­ju kul­tur­nim do­brom. U tom slu­ča­ju na­la­zač ima pra­vo na na­gra­du, či­ja vi­si­na ni­je pre­ci­zi­ra­na, ali ne­ma pra­vo da za­dr­ži pro­na­đe­no kul­tur­no do­bro.

Ako su na­đe­na ne­ka kul­tur­na do­bra i sta­ri­ne, ko­ja ima­ju na­uč­nu, umet­nič­ku, isto­rij­sku, ar­hiv­sku ili dru­gu slič­nu vred­nost, oni bi po­sta­li svo­ji­na Re­pu­bli­ke Sr­bi­je i to je­di­ni­ce lo­kal­ne sa­mo­u­pra­ve na či­joj su te­ri­to­ri­ji na­đe­ne, na pri­mer op­šti­ne Pi­rot. U tom kra­ju ima naj­vi­še le­gen­di o za­ko­pa­nom bla­gu i pri­ča o pro­na­đe­nim zlat­ni­ci­ma. 

Ču­ve­ni Op­šti imo­vin­ski za­ko­nik za Knja­že­vi­nu Cr­nu Go­ru iz 1888. go­di­ne da­vao je sve bla­go na­la­za­ču, uko­li­ko ga je pro­na­šao na svom po­se­du: "Ko na­đe bla­go i uzme ga, bi­va sa­svim nje­go­vo, ako je u svo­me do­bru na­šao. Na­đe li u tu­đe­mu, i to po­šte­nim, ne­zlo­mi­sle­nim na­či­nom, bla­go se di­je­li na dva jed­na­ka di­je­la".

O skri­ve­nom bla­gu i iz­gu­blje­nim stva­ri­ma go­vo­ri­lo se ne­dav­no na Ko­pa­o­nič­koj ško­li pri­rod­nog pra­va. Advo­kat Đur­đe Nin­ko­vić iz Be­o­gra­da uka­zao je da mo­gu bi­ti pro­na­đe­ne i po­li­se osi­gu­ra­nja i do­ku­men­ta­ci­ja o pra­vu na ne­po­kret­nost. 

Iz­gu­blje­na stvar i da­lje pri­pa­da vla­sni­ku, bez ob­zi­ra na to što on ne zna gde se ona na­la­zi, a Predna­crt GZ-a pro­pi­su­je de­talj­nu pro­ce­du­ru šta tre­ba ura­di­ti da bi se na­đe­na stvar vra­ti­la vla­sni­ku. Bu­du­ći gra­đan­ski za­ko­nik, ka­ko je na­gla­sio, sle­di tra­di­ci­ju po­šte­nja i sa­ve­sno­sti, ka­kvu su ima­li Srp­ski gra­đan­ski za­ko­nik iz 1844. i Op­šti imo­vin­ski za­ko­nik za knja­že­vi­nu Cr­nu Go­ru. 

 

Izvor: Vebsajt Politika, Aleksandra Petrović, 18.02.2018.
Naslov: Redakcija