Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

INTERVJU S MINISTROM PRIVREDE: OVOG LETA I JESENI POJAčANA ZAKONODAVNA AKTIVNOST


Nasleđeno je 584 preduzeća u portfelju Agencije za privatizaciju, od kojih 161 u restrukturiranju i veoma teško stanje u većini javnih preduzeća. Sa druge strane, upravo resursi blokirani u ovim preduzećima su značajan potencijal koji treba probuditi. U isto vreme treba raditi na kreiranju poslovnog okruženja i sistema podsticaja koji će obezbediti stabilan i predvidiv priliv stranih direktnih investicija.

Takvo stanje, kroz prizmu instrumenata kojima raspolaže i nadležnostima koje su mu dodeljene, vidi srpski ministar privrede Dušan Vujović.

“Ukratko, na zatečeno stanje želim da gledam više kao na neiskorišćeni potencijal i prostor za značajno unapređenje nego kao na nerešiv problem koji će se u budućnosti i dalje prenositi”, kaže Vujović na početku razgovora za Novi magazin.

To je prošlost. A budućnost?

Nastojimo da donošenjem sistemskih zakona stvorimo dobro poslovno okruženje. Kada je reč o podsticajima, ključna stvar je koliko imamo sredstava i kako ih dajemo.

Moja teza je da ekstremna rešenja nisu dobra - ni ukidanje gotovinskih podsticaja, niti ograničavanje tih podsticaja samo na keš. Najbolje rešenje je da minimiziramo ono što nemamo - cash - i da maksimiziramo ono što investitorima treba, uređenje i predvidivo poslovno okruženje i izgrađena infrastruktura. Ne smemo dozvoliti da se zbog takvih nedostataka investitori radije odluče da investiraju u Makedoniji, Bosni, Bugarskoj ili Rumuniji.

Da bi se to uradilo često je potrebno menjati zakone, regulativu i odnos lokalnih vlasti. Tamo gde lokalne vlasti dobro rade svoj posao - Inđija, Stara Pazova, Subotica - investitori se prosto utrkuju...

A šta je sa zakonom o planiranju i izgradnji?

Bez tog zakona ne može se ići napred. On sigurno treba da bude donet pre septembra, jer je veoma važan za investitore. Najavljeno skraćivanje rokova u skladu sa najboljom praksom u svetu sigurno će privući investitore i značajno popraviti rejting Srbije u anketama o poslovnom okruženju.

Zašto ste odložili krajnji rok za sređivanje preduzeća u restrukturiranju za kraj 2016. godine, kad se kod njih sve već zna?

Rok koji pominjete odnosi se na konačnu privatizaciju društvenog kapitala nasleđenog iz samoupravnog socijalizma.

Mi smo u proteklih mesec dana radili na pripremi novog Zakonu o privatizaciji i Zakonu o stečaju. Odmah po završetku javne rasprave koja je traje, ovi zakoni ući će u skupštinsku proceduru. Očekujem da će javna rasprava dati mogućnost svim zainteresovanim stranama da aktivno sudeluju u pronalaženju najboljih rešenja u skladu sa našom i svetskom praksom.

U primenu ovih zakona krećemo odmah po njihovom stupanju na snagu i očekujemo realizaciju u skladu sa preciznim rokovima predviđenim u ovim zakonima.

Šta je to novo u Zakonu o privatizaciji?

Ključna novina je jasno definisanje modela, metoda i mera privatizacije. Kod modela, pored već poznatih modela privatizacije kapitala i prenosa dela društvenog kapitala bez naknade sadašnjim i bivšim zaposlenima, predviđena su još tri modela. Jedno je prodaja imovine, drugo je prodaja strateškom partneru, a treće je ustupanje kapitala bez naknade strateškom partneru kako bi ostvario ciljeve privatizacije u slučaju zajedničkog ulaganja.

A šta predstavljaju metodi?

Metodi su načini na koje je moguće realizovati privatizaciju. To su, pre svega, do sada korišćeni “javni poziv sa javnim nadmetanjem” i “javni poziv za strateške investitore” bez nadmetanja, gde će se odlučivati na osnovu ne samo ponuđene cene, već i drugih elemenata strateškog karaktera. Pored toga, novi zakon predviđa mogućnosti direktne prodaje - nagodbe, u posebnim situacijama kada to zahteva strateški interes Srbije, odnosno kada na drugi način nije moguće ostvariti najbolju cenu, odnosno najbolje rešenje. Ovaj metod se koristi izuzetno i samo na osnovu jasno utvrđenog interesa Vlade, uz primenu najviših standarda javnosti i kontrole.

Mislite da je nedostatak jasno definisanih modela i metoda bio razlog što preduzeća u restrukturiranju do sada nisu privatizovana?

Da, mislim. Za mnoga preduzeća to je bio razlog. Pogotovo za ona gde je proces privatizacije bio raskinut zbog suštinskog ili formalnog neispunjenja uslova.

Pogledajte tipične primere kako su preduzeća ulazila u privatizaciju, ispadala odatle i u toku privatizacije gubila supstancu.

Pogledajte primer Galenike. Loš finansijski menadžment nagomilao je ogromnu količinu finansijskih obaveza koje po postojećem zakonu onemogućavaju privatizaciju kapitala. Mnogi kažu da Galenika ima proizvodnih programa koji mogu da se realizuju na domaćem tržištu i u izvozu na tržišta gde Srbija ima povlašćeni pristup. Da bi se u takvim uslovima privatizacija realizovala potrebno je napraviti kredibilni program na osnovu kojeg će se primeniti mere privatizacije koje predviđa novi zakon.

Te mere omogućavaju usklađivanje vrednosti obaveze i postojeće aktive kroz konverziju dugova državnih poverilaca u kapital subjekta privatizacije, otpis dugova i finansijsku konsolidaciju. Na taj način Galenika bi se prodala strateškom partneru kao imovinska celina uz obavezu nastavka proizvodnje, neophodnog nivoa zaposlenosti i investicija koje bi garantovale održavanje konkurentnosti.

Naglašavam, da ovaj zakon o privatizaciji traži mnogo transparentnosti i primenu tržišnih uslova u svim koracima privatizacije. Ni imovine ni obaveze ne mogu se vrednovati ni ispod, ni preko tržišta. Prošli primeri ličnih karti napravili su neke procene koje su bile 50-70 odsto ispod tržišta, a bilo je procena koje su tri puta bile iznad tržišta. Ni jedno ni drugo nije dobro.

A možda nije bio problem u modelima nego u činjenici da nije bilo dovoljno, kako se to kaže, političke volje da se ide u privatizaciju, jer bi to izazvalo socijalne proteste?

S tim se slažem, ali sam uveren da sada to nije problem.

Ne zato, naravno, što je nekome lepo i prijatno da to radi, nego zato što svi ljudi koji donose odluke vide da nema drugog izlaza. Naše procene su da direktni i indirektni troškovi preduzeća u restrukturiranju iznose 800 miliona dolara godišnje.

Tako je već 5-6 godina i niko ništa nije preduzimao?

Da, ali tada dug u bruto domaćem proizvodu nije bio 65 odsto, a sad jeste. Dug nije bio nož pod vratom pre pet godina, pa smo odlagali teške odluke i sad smo došli do kraja. Pre pet godina, na početku globalne krize, mislili smo da nam je najbolje, a krenulo je najgore. To je bila pogrešna procena.

Naši problemi su toliko strukturno duboki da je moralo da dođe do zida da bi se ljudi zamislili i počeli da ih rešavaju.

I vi kažete da u ovoj vladi postoji rešenost da se u to uđe?

Postoji rešenost ne samo da se uđe, nego da se ide do kraja i da se izađe iz tog tunela, pošto nema drugog rešenja. Jer, imamo sve više ljudi koji sve više očekuju od države. A ta očekivanja jednostavno nemaju odakle da se finansiraju. Nije pitanje želje, već mogućnosti.

Kad očekujete da ovi zakoni budu usvojeni?

Javna rasprava o zakonima o privatizaciji i stečaju završava se 14. jula. Posle uključivanja sugestije iz javne rasprave, idemo na Vladu najkasnije 20. jula, a odmah potom u skupštinsku proceduru koja bi mogla da se završi do kraja meseca.

Zakoni o podsticajima investitorima i javnim preduzećima trebalo bi da slede u avgustu, najkasnije u septembru.

Šta je suština zakona o podsticajima investitorima i javnim preduzećima?

Suština Zakona o podsticajima za investitore je da ispravi postojeća ograničenja tržišta i pruži osnovu za racionalne intervencije države. Na primer, u uslovima nesavršenog finansijskog tržišta sa visokim kamatnim maržama, opravdano je na kratak rok subvencionisati kamatne stope. Na duži rok potrebno je utvrditi zašto finansijsko tržište, odnosno banke, tako visoko ocenjuju rizik, odnosno saznati šta stoji iza bankarske marže od 7-8 odsto.

Na sličan način ćemo opravdavati intervenciju države u otklanjanju i drugih poremećaja-nesavršenosti tržišta.

Šta se po vama krije iza tako visokih marži?

Jedan element je neizvesnost. Zbog kreditnog rizika zemlje u celini, ali i strukturnih problema o kojima smo govorili. Zato moramo da rešimo preduzeća u restrukturiranju i nenaplative kredite. To su crne rupe, zato se bankari uzdržavaju da ulažu novac, jer ne znaju gde će on da potone.

Pri tome ne optužujem banke, one se u ovim uslovima ponašaju racionalno i predvidivo. Ono što im zameram jeste da precenjuju rizik komercijalnih plasmana i ulažu slobodna sredstva u bezrizične instrumente - repo transakcije i kratkoročne državne hartije od vrednosti.

Ali, koga zmija ujede i guštera se plaši?

Slažem se. Ali ako one sad precenjuju rizik, a mi smanjimo taj rizik, onda bi one mogle da smanje marže.

Ne mogu ja da vučem za ruku banke da to promene nego moramo da promenimo ambijent. To su te sistemske i strukturne opipljive stvari koje moramo da uradimo. Ja moram da vidim zbog čega bankari traže izgovor da ne ulažu u srpsku privredu.

Ali, sada je država glavni konkurent privredi na finansijskom tržištu. Kako ćete sprečiti državu da usisava novac za svoje potrebe?

Gde država troši novac? Pogledajte stranu tekućih rashoda, država troši novac na velika socijalna davanja. Penzije, plate, nisu velike po pojedinačnim vrednostima, nego su velike u masi, tj. po deficitu koji generišu. Penzioni fond generiše deficit od oko šest odsto BDP-a. Kad ne bi bilo budžetskih transfera da se pokrije ovaj manjak, fiskalni deficit bi bio na razumnom nivou.

Drugi elemenat su državne intervencije, odnosno subvencije. One takođe iznose oko šest odsto BDP-a. U Evropi se to kreće 1-2 odsto BDP-a. I mi ćemo morati da se svedemo na tu meru u roku od pet godina.

Treći element je skupi javni dug. Znači, nije problem samo veličina javnog duga - oko 65 odsto BDP-a, nego visoka cena tog duga.

Dakle, srpski ekonomski organizam je prepun kancera i nema ozdravljenja bez ozbiljnih hirurških zahvata. I to nije pitanje, čini mi se, ni partijskog opredeljenja ni političkih vizija sveta, ni socijalne jednakosti. To je pitanje opstanka.

Otpori su, čini se, veliki?

Znam, i mi ćemo biti maksimalno pažljivi pri izboru šta, gde i koliko da se seče. Ali ne možemo nikom više da prodamo budžetski deficit od osam odsto. Jedan deo smanjenja je neophodan, ali ne moramo sve da prebacimo odmah na najtanji i najosetljiviji deo. Možemo u tri godine proporcionalno da smanjimo rashode. Znači, nema dileme da moramo da spustimo fiskalni deficit na održivi nivo od oko 130 milijardi dinara. Do ovog cilja treba da dođemo do kraja 2017. godine, putanjom koja uvažava objektivne ekonomske mogućnosti i realnu socijalnu i političku izdržljivost.

U kontekstu najvećih otpora i najvećih reformi, vi ste takoreći direktor svih javnih preduzeća u Srbiji. Kako ćete taj problem rešiti?

Zakon o ministarstvima treba dosledno primeniti. Ministarstvo privrede brine o svojini, to jest o efikasnosti, o menadžmentu i kontroli. Ministarstvo finansija o posledicama na budžet. Ministarstvo socijalne zaštite treba da brine kako ova preduzeća utiču na građane u socijalnom pogledu. A resorna ministarstva - komunikacije, energetika, infrastruktura - brinu o tehničkom aspektu funkcionisanja javnih preduzeća.

Mi smo odgovorni da menadžment bude profesionalan, da godišnji planovi poslovanja budu realni i zasnovani na merljivim performansama.

Ne može neko da ima ukupna primanja od pola miliona dinara, a njegovo javno preduzeće ostvaruje gubitak.

Šta to konkretno znači?

To znači da moramo razdvojiti socijalnu politiku od poslovanja javnih preduzeća. Drugim rečima, Elektroprivreda Srbije mora da ima cenu električne energije uporedivu sa cenama u susednim zemljama i time obezbedi normalno poslovanje. Jedino tako EPS može biti atraktivan za potencijalna ulaganja stranih partnera koji bi obezbedili ulaganje u nove proizvodne kapacitete i povećanje izvoza.

Ublažavanje socijalnih posledica više cene struje se podrazumeva. Ako Ministarstvo finansija umesto gubitka od EPS-a dobije uplatu dividende, onda je lako deo tih sredstava odvojiti za ciljanu socijalnu pomoć ugroženim delovima stanovništva.

Hoćete li uvoditi javne konkurse za sva mesta u javnim preduzećima?

Sigurno. Oni su potrebni, pre svega, da ne biste prevideli dobre ljude koji su zainteresovani, ali to one koji budu vršili izbor neće lišiti odgovornosti. Sa druge strane, to znači i da neko neće biti diskvalifikovan ili smatran manje pogodnim za određeno mesto samo zato što je član neke partije.

U čemu su, po vašem mišljenju, neiskorišćene rezerve Srbije?

Srbija ima mnogo rezervi, ali one nisu u prirodnim resursima, nafti, zlatu ili nečem sličnom. Naše rešenje je u tome da prestanemo da žalimo za prošlim, bilo ono dobro ili loše, i da počnemo da gledamo kako da rešavamo stvari danas i u budućnosti. Mi smo prilično nisko u odnosu na ono gde bismo mogli da budemo, ali ćemo verovatno morati da podnesemo još neki trošak da bismo napravili zaokret i izašli iz situacije u kojoj smo. Najniža tačka preokreta tek je pred nama. I mi moramo da prođemo kroz nju. Što brže, bolje i efikasnije budemo to uradili, to je bolje.

Kad dolazi ta tačka preokreta?

Sredinom oktobra. Govorim ne o ekonomskim, nego o institucionalnim pokazateljima. Dakle, do tada bi trebalo da imamo čitav institucionalni paket potpuno spreman.

Takođe, tada će biti jasno koja preduzeća u restrukturiranju opstaju ili ne. Do 15. oktobra će to biti objavljeno. Dajemo im šansu ne zato što mislimo da će oni pronaći “toplu vodu” od sada do oktobra, nego zato što ne želimo nikome unapred da oduzmemo poslednju šansu.

Dakle, ona do 15. oktobra imaju šansu i onda je gotovo?

Gotovo je. Početkom avgusta uputićemo potencijalnim investitorima/partnerima svih preduzeća iz portfolija Agencije za privatizaciju da u roku od mesec dana pošalju kredibilne programe privatizacije. U slučaju preduzeća kod kojih ne bude postojalo konkretno i kredibilno interesovanje, zaposlenima će biti ponuđen socijalni program, a preduzeća upućena u redovnu proceduru stečaja u skladu sa izmenjenim i dopunjenim zakonom.

Verovatno će reakcije na ovakav plan biti vrlo oštre, ali ja moram da kažem da je to jedini put. Nema drugog puta izlaska iz ovih teškoća.

Bili ste u Berlinu. Šta ste rekli i šta očekujete od nemačkih partnera?

Da, imali smo vrlo otvorenu i konstruktivnu diskusiju. Naš osnovni cilj je bio da uverimo širok spektar aktera u ekonomskoj sferi - od države i članova parlamenta do pojedinačnih investitora - da ova vlada ozbiljno priprema i sprovodi reforme i očekuje boljitak u narednim godinama. Moj lični poziv nemačkim investitorima bio je da je naredni talas privatizacija pravi trenutak da podignu svoje učešće u privredi Srbije u sopstvenom interesu.

Izvor: Vebsajt Ministarstva privrede, 3.7.2014.