Zastava Bosne i Hercegovine
Email Print

ZAKON O JAVNIM NABAVKAMA: IZMENAMA ZAKONA PROPISATI DA SE KOD PROCENE ISPLATIVOSTI NABAVKI GLEDA NE SAMO NA TRENUTNE TROšKOVE ILI NA ONE KOJI NASTAJU U BUDżETSKOJ GODINI, VEć NA CEO PERIOD EKSPLOATACIJE PROIZVODA


Država, kada kupuje, ne treba da rezonuje išta drugačije nego građanin kada nabavlja za sebe. Kada građanin kupuje robu, nabavlja usluge ili angažuje izvođača radova, za početak, sam mora da zna šta mu treba, koje je minimalni kvalitet koji ga zadovoljava, koji je maksimalni rok isporuke koji mu je prihvatljiv, koliko će mu vredeti ako se radovi obave brže, a koliko ako roba ima neke dodatne prednosti (npr. dužu trajnost, jefiniju eksploataciju). Obično izvrši i istraživanje tržišta, to jest obilazak radnji, internet raspitivanje ili se raspita kod prijatelja o ponudi, cenama, kvalitetu...

Sve to isto treba da urade i službenici državnih organa, javnih preduzeća i ustanova:

  • da definišu precizno potrebe i prioritete za nabavke;
  • da ispitaju tržište kako bi videli na koji način se one mogu zadovoljiti;
  • da obezbede sredstva;
  • da odmere koja od ponuda je najisplativija.

Razlika između privatnih i javnih nabavki ogleda se u tome što oni koji nabavljaju novcem poreskih obveznika moraju da opravdaju svoje postupke – da sve one proračune koje većina građana obavi "u glavi", stave "na papir" (to jest, na Portal javnih nabavki), tako što će opisati svoje potrebe u konkursnoj dokumentaciji, propisati obavezne uslove i navesti kriterijume na osnovu kojih će se doneti odluka. O procesu odlučivanja mora postojati pisani trag, i odluka o raspolaganju javnim novcem se može osporiti.

Na konferenciji o javnim nabavkama, održanoj 1. juna 2016. godine, glavna teza je bila da ne treba kupovati najjeftnije, već ono što je najisplativije. Ova zdravorazumska logika je jasna svakoj domaćici. Zakoni o javnim nabavkama, od 2002. godine do danas, stavljaju u ravnopravan položaj kriterijum "najniže ponuđene cene" i "ekonomski najbolje ponude". Drugim rečima, Zakon ni do sada nije terao naručioce da kupuju najjeftiniju robu – to je bila stvar njihove procene. Ako nije od strane Zakona, pritisaka da se kupuje najjeftinije je moglo biti sa drugih strana. Od predstavnika naručilaca se ponekad može čuti da postoji pritisak da se nabavlja najjeftinije zbog toga što novca u budžetu nema dovoljno.

Snažan motiv da nabavljaju najjeftinije imaju službenici koji sprovode nabavke i njihovi pretpostavljeni. Takav pristup donosi ne samo manje posla (ne mora da se odmerava koliko će poena biti dato za rok isporuke, dužinu servisa i mnoštvo drugih činilaca koji neku ponudu čine kvalitetnijom), nego i drastično manju odgovornost (mogućnost greške). Samim tim, uz odabir najjefinije ponude, drastično se smanjuje mogućnost "prozivke" u javnosti da je nabavka bila nameštena. Kada pak dođe do prozivke druge vrste – da je kupljena roba slabog kvaliteta i slično, onda rukovodioci organa vlasti samo sležu ramenima – "šta ćemo, Zakon je takav".

S obzirom na ovako snažne motive da se nekritički kupuje ono što je "najjeftinije" (bez obzira na gubitak na kvalitetu), možda bi trebalo razmišljati u pravcu izmene Zakona o javnim nabavkama ("Sl. glasnik RS", br. 124/2012, 14/2015 i 68/2015). Na primer, umesto da naručilac ima potpunu slobodu pri odabiru kriterijuma za odlučivanje, što se na kraju svodi na dužnost pravdanja zato što se ne nabavlja samo roba, usluga i rad sa najnižom cenom, da mora da uvek obrazloži upravo situaciju kada kaže da mu osim cene ništa drugo nije važno. Naime, takve situacije su u stvarnosti znatno ređe od onih drugih, i mogu se sresti uglavnom kod veoma standardizovanih proizvoda. Drugo moguće rešenje jeste da se kod procene isplativosti nabavki gleda ne samo na trenutne troškove ili na one koji nastaju u budžetskoj godini, već na ceo period eksploatacije proizvoda. Primera radi, kada se nabavlja automobil, nije bitna samo cena koja se plaća odmah, već treba odmeriti i troškove servisa, procenjenu trajnost vozila ali i očekivanu vrednost tog automobila u doba kada će ga državni organ prodati.

Izvor: Vebsajt Transparentnost Srbije, 02.06.2016.
Naslov: Redakcija